Saopštenje Internacionalne marksističke tendencije objašnjava kako je kapitalizam potpuno omanuo u pokušaju da se izbori sa krizom koronavirusa, i rizikuje živote miliona ljudi. U takvoj situaciji, polu-mjere i eksperimenti sa sistemom su uzaludni. Samo su drastične mjere dovoljne da se izbjegne nadolazeća katastrofa.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: MacDill

Svijet se suočava sa katastrofom. Životi stotina hiljada, možda i miliona ljudi su ugroženi. Čak i u bogatijim državama, gdje je napredniji zdravstveni sistem, situacija izmiče kontroli. Ali siromašne države suočavaju se sa noćnom morom nezamislivih razmjera.

Ljudi u Nigeriji i Indiji – da ne pričamo o zaraćenoj Siriji, Jemenu i Somaliji – žive u prepunim sirotinjskim četvrtima bez pristupa čistoj vodi, bez pristupa zdravstvenoj njezi. Ovdje priča o mjerama kao što su “socijalno distanciranje”, “samoizolacija” zvuči kao bolesna šala.

U takvoj situaciji, polu-mjere i eksperimentisanje sa sistemom su uzaludni. Samo su drastične mjere dovoljne da se izbjegne nadolazeća katastrofa. Istina je da je kapitalistički sistem iznevjerio čovječanstvo. Razotkriva se kao truo sistem kakav i jeste. Vrijeme je da radni ljudi uzmu sudbinu u svoje ruke.

Epidemija COVID-19 dovodi u središte pažnje ekonomsku krizu koja se već dugo priprema. Sada je taj proces ubrzan na najviši stepen. Berze svuda u svijetu su naprosto kolabirale.

Kompanije bankrotiraju i milioni radnika gube posao. Neki kažu da bi stopa nezaposlenosti samo u SAD-u mogla porasti na 20%. Govorimo ne samo o cikličnoj ekonomskoj krizi nego o dubokoj depresiji sličnu onoj iz 1930-ih.

Nemojmo zaboraviti da je depresija iz 1930-ih dovela do revolucije, kontrarevolucije i rata. Danas nismo u ratu u vojnom smislu, ali svi politički lideri ovu situaciju porede sa ratnom. A ako je stvarno u pitanju ratna situacija, onda radnička klasa mora reagovati skladno s tim.

Prvo, vlade su potcijenile epidemiju. Primarna briga vladajuće klase nije bila da sačuva zdravlje ljudi, nego da pod svaku cijenu nastavi sa proizvodnjom. Njihov cilj nije bio da spasu živote, nego da sačuvaju profit banaka i velikih monopola.

Ovo objašnjava njihovu zločinačku nemarnost i neuspjeh da odmah preduzmu neophodne mjere kako bi zaštitili ljudske živote. Ovo je okrutno razotkrilo jaz između bogatih i siromašnih, eksploatatora i eksploatisanih. Sada žure da nadoknade izgubljeno vrijeme. Ali ovdje se radi o tome da je sve ovo premalo i prekasno. Virus se proširio kao požar i to ima katastrofičan uticaj na ljudske živote i svjetsku ekonomiju.

Radnici se suočavaju sa užasnom dilemom kako preživjeti ovu krizu, i fizički i ekonomski. Stotine hiljada ljudi gubi poslove. Uskoro će to biti milioni. Radnici koji su ostali bez posla i dalje moraju da prehranjuju i oblače svoje porodice, plaćaju stanarinu ili hipoteku, sve to dok se istovremeno bore kako se ne bi razboljeli.

U svim zemljama, milioni ljudi koje inače ne zanima politika nervozno prate vijesti, pažljivo ispituju svaku mjeru koju njihova vlada predloži, šta rade njihove gazde, i šta zagovaraju razne političke partije, ljevičarske i desničarske. I veoma brzo postaje upadljivo očigledno da niko ne radi ono što je zapravo neophodno. U ovakvim uslovima, svijest se može promijeniti brzinom svjetlosti.

Jedna za drugom, države se zatvaraju, do ovog ili onog stepena. Ljudima se govori da izbjegavaju nepotrebna kretanja, da izbjegavaju prepunjena mjesta, da se samoizoluju ako su ugroženi. Ali istovremeno, milionima radnika se govori da idu na posao, prisiljeni su da koriste prepune javne prevoze, da rade rame uz rame, što povećava rizik od zaraze. Ovim rizikuju živote radnika, ali takođe postoji rizik da zarazu odnesu kući i zaraze svoje porodice, sve zbog kapitalističkog profita.

Ovo radikalno mijenja svijest mase stanovništva. Radnici žele odgovore i žele ih odmah. Pitanje je direktno: šta treba da se radi?

Kapitalizam može ozbiljno ugroziti vaše zdravlje

Ova kriza je otkrila nespojivost kapitalističkog sistema sa zdravljem milijardi ljudskih bića. Decenije mjera štednje su desetkovale zdravstvene sisteme svuda po svijetu. U onim državama gdje je javno finansirani, nacionalni zdravstveni sistem, ovo desetkovanje se dešavalo iz godine u godinu. Javno zdravstvo više nema sredstava, dok su mnoge službe privatizovane.

Sve ovo je urađeno da bi se smanjilo ono što kapitalisti nazivaju “nepotrebnim” troškovima. Smanjen je broj bolničkih kreveta, kao i odjela za intenzivnu njegu. Sistem nema dovoljno osoblja, radna snaga je preopterećena. Ovo je urađeno da se ljudi natjeraju da traže privatnu alternativu, što je otvorilo veoma unosno polje ulaganja za privatne zdravstvene kompanije.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Pixabay

Istovremeno, velikim privatnim farmaceutskim monopolima dozvoljeno je da sišu krv iz zdravstvenih službi, praveći ogroman profit od nevolje bolesnih, starih i ranjivih. Sve to mora da se zaustavi odmah! Zdravlje ljudi ne smije biti određeno privatnim interesom. Motiv profita se mora potpuno izbaciti iz zdravstvenog sistema. Zahtijevamo ukidanje privatne medicine i potpuno javno finansiranu zdravstvenu službu!

Sve privatne zdravstvene ustanove moraju biti nacionalizovane bez kompenzacije i integrisane u nacionalne zdravstvene sisteme. Ovo je preduslov za masivno povećanje u trošenju na zdravstvene službe da bi zadovoljili neposredne potrebe krize i omogućili efikasnu i modernu javnu zdravstvenu službu, gdje će većina modernih liječenja i lijekova biti besplatni svima kojima treba.

Da bi smo riješili ovaj problem nedostatka bolničkih kreveta, hoteli i prazne luksuzne stambene površine i vile bogatih, trebaju odmah da se zaplijene i privremeno pretvore u hostele za bolesne (mjera koja je uvedena u Britaniji za vrijeme rata). Istovremeno, trebalo bi početi sa dugoročnim planiranjem izgradnje novih bolnica i značajnog povećanja kapaciteta. Ovo se može platiti rezanjem prevelikog budžeta za rasipničko trošenje na oružje.

Treba što prije pokrenuti plan za hitne slučajeve koji uključuje regrutovanje i obuku medicinskih sestara, doktora, vozača hitne pomoći i bolničara i svog osoblja potrebnog za obavljanje operacija, upravljanje klinikama i bolnicama. Oni moraju imati pristojnu platu i radno vrijeme, nasuprot ovog trenutnog skandala gdje medicinsko osoblje bukvalno radi do smrti da bi se nadoknadili nedostaci uzrokovani godinama zločinačke nemarnosti pod takozvanim mjerama štednje.

Reći će nam da nema novca. Ali istorija kaže da će UVIJEK biti novca da se napune bogataški džepovi. Stoga, protekle decenije bilo je štednji za radnike, ali izdašnih poklona u vidu javnog novca za privatne bankare – iste one bankare koji su uništili svjetsku ekonomiju 2008. godine. Sada se istorija ponavlja. Ogromne sume javnog novca trpaju se u sanduke velikih privatnih kompanija, dok milioni radnika živi u strahu i siromaštvu.

Farmaceutske industrije, koje stvaraju bezobrazne količine profita, moraju biti ekproprijatisane i integrisane u javne i integrisane strukture. Prioriteti njihovih istraživanja, umjesto proizvodnje krava muzara koju kompanije muzu decenijama, bi trebali da budu određeni potrebama društva, a ne profitom šačice bogatih parazita.

Svi patenti bi se trebali odmah pustiti i sva istraživanja treba da budu javno dostupna i zajednička za sve države. Ovo bi mnogo ubrzalo razvoj novih lijekova, a jednom kada ti lijekovi budu dostupni, njima bi trebalo snabdjeti sve nacionalne zdravstvene službe po proizvodnoj cijeni, a ne po astronomskim cijenama koje se danas naplaćuju za važne lijekove koji spašavaju živote.

Ako sada usvojimo sve ove mjere, izbjeći ćemo najgore posljedice ove krize i ovakve krize ćemo moći izbjeći u budućnosti.

Za radničku kontrolu!

Ako su mjere socijalnog distanciranja jedan od oruđa za borbu protiv širenja ovog virusa, onda se ovo mora strogo primijeniti na SVE aspekte života, a naročito na radna mjesta. Ako je ovo zaista vanredni i ratni scenario, kako nam vlade kažu, onda su potrebne vanredne mjere.

Gazde su pokazale da su potpuno nesposobni da igraju progresivnu ulogu. Pošto ih podržavaju država i buržujska politika, tjeraju radnike, čak i u neesencijalnim industrijama, da jednako rade. Ali ovo poništava sve napore u borbi protiv virusa. Zato širom svijeta vidimo štrajkove, od radnika koji su zabrinuti radnim uslovima koji prijete njihovim životima i životima njihovih bližnjih. U više država ( Italija i Španija, ali takođe i Sjeverna Amerika) radnici su bar privremeno uspješno nametnuli zatvaranje nekih fabrika.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Socialist Appeal

Ovi događaji stavljaju u fokus snagu radničke klase kada je organizovana i svjesna svoje snage. Suočeni sa neodgovornim ponašanjem gazda, marksisti podižu zahtjev za radničkom kontrolom. Svi štrajkački odbori se moraju pretvoriti u trajne fabričke odbore da bi kontrolisali i, ako treba, blokirali akcije gazda i uprave.

Sva neesencijalna proizvodnja se mora odmah zaustaviti. Radnike treba poslati kući sa punom platom dok god je potrebno. Ovo bi trebale gazde platiti. Ako gazde kažu da to ne mogu priuštiti, neka otvore poslovne knjige na inspekciju sindikatima i izabranim radničkim predstavnicima. Zapravo, velike kompanije sjede na gomili novca koji bi se sada trebao koristiti za brigu o onima koji su stvorili taj profit svojim radom.

Tamo gdje se proizvodnja smatra neophodnom, radna mjesta bi trebalo restrukturisati i reorganizovati tako da je moguće držati socijalnu distancu, kao i snabdjeti radnike sa svom potrebnom zaštitnom opremom, kao što su adekvatne maske, viziri, rukavice i kombinezoni, redovno čišćenje svih površina i radnih prostora i redovno testiranje radnika. Svim radnicima koji nisu neophodni trebalo bi dozvoliti da ostanu kod kuće.

Odbori bi takođe trebali osigurati da nijedan radnik ne bude otpušten pod izgovorom krize. Tamo gdje fabrike otpuštaju radnike ili im šefovi prijete zatvaranjem, pozivamo na njihovu eksproprijaciju i stavljanje pod kontrolu i upravu radnika.

Kriza će veoma teško pogoditi one koji su već izgubili posao i rade povremeno. Pozivamo da država u ovim slučajevima isplati iznos pune plate. Međutim, protivimo se finansiranju ovoga kroz veće javne deficite za koje će platiti ostatak radničke klase u vidu mjera štednje i povećanog poreza. Umjesto toga, pozivamo na eksproprijaciju parazitskih banaka i sumnjivih preduzeća.

Istovremeno, u ovom periodu neizbježnog usporavanja proizvodnje, trebalo bi takođe uvesti koncept rotacije, uz promjenljive radne dane, i kraćom radnom sedmicom, što bi omogućilo radnicima da duže budu kod kuće i umanji vrijeme potrošeno na putovanje. Ovo bi trebalo postepeno proširivati do toga da uključuje sve koji su nezaposleni danas da bi uklonili nezaposlenost, a i da bi smanjili radne sate na minimum.

Ne otkazima – za klizno radno vrijeme sa punom platom! Otvorite knjige!

Radnička klasa mora preuzeti!

Budimo jasni oko ovog što se dešava. Kapitalistički sistem se suočava sa egzistencijalnom krizom. Njegova sposobnost da garantuje sigurnost običnih radnih ljudi, njegova sposobnost da ljudima garantuje posao i dom, njegova sposobnost da radnicima omogući platu da prehrane porodicu, su dovedene u pitanje. Ovo ima revolucionarni značaj i vladajuća klasa je toga veoma svjesna.

Gazde se boje nezavisnog pokreta radničke klase još više nego što se boje virusa. Boje se da bi ljudi mogli početi uzimati stvar u svoje ruke. U Vuhanu, gdje se virus prvo proširio u Kini, ljudi u naseljima su spontano postavljali blokade na puteve i kontrolne punktove, i preduzimali druge nezavisne inicijative. Ovo je natjeralo državu da se umiješa iz straha da će izgubiti kontrolu nad situacijom.

U Italiji, radnici su se kroz štrajkove počeli direktno miješati u upravljanje proizvodnjom. U Britaniji, kriminalni nemar doveo je do spontanog stvaranja lokalnih grupa koje se bore sa različitim aspektima krize kao što su distribucija hrane i opšta sigurnost. U jednom trenutku, u Iranu su ljudi počeli nametati karantine čitavim gradovima usljed nemarnosti režima.

Gore navedeni primjeri predstavljaju embrion radničke vlasti, koja se spontano razvija iz krize kapitalizma. Jasno je da vladajuća klasa nije sposobna da se adekvatno bori sa krizom. Zbog nemara vladajuće klase, kao što je u Britaniji, Švedskoj i SAD-u, pozivamo da se oforme odbori u naseljima i na radnim mjestima, da bi se suočili sa različitim aspektima krize.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Lucha de Clases

U Italiji i Francuskoj, država pojačava mjere. U početku, masa је prihvatila ove mjere, za koje im je vlast rekla da su potrebne za borbu protiv novog smrtonosnog i veoma zaraznog virusa. Međutim, obični radni ljudi su svjesni da su oni koji usvajaju sve strožije i strožije mjere isti oni ljudi koji su toliko vremena potrošili u početnoj fazi pandemije. Skoro nikako ne vjeruju vladi da će odbraniti njihove interese. I potpuno su u pravu.

Ljudi na vrhu shvataju da moraju uvesti vanredne mjere da bi stabilizovali situaciju, ili da rizikuju bijes masa. Ali ove vanredne mjere se takođe mogu koristiti za kontrolu radničke klase. Sadrže jak, antidemokratski element, koji ima za cilj da ojača državu i njene represivne ovlasti.

Shvatamo razloge zbog kojih ljudi podržavaju veću prisutnost sigurnosne službe na ulicama, ali takođe moramo težiti da razotkrijemo tu lažnu iluziju da oni štite narod, i da umjesto toga pokažemo da oni djeluju u odbrani kapitala, pokušavaju da stabilizuju situaciju, dok se istovremeno trude da ne izgube kontrolu nad situacijom.

U Italiji je bilo slučajeva da je policija dolazila na štrajkačke linije i hapsila radnike koji su štrajkovali za više sigurnosnih mjera. Ovo naglašava opasnost gajenja previše iluzija oko državnih sigurnosnih službi. Upozoravamo radnike da jedino mogu potpuno vjerovati u vlastite snage, ne u vojsku, ili u buržujsku vladu, koji iznova i iznova pokazuju da im je osnovna briga održavanje profita, čak i pod rizikom da pogoršaju ovo vanredno stanje.

Vanredne mjere moraju biti organizovane u odborima u naseljima i radnima mjestima, koji moraju biti povezani na lokalnom i nacionalnom nivou da bi se organizovao potpuno efektivan karantin, koji je najbrži način borbe protiv virusa.

Mnogi ljudi u Italiji se brinu da bi kriminalni elementi mogli iskoristiti krizu. U takvoj situaciji državne sigurnosne službe ne mogu garantovati svačiju bezbjednost. Zato moramo gurati ideju da se moraju uspostaviti strukture, kao što su lokalni odbori birani u svakom naselju da nadgledaju čitavu vanrednu situaciju. Odbor koji biraju sami ljudi u svakom naselju imao bi mnogo veći autoritet u odlučivanju toga šta se treba raditi i u tome da se pobrine da se svi drže demokratski donesenih odluka.

Odbori mogu uspostaviti kontrolne tačke i patrolirati ulicama tokom karantina, nadgledati distribuciju hrane svim domaćinstvima da bi smanjili nepotrebno putovanje – naročito onim starijim i drugim ugroženim grupama. Aktivno bi se borili protiv kriminalnih elemenata, špekulacije, i neopravdanog porasta cijena hrane i lijekova, što rade beskrupulozni trgovci.

Vidjeli smo takođe i primjer Čilea, gdje su sindikati najavili da će, ukoliko vlada ne proglasi karantin u čitavoj državi, uvesti ga oni sami, u obliku “humanitarnog štrajka”, izuzev za neophodne sektore. Ovo će zapamtiti kapitalistički stratezi, koji postaju sve više i više svjesni potencijala za socijalističku revoluciju u sadašnjim uslovima, i pokušaće sve da presjeku taj proces.

Garantovanje dostave hrane

Milioni ljudi shvataju da je pandemija stvorila vanrednu situaciju, imali smo scene kao što su panično kupovanje i gomilanje stvari. Šta to pokazuje? Pokazuje da se ljudi boje ove situacije u koju smo ušli, ali takođe pokazuje da ne vjeruju će im vlasti ili “tržište” pomoći.

Ovo je, međutim, dovelo do nesrećne situacije nestašice u supermarketima, koja je zatim dovela do profiterstva, jer su neki supermarketi visoko podigli cijene neophodnih namirnica. Ovo može samo još više pogoršati ionako lošu situaciju. Demokratski izabrani odbori u naseljima bi, stoga, takođe trebali imati ovlaštenje da provjeravaju cijene, i ako je potrebno, nametnu kontrolu cijena. Ako se ovo ne uradi, pored nestašica, imaćemo to da siromašniji slojevi društva ne mogu priuštiti da kupe ono što im treba.

Starijima i ugroženima će biti teško da se bore sa takvom situacijom. Rečeno im je da se samoizoluju, ali ne može im se dostaviti neophodna hrana. Ovo rizikuje živote mnogih koji će morati ići vani da kupe ono što im treba.

Moramo zahtijevati organizovanu dostavu hrane svim domovima da bi smanjili potrebu za odlaskom u kupovinu. Spontana organizacija susjedskih grupa koji će pomagati onima kojima je pomoć potrebna i organizovati se da im pomognu, potvrđuje da masu ljude ne čine pohlepni individualisti, nego su u nedaćama spremni da zajedno i kolektivno pomognu onima kojima je potrebno.

Ove susjedske grupe, međutim, da bi bile potpuno efikasne, trebaju pomoć. Treba im prevoz, sigurnosna oprema i obuka u tome kako prići ugroženima koji su u samoizolaciji.

Potrebne su zajedničke kuhinje da se narod može opskrbiti gotovim jelima, pogotovo stariji i oni sa invaliditetom. U vremenima kada se lanci restorana i barova zatvaraju i masovno otpuštaju ljude, mi pozivamo na njihovu eksproprijaciju da bi zadovoljili prehrambene potrebe zajednica. Ovo bi garantovalo posao onima koji su zaposleni u ovim lancima, dok bi se istovremeno stavili na raspolaganje svi resursi koji su hitno potrebni. Ovo mora biti povezano sa susjedskim grupama.

Za javni i integrisani sistem prevoza

Jedno od mjesta gdje je rizik zaraze najviši je u prepunim autobusima, vozovima i metroima. U ranijim fazama pandemije, milioni radnika su putovali zbijeni jedni uz druge, što je poprilično povećalo brzinu širenja virusa.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Chris McKenna

Kada je postalo očigledno da su takvi uslovi opasni, mnogo ljudi je prestalo da se okolo kreće bez potrebe. Oni koji mogu da rade od kuće su tako i počeli raditi. Ovo je smanjilo gužvu, ali je nije potpuno eliminisalo.

Odgovor prevoznih kompanija bio je da smanje redovnost usluga, da zatvore određene rute, itd. Stoga, upravo onda kada trebamo prevoz gdje se socijalno distanciranje može održavati, smanjivanjem dostupnih usluga ovo postaje nezamislivo. Posljedica je manje načina prevoza, koji su jednako pretrpani.

Opet, kriterijum koji je ovdje u pitanju jeste profitabilnost. Ovo je neprihvatljivo. Sve prevozne kompanije bi trebalo da se preuzmu bez državne kompenzacije i integrisane u jedan nacionalni prevozni sistem. Mnoge ove kompanije su nekad bile u vlasništvu države i lokalnih vijeća. Sve ih treba vratiti i koristiti prema potrebama a ne zbog profita. Putnicima treba više prostora da bi sigurno putovali u ovim uslovima.

Osoblje takođe treba zaštititi, i to što neće raditi u ovim uslovima je jedna od mjera koja vodi ka zaštiti od zaraze. Zaposleni u prevozu takođe trebaju svu potrebnu sigurnosnu opremu, maske, vizire, rukavice, itd., dok bi usluga čišćenja trebalo da se masivno proširi, tako da može da se obezbijedi redovno dubinsko čišćenje kako bi se zaustavilo širenje virusa. Usluge čišćenja bi se trebalo vratiti u kuće, radnicima plaćati pristojnu platu i dati im puna sindikalna prava.

Stambena kriza

Mnogi radnici gube svoje poslove i, pogotovo mlađa generacija, imaju velike hipoteke ili stanarine. Ako stvari ostanu ovakve, mnogi će se suočiti sa deložacijom. U nekoliko država, vlade su naredile bankama da odobre “hipotekarni praznik”, tj. privremene odgode plaćanja od nekoliko mjeseci. Nažalost, to nije uvijek slučaj kada se radi o stanarini, koja bi takođe trebala biti smrznuta dok traje kriza.

Takođe, trebamo dodati da je “hipotekarni praznik” uveden da se zaštite banke, jer ako bi došlo do ogromnog talasa neplaćanja mjesečne rate hipoteke, to bi tehnički moglo dovesti do bankrota. Kao i uvijek, mjere za koje se čini da se preduzimaju u interesu radnih ljudi, pod kapitalizmom, mogu imati potpuno drugačiji motiv.

Ipak, odlaganje plaćanja hipoteke omogućava privremeni predah. Međutim, na dugoročnom planu, ne eliminiše potpuno plaćanje. Prije ili kasnije, plaćanje će doći na red. Oni radnici koji dobiju posao kada se kriza završi će pred sobom imati još veća plaćanja. Međutim, kriza će imati dugoročne ekonomske posljedice, a mjere štednje, niži životni standardi, masovna nezaposlenost i siromaštvo je sve što kapitalistički sistem može da ponudi čak i kad pandemija prođe.

Stoga, da bismo izbjegli to da veliki broj radničkih porodica izgubi svoje domove, postavljamo zahtjev da banke otkažu dio hipotekarnog duga. To je jedini način da se konkretno riješi ovaj problem. Banke su se prije više od 10 godina izvukle sa javnim sredstvima i zgrnuli ogroman profit u skorašnjem periodu. Ako smo zaista svi u istom čamcu, onda bi banke trebalo da plate svoj dio.

Drugi radnici u iznajmljenom smještaju rizikuju deložaciju ako zaostanu sa plaćanjem stanarine. U nekim državama, uvedene su privremene zabrane deložacije. Iako dobrodošle, one ni blizu nisu tome da štite ljude. Stanodavci znaju načine da pritisnu podstanare. Jedan od njih je da dignu stanarinu do tog nivoa da se ne mogu priuštiti, što praktički tjera ljude van. Stoga, takođe bi trebalo zamrznuti stanarine i odložiti plaćanje stanarina do kraja krize. Susjedski odbori bi takođe trebalo da igraju ulogu ovdje i da nadgledaju situaciju i intervenišu kako bi zaustavili bilo kakva povećanje stanarina i deložacije.

Ova situacija takođe ističe još jedan dugoročni problem. Razlog zašto se privatni stanodavci mogu ovako ponašati je hronična nestašica smještaja. U prošlosti, razmjera javnih stambenih prostora u odnosu na privatne je bila mnogo veća. Radničke porodice su mogle živjeti u relativno jeftinijim smještajima. Decenijama politika mnogih država bila je da privatizuje, rasproda javne stambene prostore, i tjera ljude da postanu privatni stanari-vlasnici.

Ono što je sada potrebno jeste ubrzani program izgradnje društvenih stambenih prostora za zadovoljavanje potreba, što omogućava pristupačnu stanarinu. Istovremeno, postoji mnogo kuća i stanova koji su prazni zbog špekulacija. U takvim slučajevima, ova imovina treba da se eksproprijatiše i doda u fond javnih stambenih prostora. Kad se pokrene, takav program bi mogao dosta da pomogne u olakšavanju trenutne situacije hroničnog nedostatka domova i preskupih stanarina.

Demokratska prava

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Socialist Appeal

Vlade svugdje koriste hitno zakonodavstvo da bi preduzeli mjere protiv ove krize. Mi smo, naravno, za to da te hitne mjere budu oduzimanje privatnog vlasništva, eksproprijacija privatnih hotela, preuzimanje fabrika koje proizvode opremu lične zaštite.

Problem je u tome što kapitalističke vlade iskorištavaju zdravstvenu krizu da uskrate demokratska prava, zabranjivanjem štrajkova ili ograničavanjem političke slobode, uskraćivanjem slobode izražavanja, izvođenjem vojske na ulice.

Ove mjere ne igraju nikakvu ulogu u borbi protiv pandemije i moramo im se protiviti. Radnicima treba pravo na štrajk da bi se zaštitili od šefova koji rizikuju njihove živote i sigurnost. Treba nam sloboda izražavanja da bi mogli da odbacimo bešćutno zanemarivanje ljudskog života od strane kapitalističkih vlada.

Stoga, dok se svim naporima trebamo boriti kako bi osigurali da su najefikasnije mjere upotrebljene protiv širenja virusa, ne smijemo dozvoliti kapitalističkoj klasi da iskorištava trenutno stanje da uskrati demokratska prava za koja su se generacije radnika borile.

Nacionalizacije

Godinama je krilatica buržuja bila privatizacija. Velike kompanije koje je izgradila država su se razdvojile i jeftino prodale bogatima. Sam koncept nacionalizacije je ismijavan kao nešto što pripada dalekoj prošlosti. Sada odjednom pričaju drugu priču.

Neke vlade, jasno priznajući da se kapitalizam ne može nositi sa trenutnom krizom, zahtijevaju da privatne bolnice koristi država tokom vanrednih mjera u borbi protiv širenja virusa. U međuvremenu, mnoge vlade su rekle da bi mogle biti spremne da krenu putem nacionalizacije svih većih kompanija koje bi u narednom periodu mogle bankrotirati.

Primjer ovoga je ono što je rekao francuski ministar finansija Bruno Le Mar: “Neću se ustručavati da iskoristim sva moguća sredstva da zaštitim francuske kompanije. To se može uraditi dokapitalizacijom, ulaganjem, a mogu čak upotrijebiti i nacionalizaciju ako treba”.

Desni reformisti, koji su se donedavno saplitali jedni od druge da daju svoj glas protiv kampanje za nacionalizaciju, su takođe prisiljeni donekle promijeniti priču.

Da budemo jasni: ono što oni nazivaju nacionalizacijom je zapravo finansijski spas. Sprovodi se uz kompenzaciju kapitalističkim vlasnicima i stoga je samo još jedan način kanalizovanja državnih sredstava u privatne džepove. A jednom kada javna sredstva budu iskorištena da se ove kompanije dignu na noge, onda se prodaju nazad kapitalistima po sniženim cijenama. To je još jedan način da radnička klasa plati za krizu kapitalista.

Radnici ne smiju prihvatiti ovakvu nacionalizaciju. Radnička klasa ne smije biti ta koja plaća za nered u koji su se kapitalisti sami uvalili. Ono što je potrebno je eksproprijacija bez kompenzacije za kapitaliste. Istovremeno pozivamo na uklanjanje parazitske uprave ovih kompanija i njihovo smjenjivanje radničkom demokratskom kontrolom i upravljanjem.

Uloga radničkog pokreta

Vođe radničkog pokreta pokazali su se nesposobnim za ozbiljan pristup ovoj situaciji. U Italiji, na primjer, vođe sindikata su potpuno sarađivali sa gazdama i vladom u insistiranju da proizvodnja ne smije biti prekinuta. Njihov glavni kriterijum nije bio sigurnost radnika, nego održavanje proizvodnje iz straha od ekonomskog kolapsa.

Italijanski radnici su imali druge ideje. Za njih, spašavanje života je na prvom mjestu. Počeli su sa štrajkovima nakon što nisu uspjeli ubijediti gazde da zatvore fabrike da bi se reorganizovao posao tako da bude sigurniji. Tek kad su radnici u prodaji počeli preduzimati odlučne mjere, onda su vođe sindikata promijenili svoj stav. Umjesto da vode, daleko su zaostajali za onim što je bilo potrebno.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Socialist Appeal

U Britaniji, Laburistička partija obustavila je sve aktivnosti, iako postoji tehnologija kojom bi se one mogle nastaviti tokom pandemije. Svugdje su se vođe radničkog pokreta prešutno ili aktivno složili sa manjkavim planom vladajuće klase. Ono što je neophodno je da oni pripreme plan akcije za radničku klasu. Mobiliziranjem radnika u naselja i fabrike, ovi vođe vrlo brzo mogu promijeniti tok događaja. Njihovo odbijanje da to učine dokaz je njihove kapitulacije kapitalističkoj klasi, upravo kada ona ulazi u svoju najdublju krizu ikada.

Ovo zahtjeva radikalnu reorganizaciju postojećih radničkih organizacija. To znači da sindikati moraju biti pod direktnom kontrolom svojih članova. Ovo podrazumijeva vođe koje ne zarađuju platu bližu onoj koju zarađuju direktori kompanija nego onoj koju zarađuju radnici koje bi oni trebali predstavljati. To podrazumijeva vođe koji zarađuju prosječnu radničku platu i koji se mogu smijeniti ako se ne pridržavaju demokratskog donošenja odluka od strane svojih članova.

Ovo se takođe odnosi na one partije koje su davno stvorili radnici kao način da dobiju pravo glasa. Ovo sve treba transformisati, počevši od potpuno demokratskog procesa biranja vođa. U onim državama gdje ne postoje radničke partije, kao što je SAD, dužnost je organizovanog radničkog pokreta da ih stvori.

Kako sve ovo platiti

Mnogi bi se složili da dotična lista zahtjeva izgleda razumno, ali postavlja se pitanje svih pitanja: ko plaća sve ovo? Rečeno nam je da nema dovoljno novca za sve ove mjere. Ali to je veoma očigledna laž.

Kao prvo, i američke Federalne rezerve i Evropska centralna banka rekli su da pumpaju milijarde dolara i evra u ekonomiju. U Britaniji, vlada je najavila paket od 350 milijardi funti, što je ekvivalentno 15% bruto društvenog proizvoda. Italija, Francuska, Španija, Njemačka, sve države najavljuju sličnu sumu.

Kada su suočeni sa ekonomskim smakom svijeta, iznenada imaju resurse. Nažalost, većina ovog novca ide kapitalistima, ne državnim zdravstvenim ustanovama i radnim ljudima. Štaviše, samo još više doprinosi ionako visokom nivou javnog duga. U nekoj kasnijoj fazi, upravo će se od radnih ljudi zahtijevati da se žrtvuju za podmirenje ovog duga.

Međutim, postoji još jedan izvor ogromnog bogatstva. U SAD, na primjer, gornjih 1% američkih domaćinstava – oko 1,2 miliona porodica – imalo je ukupnu neto vrijednost od 35 bilijardi dolara 2019. godine. Istraživanje koje je sproveo Institut ovlaštenih računovođa u Engleskoj i Velsu (ICAEW) je 2017. godine otkrio da “u vrijeme kad je mnogim ljudima na pameti bilo stezanje kaiša, dvije trećine britanskih preduzeća imalo gotovinski višak.

I, ne samo to, nego, od tad, nivo depozita i gotovinskih rezervi u vlasništvu britanskih kompanija je čak i porastao! Procenat gotovinskih depozita porastao je za 8% 2018. godine, a u proteklih 5 godina porastao je za vrtoglavih 51%”. Prema Credit Suisse-u, gornjih 1% na svjetskom nivou posjeduje skoro 50% svjetskog bogatstva, dok donjoj polovini pripada manje od 1% ukupnog svjetskog bogatstva.

U vremenima krize, sigurno bi ovo ogromno bogatstvo, stvoreno radom miliona radnika, moglo da se iskoristi u finansiranju svih potrebnih mjera u borbi protiv širenja COVID-19 i da se uspostave strukture i resursi da bi se društvo pripremilo za bilo kakvu buduću epidemiju smrtonosnih bolesti.

Ne bi bilo nerazumno nametnuti 10 ili 20% vanrednih poreza na takvo bogatstvo. I svaka kompanija ili pojedini kapitalista koji bi odbio da sarađuje morali bi biti eksproprijatisani, njihova sredstva konfiskovana, a njihovi resursi dati državi na raspolaganje. Štaviše, banke koje su ogromno profitirale iz državnih finansijskih spašavanja, trebalo bi da budu nacionalizovane, bez kompenzacije, i integrisane u jednu nacionalnu banku. Isto se odnosi na osiguravajuća društva.

Ako bi vlade preduzele ovakve mjere širom svijeta, ne bi bilo potrebe za povećanjem javnog duga, zbog svih mjera štednje koje bi kasnije uslijedile. Ne bi bilo nedostatka resursa za izgradnju bolnica, za ulaganje u farmaceutska istraživanja, za izgradnju kuća i da se obezbijedi prihod za sve radnike koji su ostali bez posla.

Za radničku vladu!

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Flickr, Steve Easen

U Britaniji je sasvim jasno da je ova torijevska vlada bila spremna da gleda stotine hiljada ljudi kako umiru, umjesto da preduzmu neophodne mjere i ulože potrebne resurse. U SAD-u Tramp se slično ponašao. Čak i u Italiji, gdje se virus prvi put proširio u Evropi, osnovni kriterijum koji je odredio vladinu akciju bila je profitabilnost.

Ne možemo povjeriti ovim ljudima živote miliona radnih ljudi. Govori nam se da ovo nije vrijeme da gajimo političke razlike, nego da se moramo sabrati. Nacionalizam i patriotizam se svugdje promovišu. Govori nam se da smo svi u istom čamcu. Ali to je potpuno pogrešno. Oni od koji se traži da plate za ovu krizu su oni koji to najmanje mogu da priušte, radnici, omladina i stariji.

Trebaju nam vlade koje predstavljaju interese radničke klase svih zemalja. Program koji smo gore naglasili mogu jedino sprovesti partije i vođe koji predstavljaju radničku klasu i njene interese. Dovođenjem na vlast radničkih vlada u svim zemljama bili bismo napokon u mogućnosti da koristimo ogromne dostupne resurse na svjetskom nivou i dati zaista globalan odgovor na trenutnu krizu.

Internacionalizam i radnička saradnja

U 21. vijeku, postoje dvije ključne prepreke za dalji razvoj proizvodnih snaga u kapitalizmu: privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i nacionalna država. Ovo je slikovito potvrđeno trenutnom krizom.

Tržišna ekonomija je potpuno neuspješna. Motiv profita ugrožava živote miliona ljudi. Vrijeme je da se tome stane na kraj. Umjesto toga, ono što nam treba jeste javna planska ekonomija. Radnička demokratska kontrola i upravljanje bio trebalo da bude nova metoda nadgledanja proizvodnog procesa.

U takvoj ekonomiji, resursi bi mogli biti brzo preusmjereni na zadovoljavanje potreba u datom trenutku. Proizvodnja bi se mogla zaustaviti bez razmišljanja o gubitku profita privatnih vlasnika. Radnici koji ostaju kod kuće bi primali redovan prihod. Niko ne bi bio pod rizikom deložacije od strane stanodavaca. U suštini, ovo znači uvođenje socijalizma na svjetskom nivou. Svi uslovi su sazreli za to da ovo postane stvarnost.

Boris Džonson i drugi buržujski političari uporedili su trenutnu krizu sa ratnim scenarijem. Ali tokom Drugog svjetskog rata u Britaniji, kako se vlada ponašala? Da li su rekli: neka tržište odluči! Država se ne smije miješati! Ne, nisu. Koristili su državu da centralizuju proizvodnju, nacionalizovali ratnu industriju i uveli mjere centralnog planiranja.

Sve ovo, naravno, i dalje nije značilo da je Britanija postala socijalistička država. Kontrola je i dalje bila u rukama bankara i kapitalista. Ali oni su bili primorani uvesti određene mjere centralnog planiranja, čak i nacionalizacije, iz prostog razloga što ove metode daju bolje rezultate. Stoga, u praksi je dokazana superiornost socijalističkog planiranja nad tržišnom anarhijom, priznali su to i najljući neprijatelji socijalizma.

 Pandemija COVID 19 prijeteća katastrofa i kako se protiv nje boriti
 Izvor: Pixinio

Kina je danas, nedvojbeno, kapitalistička država. Ali to je specifičan oblik kapitalizma, koji i dalje zadržava neke elemente centralnog planiranja i industrija pod kontrolom države koje je naslijedila iz prošlosti. Upravo su ti elementi ono što Kini daje ogromnu prednost u borbi protiv trenutne pandemije, uz prilično izvanredne rezultate. Ovu činjenicu su komentarisali oni koji inače ne bi imali simpatije prema socijalizmu.

Prednosti koje je Kina imala u epidemiji u Vuhanu je to što je mogla zatvoriti ogromnu teritoriju sa oko 50 miliona ljudi, koristeći resurse ostatka države da pruže pomoć ljudima u zatvorenim dijelovima. Mogli su slati medicinske sestre i doktore iz drugih dijelova zemlje; mogli su slati resurse iz čitave države.

Italija se suočila sa dosta drugačijom situacijom. Nije dobila nikakvu pomoć od ostatka Evrope. Zapravo, države poput Njemačke zabranile su izvoz maski, razmišljajući u veoma kratkoročnim nacionalnim okvirima. Da je postojala internacionalna koordinisana operacija, stvari su mogle biti dosta drugačije.

Ovdje je važno napomenuti ono što kineski doktori trenutno pričaju da se u Italiji mora uraditi. Posmatrali su situaciju u ovoj državi i iz njihovog iskustva u borbi protiv virusa u Vuhanu, mišljenja su da se ljudi i dalje previše kreću po ulicama. Ovo potvrđuje ono što smo govorili još otkad je novi virus tek izbio: sva proizvodnja koja nije neophodna mora biti obustavljena.

Italija bi mogla biti potpuno zatvorena, a ostatak Evrope da šalje materijalne i ljudske resurse za borbu protiv prvobitnog širenja virusa. Tako je period zatvaranja mogao biti mnogo kraći i efikasniji. Umjesto toga, imali smo to da je svaka nacionalna država članica EU odreagovala na različite načine i različitim tempom.

Rezultat svega ovoga jeste da se virus mnogo brže proširio u Italiji i bio je važan faktor koji je doprinio širenju virusa širom Evrope. Sad se čitava Evropa suočava sa situacijom u kojoj je Italija, i čitava situacija je gora nego što je trebala biti.

Ovo otkriva šta je zapravo EU, tijelo koje brani samo interese velikih kapitalističkih kompanija. Kad je riječ o nametanju mjera štednje državama kao što su Grčka ili Italija pronađu volju i sredstva za to. Ali kad je riječ o spašavanju života miliona ljudi pokazala se ne samo kao beskorisna, nego i kao faktor koji je pogoršao situaciju. To nesumnjivo pokazuje da kapitalizam nije uspio.

Neki ozbiljni buržujski analitičari počinju shvatati da je njihov sistem osuđen na propast. Na primjer, ono što je australski časopis nedavno objavio: "Mekveri grupa za upravljanje bogatstvom, dioničarska ruka, žila kucavica australskog kapitalizma, je upozorila da ‘konvencionalni kapitalizam umire’ i svijet ide ka ‘nečemu što će biti bliže verziji komunizma’.

Kako istinito ove riječi zvuče! Ono što je potrebno jesu globalni napori u borbi protiv opasnosti s kojim se čovječanstvo danas suočava. To se ne može postići kada je ono što određuje sve trka za profitom šačice kapitalista koji posjeduju sredstva za proizvodnju. Ono što je potrebno jeste proizvodnja prema potrebama.

Mnogi ljudi sada počinju shvatati da je takozvana tržišna ekonomija potpuno neadekvatna da zadovolji potrebe u ovoj krizi. Takođe shvataju da je argument za internacionalni plan proizvodnje apsolutno nepobitan. Argument za socijalizam se više ne može odbaciti. Naravno, kad kažemo socijalizam, ne mislimo na totalitarnu i birokratsku karikaturu koja je postojala u Sovjetskom Savezu ili maoističkoj Kini. Pravi socijalizam je demokratski ili nikakav. Pravi socijalizam se može jedino postići pod režimom radničke demokratije, uz nacionalizovanu, plansku ekonomiju pod direktnom kontrolom i upravljanjem radnika.

Za ovo se bori Internacionalna marksistička tendencija u svim zemljama gdje postoji. Sve vas pozivamo da nam se pridružite u ovom poduhvatu da obezbijedimo svjetskoj radničkoj klasi i omladini politiku i program koji su potrebni da se čovječanstvo digne iz kaljuge u koju nas je kapitalizam bacio. Alternativa je to da će društvo biti bačeno u dubine varvarizma puno većeg od onog iz 1930-ih godina. Pridružite nam se u borbi!

London, 20. mart 2020.

Tribine

Tribine na kojima su govorili članovi Crvenih

Mediji

Crveni u medijima.

Govori

Govori članova Crvenih.