Početkom maja Sjeverna Makedonija dobiće novog predsjednika. Predsjednička predizborna kampanja u Makedoniji na kojoj nema suštinske debate prikazuje cijeli palanački karakter vladajuće elite. Jedina tema za raspravu je promjena imena države u kojoj jedna strana, vladajuća SDSM, kaže kako nije bilo alternative i moralo se pronaći kompromisno ime u cilju ulaska u NATO i EU. SDSM je predložila Steva Pendarevskog kao svog kandidata, ali insistira da je on kompromisni kandidat svih političkih partija u vladajućoj koalicii. Pendarevski je već bio kandidat za predsjednika prošlim izborima i izgubio je od predsjednika Ivanova sa osvojenih 400 hiljada naspram 530 hiljada. Izlaznost je bila 54 posto. Na te izbore, vrijedi napomenuti, da je DUI, glavna albanska stranka i koalicioni partner VMRO-a bojkotirala izbore i nije podržala Ivanova. Kao i da je Pendarovski bio savjetnik Borisa Trajkovskog, predsjednika Makedonije za vrijeme oružanog sukoba 2001. Trajkovski, član VMRO’DPMNEa, je nastradao u avionskoj nesreći u BiH, ali Pendarovski je imao tu sreću pa nije uzeo taj tragični let. Druga strana, opozicijska VMRO-DPMNE uzela je profesoricu Ustavnog prava, Gordanu Siljanovsku, da predstavlja pravnu odbranu u slučaju promjene imena. Siljanovska je liberal, pristalica “odbrane međunarodnog prava”, učesnik u vladi SDSM-a 1990-tih, uvijek bila na sigurnoj distanci od studentske i profesorske pobune, mediji su od nje izgradili figuru neutralnog i odmjerenog stručnjaka za pravo, ali i fer plej igraša i poštovanje zakona ma koliko ti zakoni bili apsurdni.

Početkom maja Sjeverna Makedonija dobiće novog predsjednika. Predsjednička predizborna kampanja u Makedoniji na kojoj nema suštinske debate prikazuje cijeli palanački karakter vladajuće elite. Jedina tema za raspravu je promjena imena države u kojoj jedna strana, vladajuća SDSM, kaže kako nije bilo alternative i moralo se pronaći kompromisno ime u cilju ulaska u NATO i EU. SDSM je predložila Steva Pendarevskog kao svog kandidata, ali insistira da je on kompromisni kandidat svih političkih partija u vladajućoj koalicii. Pendarevski je već bio kandidat za predsjednika prošlim izborima i izgubio je od predsjednika Ivanova sa osvojenih 400 hiljada naspram 530 hiljada. Izlaznost je bila 54 posto. Na te izbore, vrijedi napomenuti, da je DUI, glavna albanska stranka i koalicioni partner VMRO-a bojkotirala izbore i nije podržala Ivanova. Kao i da je Pendarovski bio savjetnik Borisa Trajkovskog, predsjednika Makedonije za vrijeme oružanog sukoba 2001. Trajkovski, član VMRO’DPMNEa, je nastradao u avionskoj nesreći u BiH, ali Pendarovski je imao tu sreću pa nije uzeo taj tragični let. Druga strana, opozicijska VMRO-DPMNE uzela je profesoricu Ustavnog prava, Gordanu Siljanovsku, da predstavlja pravnu odbranu u slučaju promjene imena. Siljanovska je liberal, pristalica “odbrane međunarodnog prava”, učesnik u vladi SDSM-a 1990-tih, uvijek bila na sigurnoj distanci od studentske i profesorske pobune, mediji su od nje izgradili figuru neutralnog i odmjerenog stručnjaka za pravo, ali i fer plej igraša i poštovanje zakona ma koliko ti zakoni bili apsurdni.

Hvalospjevi do neba kako kandidat nosi bijele košulje i naočale, znači da je pametan, do toga da kandidatkinja vježba jogu, pa je sposobna da bude predsjednik, ljudi plaču na namještenim mitinzima, grle se, a uhvaćeni su i preletači koji su bili vjerni Gruevskom prije par mjeseca, a sada se uvlače Zaevu, čita se patetična poezija, Zaev pjeva na lošem engleskom, kao da svako želi da napravi veći gaf nego protivnički kandidat. Mizerna kampanja sa obe strane koja izgleda kao da su je napravili saboteri u svojim redovima vrijeđa intelegenciju običnog čovjeka. Perverzija je dobila novi aspekt jer je opozicija, najbogatija evropska stranka, koja je preko guše upetljana u crne kriminalne poslove i bivši osuđeni lider Gruevski pobjegao kod Orbana, uzela slogan "Pravda za Makedoniju" (otadžbina poziva). Mitinzi su izraz bezidejnosti politike - gledamo partijske vojnike dovučene sa raznih krajeva opustošene Makedonije koji žderu jeftine sendviče.

Male albanske partije su predložile svog kandidata, profesora međunarodnog prava, Blerima Reku, sa republikanskom građanskom platformom ali na terenu propaganda se obraća Albancima, ali pošto je glavna albanska nacionalistička stranka DUI dio vladine koalicije i podržava kandidat SDSM-a, ovaj kandidat neće ući u drugi krug. Blerim Reka u trku za predsjednika nije ušao kao član partije, ali ubrzo su njemu prišli stranke Alijansa za Albance, kao i stranka Besa, i osigurali potpise za kandidaturu. Reka zagovara veće ovlasti za predsjednika i novu funkciju potpresjednika koji će se birati isto na direktnim izborima kao drugi po osvojenim glasovima, naravno sa idejom da uvijek jedan od predsjednika ili potpredsjednika bude etnički Albanac.

Demokratska unija integracije je politička stranka Albanaca koja je skoro neprekidno na vlasti od 2002 godine i pod vođstvom je bivšeg komandanta pobunjeničkih snaga ONA za vrijeme sukoba 2001. Ova stranka predstavlja koaliciju albanskih kapitalista. Oni se sasvim dobro sporazumjevaju sa makedonskom “stranom” u raspodjeli plijena, koji će se biznisi stimulisati, a koji ugušiti. Eksploatacija albanskih i makedonskih radnika je posebno primitivna, intenzivna i nehumana kad se radi o kapitalistima koje su u vezi sa DUI. Politička partija Levica, naime, je najžustriju reakciju partijskih vojnika DUI, doživjela za vrijeme propagande o radničkim pravima. U ovim fabrikama i radnjama nema sindikalnih organizacija. Prijetnje i fizičko nasilje nisu strani ovoj vladinoj partiji, čak i prema svojim neposlušnim pripadnicima. Njihova politika je potpuna saradnja sa imperijalizmom, na lokalnom nivou ponašaju se kao kauboji, a na državnom interesuje ih samo “svoja etnička” pitanja, a sprovode i neoliberalne mjere. Ova stranka je sada podržala kandidata Stevu Pendarovskog i ova podrška pokazaće se kao ključna, jer je DUI poznata po punjenjem glasačkih kutija u opštinama gdje vladaju, tj u oko 25 posto opština u Makedoniji.

Situacija poslije prvog kruga izbora je uzdrmala političku elitu. Zvanično, glasačko tijelo broji 1,8 miliona. Izlaznost je jedva iznad 40%, a rezultati 324 hiljada za Pendarevskog, 319 hiljada za Siljanovsku i 74 hiljada za kandidata albanskih opozicionih partija, Reku. Broj nevažečih listića se utrostručio od prošlih izbora. SDSM je sigurno izgubila preko 100 hiljada glasova naspram lokalnih izbora održanih prije manje od dvije godine, a ni glavna opozicija, VMRO nije bolje prošla sa gubitkom preko 120 hiljada glasova naspram parlamentarnih izbora 2016. ali samo 20 hiljada naspram lokalnih. Koalicija SDSM/ DUI je na lokalnim izborima osvojila 510 hiljada glasova što je znak potpunog debakla DUI-a. Zaključiti je jasan, radnici sve više preziru izbora gdje ne postoji pravi izbor. Najviše su razočarani aktuelnom vlađću koja ne samo što nije ispunila obećanja nego sve više nalikuje banditskoj VMRO.

Napravimo malu rekapitulaciju događaja u protekle tri godine. Naime, Gruevski nije pao na parlamentarnim izborima decembra 2016. Gruevski, makedonski Bonaparta, je predvodnik populističkog režima koji nije rijetko upotrebljavao metode prinude, držao pod kontrolom policiju i privatne agencije za obezbjeđenje,stavio sudsku vlast pod svoju kontrolu, favorizovao kompanije šačice ljudi oko sebe sa državnim stimulansima u svakoj oblasti industrije i usluga, banke su ostvarivale neviđeni rast profita, a ravni porez i PDV je skroz osiromašio radničku klasu. Bili smo svjedoci brutalnih podvala favorizovanih kapitalista i preuzimanja manjih firma u koje je bila uključena propagandna mašinerija, policija i takozvano "Svarovski sudstvo". Gruevski se sada želi predstaviti kao neki antiimperijalista. Nema ništa dalje od istine. Gruevski je došao na vlast uz pomoć američke ambasade i poveo je proces liberalizacije do koske. U njegovo vrijeme klasne razlike su skočile od srednjeg obima do najvećih u Evropi, apsolutna sirotinja, nekad skoro nepostojeća u Makedoniji - može se vidjeti očima, a strane povlaštene fabrike i radnje u TIRZ (tehnološke industrijske razvojne zone) su za svog desetogodišneg postojanja iznijeli više velike svote novca. Strani kapital u Makedoniji našao je u Gruevskom idealnog domaćeg izdajnika - kompradora, koji prodaje jefitnu radnu snagu i nudi poreski raj, a radnički pakao. Prije parlamentarnih izbora 2016. jedan od najvažnijih događaja sigurno su najveći studentski protesti zadnjih 30 godina (decembar 2014), afera masovnog prisluškivanja, majski protesti i nasilje policije 2015. i prvi veliki potresi VMRO-a, aprilski protesti protiv predsjednika Ivanova 2016. i osnivanje tehničke vlade. U periodu 2011. je bilo demonstracija i uličnih protesta protiv nasilja policije, tj. specijalnih snaga i ubistvo mladića Neškovskog kao i skoro neprekidni protesti protiv džentrifikacije Skoplja i megalomanije vlade i nerješavanja zagađenosti vazduha. I pored toga, tada opozicijska SDSM nije nudila konkretni program, već standardno jaukanje o povredi prava ili gubitku sloboda. U okolnostima da je glavna stranka kapitalističe restauracije, podrivanje socijalnih dostignuća proteklih 50 godina, nosilac deindustralizacije i neoliberalizma, Socijaldemokratski savez, SDSM je prvi put u svojoj istoriji iznio izborne obećanja u smjeru socijalne pravde, kao što su ukidanje ravnog i uvođenje progresivnog poreza, povećanje minimalca i prosječne plate, kao i reforme opustošenog zdravstvenog i obrazovnog sektora usljed kapitalističkih rezova.

Na izborima SDSM nije pobijedila, ali je znatno povećala broj glasova. U periodu decembar 2016. do juna 2017. imperijalisti iz EU i SAD su umješali prste i natjerali nacionalističku albansku stranku DUI da prekine koaliciju sa nacionalističkom VMRO-DPMNE i time osigura novu vlast premijera Zaeva sa tankom većinom. Incident 27. aprila, kada je velika grupa provrmovskih građana ušla u zgradu Sobranja i fizički napala poslanika iz SDSM-a, bila je prouzrokovana iz nacionalističkih pobuda. Nova vlast je ovaj incident prikazala kao terorizam i osudila ih je nakon procesa promjene imena, oslobodivši one koji su podržali ustavne promjene. Imperijalisti su odlučili da zamjene Gruevskog, koji je postao nesposoban da kontroliše situaciju u Makedoniju, mogao je izazvati veće međunacionalne sukobe, a istovremeno je postao dovoljno lokalno moćan da se suprostavi evropskoj patronaži. Zaev, ispod prosječni političar koji misli da je Tačer socijaldemokrata, ali pravi trči-laži vizantijac, slika i prilika običnog kapitalista iz Makedonije, je idealan za evropske i američke birokrate.

Period prve dvije godine vladavine koalicije SDSM-DUI možemo ocijeniti veoma negativno. Nisu uspjeli da sprovedu najelementarnije reforme poboljšanja života običnih ljudi, kako su najavili u propagandnim govorima. Skroz su otišli na drugu stranu i počeli biti veći “vmrovci” od onih prije. Prvu stvar što su učinili je drastično povećanje budžeta odbrane, a smanjili su sredstva za zdravstvo, kulturu i nauku. Jurišarili su prema cilju uvesti Makedoniju u NATO pakt, ma koliko to koštalo. Zato je Zaev pristao na uslove koje su tražili Borisov i Cipras, obojica šovinisti iz Bugarske i Grčke, za koje su makedonski narod Titova izmišljotina, pa tako počinje proces revizije istorijskih udžbenika, brisanje bugarskih fašista iz sjećanja Makedonaca, a napokon i promjena imena države Makedonije u Sjevernu Makedoniju. Sporazum između Ciprasa i Zaeva poznat je kao Prespanski sporazum i postignut je u junu 2018. godine. Ovaj sporazum je postignut kao odraz odnosa velikih sila na Balkanu, ali i kao odnos nadmoći grčkog imperijalizma nasuprot makedonske države. Ovaj sporazum birokratski okončava dvodecenijski konflikt između Skoplja i Atine o problemu imena Makedonije. Jednostavnim aktom nasilne promjene imena Zaev planira graditi put integracije balkanskih država. Stvar je u korijen pogrešna jer ne priznaje osnovno demokratsko pravo makedonskog naroda da sam odluči kako će se zvati, da pogazi postojanje makedonske slovenske manjine u susednim zemljama, prvenstveno u Grčkoj, time pogazi cijelu borbu Makedonaca i prije svega komunista u Grčkoj koji su se borili i poginuli protiv diktature. Stvar je jednostavna jer pravi motiv za ovaj Sporazum je pritisak da Makedonija postane nova članica NATO-a, što je strategija i za preostale oaze, Kosovo, Srbiju i BiH.

Reakcija nacionalista u Makedoniji učvrstila je partiju VMRO, koja bi u drugim okolnostima sa toliko velikim teretom sudskih procesa, afera, lopovluka, nepotizma, nasilja, filmskog bijega Gruevskog u Budimpeštu itd., bila smjesta bačena u smeće. Cijela situacija je vratila ovoj nacionalističkoj stranci neki kredibilitet. Vlast je organizovala referendum septembra 2018, neobavezni i savjetodavni, sa pitanjem "Da li ste za članstvo u EU i NATO prihvaćanjem Sporazuma između Makedonije i Grčke?". Pošto je izlaznost bila 36% referendum je proglašen neuspjelim, ali su Zaev i establišment interpretirali referendum kao znak da produže sa planom. Referendum i demokratija ionako je varka vladajućih elita i kada nije u interesu kapitala i imperijalizma demokratija nestaje kroz građanske institucije.

Zaev, pod pritiskom imperijalista, po svakoj cijeni je morao progurati plan za implementaciju Prespanskog sporazuma. Zato, kako je sam izjavio, napravio sporazum sa optuženim poslanicima ili njihovim rodbinama po kome bi oni bili amnestirani ako glasaju za promjenu Ustava u kome je najvažnije pitanje promjena imena u Sjevernu Makedoniju. U više navrata Zaev je demonstrirao prioritete (ostati na vlasti, obezbjediti dobar posao ljudima oko sebe kao i zaposliti svoje partijske ljude, napraviti plan sa albanskom DUI za podjelu plijena na svakom nivou), a ne napraviti nužne promjene protiv korupcije koja su im bila u ustima puna prije nego su se dočepali fotelja.

Marksistička organizacija Crveni u Makedoniji djeluje u okviru partije Levica, čiji su sami osnivači. Ova partija je obuhvatala različite aktiviste koji nisu bili zadovoljni politikama vladajućih stranaka, htjeli su formirati suštinski različitu partiju od građanskih, a istovremeno znali su ograničenja malih nevladinih organizacija ili ad hoc akcija. Vremenom političke razlike koje su bile prisutne na početku dovele su do tektonskih poremećaja i dva velika raskola. Prvi se dogodio za vrijeme parlamentarnih izbora 2016., gdje se grupacija Komunističke partije Makedonije i sindikalaca zalagala za koaliciju sa Socijaldemokratskom savezom radi ispravne ocjene da je Levica preslaba osvojiti parlamentalno mjesto. Ovom oportunizmu i odsustvo dugoročne strategije, naša frakcija, Crveni, se žestoko suprostavila i zajedno sa ostalim produžila principijelnu politiku za suštinske promjene u društvu, a ne samo pad Gruevskog. Većina je produžila na kormilo stranke mimo sudskih sporova.

Ali politička heterogenost je i dalje išla u smjeru jačanja antagonizma i paraliziranjem rada vrha partije. Maksimum ove borbe dviju struja dogodila se u jeku referendumske kampanje o promjeni imena, gdje se jasno vidjela jedna struja pravnih pozitivista i oportunista u momentu jačanja nacional-šovinizma kod etničkih Makedonaca, i forsiranja nacionalnog pitanja kao prioritetnog, i druga struja, gdje se isticala internacionalistička linija odgovora na imperijalističke pritiske i tvrdila da su socijalna pitanja prioritet stranke. Prva struja je tražila saveznike u nacional romantičarima i protivnicima Prespanskog sporazuma, a druga je smatrala da su saveznici radnici svih nacionalnosti, koji se bore za čistu životnu sredinu protiv građevinske mafije, protiv “reformi” u zdravstvenom sektoru i uvođenja javno-privatnog partnerstva, protiv degradacije obrazovnog sistema itd.

Najnoviju podjelu vidimo kao šansu da se rasčisti sa ostacima oportunizma, birokratizma i dogmatizma, a da staljinistička grupacija konačno pokaže svu svoju impotentnost da bude išta nego mala sekta od 5 ljudi. S druge strane, ova kriza je dokaz da su nemogući kratki putevi u formiranju radničke partije i da različite političke tendencije u okviru iste partije moraju raditi više, otvorenije i usmjereno prema razvoju političkih kadrova u svim ograncima. Levica je daleko od radničke partije kojoj težimo kao Crveni, ali je nužni korak i potencijal koji svi komunisti moraju nadograditi. Ne možemo očekivati pojavu idealne stranke s neba, već raditi u konkretim okolnostima. Ove okolnosti nisu povoljne radničkoj borbi 30 godina.

Radnička klasa ne vjeruje praznoj propagandi vlasti o navodnom porastu plate i boljeg života za samo tri mjeseca od promjene imena, kako to javno kažu. Radnici ne vjeruju ni onim drugim lažnim opozicionerima, koji štite svoje lične interese, a oblandiraju ih sa porušenim nacionalnim dostojanstvom. Sindikati su u velikoj mjeri pod apsolutnom kontrolom aktuelne vlasti, a masovna radnička partija nije na dnevnom redu. Gnjev radnika raste i biće materijaliziran kada propadne bajka o NATO-u i EU. Otrov desničarske demagogije može razbiti samo radnička klasa oslobođena od nacionalizma, vođena proleterskim internacionalizmom s ciljem rušenja lokalnog i balkanskog kapitalizma zajedničkom borbom.

Naša obaveza je povećati snagu radničke klase, a to se može jedino učiniti ako ojačamo sjećanje naše klase, a to su Marksistička organizacija Crveni i Levica u Makedoniju. Naše male snage možemo upotrijebiti efikasno, a umjesto cinizma i udaljavanja od politike - posljedica razorne liberalne propagande i individualizma, nudimo perspektive za rast i razvoj.