Našim onlajn životima vlada šačica tehnoloških monopola. Vrijeme je da se izvrši eksproprijacija tehnoloških oligarha.

Mejnstrim mediji su pobjesnili zbog nedavnih otkrića oko Kembridž Analitike. Političari, kao i komentatori, žale za "neodgovornim" korištenjem društvenih medija u svrhe stvaranja "zavaravajućih" političkih reklama osmišljenih (uglavnom) za individualne korisnike.

Pažnja koja se posvećuje Kembridži Analitici takođe je obasjala i tamne unutrašnje mehanizme Fejsbuka. Na prilično sumnjive načine, gigant iz Silicijumske doline obezbjedio je Kembridž Analitici korisničke podatke od oko 50 miliona ljudi.

Mnogi su sada šokirani kada su shvatili da su njihovi lični podaci automatski prikupljeni i prodani na aukcijama sumnjivim firmama, gdje se koriste u ko zna koje svrhe. Posljedica ovoga je da su mnogi korisnici obrisali svoj Fejsbuk nalog i tražili od ostalih da urade isto. Zbog toga je došlo do širenja heštegova #deleteFacebook i #boycottFacebook na Tviteru.

Kao posljedica ove sramote, vrijednosti Fejzbukovih dionica su opale (na njihovu najnižu tačku) za 58 milijardi dolara. Njegov vlasnik milijarder, Mark Cukerberg je, u međuvremenu, oštro kritikovan po pitanju njegovog načina rješavanja ove situacije.

Osnivač Fejsbuka je čak nedavno išao u Vašington, gdje se suočio sa veoma čudnim ispitivanjem od strane odbora američkog Kongresa. Glavni ishod ovoga je zaključak da Cukerberg više podsjeća na robota nego računari koje njegovi zaposlenici kodiraju.

Ovo nije prvi put da je zlokobna priroda modernog tehnološkog monopola raskrinkana - ali vjerovatno neće biti i zadnji. Ne smijemo zaboraviti da i onaj drugi veći tehnološki monopol čije usluge u velikoj mjeri dominiraju internetom, Gugl, jednako želi da prikupi lične podatke običnih ljudi. I, kao što je Edvard Snouden otkrio, internet pretraživač i provajder elektronske pošte će rado pomoći američkoj državi da špijunira svoje državljane pomoću ovih podataka.

Bojkot

Oni koji pozivaju na bojkotovanje Fejsbuka opravdano su zabrinuti zbog nedostatka kontrole nad njihovim privatnim podacima.

Ali nije tako lako isključiti se iz današnjeg svijeta "velikih podataka". Fejsbuk, Gugl, Amazon, Tviter, Majkrosoft i Epl, zajedno posjeduju i kontolišu većinu internetskih usluga i platformi za korisničke softvere.

Razmislite malo o tome kako su društveni mediji postali rasprostranjeni jer pomažu da ljudi ostanu u kontaktu jedni s drugima, organizuju događaje itd. Napuštanje društvenih medija bilo bi jednako samonametnutom progonstvu ili samoisključenju iz društva.

Na primjer, većina poslodavaca i poslova koriste gore pomenute platforme prilikom procjene potencijalnih kandidata. Odsustvo bilo kakvih onlajn informacija može zabrinuti poslodavce po pitanju zapošljavanja onih koji nisu prisutni na društvenim mrežama.

Prosto brisanje nečijeg naloga ne utiče na korijen ovog problema. Niti ima potencijal da bude posebno upečatljivo. Zaista, dok ovo pišemo, heštegove koji pozivaju na bojkotovanje Fejsbuka upotrijebilo je oko 50.000 ljudi - jedva i kap u moru, sve i da su ga stvarno svi bojkotovali. Cukerberg je i sam rekao da nije primijetio značajan pad u broju korisnika kao posljedicu ovog nedavnog skandala.

Pad vrijednosti Fejzbukovih dionica bio je samo kratkotrajan. Uprkos direktorovom "robotskom" nastupu pred odborima Predstavničkog doma i Senata, zabrinutost investitora se navodno dovoljno smanjila da cijene dionica ponovo skoče. Fejsbuk i njegov direktor su u očima kapitalista prebrodili ovu oluju.

Digitalni radnici

SocialMediaIntegrationKoja je alternativa?
Neki predlažu da bi se društveni mediji trebali smatrati robom koja pripada individualnim korisnicima. Umjesto da se ovi podaci poklone gigantskim tehnološkim kompanijama (u zamjenu za usluge kao što su internet pretraživači i društveno umrežavanje), bilo je i prijedloga da onlajn korisnici zapravo budu plaćeni od strane Gugla, Fejsbuka itd. Naposlijetku, ove kompanije zarađuju ogroman profit od korišćenja naših informacija u svrhe namamljivanja oglašivača.

"Mi smo svi digitalni radnici koji omogućavamo kompanijama poput Gugla i Fejsbuka ogromno bogatstvo", navodi "The Economist", komentarišući nedavno objavljeni ekonomski časopis: "(Naši) podaci postaju dio kapitala kompanije, i kao takvi, zastrašujući su izvor konkurentne prednosti".

"(Autori časopisa) imaju radikalan prijedlog za rješavanje ovih problema", dalje piše u dnevniku.

"Umjesto da se podaci smatraju kapitalom, trebalo bi ih se tretirati kao rad - konkretno trebali bi se smatrati vlasništvom onih koji proizvode takve informacije...

"U takvom svijetu, korisnički podaci se mogu prodati više puta, različitim kompanijama...Isplata korisnicima u zamjenu za njihove podatke bi pomogla da se poveća bogatstvo koje proizvodi umjetna inteligencija...

"Efikasni pregovori sa internet kompanijama mogli bi zahtjevati kolektivnu akciju: i možda formiranje sindikata za digitalne radnike.
Međutim, onlajn podaci nisu roba koju proizvode korisnici. Na kraju, jedina prava roba koja se u ovom slučaju proizvodi su one koje se na ovim platformama šalju korisnicima u vidu reklama.

Stoga, korisnici društvenih medija nisu ti koji stvaraju vrijednost (putem njihovih podataka), nego visoko kvalifikovani radnici zaposleni u velikim tehnološkim monopolima (njhovim programiranjem, kodiranjem itd). Oni su pravi izvor profita Silicijumske doline - i oni su ti koje treba sindikalizovati i organizovati u borbu protiv beskrupulozne i zločinačke prakse tehnoloških oligarha.

Monopol

Glavna uloga monolitskih kompanija kao što su Gugl i Fejsbuk je da obezbijede dodatne platforme za reklamiranje dobara i usluga drugih kompanija. Oni ne prodaju podatke oglašivačima, nego koriste mnoštvo informacija koje prikupe o nama da bi efikasnije usmjerili njihove reklame. Ovo čini njihove platforme privlačnijim od tradicionalnih oblika reklama u novinama, na TV-u itd.

Sve društveno korisne funkcije (za umrežavanje, organizovanje itd) koje Fejsbuk i drugi obezbjeđuju su samo nusproizvod ovog konačnog cilja - da se zaradi na reklamama.

Reklame idu ruku pod ruku sa kapitalističkom konkurencijom. Kapitalisti su uvijek morali pronaći način da pobjede svoju konkurenciju, tako što odvlače korisnike od proizvoda svojih rivala i podsticanjem ljudi da se rastanu od svog novca.

Sa istorijskim razvojem kapitalizma, i povezanim povećanjem u podjeli rada unutar društva, reklame i marketing postali su prava industrija.
Naposlijetku, reklame su samo još jedan neophodan trošak proizvodnje za kapitaliste, kao npr. prevoz i maloprodaja. A u današnjem onlajn svijetu, velike tehnološke kompanije kao što su Gugl i Fejsbuk su te koje dominiraju reklamama, putem platformi koje stvaraju.
Čitava poslovna strategija ovih pružatelja usluga društvenih medija usmjerena je na uspostavljanje monopolske pozicije.
Ovi tehnološki giganti uglavnom čine svoje usluge besplatnima korisnicima interneta, da bi privukli što je moguće više ljudi. Ovo im omogućava da prikupe što više podataka je moguće. Takođe, povećava očaranu publiku, potencijalno tržište, za reklame na njihovim platformama, što ih čini još primamljivijim posrednikom za kompanije koje žele da prodaju svoja dobra.

Na primjer, Gugl je počeo kao običan internet pretraživač. Ali njegov poslovni model zasnovan na reklamama doveo je kompaniju do toga da su napravili platformu koja sada uključuje i dijeljenje video zapisa, elektronsku poštu, društene medije, obradu teksta, proračunske tablice, mape i mnogo, mnogo više.

Slično tome, što se više ljudi registruje na društvene mreže poput Fejsbuka, to više postaje neophodno za druge da se registruju. Ovi "mrežni učinci" omogućili su platformama kao što je Fejsbuk da se eksponencijalno prošire. Zatim, ova pozitivna povratna informacija, onlajn verzija ekonomije razmjera, služi kao ogromna prepreka ulasku potencijalnih rivala početnika koji bi željeli da uđu na tržište društvenih medija.

Na ovaj način, Fejsbuk i Gugl su sebi omogućili monopolske pozicije. Oni sada dominiraju internetom i svijetom onlajn reklama. Ova monopolska pozicija, zatim omogućava ovim kompanijama da ostvare ogroman profit, koji mogu da koriste da otkupe početničke kompanije i ponovo ulože u svoje platforme da bih učinili još primamljivijim za korisnike i oglašivače.

Posljedica ovoga je još manji broj kompanija koje dominiraju sve većom sferom unutar interneta, koristeći svoje pozicije da ostvare ogroman profit od reklama, i ulažući dio tog profita u širenje kontrole nad digitalnim svijetom. To je pozitivan ciklus za bogatu tehnološku elitu, koji savršeno prikazuje monopolske tendencije kapitalizma.

Cukerberg i drugi su, u tom pogledu, kao američki naftni tajkuni iz 19. vijeka - jer se bogate kroz eksploataciju, mito i korupciju. Raniji naftni tajkuni koristili su svoju kontrolu nad zemljištem da ostvare mega profite od protoka nafte; današnji tehnološki oligarsi bogate se kroz kontrolu protoka podataka.

Povratimo kontrolu

Drugi su predložili da se uvedu nova pravila i propisi koji društvenim medijima daje više kontrole i transparentnosti nad njihovim podacima. Ali, kao što je slučaj sa svakom industrijom, ne možete kontrolisati ono što ne posjedujete. A pod sistemom privatnog vlasništva,veliki monopoli u tehnologiji ili bilo kojem drugom sektoru su na kraju ti koji kontrolišu naše živote (i naše podatke). Najzad, razlog zbog kojeg smo kao korisnici otuđeni od vlastitih informacija i podataka je zato što je kontrola u kapitalizmu u rukama ovih gigantskih privatnih kompanija.

Umjesto da se nagrađuju individualni korisnici za njhove podatke ili da se uzaludno pokušava regulisati ove ogromne tehnološke monopole, moramo tražiti da se one stave pod javno vlasništvo i demokratsku kontrolu.

Kao i zdravstvene usluge, željeznice, ili naše snabdjevanje energijom, onlajn platforme bi takođe trebale biti usluge koje su u društvenom vlasništvu i pod društvenom kontrolom, dostupne svima, i slobodne od kandži mutnih kompanija i sumnjivih oglašivača.

Kako bi se riješili problemi oko privatnosti i bezbjednosti, takve javne onlajn usluge treba da se vode i da se njima upravlja po načelu "odozdo prema gore". Glupost koju su pokazali istražitelji na Cukerbergovim saslušanjima, pokazuje da se kapitalističkim političarima ne može povjeriti upravljanje i regulisanje onlajn svijeta.

Umjesto toga, zajednička tijela, sastavljena od izabranih predstavnika iz onlajn skupina i sindikat zaposlenih u tehnološkom sektoru, trebali bi da osiguraju odgovornost i transparentnost. I svi kodovi, pod javnim vlasništvom, bi trebali biti otvorenog tipa, što je tehnološki ekvivalent otvaranja poslovnih knjiga. Ovo bi zatim podstaknulo porast tehnoloških inovacija i kreativnosti.

Uradimo eksproprijaciju tehnološke elite

Ne postoji urođena potreba da tehnologije koje koristimo budu invazivne i nepouzdane. Ovo je posljedica otuđivanja i takmičarske logike kapitalizma, a ne neke tehničke potrebe.

Socijalistička ekonomija, gdje su sredstva za proizvodnju, uključujući sve softvere, izvorne kodove, kao i ogromne servere koje ih pokreću, u vlasništvu radničke klase,i zaustavila bi komercijalizaciju naših društvenih interakcija.

Ovo bi isušilo ovu zagnojenu baruštinu prikupljanja podataka i srušilo trenutni vizantijski sistem pod kojem se naši podaci predaju oglašivačima koji zatim zagadi svaki medijum poznat ljudskoj vrsti.

Socijalistička planska ekonomija nema nikakve koristi od ovih parazita. To bi odstranilo tržišnu anarhiju i takmičenje i umjesto toga omogućila demokratsko racionalno planiranje proizvodnje od strane radničke klase, radilo bi se za dobrobit društva, a ne za profit. Da bismo ovo ostvarili, ne bismo trebali izbjegavati ovog ili onog kapitalistu. Umjesto toga, moramo uraditi eksproprijaciju sredstava čitave kapitalističke klase kao cjeline, bez kompromisa.

Mala, bogata elita modernih lopova-barona, Cukerberga ovog svijeta, izgubili bi svoju moć i povlastice. Ali velika većina ljudi bi ostvarili korist.