Internacionalna marksistička tendencija (IMT) je od samog početka kapitalističke kontrarevolucije u Jugoslaviji odlučno odbijala da se u ime buržoaske "realpolitike" svrsta na jednu ili drugu stranu u bratoubilačkim privatizacionim ratovima na našim prostorima. Kao dosledni internacionalisti, prvi nacionalizam kojem su se naši drugovi i drugarice u Londonu usprotivili bio je "njihov", tj. mesijanski "spasiteljski" šovinizam zapadnih imperijalističkih sila, koje tvrde da bombarduju i okupiraju periferne narode za njihovo dobro, kao izbavitelji. IMT nije nikada pristajao na takve nacionalističke podvale, pa ni te 1999. godine, kada je naše međunarodno rukovodstvo bombardovanje Jugoslavije nazvalo pravim imenom - novim zločinom imperijalizma.

U nastavku donosimo prevod članka Alana Vudsa koji je objavljen 26. marta 1999. koji detaljnije analizira uzroke NATO bombardovanja dajući socijalističku i internacionalističku perspektivu kao jedino rješenje za sukobe na Balkanu.

55533207 517829872078747 8097977364195049472 n
uzeto sa Radija Slobodna Evropa

Detaljna analiza razlogâ i perspektivâ za konflikte na Balkanu sa stajališta socijalističkog internacionalizma. Ovaj se članak bavi pravim razlozima za imperijalističku intervenciju, ulogom imperijalizma u raspadu Jugoslavije, opasnošću sveopšteg rata na Balkanu i nudi slogan Balkanske socijalističke fedracije kao jedino rješenje.

Dok ovo pišemo, već drugu noć za redom, sirene zračnog napada prodiru kroz noć u Beogradu i Prištini, dok NATO nastavlja bombardovanje u onom što (on) opisuje kao „značajne i ozbiljne“ napade. Beograd tvrdi da je u početnim napadima deset civila ubijeno i dodatnih šest ranjeno. Nezavisni posmatrači tvrde da su pogođene civilne mete u Crnoj Gori, uprkos činjenici da se ta republika ne slaže s politikom Miloševića. Toliko o hvaljenim „pametnim bombama“, koje su pogodile samo vojne mete!

Argument NATO-a i njegovih branitelja je da se radi o čisto humanitarnoj misiji koja je osmišljena da pomogne i zaštiti ugnjetavano albansko stanovništvo na Kosovu. Kakav dirljivi altruizam! NATO teži tome da donese mir i sklad Balkanu zasipanjem teškim eksplozivom. Svoju humanitarnu poruku on dijeli Tomahavk i Kruz raketama, ispaljenim s dalekih brodova, i američkim bombarderima, koji, hrabro poduprti od britanskih Harijera, njemačkih Tornadosa, pozdravljaju Jugoslovene s velikih visina. No primatoci te poruke svjetskih mirotvoraca, izgleda, nisu potpuno uvjereni u njihovu humanitarnu namjeru.

Istina, narod o kojem govorimo su Srbi i ne ispunjavaju uslove za mnogo humanitarne pomoći, s NATO-ove tačke gledišta. Vidite, bombardovanje je zapravo bilo pomaganje Kosovarima i spasilo ih od srpske agresije. Taj argument je iskoristio Toni Bler da opravda nepristojnu žurbu kojom je povezao Britaniju s najnovijom američkom vojnom pustolovinom. Ali do sada smo se i previše navikli gledati Tonija Blera kako skače na leđa Vašingtonu da zatraži bilo kakvo objašnjenje.

Nije samo laburističko desno krilo požurilo objasniti NATO-ovu akciju, nego i tzv. „ljevica“, čak su i neki samoproglašeni marksisti to isto uradili. Sve u ime odbrane Kosovara, zaustavljanja srpske agresije, suprotstavljanja diktatoru Miloševiću i, naravno, podržavanja prava na samoopredjeljenje. Naravno, ništa od toga ne može odoljeti ni najmanjoj kritici.

Od kada se imperijalistički savez kao što je NATO bori da odbrani potlačene narode, suprotstavlja diktaturama i podržava pravo naroda na samooopredjeljenje? Sama ideja je smiješna. Ako su NATO snage na Balkanu, to je zato što štite interese imperijalizma i ništa više. Već smo obrazložili uzroke krize na Balkanu – ne sada, nego prije sedam godina, na početku sukoba. I tada je, da se podsjetimo, bilo onih koji su opravdavali raspad Jugoslavije na temelju prava samoopredjeljenja Hrvatske i Slovenije. Savjetujemo tim ljudima da ponove sada što su govorili tada. Što se nas tiče, rekli smo da je uništavanje Jugoslavije bilo zločinački čin koji je bio protiv interesa svih naroda. Danas rezultati govore sami za sebe. Noćna mora etničkog čišćenja, masovnog pokolja i podjele živog tijela Jugoslavije između suprotstavljenih bandi ubilačkih šovinista, od kojih je svaki bio reakcionarniji od posljednjeg – ne može opravdati u najmanju ruku na temelju tzv. „samoopredjeljenja“?

Pravo na samoopredjeljenje

Lenjin je zastupao pravo na samoopredjeljenje kao demokratsko pravo. Ali on nikada nije smatrao da je to apsolutno pravo, nezavisno o vremenu i prostoru. Upravo suprotno. Rekao je da je to pravo podređeno opštem interesu proletarijata i svjetskoj revoluciji. Na koji način klanje i etničko čišćenje u zadnjih sedam godina unaprjeđuju interese radničke klase i internacionalnog socijalizma? Komadanje Jugoslavije nema niti jedan atom progresivnosti u sebi. Postavljanjem jednog naroda na vrat drugom, pobuđujući stare demone nacionalne mržnje unazadilo je socijalistički pokret i donijelo samo nesreću radničkom narodu svih suprotstavljenjih država. Zazivati Lenjinovo ime da se opravda takav zločin, izrugivanje je i skandal.

Radi se o zaista velikom stradanju Albanaca na Kosovu. Koja poštena osoba ne bi bila dirnuta i zgrožena prizorom hiljada uplašenih i izbezumljenih civila koji bježe iz svojih domova, gorućih sela i ubijenih muškaraca, žena i djece. Kada je radni narod u pitanju, takva simpatija je iskrena i dobronamjerna. U rukama imperijalista i njihove propagandne mašinerije, patnja masa je samo sredstvo igranja na emocije i mobiliziranje javnog mnjenja iza „nužde za čvrsto djelovanje“ – to jest, za pokolj drugih muškaraca, žena i djece, za stvaranje novih izbjeglica i spaljivanje naselja i gradova, sve u ime mira i humanitarnosti.

Godine 1914., pravo na samoopredjeljenje „siromašne male Belgije“ iskorišteno je da opravda ratne ciljeve britanskog i francuskog imperijalizma. Naravno, marksisti su se suprotstavljali brutalnoj njemačkoj okupaciji Belgije od njemačkog imperijalizma. No, usprotivili su joj se klasnom politikom, a ne igrajući se s nacionalizmom. Na sličan se način ugnjetavanje bosanskih muslimana predstavljalo kao opravdanje za imperijalističku intervenciju u Bosni. Istina je da su bosanski muslimani bili glavna žrtva tog sukoba (iako ne samo oni). No, prije svega, noćna mora u Bosni bila je izravan rezultat rasparčavanja Jugoslavije u kojem je njemački imperijalizam igrao fatalnu ulogu. Kao drugo, u promjenljivom, podmuklom pijesku nacionalnih sukoba, potlačena nacija se prilično brzo može pretvoriti u tlačiteljsku. Šta je riješila američka intervencija u Bosni? Dejtonski sporazum doveo je do proizvoljne podjele Bosne, koja je očito neodrživa. Nijedna od zaraćenih strana nije zadovoljna. U međuvremenu, Amerikanci su tajno naoružavali Hrvate i Muslimane. Vlada u Sarajevu postala je marioneta Amerikanaca, ovisna o dobroj volji Vašingtona za pomoć i oružje. Sada sukob na Kosovu prijeti da potkopa krhki Dejtonski sporazum, pripremajući novu fazu pokolja među narodima koji su prije živjeli zajedno u miru i skladu.

Poticaj za uništavanje Jugoslavije (pored gnusne i zločinačke uloge koju su igrali bivše staljinističke vođe koji su postali srpski, hrvatski i slovenski šovinisti) pružio je njemački imperijalizam. Nakon ujedinjenja, Njemačka je ponovo otkrila staru politiku Drang nach Osten – prodora na istok – pokušavajući vratiti stare kolonije i sfere uticaja u istočnoj Evropi i Balkanu, uključujući Sloveniju i Hrvatsku. To je bilo dovoljno loše. Sada je pogled na njemačke avione, koji bombarduju Jugoslaviju prvi put od Drugog svjetskog rata, razbjesnio Srbe koji su pretrpjeli strašna zvjerstva od Hitlerovih SS-divizija i njihovih hrvatskih fašističkih agenata te imaju vrlo svježe uspomene. To samo dodaje sol na rane i još više zapaljuje situaciju.

Njemačka intervencija

Ironično je da se prva njemačka vojna intervencija od 1945. događa pod socijaldemokratskom vladom, sa zelenim ministrom vanjskih poslova. No u to vrijeme Toni Bler je na čelu laburističke vlade i pokazuje vrlo veliki entuzijazam za svaku vojnu pustolovinu koju je pokrenuo Vašington. Desno krilo socijaldemokratije uvijek je bilo najodaniji sluga kapitala kod kuće i najpokorniji sluga imperijalizma (posebno imperijalizma SAD-a) u inostranstvu. Bez obzira što ga je njegov prijatelj Klinton upravo „tresnuo“ u zube zbog problema s bananama. Vašington samo treba zazviždati, a njegov pudlica dolazi trčeći u nadi da će na kraju dana dobiti slatkiš ili barem malo tapšanja po glavi. Međutim, uprkos svakoj buci, britansko je sudjelovanje žalosno, kako i dolikuje njegovom stvarnom položaju u svijetu. Šest aviona (svi osim jednog, koji se vratio iz prve misije, a da nije ispustio nijednu bombu).

Najpatetičniji prizor predstavljaju lijevi reformisti. Oni bleje o potrebi za mirom i pregovorima i, kao i uvijek, pozivaju se na Ujedinjene Nacije. No Ujedinjene Nacije su samo forum za rješavanje sekundarnih razlika između imperijalističkih sila. Stoga on nikada ne može rješiti bilo kakvo pitanje koje se odnosi na temeljne interese velikih sila. Zato Amerikanci pribjegavaju NATO-u, potpuno ignorišući Ujedinjene Nacije, kad god vide potrebu za vojnom akcijom. Rusija je nagovijestila da će to pitanje pokrenuti u Savjetu bezbjednosti. Jeljcin, koji osjeti da mu se zemlja trese pod nogama, prisiljen je prosvjedovati. Ali to je uzaludna gesta osmišljena da umiri njegove domaće kritičare. Amerikanci i njihovi agenti će uložiti veto na taj potez. Sva istorija nam pokazuje da se ozbiljna pitanja između naroda na kraju rješavaju silom. Možemo se žaliti zbog činjenice, ali to ostaje činjenica. Amerikanci koriste najubjedljivije argumente protiv Beograda, koje isporučuju preko nosova projektila. To je činjenica. Kada Rusi ne uspiju dobiti nikakav rezultat u Savjetu bezbjednosti, oni će biti prisiljeni ponuditi i Srbima slične argumente - ako to već ne rade. To će imati dalekosežne posljedice, o kojima (ne)Ujedinjene Nacije ne mogu učiniti baš ništa.

Pacifističke deklaracije američkog imperijalizma nisu potpuno neiskrene. Bez sumnje, oni bi radije ostali izvan Jugoslavije – to jest, radije bi pustili da drugi vode borbe za njih. Ali to je uzaludna želja. Iako bi itekako volio da njegovi evropski „saveznici“ snose većinu tereta u jugoslovenskoj akciji (zbog čega je gurnuo Njemačku da sudjeluje), Vašington zna da će morati obezbijediti većinu ratne snage. Kroz svoje akcije, koristeći masovnu zračnu snagu protiv Jugoslavije, američki imperijalizam pokušava terorizirati svoje neprijatelje do potčinjenosti. Ali istorija nam pokazuje da zračna snaga sama po sebi nikad nije dovoljna za pobjedu u ratu. S projektilima dugog dometa moguće je uništiti zračnu luku i kasarnu. Međutim, problem Kosova je potpuno različit. Ovdje nisu u pitanju fiksni ciljevi, nego male pokretne jedinice. Takvi se mete ne mogu uništiti na taj način. Ako je NATO ozbiljan u svojim tvrdnjama da brani Kosovare od srpske vojske, moraće uložiti velik broj kopnenih snaga toj regiji. No takve su misli daleko od umova imperijalista.

Amerikanci su svjesni da se kopnene snage ne mogu rasporediti na Kosovu. To je klasična gerilska zemlja. Čak štaviše, jugoslovenska se vojska, boreći se za ono što smatra odbrambenim ratom, ne bi lako porazila. U Drugom svjetskom ratu Hitler nikada nije uspio poraziti Jugoslovene koji su držali stotine hiljada njemačkih vojnika. Stoga oni pribjegavaju taktici bijesnog zračnog bombardovanja. Oni zamišljaju da mogu Miloševića naučiti lekciju – ne zato što je diktator (hrvatski šef Tuđman nije ništa manji diktator i bavio se velikim etničkim čišćenjem Srba i bosanskih muslimana, ali se ne postavlja pitanje bombardovanja njega). Razlog za napad na Miloševića je to što on neće učiniti kako mu je rečeno i prijeti da će ugroziti stabilnost Balkana, na štetu interesa imperijalizma.

Kosovo

Sve strane u sporu oko Kosova igrale su štetnu ulogu. Sadašnja kriza ima svoje korijene, kao što smo već objasnili, u arbitrarnom poništenju kosovske autonomije od strane Slobodana Miloševića prije deset godina. To je poremetilo sistem mehanizma međusobne kontrole koji je uspostavio Tito da bi spriječio bilo koju republiku da uspostavi kontrolu nad cijelom Jugoslavijom. To je otvorilo put dezintegraciji Jugoslavije. Neuskladive pretenzije velikosprskog, velikohrvatskog nacionalizma itd. automatski su vodile u rat sa najkatastrofalnijim posljedicama. Kasnije su militanti takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, nestrpljivi usljed neznatnih rezultata koje je postigla umjerena nacionalistička tendencija Rugove, započeli kampanju individualnog terora za koji smo u to vrijeme predvidjeli da će donijeti najužasnije posljedice. Trenutni sukob u potpunosti potvrđuje naš negativni stav prema sitnoburžoaskom nacionalizmu, njegovom individualnom terorizmu i gerilizmu. Vođe OVK su se sada, zbog uvlačenja svog naroda u krvavi ćorsokak koji ne mogu riješiti, okrenule ka zapadu. Oni su takođe postali oruđe imperijalizma u dugotrajnom sukobu sa Srbijom. Koliko dugo će ti odnosi potrajati je posebna priča. Nezavisnost Kosova nije u interesu SAD-a. U odgovarajućem momentu će izdati Kosovare, kao što uvijek izdaju male nacije koje se oslanjaju na imperijalizam. Istorija Balkana je puna takvih primjera.

SAD, Britanija i drugi su potpuno ravnodušni na sudbinu Kosovara, kao što je bio slučaj i sa Bošnjacima. Njih zapravo brine mogućnost širenja konflikta na Kosovu ka susjednoj Makedoniji, što bi izazvalo rat u kojem bi učestvovale ne samo Srbija, nego i Albanija, Bugarska, Grčka i Turska. To je nešto što žele spriječiti po svaku cijenu. Pod izgovorom da štite albansko stanovništvo na Kosovu, oni nastoje nametnuti svoju volju Beogradu. Ali neće uspjeti.

Beograd je bio unaprijed spreman na ove napade, te su vojne snage raspoređene tako da je većina meta ostalo prazno. Dok je ogromna šteta nesumnjivo nanesena vojnim objektima, to ni na koji način neće spriječiti srbijanskim snagama na Kosovu da zadaju ozbiljan udarac Albancima. Već se pojavljuju izvještaji koji govore da je Jugoslovenska armija pokrenula ofanzivu na Kosovu. Štaviše, zračni napadi su nužno doveli do protjerivanja zapadnih novinara i „posmatrača“, što čini Kosovare ranjivijim nego prije. Argument da zračnim napadima imaju namjeru zaštititi Kosovare pokazuje se kao prazna priča. Zapad ne mari za sudbinu tog naroda osim kao jeftina propaganda da bi se javnost okrenula protiv Srba. Bombardovanje Srbije proizvelo je talas bijesa među stanovništvom, što buduće zločine nad Kosovarima čini još vjerovatnijim.

Američki imperijalizam je pokazao veliku glupost svojom intervencijom na Balkanu. . Klinton i njegovi savjetnici su obični skorojevići sa potpuno površnim razumijevanjem politike koju shvataju u najužem, malograđanskom smislu – kako prigrabiti što više bogatstva i zadržati ga. Na tom nivou čak pokazuju talenat, ili barem istrajnost. Ali u velikoj areni svjetske politike u potpunosti su izvan dodira s stvarnošću. To se pokazuje u njihovim greškama oko problema na Kosovu. Nisu pokazali razumijevanje istorije, Balkana, ili rata uopšte. Posijali su vjetar i sada će požnjeti oluju. Inteligentniji stratezi protivili su se vojnoj intervenciji na Kosovu. Denis Hili upozorio je da „vazdušni napadi neće uticati na sukobe na Kosovu, već ojačati Miloševića.“ To je bez sumnje tačno. Milošević je tiranin koji ugnjetava ne samo Kosovare nego i svoj narod. Ipak, zbacivanje Miloševića je zadatak jugoslovenske radničke klase i nikoga drugog.

Ideja da imperijalisti mogu odigrati nekakvu progresivnu ulogu na Kosovu je podvala i laž. OVK je naivno vjerovala da mogu steći nezavisnost uz pomoć Vašingtona. Zapravo, američki imperijalizam smatra Kosovare, kao i druge male narode, sredstvom koje mogu upotrijebiti u svojim diplomatskim spletkarenjima. Na kraju će izdati Kosovare, jer ne mogu dozvoliti veću nezavisnost Kosovu nego Beogradu. Plaše se da će se nezavisno Kosovo spojiti sa Albanijom, što bi dalje vodilo raspadu Makedonije. To je noćna mora za imperijalizam, kao što smo na početku pokazali. Nikakvom slučajnošću, SAD su postavile trupe u Makedoniji od početka, kao garant protiv ambicija Srbije. Trebali su se povući prošle godine. Sada imaju izgovor da u ogromnoj mjeri povećaju svoje prisustvo u ovoj slaboj i nestabilnoj republici. Takvim sredstvima Vašington nastoji podržati Makedoniju, zbog straha da bi njen raspad izazvao katastrofalan balkanski rat, u kojem bi Grčka i Turska – dvije NATO članice bile na suprotnim stranama.

Makedonija

Paradoksalno, akcije imperijalista, uglavnom usmjerene ka cijepanju Makedonije i spriječavanju šireg konflikta, na kraju mogu dovesti do suprotnog rezultata. Bombardovanjem se širi uništenje i teror, što ne može zaustaviti konflikt na Kosovu, već ga pogoršati. Već je Jugoslovenska armija pojačala kampanju protiv OVK. Postoje izvještaji koji govore o napadima srpskih šovinista na Kosovare, paleći sela, vršeći egzekucije i uobičajeno varvarstvo povezano sa „etničkim čišćenjem“. Rezultat je bio masovni egzodus naroda. Mnogi se skupljaju na granici s Makedonijom. Ako pređu granicu, destabilizovaće državu sa znatnom albanskom manjinom. Ako se, o čemu je već bilo riječi, prisilno zadrže van uz pomoć NATO trupa, razljutiće Albance što će takođe voditi destabilizaciji. Već je dolazilo do anti-NATO pobuna u Makedoniji i Bosni. Sve više će se širiti što konflikt duže traje.

Bombardovanje se već pokazalo kao kontraproduktivan potez. Ne samo da su Srbi povećali napade na Kosovare, već su bombardovali Albaniju. Ovo je očigledno pokušaj da se proširi konflikt i isprovociraju Albanci, nešto čega se imperijalisti plaše. To bi bio put ka opštem ratu na Balkanu, sa svim vrstama negativnih implikacija. Ne po prvi put, konflikt na Balkanu imao bi mnogo raširenije posljedice. Kada je 1908. godine Austrija proglasila aneksiju BiH, Rusija je bila ponižena. Iz tog konflikta nastao je Prvi svjetski rat. Sada su se imperijalisti prezirno odnosili prema Rusima. Primakov je na pola puta morao otkazati odlazak u Vašington. Jeljcin je bio prinuđen kritikovati Amerikance. Rusi će vjerovatno biti prinuđeni da naoružaju Srbe. Dodatno tome, agresija protiv Srbije uzrokovala je otpor u Rusiji. Došlo je do nasilnih demonstracija ispred američke ambasade u Moskvi i Sankt Petersburgu, a određeni broj mladih ljudi dobrovoljno se prijavio za borbu u Jugoslaviji. U kontekstu opšteg ekonomskog kolapsa. To bi moglo voditi do zbacivanja Jeljcina i ukidanja tržišnih „reformi“, na šta je upozorio Denis Hili.

Čak i u ovoj fazi dolazi do određenog rascjepa između NATO „saveznika“. Korištenje Italije kao baze za američke vojne operacije protiv Jugoslavije uzrokovalo je proteste u Italiji. D'Alema se već počeo protiviti. Grčka vlada, koja je već imala dovoljno problema zbog kidnapovanja Odžalana, je još više uznemirena. Grčka je dugo imala de fakto savezništvo sa Srbijom oko konflikta na Balkanu i uvijek staje na njenu stranu. Što konflikt duže traje, sa još većim civilnim žrtvama, protivljenje će rasti. Čak i u Britaniji i SAD ne postoji podrška za rat. Prije ili kasnije, Srbi će srušiti NATO avijaciju. Kada počnu izlaziti izvještaji o žrtvama, protivljenje će biti jače. Neizbježne civilne žrtve isprovociraće otpor. Javno mnjenje, koje je bilo blago na početku, okrenuće se protiv rata. Rezultat će biti rast nestabilnosti u mnogim zemljama.

Nakon drugog talasa bombardovanja, Njujork Tajms je NATO akciju nazvao „skok u nepoznato“. To je bez sumnje tačno. Na kraju će ova kampanja propasti. Koliko dugo mogu Amerikanci nastaviti da bombarduju? Danima? Nedjeljama? Bombardovanje Iraka trajalo je godinama, bez željenih rezultata. Jedini način da se porazi Milošević je da se pošalju kopnene snage. Prisustvo veće NATO snage u Makedoniji u tako eksplozivnoj situaciji predstavlja opasnost od ulaska u vojni sukob, sa strašnim posljedicama. Klinton ne želi da bude umiješan u kopneni rat, ali je upao u opasnu zonu bez jasnog plana i perspektive. On „upravlja katastrofom sa zatvorenim očima“. Amerika ne može ostvariti svoje ciljeve samim bombardovanjem. Ali ako bude prinuđena da se povuče bez bar naizgled ostvarenih ciljeva, bio bi to sramotan udarac američkom prestižu na svjetskom nivou. Čak i ako dođe do kompromisa pod pritiskom Rusije, ništa ne bi bilo riješeno. Nakon kratkog vremena, opet bi izbili sukobi. Mogućnost rješenja pregovorima je još manje moguće nego prije NATO intervencije. Ogorčenost i fanatizam su postali veći na obje strane. Konflikt će se neizbježno pogoršati i proširiti.

Novi svjetski nered

Varvarska kampanja bombardovanja Jugoslavije je najnovija manifestacija novog perioda nemira na svjetskom nivou. Prije deset godina govorili su o Novom svjetskom poretku. Sada vidimo stvarnost Novog svjetskog nereda. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države su ostale kao jedina svjetska supersila. Nikada u istoriji svijeta nije toliko vojne i ekonomske moći bilo koncentrisano u rukama jedne sile. Prije Drugog svjetskog rata Trocki je predvidio da će Sjedinjene Države izaći kao pobjednik iz rata, sa dinamitom u svojim temeljima. Sada je Amerika zamijenila Britaniju u ulozi svjetskog policajca. Ali dok je Britanija uspjela da se obogati kao rezultat svjetske dominacije, uloga Amerike u periodu raspada kapitalizma crpi bogatstvo i prijeti mogućnošću unutrašnjih nemira. Ako SAD pošalje kopnene snage u Jugoslaviju, ostaće zarobljena godinama, kao u Vijetnamu. Takav razvoj događaja imao bi strašne posljedice, čak i za SAD.

Kosovo nije Ruanda. Ono je dio Evrope. Avionom se može stići u Italiju za sat. Evropski turisti išli su na odmor u Jugoslaviju. Sada je bivša Jugoslavija u ruševinama, njen narod ponižen. To je najslikovitiji prikaz nemogućnosti rješavanja nacionalnog pitanja na kapitalističkoj osnovi. A to predstavlja smrtonosnu prijetnju po cijelu Evropu. Prije 100 godina, Kropotkin je rekao da je „rat normalno stanje Evrope“. To je istina. Samo u posebnom periodu kapitalističkog razvoja od 1948-74, činilo se da se sjenka rata povlači u daleku prošlost. Sada talas svjetske krize zapljuskuje obale Evrope. Užasi prošlosti, rat, nacionalna mržnja, genocid, koncentracioni logori, opet su se pojavili, ne u Centralnoj Africi, već usred civilizovane Evrope. To je ozbiljno upozorenje evropskom proletarijatu šta se može desiti ako radnička klasa ne okonča monstruoznu vladavinu kapitala.

Fasada civilizacije je mnogo tanja nego što se čini. Marks je predvidio da pred čovječanstvom stoje samo dvije mogućnosti: socijalizam ili varvarstvo. Na putu nacionalizma samo je druga opcija moguća. Samo borbom protiv kapitalizma i imperijalizma, za socijalističku transformaciju društva, ovaj užas može biti spriječen. Oni koji se udaljavaju od klasnog shvatanja nacionalnog pitanja neizbježno padaju na reakcionarnu poziciju. Tokom Balkanskih ratova prije 1914, Lenjin i Trocki nisu podržavali nijednu od zaraćenih strana, iako barem tokom prvih faza, postojao je progresivan sadržaj u vidu borbe slovenskih naroda protiv turske vladavine. Pozicija marksista bila je za borbu za Demokratsku Federaciju Balkana, kao jedini spas za narode Balkana. Sada ova revolucionarna i internacionalna pozicija dobija punu snagu, sa jednim važnim dodatkom. Jedini način da danas riješimo probleme na Balkanu je Socijalistička Federacija Balkana, kao važan dio borbe za Socijalističke ujedinjene države Evrope i na kraju, Socijalističku Svjetsku Federaciju.