Pokret Pravda za Davida nastao je kao spontani pokret građana na čelu sa roditeljima ubijenog banjolučkog studenta Davida Dragičevića. Nakon nestanka mladića u noći između 17. i 18. marta 2018. godine, njegovo tijelo je pronađeno 24. marta. Od prvih policijskih izvještaja i pres konferencija bilo je jasno da MUP RS ne govori istinu i pokušava neke stvari sakriti. MUP RS i režimski mediji su prvo objavili da se radi o samoubistvu i da je pokojni David bio narkoman i lopov. Ovakvo ponašanje će izazvati ogorčenje kod roditelja i djela javnosti i pretvoriće se u spontano okupljanje građana na Trgu Krajine od 26. marta. Od tog datuma svaki dan se održavaju skupovi pod nazivom Pravda za Davida – Stop nerazjašnjenim ubistvima u Banjoj Luci. Skupovi će privući veći broj građana različitih socijalnih i starosnih kategorija, od penzionera, radnika, sitne buržoazije, studenata i omladine. Iako je okidač za proteste građana bila smrt Davida Dragičevića, pokret je od samog početka ukazao na niz nerazjašnjenih ubistava, počevši od mafijaških likvidacija i saobraćajnih nesreća u kojima su učestvovali tajkuni i političari, a nikad niko nije odgovarao. Takođe, pokret je na površinu izvukao nezadovoljstvo i ljutnju običnog naroda na dugogodišnju nepravdu, korupciju, nerad sudstva, siromaštvo i bijedu.

Tekst je prvobitno objavljen na sajtu Radničkog portala.

Navršilo se godinu dana od ubistva banjalučkog studenta Davida Dragićevića koje je potreslo temelje bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.
Vladavina Milorada Dodika BH entitetom Republikom Srpskom predstavlja jednu od najdužih političkih vladavina na jugoslovenskom prostoru nakon građanskog rata. Dodik i njegov Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa nekoliko koalicionih partnera, kao što su Demokratski narodni savez (DNS) i Socijalistička partija RS, čvrsto vladaju još od 2006. godine. U tom periodu u dva su navrata kandidati SNSD-a obnašali funkcije srpskog člana Predsjedništva BH. Milorad Dodik je na izborima u oktobru 2018. godine izabran za člana Predsjedništva BH ispred srpskog naroda. Po dužini vladavine Republikom Srpskom i personifikacijom svih entitetskih institucija jednim čovjekom može se porediti sa crnogorskim Milom Đukanovićem. Iako se Dodik i njegova partija u režimskim medijima u RS i u većini medija u Srbiji predstavljaju kao zaštitnici nacionalnih interesa bosanskih Srba, stvarna politika Dodika i vladajuće koalicije je politika pogodovanja materijalnim i ličnim interesima uskog sloja tajkunsko-političke elite u RS.

Klasna suština Dodikove vladavine

Krajem 90-ih i početkom 2000-ih Dodik je bio uzdanica međunarodne zajednice kojoj je tada poslužio kao protivteža nacionalističkoj politici rukovodstva Karadžićeve Srpske demokratske stranke (SDS). Dodik će čak tada pozivati da se Ratko Mladić i Radovan Karadžić dobrovoljno predaju Haškom tribunalu i da ne drže cijeli srpski narod kao taoce. Desetak godina kasnije, kada bude čvrsto na vlasti, predstavljaće se kao branilac i poštovalac haških osuđenika, čak će i studentski dom na Palama nazvati po Radovanu Karadžiću. Promjena od prozapadnog liberalnog političara do nacionaliste i navodnog zaštitnika srpskog naroda od izmišljene prijetnje Bošnjaka pokazuje da je Dodik samo još jedan oportunistički tajkunski političar koji se politikom bavi isključivo iz ličnog i interesa njegovog bogataškog kruga.

Dodikova retorika često je uperena protiv NATO-a i miješanja zapadnog imperijalizma u unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine, što navodi jedan broj ljudi da režim u RS podržavaju kao patriotski i da čak veličaju Dodika kao kakvog-takvog borca protiv zapadnog imperijalizma. Međutim, usprkos povremenim mrštenjima i prijetnjama referendumom, u praksi je jasno da Dodik i SNSD režim ne idu dalje od insistiranja na poštovanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji predviđa okupaciju BiH i imperijalističko tutorstvo od strane EU i NATO država, dok ekonomska politika režima u RS jasno pokazuje koliko je on daleko od antiimperijalizma. Imperijalističkom stranom kapitalu u RS nikad nije bilo lakše da crpi ovdašnje resurse i subvencije i eksploatiše naše radnike.

U poslijeratnoj privatizacijskoj pljački društvene imovine u RS je privatizovano 716 preduzeća. Prema podacima Saveza sindikata RS od tog broja 67 posto trenutno ne radi. Ono što nije nestalo u poslijeratnoj rasprodaji ili prešlo u privatno vlasništvo tajkuna i ratnih profitera, završilo je u rukama stranog kapitala tokom prve decenije 2000-ih. Hvalospjevi o stranim investitorima čiji će novac i znanje popraviti našu privredu pokazali su se samo kao jeftina podvala. Većinom se i nije radilo o bilo kakvom ozbiljnom investiranju, već je strani kapital bio privučen izdašnim državnim subvencijama, neplaćanjem poreza i, najvažnije, jeftinom i sindikalno neorganizovanom radnom snagom. Režimski političari su se čak u predizbornim govorima hvalili i naglašavali našu ekonomsku prednost jer imamo jeftinu radnu snagu! Vlast nikad nije posebno marila za uslove rada u fabrikama u stranom vlasništvu. Jedino što je bilo bitno je slikanje prilikom otvaranja tih fabrika, a kad se kamere ugase, radnici su ostavljeni bezobzirnoj eksploataciji. Jedan od tih primjera je tekstilna fabrika Dubikoton u Kozarskoj Dubici u italijanskom vlasništvu.

Uz dijelove industrije u vlasništvu stranog kapitala, vladajući režim je vrlo uslužan i u eksploataciji prirodnih sirovina. Šume se sijeku bez ikakvog plana, a privatne pilane poluproizvod i drvo za ogrjev izvoze prvenstveno u Italiju i Austriju. U najnovijem pokušaju privatizacijske pljačke vlada se odriče 64 posto akcija u Rudniku željezne rude Ljubija i namjerava ih prodati fantomskoj izraelskoj firmi u kojoj, prema pisanju pojedinih medija, udio ima Ari Livne, Dodikov savjetnik. Takođe, bankarski sektor je u stranim rukama italijanskih i austrijskih banaka. U posljednjih nekoliko godina Dodik igra na kartu rusofilije, bitnog sastojka srpskog nacionalizma. Međutim, ispod tankog sloja “ljubavi pravoslavne braće” kriju se ekonomski interesi Dodikove porodice jer je njegov sin Igor vlasnik trgovačke firme koja distribuira voće u Rusiju. S druge strane, naftna industrija RS i prerađivački kapaciteti su u vlasništvu ruskog Njeftegazinkora za koji je Poreska uprava RS utvrdila da na osnovu poreza na dobit duguje 1,6 miliona konvertibilnih maraka. Krajem 2018. Vlada RS je potpisala ugovor sa kineskom kompanijom o izgradnji autoputa Banja Luka-Prijedor, zauzvrat će kineska kompanija dobiti koncesiju na 30 godina, s tim da se Vlada RS obavezuje iz putarina i budžeta nadoknaditi 32,5 miliona KM kineskim investitorima ako to ne bude dovoljno od naplate putarina. Nema sumnje da će se takav scenario zaista desiti jer se i dosadašnji infrastrukturni projekti, kao i ovaj, grade bez studija isplativosti i ekonomske koristi.

Svaki nacionalizam, pa i Dodikov, jeste alat kojim se vladajuća klasa služi kako bi skrenula pažnju sa socijalnih sukoba između nje i radničke klase. Naravno, u raspirivanju nacionalističkih trvenja Dodik ima pomoć u bošnjačkim i hrvatskim tajkunsko-političkim elitama u Bosni i Hercegovini, kao i djelu takozvane građanske opozicije, prvenstveno SDP BH i Demokratskoj fronti, koje igraju na kartu integralnog bosanskog nacionalizma. Ovakva politička linija samo dodaje gorivo na nacionalističku histeriju vladajućeg režima u RS. Ovo Dodiku stalno omogućava da maše potencijalnim referendumima ako se ne bude poštovao Dejtonski mirovni sporazum. I dok Dodik i SNSD nacionalističkom demagogijom navodno brane nacionalne interese bosanskih Srba, u stvarnosti režim provodi antiradničke mjere kad god treba pogodovati domaćim ili stranim kapitalistima. U provođenju antiradničkih mjera i njihovom usvajanju kroz parlament na BH nivou vladajuća koalicija je te odluke uvijek donosila u savezu sa tajkunskim partijama iz Federacije BH. Donošenje mjera koje će sniziti radnička prava ili udariti na ionako nizak životni standard stanovništva Bosne i Hercegovine nikad nije predstavljalo problem za branioce nacionalnih interesa. Takav primjer je provođenje tzv. reformske agende na nivou Bosne i Hercegovine. Ustvari, radilo se o setu mjera štednje po diktatu MMF-a i Svjetske banke gdje je u periodu od 2015. do 2018. godine trebalo srezati javnu potrošnju, smanjiti socijalna davanja, liberalizovati tržište i provesti izmjene u radnom zakonodavstvu u interesu poslodavaca kako bi se povećalo ulaganje u privredu.

Vlada RS je na kraju 2015. godine donijela novi Zakon o radu, koji je između ostalog donio smanjenje naknade za minuli rad – sa obračunskog koeficijenta 0,5 sniženo je na 0,3. Takođe, period rada na određeno vrijeme produžen je sa jedne na dvije godine. Izmijenjen je i Zakon o štrajku koji je obesmislio radničke štrajkove. Po novom Zakonu o štrajku Vlada RS određuje reprezentativne sindikate, a poslodavci određuju minimum procesa rada, tako da se može desiti da poslodavci odrede minimum rada koji zahtjeva preko 50 posto radnika, kao što se to prošle godine događalo na Željeznicama RS. Od donošenja novog Zakona o radu krajem 2015. godine traju pregovori Vlade, Unije poslodavaca i Saveza sindikata o definisanju Opšteg kolektivnog ugovora. Pregovori još uvijek stoje na pitanju nadoknade za prevoz i regres. U međuvremenu, Vlada je poslodavcima dopustila korišćenje samostalnog Pravilnika o radu, koji im dopušta svojevoljno definisanje radnih prava dok se ne donese novi Opšti kolektivni ugovor.

Konstantni su i napadi na životni standard stanovništva. 2018. godine povećane su akcize na gorivo što je za sobom povuklo rast cijena osnovnih životnih namirnica. U 2019. godini, vlast najavljuje poskupljenje struje i povećanje stope PDV-a sa sadašnjih 17 posto na 19 posto. Razlog podizanja PDV-a je u pokušaju da se popune rupe u entitetskim i državnim budžetima. Rast cijena ne prati rast plata. Prosječna plata u RS je 852 KM (oko 440 evra), a prema podacima Saveza sindikata RS sindikalna potrošačka korpa iznosi 1.869 KM (preko 900 evra) i prosječna plata pokriva samo 45 posto potrošačke korpe. Čak ni zvanični podatak o prosječnoj plati nije prava slika, jer najveći dio kvalifikovane radne snage u industriji i trgovini radi za niže plate, oko 600 KM (300 evra). RS se posljednjih godina muči i sa odlaskom mlade i visokokvalifikovane radne snage. Sve više se čuju glasovi iz Unije poslodavaca o nedostatku radnika, ali ni poslodavci ni vlast nisu ništa konkretno uradili ili pokušali da značajnim povećanjem plata zadrže mlade radnike. Posebno je alarmantan odlazak medicinskih radnika (prosječna plata medicinske sestre je mizernih 650-800 KM). Prije nekoliko dana je osvanula vijest da je Klinički centar u Banjoj Luci napustio jedini dječiji kardiolog.

Razlozi dugogodišnje vladavine Dodika i SNSD-a ne mogu se samo objasniti jahanjem na nacionalističkoj ideologiji. Razlozi su nešto dublji. Kao i većina zemalja kapitalističke periferije i Dodikov režim ima stabilnu glasačku bazu u klijentelističkoj mreži namještenika u državnom aparatu i javnim preduzećima. Dodajmo i kontrolu nad Radio-televizijom RS koja je bukvalno pretvorena u javni servis vladajuće koalicije. Skoro je tajkun Slobodan Stanković kupio banjolučku Alternativnu televiziju, pa je iz medija koji je balansirao između vlasti i opozicije i često otvoreno kritikovao vlast ova televizija pretvorena u prirepak Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS). Treba reći da vladajuća koalicija nema pravog rivala u opozicionom bloku koju predvodi desničarska Srpska demokratska stranka i liberali iz Partije demokratskog progresa (PDP).

“Pravda za Davida” – prvi pravi izazov režimu

Dugo vremena je prošlo da bi se na ulici pojavio pravi protest koji bi mogao uzdrmati vladajući režim. Istina, 2012. godine u Banjoj Luci su mjesecima trajali protesti Park je naš protiv izgradnje poslovnog objekta “Grand trejd” u vlasništvu Mile Radišića, još jednog tajkuna bliskog režimu. Zgrada je ipak napravljena, aktivisti su dobili kazne, a Radišić je, da bi izbjegao odgovaranje za malverzacije, pobjegao u Srbiju. Ovaj pokret je pokazao da u Banjoj Luci postoji otpor građanstva prema napadima korumpiranog režima i bahatih tajkuna. Tuzlanska pobuna 2014. godine nije uspjela da se prelije u RS, osim nekoliko skupova solidarnosti. Režimski mediji su uradili svoj posao širenja straha i navodnog pokušaja destabilzacije RS. U 2017. godini došlo je do nekoliko štrajkova glađu radnika Željeznica RS i prijetnje blokada pruga ako se ne ispune njihovi zahtjevi. Na ovo je režim reagovao veoma panično i većim dijelom ispunjavanjem zahtjeva željezničara, što je pokazalo da vlast nije tako stabilna i da svako talasanje radničke klase na ulici izaziva zabrinutost u vladajućoj eliti.

Pokret Pravda za Davida nastao je kao spontani pokret građana na čelu sa roditeljima ubijenog banjolučkog studenta Davida Dragičevića. Nakon nestanka mladića u noći između 17. i 18. marta 2018. godine, njegovo tijelo je pronađeno 24. marta. Od prvih policijskih izvještaja i pres konferencija bilo je jasno da MUP RS ne govori istinu i pokušava neke stvari sakriti. MUP RS i režimski mediji su prvo objavili da se radi o samoubistvu i da je pokojni David bio narkoman i lopov. Ovakvo ponašanje će izazvati ogorčenje kod roditelja i djela javnosti i pretvoriće se u spontano okupljanje građana na Trgu Krajine od 26. marta.

Od tog datuma svaki dan se održavaju skupovi pod nazivom Pravda za Davida – Stop nerazjašnjenim ubistvima u Banjoj Luci. Skupovi će privući veći broj građana različitih socijalnih i starosnih kategorija, od penzionera, radnika, sitne buržoazije, studenata i omladine. Iako je okidač za proteste građana bila smrt Davida Dragičevića, pokret je od samog početka ukazao na niz nerazjašnjenih ubistava, počevši od mafijaških likvidacija i saobraćajnih nesreća u kojima su učestvovali tajkuni i političari, a nikad niko nije odgovarao. Takođe, pokret je na površinu izvukao nezadovoljstvo i ljutnju običnog naroda na dugogodišnju nepravdu, korupciju, nerad sudstva, siromaštvo i bijedu.

Ovaj pritisak mase i svakodnevna okupljanja natjeraće Vladu da u Narodnoj skupštini formira Anketni odbor koji bi trebao utvrditi činjenice o slučaju Dragičević. Anketni odbor će utvrditi niz nejasnoća, nepravilnosti u vođenju istrage, tako da će dva i po mjeseca nakon početka skupova Tužilaštvo pokrenuti istragu o ubistvu. Pošto se sve ovo događalo u predizbornoj godini, skupovi će privući opozicione političare koji su pokušali na pokretu politički profitirati. Međutim, otac nastradalog mladića Davor Dragičević i vodstvo pokreta će izričito zahtjevati da se skupovi odvijaju bez političkih obilježja, iako su se tokom predizborne kampanje mogli vidjeti opozicioni političari među okupljenim ljudima, a opoziciona bijeljinska televizija BN TV će uživo prenositi velike skupove 21. aprila, 7. jula i 5. oktobra. Režim će na prisustvo opozicionih političara i njihovih poziva da se ubistvo riješi reagovati optužbama da oni koriste tragediju za skupljanje političkih poena i eksploataciju tragedije i roditeljske tuge, što oni svakako rade, ali i ovdje vidimo licemjernu režimsku logiku. Režimski političari upravo to isto rade kada parastose i kosti nevinih žrtava iz prošlog i Drugog svjetskog rata koriste kao predizborne mitinge i širenje šovinizma, mržnje i straha.

Uz roditelje Davora Dragičevića i Suzanu Radanović samo jezgro pokreta “Pravda za Davida” čine Davidovi prijatelji i nekolicina liberalnih i građanskih aktivista. Spontanost pokreta i početna zbunjenost koja je razumljiva u svakom pokretu dali su puno prostora dominantnoj ideologiji o “pravnoj državi” koja će jednako raditi u interesu svih građana. Ovaj mit je vrlo prisutan i razumljiv. Više od dvije decenije ljudi slušaju propagandu o liberalnoj demokratiji, nezavisnim institucijama – sve ono što kapitalistička država nije i ne može nikad biti. Ali pobuna protiv sistema uvijek počinje kroz kanale dominantne ideologije – obećavate pravnu državu, dajte nam je napokon. Pravna država je liberalna iluzija. Država nije nikakva kategorija iznad društva, klasa, već organ vladajuće klase koja štiti njene interese. Država u kapitalizmu će uvijek štititi interese tajkuna i političara ma kako god mi nju zvali. Običan građanin, radnik i seljak nikad pred institucijama kapitalističke države neće biti jednaki i imati isti tretman kao tajkun ili političar. Govori protiv tajkuna i protiv sistema su se mogli čuti iz usta Davora i Suzane, posebno na skupu 5. oktobra. Ovo je jasno izbijanje klasnog instinkta. Režimska mašinerija konstantno napada pokret izmišljenim tvrdnjama kako je cilj rušenje vlasti i ukidanje institucija RS. Naravno, režim svaki napad na Dodika i političare vladajuće koalicije koristi kao da narod želi srušiti RS te tvrdi kako je cijeli pokret iskorišten od strane političara iz Federacije i stranih obavještajnih službi, a njihov cilj je “obojena revolucija i uništenje srpskog naroda”.

Nakon opštih izbora u Bosni i Hercegovini u oktobru i razočarenja rezultatima kod liberalne javnosti činilo se da je pokret ušao u fazu zamora. Pokret se usput registrovao kao udruženje građana, tj. nevladina organizacija koja će se boriti za rješavanje nerazjašnjenih ubistava. Ovome je svakako doprinijelo to što su se nakon izbora opozicioni političari okrenuli parlamentarnim kombinacijama, raspodjeli fotelja i mandata. Uz to, vrlo brzo nakon izbora Dodik je potkupio dio opozicije i dao im mjesta u vlasti. Prvenstveno se tu misli na uzdanicu banjolučke liberalne scene Dragana Čavića i njegov Narodni demokratski pokret, SDS-ovu grupu oko Obrena Petrovića, gradonačelnika Doboja, koji je bio jedan od najžešćih kritičara vlasti, a onda je ušao u vlast i podržao Dodika.

Ovo prividno jenjavanje pokreta “Pravda za Davida” režim će iskoristiti da nakon ignorisanja i pokušaja diskreditovanja pokreta krene u otvorenu represiju. Približava se 9. januara, Dan Republike Srpske, koji Dodik koristi kao priliku da pokaže kako je RS država i kako je u njoj srpski narod srećan i slobodan, a skupovi na trgu tu lažnu sliku kvare. Osjećajući se stabilno nakon dosta uvjerljive izborne pobjede, rješavanja nepodobnih u vladajućoj koaliciji, prelaska dijelova opozicije u vladajuće redove, režim će 25. decembra – datum je namjerno izabran jer je vrijeme praznika – krenuti u hapšenje Davora Dragičevića, pretres kuće u potrazi za oružjem, koje nije pronađeno, uklanjanje simbola pokreta sa Trga Krajine. Policijsku represiju režim će pravdati ugrožavanjem sigurnosti, jer je nekoliko dana prije došlo do skupa ispred Narodne skupštine jer su pristalice pokreta “Pravda za Davida” bile nezadovoljne ponovnim izborom Dragana Lukača za ministra policije RS. Ponovno postavljanje Dragana Lukača za ministra policije s pravom je protumačeno kao provokacija i nastavak zataškavanja oko ubistva Davida Dragičevića. Lukač je sa Trga Krajine prozivan mjesecima i apostrofiran je kao glavni kočničar istrage, a uz to su njegov prethodni mandat obilježili nerazjašjeni mafijaški obračuni, pripadnici specijalne policije koji pljačkaju banke, policijski inspektori optuženi za krijumčarenje i trgovinu narkoticima, niz nerazjašnjenih ubistava, napadi na novinare, od kojih je najsvježiji primjer pokušaj ubistva novinara BN TV Vladimira Kovačevića koji je izvještavao sa Trga Krajine, narušena sigurnost u Banjoj Luci itd.

Režimska propaganda kako skupovi na trgu narušavaju sigurnost posebno je licemjerna kad se zna da tokom devet mjeseci protestanti nisu napravili nijedan veći incident. Čak su se događale suprotne stvari u kojima su režimski provokatori u nekoliko navrata bezuspješno pokušali isprovocirati Davora, prijeteći mu i fizičkom likvidacijom. Policijska represija 25. decembra nad mirnim demonstrantima sa snimcima policijske brutalnosti nad djecom, omladinom i starcima izazvala je bijes, ne samo u RS već i u regionu, i novi talas protesta. Režim je narednih dana s jedne strane provodio represiju nad najaktivnijim članovima pokreta, a sa druge strane su se mogle čuti izjave Milorada Dodika i njegovog ministra policije Dragana Lukača kako Tužilaštvo RS ne pokazuje dovoljno ažurnosti u rješavanju slučaja ubistva Davida Dragičevića. Dodik je čak najavio da bi se pridružio narodu kad bi protestvovali ispred Tužilaštva. Svrha ovakvih izjava je samo prebacivanje krivice unutar vladajućeg aparata jer je jasno da Dodikovi kadrovi kontrolišu svaku poru institucija RS.

U nedjelju 30. decembra održan je veliki skup kojem je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi. Procjene o tačnom broju variraju od 3000 do 6000 ljudi. Na skupu je Davor pročitao zahtjeve za ostavkama: Dragana Lukača (ministra unutrašnjih poslova RS), Darka Ilića (načelnika uprave za organizovani kriminal), Darka Ćuluma (direktora policije RS), Željka Karana (patologa i načelnika Zavoda za sudsku medicinu RS), Želimira Lepira (tužioca), Dalibora Vreće (tužioca). Skup sa Trga Krajine se zatim nastavio protestnom šetnjom do narodne skupštine i zgrade Vlade RS, uz povremeno zaustavljanje saobraćaja, uz povike “Pravda za Davida”, “Pravda za Dženana”, “Lukaču ostavka”, “Lopovi”. Zatim se masa duže vrijeme zadržala ispred zgrade Radio-televizije Republike Srpske, uzvikujući “Fabrika laži”. Ovo je sasvim očekivano jer se RTRS percepira kao televizija vladajuće Dodikove partije koja širi najodvratnije laži i izmišljotine kojima svakodnevno pokušava pokret “Pravda za Davida” predstaviti kao zavjeru iz Federacije BH i međunarodne zajednice sa ciljem rušenja institucija RS. Nakon povratka na Trg Krajine, masa se nakon četrdesetak minuta razišla, što je policija iskoristila da bi rastjerala preostalih pedesetak ljudi, a oko desetak članova vrha pokreta je pohapšeno. Policija je čak hapsila i slučajne prolaznike ili ljude koji su se zatekli na autobuskom stajalištu. Za vrijeme pisanja ovog teksta još uvijek je nepoznata lokacija na kojoj se nalazi Davor Dragičević. Policija tvrdi da je pobjegao i da ga nisu uhapsili. Hapšenja su nastavljena i narednih dana u kojima je policija uhapsila Draška Stanivukovića, narodnog poslanika opozicione Partije demokratskog progresa. Stanivuković se metodama skandala i senzacija može usporediti s Ivanom Pernarom, i nije isključeno da se s vremenom osamostali i krene putem desnog populizma budući da je na oktobarskim izborima dobio preko 20.000 glasova.

Policija je potpuno zabranila skupove pokreta “Pravda za Davida” i po cijeli dan kontroliše prilaz Trgu Krajine. Izgovor za novu represiju je da su organizatori skupa prekoračili dozvoljeno vrijeme od 18 do 20 sati, nisu smjeli održati protestnu šetnju prilikom čega je zaustavljen saobraćaj i onemogućeno održavanje novogodišnjeg koncerta ispred Muzeja RS. U optuživanju protesta da nanosi štetu imidžu grada se posebno istakao gradonačelnik Banja Luke i Dodikov kadar Igor Radojičić. On je protestante optužio da su spriječili održavanje novogodišnjih manifestacija jer je grad morao otkazati cjelokupni novogodišnji program. I dok se roditelji mjesecima bore za pravdu ubijenog djeteta, Radojičić se bori da sačuva imidž grada koji je narušen slikama policijske represije i policijske okupacije Trga Krajine posljednjih dana. Zanimljivo da se svih devet mjeseci sve do sada Radojičić pravio lud i nijem na svakodnevna okupljanja građana koji traže istinu i pravdu.

Iako su skupovi grupe Pravda za Davida formalno zabranjeni a pokušaji okupljanja na glavnom gradskom trgu uporno razbijani od strane policije, najuporniji članovi pokreta su pronašli način da se i dalje okupljaju u javnom prostoru. Bježeći od fizičkog nasilja policije spontano su se okupili u porti Sabornog hrama Hrista Spasitelja i zapalili svijeće. Policija ih sa tog prostora nije uspjela rastjerati plašeći se reakcije javnosti koja bi putem interneta vrlo brzo vidjela scene nasilja ispred crkve koja dominira arhitekturom centra grada. Tako su se svakodnevni protesti nastavili svakodnevnim tihim okupljanjima i paljenjem svijeća pod budnim okom uvijek prisutne policije. Učesnici protesta su od samog početka protesta negodovali zbog napadne ćutnje velikodstojnika Srpske pravoslavne crkve o slučaju Davida Dragićevića. Negodovanje se nastavilo jer su vrata crkve pred kojom su se okupljali uvijek bila zaključana. Kako i uvjek do sada, Crkva je u potpunosti stala na stranu vlasti. Iluzije o tome da je Crkva tu da bi stala na stranu slabijeg i zaštitila ga, su se kod učesnika protesta potpuno raspršile.

Davor Dragićević se narednih mjeseci, u nekoliko navrata, obratio javnosti putem kratkih videa objavljenim na društvenim mrežama i snimanim na nepoznatim lokacijama. U ovim obraćanjima je oštro osudio djelovanje policije na razbijanju protesta i direktno ga povezao sa političkim vrhom Republike Srpske. Optužio je policiju da je spremila njegovu likvidaciju i najavio nastavak borbe za otkrivanje ubica njegovovog sina u novim okolnostima obraćanjem međunarodnim institucijama. S obzirom da je Davidova majka Suzana sa djecom nastanjena u Austriji, mnogi su pretpostavljali da se i Davor tamo nalazi. Ta se pretpostavka pokazala kao tačna 4 dana prije nego što će se napuniti godina dana od nestanka njegovog sina. Mediji su prenijeli potresnu fotografiju na kojoj se vidi kako ljubi mrtvački kovčeg u kojem su posmrtni ostaci Davida Dragičevića preneseni iz Banja Luke. Na zahtjev roditelja tijelo je eshumirano 12. marta i preneseno u Beč.

„Ja sam davno najavio da ću dijete ekshumirati. Da, Republika Srpska, Tužilaštvo, Ministarstvo unutrašnjih poslova su ubice, zločinci. Samim tim što je David napustio tu državu, više ne postoje za mene institucije Republike Srpske koje su ubile moje dijete. Nek nađe bar mir i spokoj, smiraj ovdje kad nije mogao u državi u kojoj je rođen", rekao je Davor Dragičević

Šta dalje?

Pokret “Pravda za Davida” je tokom 9 mjeseci svakodnevne borbe pokazao visok stepen odlučnosti i hrabrosti. Ovo se posebno odnosi na Suzanu i Davora koji su pokazali nadljudsku snagu u borbi protiv represija, provokacija i laži nepravednog državnog aparata i režimskih medija. Međutim, u svjetlu nasilne represije, liberalne iluzije i apeli na savjesnost državnog aparata pokazuju se kao slijepa ulica. Čini se da pokretu ponestaje ideja kako se uspješno boriti kad režim odluči da pojača silu. To je bilo vidljivo tokom policijske akcije 30. decembra kad su ljudi na policijske pendreke i štitove krenuli da se brane bacanjem cvijeća. Ovo svakako nije uticalo na svijest pripadnika policije čiji je zadatak da brane vladajući poredak. Takođe, pozivi na intervenciju Evropske Unije, međunarodne zajednice i stranih ambasada su svakako problematični iz par razloga.

Prvo, ovo pozivanje na intervenciju stranog faktora tjera veliki broj ljudi od podrške pokretu i igra na ruku režimske propagande koja Dodika predstavlja kao branioca RS a svako nezadovoljstvo u RS se predstavlja kao pokušaj rušenja Dodika. Drugo, izvjesno je da zapadni imperijalizam nema posebno velikih zamjerki na Dodikov režim jer se on dokazao kao vjeran i efikasan sluga stranog kapitala. Njegova povremena ludovanja prijećenjem referendumima imaju više za cilj da običnom narodu u RS bace prašinu u oči da ne vide opljačkano bogatstvo tajkuna, Dodika i njegove porodice nego što su izazov cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Svaki put kad se Dodik zaigra u svojim bahatim ispadima, on dobije po ušima od predstavnika američke diplomatije kao što je uvođenje sankcija SAD-a. A i Dodik vrlo dobro zna koliko zavisi od stranog kapitala i međunarodnih finansijskih institucija za kupovinu socijalnog mira i stabilnosti unutar RS. Treće, čak i kad bi intervencija zapadnog imperijalizma uklonila Dodika s vlasti, za običnog radnog čovjeka to ništa suštinski ne bi značilo. Na vlast bi došla opozicija koja se po programu koji zastupa ni po čemu bitnom ne razlikuje od Dodika. To bi bila kozmetička promjena, uz koju treba uzeti u obzir da je i SDS i PDP u nekoliko navrata držao vlast na državnom, entitetskom ili trenutno drži na lokalnom nivou.

Da se radi o samo drugoj strani istog profiterskog novčića jasno je kad se vide pokušaji profitiranja i kupljenja političkih poena na pokretu tokom predizborne kampanje, a kad su se izbori završili, okrenuli su se parlamentarnim kombinacijama. Čak je nakon policijske akcije 30. decembra došlo do međusobnih optužbi među opozicionim grupama oko pokreta da je Draško Stanivuković pokušao nagovoriti Davora da uđe u RTRS čime bi od strane režima bio optužen za državni udar. Ovo je samo spekulacija i vrlo vjerovatno pokušaj režima da potkupi određene ljude i unese razdor u pokret. Međutim, iako je policija tokom posljednjeg skupa bila na svim mjestima gdje se odvijala protestna šetnja, nije je bilo oko zgrade RTRS, što može biti indicija da se igralo na kartu nepromišljenosti i ulaska u zgradu. Davor je tokom govora ispred zgrade RTRS-a više puta ponovio da bez problema može ući, ali da to ne želi učiniti. Oko pokreta postoji i manja grupa pristalica SDS desnice i za pretpostaviti je da je njihov uticaj bilo dovođenje Borisa Malagurskog da održi kratak govor na koji je dobio mlak odgovor mase. Prisustvo zagovornika srpskog nacionalizma može potencijalno narušiti odnos solidarnosti i saradnje između “Pravde za Davida” i “Pravde za Dženana” ili otuđiti dio ljudi koji podržavaju pokret iz Federacije BH.

Zadatak marksista je da učestvuju i podržavaju borbu za pravdu Davora i Suzane da saznaju istinu o smrti svoga sina. Isto tako, naš zadatak je da pokušamo usmjeriti tu borbu kako bi zahvatila što šire slojeve društva jer je samo to način kako se može uspješno boriti za ispunjenje tih ciljeva i protiv policijske represije. Generalno, snage ljevice u Bosni i Hercegovini vrlo su male i još uvijek se bore da pridobiju jednog ili dva čovjeka. Njihov glas u nacionalističkoj i protržišnoj kakofoniji se jako teško čuje. Međutim, protestni pokreti kao što je “Pravda za Davida”, Tuzlanska pobuna ili štrajk željezničara RS daju priliku da aktivnim učešćem i konkretnim prijedlozima dobijemo govornicu na kojoj naš program može dobiti mnogo veći odjek. Tokom nekoliko velikih skupova i u medijskim izjavama Suzana i Davor su govorili protiv tajkuna, ratnih profitera i raznih lopužetina koji nas uništavaju već 30 godina. Ovaj klasni instinkt i antisistemsko raspoloženje su dobre tačke na koje se ljevica mora povezati i isticati u prvi plan. Isticanjem ovih političkih poruka stvara se veći i širi prostor za uvlačenje većeg broja ljudi da podrži pokret, a posebno pripadnika radničke klase. Radnici u RS na svojim leđima osjećaju svu nepravdu sistema. Tajkunsko izrabljivanje mogu osjetiti na radnim mjestima, bahaćenje bogataša i njihove djece mogu vidjeti svaki dan na ulici. Kada ovakve poruke prodru u svijest radnih masa, onda neće proći dugo da se i Milorad Dodik počne percipirati kao njihov politički predstavnik čije vlade provode mjere štednje u zdravstvu, školstvu, socijalnoj zaštiti, kako bi se novac namakao domaćim i stranim tajkunima čija su bogataška carstva izgrađena na krvi radnika. Proteklih dana smo vidjeli da se borba protiv represije može voditi samo masovnom mobilizacijom. Dok je nekoliko hiljada ljudi marširalo Banja Lukom režim se nije usudio poslati policiju da proteste razbije. Policija je to učinila tek nakon što su se ljudi razišli.

David Dragičević je žrtva kapitalističkog sistema koji stvara kriminal, siromaštvo i nepravdu na svakom koraku. Zauzeti antisistemski stav znači i pokušati izazvati solidarnost među radnicima čije bi uključivanje u borbu značilo da štrajkovi solidarnosti mogu zadati puno jači udarac džavnom aparatu i interesima kapitala. Prijetnja blokadom pruga 2017. radnika ŽRS je odmah alarmirala Vladu i poslala Dodika na noge štrajkačima ispunjavajući ekspresno njihove zahtjeve. Isto tako, sprječavanje održavanja novogodišnjih programa u Banjoj Luci je izazvalo nezadovoljstvo kod hotelijera i ugostitelja što je vjerovatno izvršilo djelomičan pritisak na režim da zabrani proteste. Iskustva ovakvih borbi će s vremenom u svijesti ljudi otvoriti perspektivu za izgradnju radničke partije sa revolucionarnim programom korjenite društvene promjene u interesu radne većine.