Deprecated: Methods with the same name as their class will not be constructors in a future version of PHP; plgContentfacebooklikeandshare has a deprecated constructor in /home/crvena/public_html/plugins/content/facebooklikeandshare/facebooklikeandshare.php on line 45

Inspirišući pokreti kao što su Idle No More, Black Lives Matter, demonstracije širom svijeta povodom Internacionalnog dana radnih žena, elementi Anti-Tramp pokreta su samo neki od primjera želje među radnicima i omladinom da se bore protiv ugnjetavanja i diskriminacije. Preovladavajuće perspektive mnogih ovih pokreta, čije je vodstvo pod uticajem akademske ljevice, je intersekcionalnost. Zato nije iznenađujuće da jedan sloj mladih ljudi i studenata koje su ovi pokreti politizovali posmatraju ugnjetavanje kroz intersekcionalnost. Ali šta intersekcionalnost znači, da li je korisna za borbu protiv ugnjetavanja, i da li je kompatibilna sa marksizmom?

(Članak je izvorno objavljen na Fajtbeku, sajtu kanadske sekcije Internacionalne marksističke tendencije.)

fdfd579c56333dcc7f81880957315bc8 w720 h504Kapitalistička kriza je dovela do sve većeg preispitivanja sistema i masovnih pokreta širom svijeta. Od španskih Indignadosa, Sintagma trga u Grčkoj, "Stalne noći" (Nuit Debout) i Žutih prsluka u Francuskoj, omladina sve više preispituje kapitalistički sistem. Kao dio ovog opšteg raspoloženja, proteklih godina je došlo do brojnih spontanih pokreta protiv različitih oblika ugnjetavanja koje pod kapitalizmom osjećaju različiti slojevi radničke klase.

Inspirišući pokreti kao što su Idle No More, Black Lives Matter, demonstracije širom svijeta povodom Internacionalnog dana radnih žena, elementi Anti-Tramp pokreta su samo neki od primjera želje među radnicima i omladinom da se bore protiv ugnjetavanja i diskriminacije. Preovladavajuće perspektive mnogih ovih pokreta, čije je vodstvo pod uticajem akademske ljevice, je intersekcionalnost. Zato nije iznenađujuće da jedan sloj mladih ljudi i studenata koje su ovi pokreti politizovali posmatraju ugnjetavanje kroz intersekcionalnost. Ali šta intersekcionalnost znači, da li je korisna za borbu protiv ugnjetavanja, i da li je kompatibilna sa marksizmom?

Intersekcionalnost se najčešće koristi da opiše postojanje višestrukih i preklapajućih oblika ugnjetavanja koje se ukrštaju u različitim konfiguracijama za svakog pojedinca, stvarajući jedinstvena iskustva i set socijalnih barijera. "Potreba da se bude intersekcionalan" je česta fraza koju koristi pokret koja podrazumijeva da svaka borba mora uključivati i predstavljati pojedince koji prolaze kroz višestruko ugnjetavanje i ovo je suprotno usko fokusiranoj borbi jedne grupe ili jednog oblika ugnjetavanja.

Marksisti se slažu da pojedinci ili grupe mogu prolaziti kroz različite i višestruke oblike ugnjetavanja u isto vrijeme, i da svaka konfiguracija predstavlja jedinstven set socijalnih barijera. Sa marksističke tačke gledišta, nijedan oblik ugnjetavanja se ne može razumjeti i preovladati u izolaciji i borba protiv ugnjetavanja i eksploatacije mora povući i uključiti sve slojeve potlačenih. Marksisti su takođe čvrsto protiv diskriminatornih stavova i ponašanja koji služe samo da nas podijele, spriječavajući jedinstvo radničke klase koje joj je potrebno za oslobođenje. Na površini, može se činiti da su marksizam i intersekcionalnost podudarni. Međutim, ako pogledamo ispod površine u samu teoriju intersekcionalnosti, možemo vidjeti da u razumijevanju ugnjetavanja i borbe protiv nje postoji mnogo razlika sa marksizmom. Intersekcionalnost, bez obzira na najbolje namjere njenih zagovornika, ne može adekvatno objasniti uzroke različitih oblika ugnjetavanja i iz toga ne može predložiti ni rješenja.

Marksisti se bore protiv svih oblika ugnjetavanja. Kritikujući različit pristup pokreta u razumijevanju ugnjetavanja nije jednako odbacivanju stvarnosti različitih oblika ugnjetavanja; naprotiv, naš ultimativni cilj je kraj svih oblika ugnjetavanja i eksploatacije, i naša je dužnost da guramo ideje i metode koje radnici i omladina trebaju da bi postigli oslobođenje. Sakrivanje naših razlika ne donosi pokretu ništa dobro.

Kontekst "intersekcionalnosti"

Da bi sa marksističke pozicije razumjeli ograničenja intersekcionalnosti moramo u obzir uzeti glavne principe intersekcionalnosti i istorijski kontekst njenog uspona. Uspon intersekcionalnosti se podudara sa porazom revolucionarnog talasa 60-ih i 70-ih za kojim je uslijedila reakcija u 80-ima koja je kulminirala kolapsom Sovjetskog Saveza. Tokom opadanja klasne borbe, došlo je do uspona identitetske politike. Identitetska politika, koja se razvila u tome specifičnom periodu, je zasnovana na definisanju ljudi po ličnim karakteristikama (etnička, seksualna pripadnost itd.) prije nego klasnim ili političkim.

Vladajuća klasa je promovisala identitetsku politiku kroz napredovanje karijerističkih sitnoburžoaskih elemenata koje je kapitalistički sistem vrlo lako inkorporirao. Identitetsku politiku koristi birokratija radničkog pokreta zajedno sa vladajućom klasom protiv ljevice i klasne borbe unutar pokreta. Orijentacija prema različitim osama identiteta i ugnjetavanja je bila rezultat neuspjeha radničkog, socijaldemokratskog i staljinističkog vodstva u vođenju radnika u rušenju kapitalizma koji bi iskorijenio socijalnu i ekonomsku osnovu različitih oblika ugnjetavanja.

Staljinizam je posebno odigrao izdajničku ulogu. Dok je Ruska revolucija 1917. pod vodstvom boljševika, Lenjina i Trockog napravila značajni napredak za žene, lezbejke i gej osobe, potlačene nacionalne manjine, degeneracija Sovjetskog Saveza pod Staljinom je ta dostignuća većim djelom ukinula. Izolacija i nazadnost Sovjetskog Saveza su značili da se nestašica nastavila, a staljinisti su iskoristili sve stare oblike podjele u društvu i oblike ugnjetavanja kako bi zadržali svoju moć i zakočili internacionalnu proletersku revoluciju. Staljinistička politika kao što je ponovna kriminalizacija homoseksualnosti u Sovjetskom Savezu odrazila se diskriminatornom praksom u drugim staljinističkim komunističkim partijama širom svijeta, odbijajući od socijalističke borbe mnoge radnike i omladinu koji su prolazili kroz ugnjetavanje. Takva politika nema ničega zajedničkog sa istinskim marksizmom i dovela je do djeljenja pokreta na različite ose borbe, dok se istinski marksizam bori protiv svih oblika ugnjetavanja i poziva na klasno jedinstvo.

Intersekcionalnost, izdanak feminizma, je ustvari bila reakcija protiv tradicionalne identitetske politike koja je težila da pokret podjeli u različite borbe. Crne žene su decenijama posebno isticale da ženskim pokretom dominiraju bijele, srednjeklasne žene koje ignorišu stvarnost i potrebe crnih, radnih žena, i da antirasističkim pokretom dominiraju crni muškarci koji često banaliziraju ugnjetavanje žena. Vrlo važna kritika. Međutim, ideološki temelji intersekcionalnosti su u postmarksističkim teorijama kao što su postmodernizam i poststrukturalizam koje su postale popularne u akademskim krugovima u periodu kapitalističke reakcije i kolapsa staljinizma, kada su radničke i lijeve vođe napustile i naznake borbe za socijalizam i otvoreno zastupale "humaniji" kapitalizam.

I dok je u prethodnom periodu naglasak bio na radikalnoj društvenoj i ekonomskoj transformaciji, u periodu koji je nastupio tokom pada klasne borbe, predmet analize su postale ideje, misli i jezik. Izgubivši vjeru u sposobnost radničke klase da radikalno transformiše ekonomske i socijalne temelje društva, akademska ljevica je naglasak stavila na mjenjanje načina kako pojedinci razmišljaju. Proizilazeći iz ovog ideološkog trenda, intersekcionalnost naglašava subjektivno iskustvo i individualno razmišljanje, jezik i ponašanje kroz koje treba razumjeti i prevazići ugnjetavanje.

3c1789d5ce0e75397957bf4137c56848 w354 h459Ovo je duboko idealistički pristup zasnovan na ideji da je za promjenu društva potrebno prvo promjeniti stavove ljudi, ili čak gore, da promjenom "diskursa" možemo promjeniti stvarnost. Istina jest da je ideologija vladajuće klase dominantna u klasnom društvu. Ideologija ljudi koji izvode revoluciju, eksploatisane i potlačene mase, je pomješana sa svakakvim reakcionarnim idejama i predrasudama koje su nametnute od vladajuće klase. Ljudi u toku borbe za promjenu društva (u velikom broju) postaju transformisani i mijenjaju (u velikim razmjerima) svoje stavove. Ovo je vrlo dobro Marks objasnio u Njemačkoj ideologiji:

"I za masovnu proizvodnju ove komunističke svijesti, i za uspjeh samog uzroka, promjena ljudi na masovnoj razini nužna je promjena koja se može dogoditi samo u praktičnom pokretu, revoluciji; Stoga je ova revolucija nužna, ne samo zato što vladajuća klasa ne može biti zbačena na bilo koji drugi način, nego i zato što klasno svrgavanje može samo u revoluciji uspjeti da se oslobodi svih blata starosti i postane opremljeno za ponovno osnivanje društva."

Afroameričkoj pravnici Kimberli Krenšo se pripisuje kovanje termina "intersekcionalnosti" 1989. opisujući time kako američki sudski sistem nije uspio da shavti složenu diskriminaciju koju crne žene doživljavaju na radnom mjestu. U svom članku "Demarginalizacija intersekcije rase i spola: Crna feministička kritika antidiskriminacione doktrine, feminističke teorije i antirasističke politike", Krenšo analizira nekoliko sudskih slučajeva u kojima je sud u obzir uzeo ili optužbe za seksualnu diskriminaciju ili rasnu diskriminaciju na radnom mjestu, odbijajući da prihvati kako crne žene trpe složenu diskriminaciju, ne samo kao žene ili samo kao crnci, već kao crne žene. Na primjer, u slučaju DeGraferajd protiv Dženeral Motorsa, sud je odbio tužbu tužitelja za seksualnu i rasnu diskriminaciju jer je Dženeral Motors u prethodnom periodu zaposlio i bijele i crne žene.

Stvarnost zaista pokazuje da crne žene i druge grupe doživljavaju složenu diskriminaciju kroz pukotine u kapitalističkom zakonskom sistemu. Ovo su strukturalne pukotine koje predstavljaju značajnu barijeru za potlačene slojeve radničke klase u postizanju istinske pravne jednakosti. Marksisti podržavaju legalne reforme koje omogućavaju radnicima i potlačenim slojevima naše klase da se bore za svoja prava i poboljšaju svoje životne uslove. Ali mi moramo objasniti da su rasizam i seksizam ukorijenjeni u klasnom društvu i potrebama kapitalizma koje sudski sistem brani.

Klasna priroda buržoaske pravde ne može biti reformisana i uklonjena iz sudskog sistema sve dok počiva na kapitalističkim temeljima. I dok je zahtjev Krenšo bio stvaranje nove oznake koja bi zaštitila manjinu crnih žena unutar sudskog sistema, mi ipak moramo istaknuti da ovo fundamentalno ne bi moglo promijeniti materijalne i socijalne uslove koji su doveli do tako složene diskriminacije koje crne žene doživljavaju na radnom mjestu i širem društvu. Iako su pisanja intersekcionalnih feministkinja doprinijele korisnom posmatranju kako je diskriminacija složena za one koji žive pod višestrukim ugnjetavanjem i koje su barijere sa kojima se suočavaju, marksisti objašnjavaju da se mora otići dalje od posmatranja. Beskrajan broj kategorija može biti stvoren unutar sudskog sistema koji bi odražavao moguće intersekcije ugnjetavanja, ali marksisti moraju postaviti pitanje: Zašto se ugnjetavanje uopšte događa, i kako može biti iskorijenjeno?

Misli i socijalna stvarnost

U TED Talk 2016. pod naslovom "Hitnost intersekcionalnosti", Krenšo se osvrnula na neuspjeh sudskog sistema da kao "okvirni problem" prepozna duplu diskriminaciju koju crne žene doživljavaju na radnim mjestima. Sugestija je ta da ako bi sudije ili donosioci politike imali bolji okvir za razumijevanje ugnjetavanja i prirode višestruke diskriminacije, pojedinci ili grupe koji doživljavaju ugnjetavanje ne bi prošli kroz sudsku nepravdu. Diskriminatorni stavovi sudija koji utiču na njihov rad očigledno imaju uticaj na živote potlačenih grupa i pojačavaju njihovu marginalizaciju. Dok crni muškarci i žene doživljavaju visok nivo policijske brutalnosti i ubijanja, policajci ostaju nekažnjeni, sudije u SAD-u i Kanadi su mnoštvo puta na slobodu puštali bijele, muške seksualne prestupnike. Jasno je da sudije imaju slobodu da rade prema svojim odvratnim diskriminatornim stavovima, i ovaj rad održava ugnjetavanje u društvu, a potlačene grupe drži u pokornosti. Ali odakle dolaze takvi stavovi i kako ih možemo ukloniti iz društva?

Štetni diskriminatorni stavovi sudija i donosioca politike odražavaju potrebe kapitalističkog sistema. Kapitalistička država i sudski sistem postoje da štite vladavinu i profite kapitalističke klase. Pod sistemom u kojem sudski funkcioneri nisu birani, obećanja iz kampanja ostaju neispunjena čim političari dođu na vlast bez opcije opoziva, a mnoge odluke se donose iza zatvorenih vrata među neizabranim zvaničnicima (bankarima i njihovim predstavnicima), nema istinske demokratije ili odgovornosti. Slično je i na radnim mjestima jer je teško poslodavce tužiti za diskriminatornu praksu jer oni imaju kontrolu nad našim primanjima i ne postoji demokratsko nadgledanje kapitalističke proizvodnje. I dok se parnice protiv diskriminacije vode dugo i teško, sa godinama na sudu, astronomskim cijenama, i mnogim drugim barijerama koje takvu borbu čine nedostupnom za mnoge potlačene radnike, posebno ako se uzme u obzir da poslodavac može sebi priuštiti bolji pravni tim i da je pravni sistem već napravljen po njegovom interesu. Kada gazde i budu kažnjene, to je za njih mala promjena, dok je život žrtve provučen kroz blato. I dok stavovi mogu imati štetnu ulogu u održavanju ugnjetavanja, ipak su socijalni i ekonomski temelji na kojima ove institucije počivaju i to su prave barijere za preovladavanje ugnjetavanja. Recimo to jasnije, kapitalistička priroda institucija je uzrok problema a ne stavovi funkcionera u njima.

Za marksiste fundamentalni problem nije "okvir" ili kako ljudi razmišljaju o ugnjetavanju. Predstava da su misao i jezik dominantne sile koje oblikuju društvenu stvarnost proizilazi iz filozofskog idealizma, dok marksisti pristupaju istoriji sa materijalističke tačke gledišta i zastupaju ideju da društvena stvarnost oblikuje misli. Mi nismo rođeni sa gotovim svjetonazorima, niti one koje razvijamo s vremenom padaju s neba. Ono što učimo i vjerujemo o svijetu oko nas je oblikovano materijalnim i socijalnim uslovima istorijske epohe u kojoj živimo i koji način proizvodnje čini osnovu organizovanja ostatka društva. Ovo ne znači da je svaka misao ili element kulture direktni proizvod ekonomske baze društva, već da ekonomska baza čini generalnu osnovu za dominantne ideje svake epohe i ograničava način kako mislimo.

57439835 2297952257114980 3248196054142681088 nNaravno nisu samo pojedinci koji drže moćne pozicije ti koji imaju diskriminatorne ideje u svom uskom interesu. Radni i siromašni ljudi su svakim danom socijalizuju sa tim stavovima. Dominantne ideje u društvu su ideje vladajuće klase, a u kapitalizmu to su ideje buržoazije. Kapitalistička klasa se oslanja na diskriminatorne stavove kako bi radničku klasu držala podijeljenom na osnovu rase ili etničke pripadnosti, jezika, spola, religije i mnogih drugih stvari. Ove podjele imaju različite funkcije kao što je pritisak na plate i "trka do dna" između radnika i nacija, držeći većinu eksploatisanih i ugnjetenih daleko od ujedinjenja protiv zajedničkog ugnjetača - buržoazije. Buržoazija posjeduje i kontroliše glavna sredstva za širenje svojih ideja kao što su veliki mediji i kulturni obrasci. Ideje vladajuće klase se takođe reprodukuju kroz crkvu, obrazovni sistem i porodicu. Sadržaj naših misli je oblikovan ovim institucijama koje odražavaju kapitalističko društvo.

Kapitalizam prisiljava radničku klasu u dehumanizirajuće takmičenje koje iskrivljuje način kako se odnosimo prema sebi i drugima. Ljudi se ne rađaju pohlepni ili diskriminatorni već su odgojeni u individualističkom društvu koje nas okreće jedne protiv drugih i koristi sredstva podjele kako bi nas spriječila da se ujedinimo. Mjenjanje toga kako mislimo bez mjenjanja materijalnih i socijalnih uslova koji dovode do diskriminatornih stavova je ograničen pristup u borbi protiv ugnjetavanja. Naglasak na idejama i mislima odvojenim od socijalnih i materijalnih korijena neizbježno rezultira u individualističko subjektivnom razumijevanju ugnjetavanja, zanemarivanje ekonomskih uzroka i atomizaciju pokreta.

Na kraju, materijalna osnova društvenih podjela je u nestašici. Društvo koje može obezbjediti dobar posao, stan i školovanje za svoje građane nema potrebu da okrivi "druge" za nedostatak stanova, školi ili posla. Obrnuto, do uspona diskriminatornih stavova dolazi baš kad društvo dođe u krizu. Marks je to ovako objasnio: "Kada je potreba generalizovana, svo staro sranje oživljava". Takvi stavovi ne mogu do kraja biti iskorijenjeni dok postoji nestašica. Pod kapitalizmom, nestašica je potpuno vještačka jer imamo tako napredna sredstva za proizvodnju da već imamo više nego dovoljno bogatstva i resursa da svima obezbjedimo dobar životni standard. Problem ovoga sistema da većinu bogatstva sebi uzima mala manjina a ostatku nas su ostavljene mrvice. Zato marksisti zastupaju eksproprijaciju kapitalističke klase kako bi svo bogatstvo bilo korišteno u interesu većine društva i kako bi iskorijenili materijalne uzroke podjele i ugnjetavanja.

Uzroci ugnjetavanja: subjektivni ili objektivni?

U intersekcionalističkim feminističkim tekstovima često se govori o "strukturalnom" ugnjetavanju, ali to se ne radi sa marksističke, materijalističke pozicije, već sa idealističke tačke gledišta. Na primjer, kada govori o višestrukim i ukrštenim oblicima ugnjetavanja, Bel Huks kaže: "Za mene je to kao kuća, dijele iste temelje, ali pravi temelj su ideološka uvjerenja oko kojih se stvara dominacija". Na liniji sa ovim pogledom, Patriša Hil Kolins tvrdi: "Osnaživanje ugnjetavanja uključuje odbacivanje dimenzije shvatanja, bilo ličnog, kulturnog ili institucionalnog što ovjekovječuje objektifikaciju i dehumanizaciju". uzroci ugnjetavanja se objašnjavaju društvenim sistemom uvjerenja oko superiornosti i inferiornosti različith grupa i zaustavljanje ugnjetavanja podrazumijeva odbacivanje tih uvjerenja. Glavno ograničenje takvog pristupa je da ne objašnjava kako su takva uvjerenja nastala i zato ne može ponuditi način za iskorijeniti takva uvjerenja na masovnoj razini.

Stvarajući način na koji konceptualizujemo stvarnost kao primarni cilj promjene, implikacija je da je ugnjetavanje pretežno perpetuirano na individualnom i interpersonalnom nivou. Sa ove tačke gledišta svako ko ne doživljava određeni oblik ugnjetavanja je saučesnik i neko ko ima prednosti u zadržavanju ugnjetavanja. Kako postoji bezbroj konfiguracija višestrukih ugnjetavanja i dominantnih karakteristika, teorija intersekcionalnosti ističe da svi mi postojimo u vječnoj mreži u kojoj svako svakoga ugnjetava i biva ugnjeten. Umjesto vladajuće kapitalističke klase, radnička klasa postaje sama sebi neprijatelj.

Iako je jasno da pojedinci imaju diskriminatorne i opresivne stavove i ponašanja unutar interpersonalne dinamike (koju revolucionari moraju osuditi i boriti se protiv nje se boriti), ovi stavovi imaju socijalne i istorijske uzroke i ukorijenjeni su u strukture klasnog društva. Slično tome, ono što se smatra dominantnom karakteristikom svakog društva se takođe razvilo tokom istorije. Bijela nadmoć i rasizam su razvile vladajuće klase kolonijalnih evropskih nacija kako bi opravdali kolonijalna osvajanja i ropstvo na kojima je kapitalizam izgrađen. Ugnjetavanje žena nije uvijek postojalo već je nastalo podjelom društva na klase i uspostavljanjem braka kao institucije koja kontroliše žensku seksualnost koja osigurava očinstvo radi prenošenja prava nasljedstva privatne svojine. Rasistički i seksistički stavovi odražavaju ove materijalne i socijalne procese.

Dok diskriminatorni stavovi pojedinaca mogu djelovati na mnogo štetnih načina, ovi stavovi i radnje u krajnjoj liniji odgovaraju vladajućoj eksploatatorskoj klasi. Međutim, koncept "privilegije" često ističu zagovornici intersekcionalnosti kako bi pokazali da oni koji nisu žrtve posebnog oblika ugnjetavanja imaju interes da ugnjetavaju druge, ili da ga aktivno vrše kako bi od toga imali određene nezaslužene koristi. Marksisti se slažu da ljudi koji doživljavaju ugnjetavanje na višestruke načine imaju ispred sebe veće socijalne barijere. Međutim, po našem mišljenju ono što opisujemo pod privilegijom treba posmatrati kao ljudskim pravom koje bi svako trebao jednako imati. Moramo ukloniti sistem koji dijeli radničku klasu i ukida ljudska prava ugnjetenim slojevima držeći nas podijeljenim u borbi za mrvice sa stola bankara i gazdi. Mi kažemo: "Nemojte nas izjednačavati u bijedi. Izjednačimo se tako što ćemo ono što nam treba uzeti od eksploatatora i ugnjetačke klase!"

Ugnjetavanje jedne grupe služi za održavanje kapitalističkog sistema koji nas eksploatiše i ugnjetava na različite načine. U radničkom interesu nije dominacija i ugnjetavanje bilo koje grupe. Površno može izgledati da neki radnici imaju koristi od ugnjetavanja drugih. Na primjer, poznato je da su širom svijeta muškarci bolje plaćeni od žena za isti rad. Međutim, muškarci ne dobijaju veću platu jer su žene plaćene manje ili obrnuto. Postoji dovoljno bogatstva da svi dobiju povećanje plate, ali većinu bogatstva koju stvara radnička klasa prisvaja manjina koja čini vladajuću klasu. Kapitalistička klasa profitira od snižavanja plata ili diskriminacije ženskih radnika, imigranata, rasnih i seksualnih manjina, jer time stvara pritisak i snižava sve plate prisiljavajući određene slojeve radničke klase da budu više "fleksibilne" i da pristaju na prekarne poslove.

Marksisti aktivno rade na obrazovanju radničke klase i ukazuju da nije u njihovom interesu da ugnjetavaju i diskriminišu jedni druge. Kroz iskustvo konkretne borbe pojedinci mijenjaju sebe i svoje ideje. Takozvani "privilegovani" radnik koji zadržava diskriminatorne stavove ustvari doprinosi snižavanju svoje plate zbog kompeticije između ugnjetenih radnika, čime omogućava veći profit gazdama i održava kapitalistički sistem koji nas sve eksploatiše i ugnjetava. Radnici koji ne doživljavaju višestruko ugnjetavanje imaju više da izgube zagovaranjem ugnjetavanja prema drugima jer takav stav održava i njihovu sopstvenu eksploataciju. Svi radnici ispred sebe imaju svijet da osvoje ako se ujedine u borbi za socijalizam, u kojem će biti moguće svima povećati životni standard. Umjesto klasne solidarnosti, intersekcionalnost nudi koncept "saveznika" po kome različiti dijelovi radničke klase i ugnjeteni imaju različite interese i trebaju imati odvojene organizacije. Marksisti se zalažu za zajedničku borbu zasnovanu na zajedničkim interesima i organizovanu kroz masovne socijalističke i radničke partije i sindikalne organizacije koje se bore protiv svih oblika ugnjetavanja radnika i protiv klasne ekspoloatacije, tj. borimo se protiv cijelog kapitalističkog sistema i struktura koje ga održavaju.

Opasnost "politike privilegija" je ta što aktivisti pokušavaju uvjeriti djelove radnika da oni ustvari imaju koristi od ugnjetavanja drugih slojeva radničke klase i time imaju različite interese, umjesto da objašnjavaju kako je u zajedničkom interesu jedinstvena borba protiv kapitalističke klase. Ovo ide na ruku kapitalista koji svjesno guraju takav mit i koriste rasizam, seksizam i druge oblike ugnjetavanja i diskriminacije kako bi ga opravdali. Kada se "privilegovani" i ugnjeteni radnici ujedine protiv gazdi i zahtjevaju jednaku platu i uslove, onda moć takvog jedinstva omogućava svim djelovima radičke klase da osvoje više ustupaka od eksploatatora.

Ugnjetavanje i diskriminacija nekih slojeva radničke klase takođe vladajućoj klasi služi kao žrtveno jagnje. Kada je kapitalizam u krizi, vladajuća klasa i njeni predstavnici u državnom aparatu za to okrive ugnjetenu ili marginalizovanu grupu, pokušavajući nas tako podijeliti. Kada se ljudi bore da prežive i ne postoji istinska lijeva alternativa, ove ideje mogu dobiti plodno tlo. Ovo se jasno moglo vidjeti na američkim izborima. kada je Berni Sanders uklonjen sa liste, Donald Tramp je mogao osvojiti vlast na rasističkom, mizoginom i ksenofobičnom raspoloženju među frustriranim radnicima (iako je samo 25% populacije glasalo za njega) koji su Hilari Klinton vidjeli kao predstavnika statusa quo. Ankete su pokazale da bi veliki broj među ovim slojem radnika podržao ljevičarsku platformu koja napada "klasu milijardera" umjesto što ugnjetene grupe koristi kao žrtveno jagnje. Oni što su glasali za Trampa nisu rođeni sa ugnjetačkim i diskriminatornim stavovima, već su te ideje usvojili kao objašnjenje za svoje siromaštvo i nevolju. Ovo je konkretan primjer kako su diskriminatorni stavovi ukorijenjeni u strukture klasnog društva, pojačane nestašicom, siromaštvom i frustracijom sa kapitalističkim sistemom, posebno tamo gdje se ljevica ne nudi kao istinska alternativa.

Nije teško zamisliti koliko bi diskriminatorne ideje bile manje privlačne kada bi svi imali visok i siguran životni standard sa univerzalnim pristupom obrazovanju, odgajanju djece, zdravstvu, prevozu, stanovanju, odmoru, kulturi itd. Bilo bi jako teško nekoga optužiti za svoje patnje kada bi svi imali zagarantovan pristup resursima i prilikama da vode kvalitetan život. Međutim, ovo nije moguće ostvariti u kapitalizmu jer je zasnovan na proizvodnji za profit a ne zadovoljenje ljudskih potreba. Potrebna je jedinstvena klasna borba kako bi ujedinila sve slojeve ugnjetenih u borbi protiv kapitalističkog sistema koji nas sve eksploatiše i ugnjetava.

Klasna borba i borba protiv ugnjetavanja

Marksisti su protiv podjele ljudi na različite ose potlačenosti i zagovaraju potrebu za jedinstvom. Borac bilo koje potlačene grupe se ne može razumjeti odvojeno od drugih oblika potlačenosti i kapitalističkog sistema koji ih stvara. Iako se zagovornici intersekcionalnosti protive podjeli ljudi na pojedinačna društvena pitanja, ipak je rezultat takvog subjektivnog pristupa podjela ljudi prema beskrajnom broju višestrukih tlačenja i privilegija bez zajedničkog sadržioca među njima. Ovakav pristup sugeriše intersekcionalna feministička teoretičarka Patriša Hil Kolins u svom radu Crna feministička misao: znanje, svijest i politika osnaživanja (1990), kojem ističe "sveobuhvatna matrica dominacije sadrži više grupa, svaka sa različitim iskustvima sa kaznom i privilegijama koje proizvode odgovarajuće parcijalne perspektive ...Nijedna grupa nema jasan ugao gledanja. Nijedna grupa ne posjeduje teoriju ili metodologiju koja nam dopušta da otkrijemo apsolutnu istinu".

Ovaj pogled je vrlo pesimističan i ostavlja nas sa parcijalnim subjektivnim stvarnostima i ničim ne objašnjava korijene potlačenosti i kako je zauvijek prevazići. To je pogled koji vodi do individualizma i samorazmatranja a ne do kolektivne borbe za promjenu stvarnosti. Svijet čvrsto postoji van naših osjećaja i misli. Naše razumijevanje svijeta je nužno parcijalno i individualno, ali ono i dalje ostaje odraz objektivne stvarnosti i naše ideje o toj stvarnosti se stalno provjeravaju u praksi. Ukupnost socijalnih i ekonomskih veza koje čine kapitalizam postoje objektivno. Ako ne vjerujete u to, probajte da vidite šta će se dogoditi ako ne radite ili ne platite stanarinu! Zato što nas većina živi u kapitalizmu koji nas eksploatiše, klasna analiza i klasna borba predstavljaju najveći "ugao gledanja" i najveće teorijsko oruđe za ujedinjenje i oslobađanje svih.

I dok intersekcionalisti jednako vide sve oblike potlačenosti, marksisti sa druge strane ističu da je klasa fundamentalna podjela u kapitalističkom društvu. Kapitalistički način proizvodnje je zasnovan na izvlačenju viška vrijednosti od radnika od strane vlasnika sredstava za proizvodnju, tj. kapitalista. Ovo ne znači da je klasna eksploatacija u smislu patnje najgori oblik ugnjetavanja ili da je radnička klasa superiornija u odnosu na ostale potlačene grupe. Ovo znači da dok god živimo u društvu gdje parazitska vladajuća klasa eksploatiše i ugnjetava većinu, nijedna potlačena grupa nikad neće biti istinski oslobođena jer će uvijek postojati sistemska nejednakost. Svaki predstavnik manjinske vladajuće klase, bez obzira na pol, rasu ili seksualnu orijentaciju, će služiti svojim klasnim interesima koji se oslanjaju na podjelu i ugnjetavanje većine nas.

Ogromni profiti akumulirani od strane vladajuće klase predstavljaju neplaćeni rad radničke klase kojoj nije plaćena puna vrijednost rada. Marksisti ovo podrazumijevaju kada govore o klasnoj eksploataciji - i to ne treba miješati sa terminom "klasizam" koji se odnosi na diskriminaciju siromašnih koji se posmatraju nižom klasom a ne ekonomskom vezom. Marksisti shvataju značajnu ulogu diskriminacije i ugnjetavanja u održavanju kapitalističkog sistema, ipak ekonomska stvarnost postavlja radnike u jedinstvenu poziciju da sruše sistem jer oni stvaraju cijelo društveno bogatstvo. Iako svi radnici ne trpe višestruko ugnjetavanje, većina ugnjetenih su eksploatisani kao radnici, deklasirani elementi, nezaposleni ili žive pod savremenim ropstvom. Ovo klasnu eskploataciju čini ujedinjujućim faktorom svih ugnjetenih. Radnička klasa obuhvata veliku većinu ugnjetenih slojeva društva i jedino klasna borba, tokom koje se ruše diskriminatorni stavovi, može te slojeve ujediniti protiv našeg zajedničkog neprijatelja, vladajuće klase.

Nažalost većina vođa studentskog i radničkog pokreta nije uspjela organizovati klasnu borbu koja može ujediniti sve slojeve ugnjetenih. U isto vrijeme, iste ove birokrate često usvajaju jezik intersekcionalnosti kako bi maskirali stvarnost u kojoj se ne bore za značajne reforme kako bi poboljšali uslove studenata i radnika. Politike kao što su rodna jednakost i druge identitetske politike koje su zasnovane na kvotama ne uzimaju u obzir klasni položaj ili političku orijentaciju i u stvarnosti omogućavaju napredovanje šačice birokrata koji nisu posvećeni mobiliziranju u borbu za uslove koji će ukloniti ugnjetavanje i eksploataciju za većinu ljudi koji čine društvo. Vladajuća klasa koristi sličnu politiku da udovolji potlačenima dok sistem eksploatacije ostaje nedirnut. Ne treba gledati dalje od internet sajtova velikih banaka koji govore o raznolikosti svojih uposlenika. Predstavljenost potlačenih grupa u bankama i velikim kompanijama ne mjenja stvarnost za većinu potlačenih slojeva radničke klase jer ne dovodi do promjene materijalnih uslova koji dovode do ugnjetavanja.

Ideja "predstavljanja" zastupa stav da ako bi više ljudi iz potlačenih grupa zauzelo pozicije (kao izabrani funkcioneri u studentskim i radničkim organizacijama i u izbornoj politici, kao na mjestima direktora kompanija ili CEO i privatnom sektoru) to bi iskorijenilo ili smanjilo ugnjetavanje. Važno je razumjeti da ugnjetene grupe nisu potlačene zato što nemaju svoje predstavnike; one nisu predstavljene zbog sistemskog ugnjetavanja u društvu koje stvara prepreke za učešće u javnom životu i politici. Najbolji način za ostvarivanje istinskog predstavljanja je da potlačene grupe u pokretu grade borbene organizacije koje mogu početi iskorjenjivanje tih prepreka kao dio borbe za ukidanje ugnjetavanja. Ovo bi povuklo široke slojeve istorijski potlačenih i marginalizovanih grupa da se ujedine u borbi ukidanja sistemskih prepreka koje sprečavaju njihovo učešće u društvenom životu. Takva borba će omogućiti stvaranje vodstva odozdo umjesto predstavljanja odozgo. Socijalizam i jeste uvlačenje u borbu za bolji svih slojeva eksploatisanih i ugnjetenih. Naši predstavnici moraju biti izabrani na osnovu politike i kapaciteta da vode istinsku borbu.

Izbori žena kao što su Margaret Tačer, Angela Merkel, Tereza Mej ili Hilari Klinton na najviše političke pozicije nije nimalo uradilo na emancipaciji žena, i revolucionari su se aktivno borili i nastavljaju se boriti protiv njih. Isto se može na primjer reći i za direktoricu MMF-a Kristin Lagar. Životni standard crnačke populacije u Americi je nastavio padati i tokom vladavine Baraka Obame. Kao revolucionari mi bi podržali ljevičarskog političara protiv njih bez obzira na njegovu seksualnu orijentaciju, pol, rasu ili etničku pripadnost. Predstavljanje je moćno oruđe u rukama vladajuće klase jer se koristi za stvaranje iluzija u podršku vođama koji zastupaju svoje klasne interese i interese kapitalizma bez obzira na njihovu rasu, seksualnu orijentaciju, pol itd.
Kako bi pridobili podršku, neki članovi vladajuće klase, kao što je Hilari Klinton, su prisvojili jezik intersekcionalnosti. Krenšo i drugi zagovornici intersekcionalnosti su to osudili i istaknuli da "žena" nije homogena kategorija i da Hilari ne predstavlja sve žene zbog svoje imperijalističke politike. Međutim, činjenica da intersekcionalnost ne pogađa korijen ugnjetavanja znači da nije ni prijetnja kapitalističkoj klasi ili njenim reformističkim saveznicima i iz tog razloga se jezik intersekcionalnosti lako može preuzeti da se predstavi progresivnim. Vladajućoj klasi ne smeta prikazivanje različitih i višestrukih oblika ugnjetavanja sve dok se izbjegava pitanje u čijem je to interesu. Postoji razlog zašto borci za ljudska prava ne usvajaju marksistički jezik o potrebi za ujedinjavanjem u klasnoj borbi svih potlačenih i rušenja kapitalizma!

Reforme ili revolucija?

Da li ovo znači da marksisti sugerišu da osobe i grupe koje doživljavaju višestruko ugnjetavanje trebaju odustati od svojih borbi u ime klasne borbe i da se ništa ne možemo učiniti da se bori ili smanji ugnjetavanje prije socijalističke revolucije? To nije slučaj. Marksisti stoje čvrsto protiv svih oblika ugnjetavanja i diskriminacije sada i ovdje, i bore se protiv diskriminitarnih stavova unutar pokreta i šire radničke klase jer oni igraju u korist vladajuće kapitalističke klase. Marksisti idu korak dalje i naglašavaju da ne možemo promijeniti ideje ako ne promijenimo njihove materijalne osnove, u prvom redu nestašicu i konkurenciju. Ovo je jedan od razloga zašto marksisti učestvuju u svakodnevnim borbama za reforme povezujući ih sa potrebom za socijalizmom.

Vladajuća klasa reforme ne ustupa svojevoljno bez borbe i najbolji način da se osvoje reforme je kroz masovnu,militantnu i kolektivnu akciju odozdo koja dovodi do toga da se gazde i političari znoje zbog straha od revolucije. Borba protiv ugnjetavanja ne smije biti samo odgovornost na grupama koje doživljavaju određeno ugnjetavanje ili diskriminaciju, već mora uključiti cijelu radničku klasu obuhvatajući sve potlačene grupe. Muškarci i heteroseksualni radnici interesa da zastupaju ženska i LGBT prava, bijeli radnici se moraju uključiti u borbu protiv rasizma itd. Naša snaga je u našem jedinstvu, a dobitak za bilo koji sloj radničke klase je dobitak za cijelu klasu i sve potlačene.

Kroz ujedinjenu klasnu borbu mase počinju da uče o svojoj ujedinjenoj snazi i ograničenjima kapitalizma da obezbijedi značajno poboljšanje njihovih života. Ako pogledamo današnji svijet vidjećemo da reforme nisu norma. Vidjećemo da se radnici i potlačeni svugdje bore da zadrže osnovna ljudska prava koja su osvojena u prošlosti. I dok se borimo za reforme koje će smanjiti ugnjetavanje i poboljšati životni standard za radničku klasu, mi objašnjavamo da nijedna reforma nije održiva u kapitalizmu koji je u krizi. Kako bi zadržali poboljšanja, borbe za reforme se moraju povezati sa borbom za socijalističku transformaciju društva.

Kada su profiti smanjeni i kapitalizam uđe u krizu, gazde i bankari i njihovi prijatelji u državnom aparatu neće oklijevati da ukinu sve za šta smo se izborili u prošlosti. Ovo takođe dovodi do porasta rasizma i drugih oblika predrasuda koje koriste desničari i dijelovi medija kako bi za rezove i mjere štednje okrivili različite potlačene grupe. Jedini način da zadržimo dobitke iz prošlosti, da se borimo protiv opresivnih stavova i napredujemo ka istinski jednakom društvu je da zaustavimo proizvodnju radi profita kako bi ogromni resursi i bogatstvo koje već postoji bilo stavljeno pod demokratsku upotrebu u interesu većine.

Revolucionarna transformacija društva

f0b0bf9a55813136e483784a7d5f6d4a w700 h500Ovo ne znači da će nakon socijalističke revolucije diskriminatorni stavovi nestati preko noći. Ugnjetavanje u svim oblicima postoji generacijama a u nekim slučajevima i hiljadama godina oblikujući svijest ljudske vrste. Međutim, masovni pokreti imaju duboki uticaj na svijest jer ljudi gledaju na druge i shvataju da imaju zajedničke interese umjesto da gledaju razlike i da budu konkurentni. Teško se držati diskriminatornih stavova prema ženama, imigrantima ili pripadnicima LGBT zajednice kada su zajedno sa nama na ulici i bore se za istu stvar, rizikujući i život. Tokom radničkih štrajkova postaje jasno da radnici nemaju koristi od diskriminacije jedni drugih jer bi to samo potkopalo štrajk. Tokom masovnog pokreta ovo razumijevanje dobija viši i masovni nivo.

Moćan primjer je Egipatska revolucija 2011. koja je srušila Hosni Mubaraka. Žene su u Egiptu tokom istorije doživljavale visok nivo diskriminacije i nasilja, a muslimani i hrišćani su bili u krvavom sukobu nekoliko decenija, muškarci i žene različitih religija su se zajedno skupili na Tahrir trgu. Diskriminatorno i stereotipno shvatanje o potlačenim grupama je nestalo tokom borbe protiv zajedničkog ugnjetača. I dok Egipatska revolucija još nije srušila kapitalizam, ovo je samo naznaka šta se može dogoditi kroz socijalističku revoluciju i zajednički napor da se izgradi novo društvo.

Radikalno mijenjajući ekonomski i socijalni temelj društva na socijalističkim linijama, strukturalni i ekonomski korijeni ugnjetavanja će biti iskorijenjeni. Bez manjine koja eksploatiše ne bi bilo socijalne i materijalne potrebe da većina bude podijeljena po polu, rodu, orijentaciji, sposobnosti, rasi, jeziku, religiji ili nekoj drugoj kategoriji. Kada više nismo prisiljeni da se takmičimo za posao, obrazovanje, brigu o djeci, hranu, vodu i stanovanje, način na koji se ophodimo jedni prema drugima će se promjeniti na fundamentalnom nivou.

Demokratski izabrane i u svako vrijeme smjenjive vođe na našim radnim mjestima uz demokratsko nadgledanje može spriječiti diskriminatornu praksu na radnom mjestu. Kolektivno i demokratsko vlasništvo i kontrola medija i obrazovnih institucija će se boriti protiv diskriminatornih stavova u društvu i osiguraće da predivna raznolikost čovječanstva bude učena i slavljena. Mjenjanje društveno-ekonomskih osnova društva će donijeti duboku promjenu u pogledu na svijet i stavove masa.

Marksiste često kritikuju da imaju jednostavno rješenje za sve. Naprotiv, socijalistička revolucija znači da obični ljudi uzimaju sudbinu u svoje ruke i grade novo društvo za sebe. Marksisti žele da vode mase do uspješnog rušenja kapitalizma i uspostavljanja socijalističkog društva, stvarajući socijalne i ekonomske osnove gdje nejednakost, ugnjetavanje i eksploatacija neće imati materijalnu osnovu. Tu će ugnjetene grupe imati priliku i resurse koje zahtjevaju za svoje potrebe koje proizilaze iz generacija potlačenosti i diskriminacije. Na osnovi istinske socijalne jednakosti, ljudi će početi da se odnose jedni prema drugima na fundamentalno iskrenom i ljudskom nivou; kroz izgradnju novog društva postaće moguća i nova kolektivna svijest.