Ustavne krize prošle godine su uzdrmale Britaniju, SAD, Španiju, Poljsku i Brazil. Ovakve krize predstavljaju velike probleme za vladajuću klasu jer su država i ustavna prava koja je okružuju namjerno mistifikovana. Parlamentarna demokratija i vladavina zakona se tretiraju kao nepromjenljive ideje ugrađene u samo tkivo svemira. Kada se dogode krize u strukturi buržoaske države dolazi do rizika koji može raspršiti auru misterije i moći.

Pravo i marksizam: država i ustav

ca1acca99c17f1c84e7400f98868fccc w403 h599Ustavne krize prošle godine su uzdrmale Britaniju, SAD, Španiju, Poljsku i Brazil. Ovakve krize predstavljaju velike probleme za vladajuću klasu jer su država i ustavna prava koja je okružuju namjerno mistifikovana. Parlamentarna demokratija i vladavina zakona se tretiraju kao nepromjenljive ideje ugrađene u samo tkivo svemira. Kada se dogode krize u strukturi buržoaske države dolazi do rizika koji može raspršiti auru misterije i moći.

Za marksiste nema ničeg misterioznog oko države: to je oružje vladajuće klase koje se koristi u klasnoj borbi. Ustavna prava regulišu i ograničavaju moć države - da li to znači da ih marksisti trebaju podržati? To bi bilo nerazumijevanje. Ustavna prava su rezultat buržoaskih revolucija protiv starog feudalnog poretka, tako da ona i u formi i sadržaju direktno proizilaze iz sistema zasnovanog na robnoj proizvodnji. Mi nemamo iluzija da ustavne garancije mogu pomoći radničkoj klasi da pobjedi u borbi protiv buržoazije. Takođe to znači da bi i država i ustavna prava, kao i pravo uopšte bili puno drugačiji u socijalizmu.

Mi moramo demistifikovati one dijelove države koji su prekriveni legalističkom frazeologijom i liberalnim predrasudama. Ako želimo imati istinski revolucionarno razumijevanje društva, moramo baciti svjetlo marksističke analize na najmisterioznije uglove buržoaske države, počinjajući sa ustavnim pravom.

Šta je ustav?

6fa04192f621a3421806dc51c315759b w720 h640Uopšteno govoreći, ustav je skup zakona kojima se upravlja narodom. Ustavi diktiraju odnos između građana i nacionalne države, i vezu između raznih dijelova državne mašine.

Zakoni po kojima bi države i društva trebali funkcionisati postoje koliko i državne strukture, oko 5000 godina. Ali danas, kada akademici, pravnici i političari govore o ustavu i ustavnim pravima oni pretežno upućuju na široko definisane liberalne ideje i koncepte, kao što su poštenje, jednakost i pravda, koji se brane legalnim mehanizmima. Princip koji obuhvata liberalne ustavne ideje se najčešće naziva vladavinom prava.

Kada je britanski Vrhovni sud presudio protiv vlade oko Bregzita, odlučujući da parlament a ne vlada treba imati posljednju riječ o izlasku Britanije iz EU, sudije su bile prikazane kao branioci britanskih ustavnih prava protiv samovolje političara. Kada su sudije u SAD presudile protiv Trampovog pokušaja da zabrani ulazak muslimana u zemlju, oni su predstavljeni kao branioci ustavnih prava protiv autoritarizma. Ovako su nam danas predstavljeni ustavnost i vladavina prava - kao sigurnost protiv izvršne državne moći, i kao branilac individualnih prava.

Ustav je kao legalna potpora koja drži državu i koja ograničava i usmjerava njenu aktivnost. Da bismo zaista shvatili koncept ustava, moramo imati jasno razumijevanje same države - šta je, kako je nastala i zašto joj je potrebna ovakva legalna potpora.

Po pitanju države, početna tačka za marksiste je Engelsovo djelo „Porijeklo porodice, privatne svojine i države“. Engels objašnjava da je istorijski država nastala u onom trenutku kad je društvo razvilo proizvodne snage do tog stepena da su se pojavili nerješivi klasni antagonizmi. On piše: „Da ovi antagonizmi, klase sa suprotstavljenim interesima, ne bi jedna drugu uništile u bespoštednoj borbi, postalo je potrebno imati silu koja prividno stoji iznad društva, ublažava sukob i drži ga u granicama "poretka"; i ova sila, koja je nastala iz društva, ali se postavlja iznad njega i sve više se otuđuje se zove država.“

Mehanizmi kojima država održava „poredak“ su „naoružani ljudi“ o kojima govori Lenjin u svom djelu „Država i revolucija“, parafrazirajući Engelsa. To su sudovi, zatvori, policija i vojska. Drugim riječima, uprkos prividnosti, država ne stoji neutralno iznad društva, već predstavlja oružje u rukama klase koja je u mogućnosti da ima naoružane ljude. Država je alat posjedničke protiv neposjedničke klase.

U svojoj knjizi, Engels piše o nastanku atinske države. Sve dok je atinska proizvodnja bila na niskom nivou, „rodovski“ ustav zasnovan na porodičnim vezama i plemenskom upravljanju bio je sasvim dovoljan. Međutim, kako su se proizvodne snage razvile i omogućile proizvodnju viška roba, došlo je do razdvajanja klasa na osnovu njihovog odnosa prema sredstvima za proizvodnju, a ne kao nekad prema pripadnosti rodu ili plemenu.

Oni koji su bili dio vladajuće, posjedničke klase počeli su da koncentrišu bogatstvo i moć u svoje ruke. Bogatstvo su koristili da nametnu dugove, bankrot i ropstvo nižih klasa, a novo oružje, državu, su koristili da to sve sankcionišu kroz zakon. Početni uspon državne sile u Atini je bila konsolidacija gole klasne vladavine bogatih nad siromašnima.

Isto važi i za feudalnu Englesku. Državna struktura formalizovana poslije invazije Vilijama Osvajača 1066. godine sastojala se iz sistema u kojoj je monarh nominalno vlasnik zemlje, čije je dijelove poklonio plemstvu, koje je zauzvrat dopustilo kmetovima da rade na toj zemlji (u zamjenu za život u ropstvu). Ovaj sistem je otvoreno čuvan naoružanim ljudima u službi feudalnih gospodara koji su bili u mogućnosti da ih plaćaju. Kao i u Atini, država i naoružani ljudi su otvoreno bili oružje posjedničke protiv neposjedničke klase.

Međutim, ovaj aparat brutalne klasne dominacije danas ne izgleda tako. Vladajuća klasa i pojedinačni kapitalisti ne teže da imaju svoje privatne vojske koji će provoditi njihovu volju. Država danas nije samo spajanje najbogatijih ljudi u zemlji i njihovih vojski. Svaki kapitalista, kao i svi ostali, mora se pokoriti vladavini prava i državnoj sili.

Razlika između državništva (statecraft) danas, nasuprot Engleskoj 11. vijeka ili drevnoj Atini, jeste da danas postoji jasan i kompletan skup ustavnih zakona. Danas je moć države ograničena kroz podjelu različitih dijelova državnog aparata (zakonodavni, izvršni i sudski), kroz sporazume o ljudskim pravima i mnoštvo drugih legalnih i političkih prava. Ova prava su u teoriji primjenljiva kroz sudove za svakog pojedinca.

Rezultat je da pravnici i političari posmatraju pravo i ustav kao garanciju nezavisnosti i neutralnosti države, naizgled suprotno od feudalne Engleske ili drevne Atine. Ali ovo je iluzija. Država i danas ostaje moćno oružje u klasnoj borbi. Ovu fundamentalnu činjenicu ne mjenja ni prerušavanje države „ustavom“. Zato je za marksiste važno da razumiju šta su ustvari ustavna prava - jedino tako možemo skinuti masku legalnosti i razotkriti klasnu suštinu buržoaske države.

Buržoaske i ustavne revolucije

Gore opisana drevna atinska država, u kojoj je državni aparat jasno bio oružje posjedničke protiv neposjedničke klase, nije trajala dugo. Engels objašnjava da je nakon početnog perioda gole klasne dominacije Solon uspostavio novi ustav 594. godine p.n.e. Ovaj ustav je poništio nagomilane dugove nižih klasa; omogućio im određenu zaštitu od vladajuće klase; spriječio da pripadnici nižih klasa budu prodani u ropstvo itd. Drugim riječima, Solonov ustav je donekle obuzdao moć vladajuće klase i potčinio je disciplini države. Engels ovu promjenu naziva „političkom revolucijom“.

Naravno, Solonov ustav je štitio samo slobodne građane Atine, ali ne i robove čije je oduzimanje prava i zaštite bio osnov cjelokupne atinske ekonomije. Ali uprkos tome, ovo je bio značajan korak ka obliku države kakav poznajemo danas.

Britanska država je prošla sličan proces transformacije od 11. vijeka. Magna Karta (1215), Peticija za prava (1628), Engleska revolucija i građanski rat (1642) i Slavna revolucija i Prijedlog zakona (1689) su bili koraci u tom procesu. Ovaj proces je vezan sa rođenjem, usponom i krajnjom pobjedom buržoazije nad feudalnom aristokratijom u međusobnoj borbi za moć.

Ovako to Marks i Engels opisuju u „Komunističkom manifestu“: „Svaki korak u razvoju buržoazije je praćen i odgovarajućim političkim napretkom. Ona je bila ugnjetena klasa pod feudalnim plemstvom, naoružano i samoupravno udruženje u srednjovjekovnoj komuni; ovamo nezavisna gradska republika (kao u Italiji i Njemačkoj), onamo oporezovani ‚treći stalež’ monarhije (kao u Francuskoj); zatim, u vrijeme manufakture, protivteža plemstvu u staleškoj ili apsolutnoj monarhiji, uopšte glavna podloga velikih monarhija, dok najzad, s postankom krupne industrije i svjetskog tržišta, nije osvojila u modernoj predstavničkoj državi isključivu političku vlast. Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja opštim poslovima cijele buržoaske klase.“

Buržoaska revolucija je donijela ideje kao što su jednaka politička prava (ali samo ako si vlasnik privatne svojine i muškarac), umjesto nasljednih prava. Monarh više nije mogao donositi zakone bez saglasnosti parlamenta u kojem su sjedili izabrani predstavnici. Izvršna vlast je mogla biti ograničena sudskom. Demokratija, jednako primjenjivanje zakona, pravo na rad gdje god želiš su bili u centru novog buržoaskog poretka, iako u početku u ograničenom obliku. Ovo je osnova zakona kakve danas vidimo kao dio britanskog ustava.

Između perioda neograničene feudalne moći kralja Džona prije Magna Karte i moderne vladavine prava, stoji period transformacije jednak Solonovoj političkoj revoluciji. Oba procesa su uključivala prelaz od države kao golog oružja klasne vladavine do ustavne države.

Ustavi su bili glavni uspjesi buržoaskih revolucija. Oni su došli kao rezultat klasne borbe, koji su primorali stari poredak na ustupke. Ali ovo ne znači da su izbjegli kompromise i prilagođavanja između različitih krila vladajuće klase i između starog i novog poretka. Moderni ustavi su proizvodi revolucija, kontrarevolucija, kompromisa i debate.

Engels objašnjava da Solonova „politička revolucija” nije fundamentalno promijenila klasnu prirodu atinskog društva. Ono je ostalo robovlasničko društvo, samo sa drugačijom državnom strukturom. Buržoaske revolucije su bile fundamentalne promjene društva a ne samo “političke revolucije”, zato što su one gurale društvo od feudalnog načina proizvodnje ka kapitalističkom, međutim one nisu promjenile činjenicu da je društvo i dalje ostalo zasnovano na klasnoj eksploataciji i ugnjetavanju – dominaciju manjine nad većinom.

Marks ima pravo kada u knjizi „18. brimer Luja Bonaparte” kaže: „Sve dosadašnje revolucije su samo usavršavale državnu mašinu umjesto da je unište.” Drugim riječima, Solonova politička revolucija 594. godine p.n.e. i buržoaske revolucije u Engleskoj, Francuskoj i drugdje, mijenjale su državu ali ne na fundamentalan način. Država u kapitalizmu ostaje isto oružje direktne klasne vladavine kao i u feudalizmu, samo sada više profinjena, „usavršena”, i bolje odgovara zadatku odbrane interesa kapitalističke klase a ne feudalnih gospodara.

Ako bolje pogledamo možemo vidjeti da je današnja država najsavršeniji alat vladajuće klase. Sa hiljadu veza je povezana za kapitalističke interese. Poznata „rotirajuća vrata” između krupnog biznisa i vlada osigurava da ministri i javni službenici lako prolaze između vladinih regulacija i kompanija koje navodno trebaju regulisati. Lobisti krupnog biznisa koriste prijetnje i podmićivanje kako bi natjerali vlade da djeluju u interesu buržoazije. Sudovi, zatvori, policija i vojska brane prava na privatnu svojinu bogataša, dok u isto vrijeme ignorišu prava siromašnih na hranu i stan.

Uloga modernih ustava je da sa „kontrolom i ravnotežom” uljepšaju istu tu državnu mašinu koja je korištena kao oružje u klasnoj borbi još od svog početka.

Ovo postavlja neka pitanja. Zašto su se ustavna prava pojavila? Da li su Solon ili Oliver Kromvel, vođa Engleske revolucije, slučajno imali slične ideje u vezi sa ustavom iako ih dijeli dvije hiljade godina? I zašto je vladajuća klasa formalno dopustila državi da se sredstvom „kontrole i ravnoteže“ odvoji od onih čije interese štiti, umjesto da nastavi djelovati u obliku golog klasnog ugnjetavanja?

Nije dovoljan odgovor na ova pitanja ako kažemo da je kapitalistima bolje da imaju ideološki paravan kojim kriju eksploataciju, iako je naravno lako sakriti ovo oružje klasnog ugnjetavanja iza zvučnih fraza kao što je „vladavina prava”. Ali to ne objašnjava zašto smo baš došli do ovakvog ideološkog paravana. Zašto imamo ustavne mehanizme da olakšamo kapitalističku eksploataciju?

Odgovor je da ustavno pravo nije slučajno smišljena, dovitljiva ideja. Forma, kao i sadržina prava nerazdvojni su od robne razmjene i razvoja kapitalističkog načina proizvodnje.

Od robe do ustava

Proizvodnja roba za tržište, koju je Marks objasnio kao robnu proizvodnju, je dominantan oblik proizvodnje i temelj ekonomije u kapitalizmu.

Da bi razumio robnu proizvodnju i razmjenu, Marks je ispitao pitanja vrijednosti i rada u brojnim pamfletima, knjigama i govorima o kapitalističkoj ekonomiji. Iako kratko, Marks se bavio ključnim dijelom robne razmjene vezanim za pravo. Jednom proizvedena, roba može zadržati svoju vrijednost jedino ako je razmjenjena na tržištu. Ali roba se ne može sama razmjenjivati – njoj je potreban svjestan čovjek koji izvodi sam čin razmjene, drugim riječima, roba zahtjeva legalnog vlasnika. Ovo znači da je koncept legalnih prava individualnog vlasništva neodvojiv dio robne proizvodnje.

Marks ovo razmatra u prvom tomu „Kapitala”: „Robe ne mogu same ići na tržište i razmjenjivati se. Zato moraju postojati njihovi čuvari, koji su vlasnici roba. Robe su stvari, i one nemaju moć da odbiju čovjeka. Ako ne žele, čovjek može primijeniti silu; drugim riječima, čovjek ih može uzeti u vlasništvo”.

Ovo znači da kad se dva pojedinca suoče na tržištu, oni to rade kao prodavac i kupac, kao legalni vlasnici, i ovaj odnos je legalan.

Ali šta je priroda ovog legalnog odnosa? Sistem robne razmjene zahtjeva da tržište odredi razmjensku vrijednost roba koje se prodaju. U ovome dijelu, prodavac i kupac ne mogu igrati individualne uloge – ovo se razrješava opštim nivoom tehnike u ekonomiji i drugim društveno određenim pitanjima. To znači da prodavac i kupac, dok su na tržištu moraju biti bez individualnosti koja bi mogla poremetiti proces određivanja razmjenske vrijednosti njihovih roba. U procesu razmjene, prodavac i kupac moraju biti prazna vozila da bi robe koje su u njihovom vlasništvu mogle isticati na tržištu.

Ukratko, prodavac i kupac moraju biti prepoznati kao jednaki, iako u stvarnosti to nisu. Ova jednakost je suština legalnog odnosa pojedinaca u sistemu robne razmjene.

Nije iznenađenje da je legalna jednakost bitan dio ustavne države. Ona je dio famoznog slogana Francuske revolucije „Sloboda, jednakost, bratstvo“, koja je uspostavila političku nadmoć buržoazije. U svojoj knjizi „Vladavina prava“ iz 2010. godine, bivši Pravni lord Tom Bingem kaže: “jednakost pred zakonom je temelj našeg društva”. Istu ideju promoviše i Tomas Rejnborou tokom Engleske revolucije 1647. godine kada kaže: “Ja mislim da najsiromašniji u Engleskoj živi kao najveći.” Porijeklo ove legalne ideje koja danas izgleda neupitno je vezana za samo rođenje kapitalističkog sistema. Jednakost pred zakonom je esencijalan dio glatkog funkcionisanja robne razmjene i cijelog kapitalističkog sistema.

Veliki dio modernog prava, uključujući koncepte individualnog vlasništva, se može pratiti nazad do ideja i principa prisutnih u rimskom i atinskom pravu. Robna razmjena se razvila čak i u ovim društvima zasnovanih na robovskoj ekonomiji. Ali upravo zbog ovakve ekonomske osnove, robna razmjena i legalni sistem zasnovan na robnoj razmjeni ne može postati opšte pravo u drevnom Rimu – legalna prava se ne mogu primijeniti na robove. Opšta robna razmjena koja karakteriše kapitalizam je omogućila koncept jednakih legalnih prava na najvišem nivou.

Da bi se pojedinci međusobno suočili na otvorenom tržištu kao legalni vlasnici sa jednakim pravima, određene garancije moraju postojati koje se odnose na sigurnost pojedinaca i njihovih roba. Bez ovih garancija prava na ličnu sigurnost i prava na vlasništvo, razmjena se ne bi mogla vršiti i robna proizvodnja bi stala.

Ovo nije bitna stavka u ranim danima Atine i ranog feudalnog perioda jer je robna razmjena rijetka i lokalizovana. Ali kako se proizvodne snage razvijaju i višak vrijednosti se redovno proizvodi, robna proizvodnja postaje sve češći fenomen. U počecima robne ekonomije, sila (ili prijetnja silom) mora biti korištena od strane onih koji posjeduju bogatstvo i moć da garantuju prava trgovaca bez kojih se robna proizvodnja ne bi mogla nastaviti. Na primjer, kako se robna razmjena razvija, garancija sigurnosti trgovine na tržištu je pala na pojedinačne feudalne gospodare da to omoguće na svojoj zemlji.

Na velikim međunarodnim trgovačkim sajmovima koji su se počeli održavati u Zapadnoj Evropi od 12. do 15. vijeka, lokalni vladari su ponudili trgovcima siguran prolaz na sajam, i sa sajma. Proklamacija vladara Šampanje, regije u današnjoj Francuskoj, donesena 1349. godine se odnosi na sajam: „Trgovačke družine i pojedinačni trgovci...će sigurno doći, zadržavati se i otići, njihova roba i njihovi čuvari će imati zaštitu na sajmu, na koji ih mi primamo zajedno sa njihovom robom i dobrima, bez opasnosti oduzimanja, hapšenja, smetnji od drugih...”

Ali u društvu u kojem robna razmjena ima bitnu ulogu, i postaje sve više opšta, upotreba sile u garanciji sigurnosti razmjene ne može biti određena nijednim od učesnika razmjene.

Ako bi jedan određeni kapitalist bio u isto vrijeme i trgovac i garantor sigurnosti svog trgovačkog partnera, prijetnja upotrebe sile bi poremetila odnos između strana u procesu razmjene roba – jednakost bi bila narušena. Ako bi oba kapitalista iskoristila silu kao garanciju razmjene, kao u pretkapitalističko vrijeme, onda razmjena više ne bi bila zasnovana na razmjenskoj vrijednosti roba, već na relativnoj borbenoj snazi različitih kapitalista. Jasno, da bi robna razmjena normalno funkcionisala sila ne može, bar u teoriji, biti dozvoljena.

Kao rezultat, moć koja garantuje sigurnost za kapitaliste uključene u robnu razmjenu mora biti javna vlast, nezavisna od pojedinačnih kapitalista, ali ipak u službi cijele kapitalističke klase. Ovo je uloga buržoaske države i njena funkcija je da brani sistem robne razmjene. Potreban je skup pravila koji bi garantovao nezavisnost države od pojedinačnih kapitalista ili grupe kapitalista, i koji bi garantovao lojalnost države cijelom kapitalističkom sistemu - i ova prava se zovu ustavnim pravima.

Na ovu ustavnost je Lenjin mislio u „Državi i revoluciji“. Mislio je na ustavnu državu kao "demokratsku republiku". On kaže: „Svemoć ‚bogatstva’ sigurnija je u demokratskoj republici zato što ona ne zavisi od rđave političke ljušture kapitalizma. Demokratska republika je najbolja moguća politička ljuštura kapitalizma, i zato kapital, zavladavši tom najboljom ljušturom, zasniva svoju vlast tako solidno, tako sigurno, da nikakva smjena ličnosti, ni ustanova, ni partija buržoasko-demokratske republike ne potresa tu vlast.“

Ono što Lenjin ovdje objašnjava je da demokratska republika, ili ustavna država ugrađuje kapitalizam u temelj države - baš u pravila po kojima funkcioniše. To je zbog toga što se, kako je gore objašnjeno, zasniva na robnoj razmjeni i jednakim individualnim zakonskim pravima. Kada se ovo uspostavi, političke partije, ljudi i ustanove se mogu mijenjati ali će biti ograničeni ustavnim pravilima „demokratske republike“, odnosno pravilima kapitalističkog sistema. Zato Lenjin kaže da je takvo stanje „najbolja moguća ljuštura kapitalizma“.

Kao i sve drugo, i ovo ima određenih ograničenja, zato što u kapitalizmu postoje periodi u kojima vladajuća klasa mora pribjeći neustavnim mjerama da bi se održala na vlasti, kao što su fašistički režimi 20. vijeka i tehnokratska vlada uvedena u Italiji i Grčkoj nakon kapitalističke krize 2008.

Takođe, u kriznim vremenima, kada „vladavina zakona“ više ne može garantovati korist nacionalne buržoazije, izbija rat da bi se uspostavio novi poredak, kao što su Prvi i Drugi svjetski rat. Tokom uspona imperijalizma, takozvana „vladavina zakona“ se nije primjenjivala na kolonijalne narode čija su bogatstva oduzeta na osnovu nejednake razmjene, što je dovelo do toga da „posebni odredi naoružanih ljudi“ budu na raspolaganju imperijalističkim državama.

U Britaniji, vladajuća klasa zadržala je monarhiju kao nedemokratski ustavni okvir oko kojeg će se okupljati u slučaju revolucionarnih razvoja.

Međutim, tehnokratske vlade, fašizam i ostaci feudalizma su izuzeci, dok su i dalje tu opšta pravila buržoaske demokratije i ustavnosti.

Poenta je u tome da su ustavna prava i ustavna država fenomeni karakteristični za kapitalistički način proizvodnje, iako su neke od njihovih karakteristika vidljive i u ranijim načinima proizvodnje (antička Atina, na primjer), koji donekle su razvili robnu razmjenu. Koncept privatnog vlasništva kao zakonskog prava je dio temelja kapitalističkog društva. Na ovaj temelj se dograđuju ustavne potpore koje preoblikuju staru feudalnu, aristokratsku državu u novu, buržoasku. Uloga države kao alata posjedničke klase za tlačenje neposjedničke klase ostaje ista, ali njen se pravi oblik prerađuje i usavršava da bude u skladu sa potrebama buržoazije.

Socijalizam i ustav

Šta sve ovo znači kada je u pitanju borba za socijalizam? Iako je tačno da, tu i tamo, možemo iskoristiti rupe u buržoaskom pravnom sistemu da bismo donijeli pobjedu radnicima, marksisti moraju zapamtiti da je buržoaska država podešena protiv interesa radničke klase. Marks i Engels su, prema njihovom shvatanju Pariške komune iz 1871., objasnili da je zadatak socijalističke revolucije da potpuno uništi buržoasku državu, neostavljajući za sobom ni jedan kamen na kamenu starih državnih institucija. To je ono što socijalističku revoluciju razlikuje od svih prijašnjih revolucija koje su samo sofisticirali već postojeću državnu mašinu.

72fc7e28192c7876f5b06b079276951e w720 h720Ovo nameće pitanje: kako bi država izgledala u socijalizmu? Da li bi bilo ustava? Kako bi izgledao ustavni zakon? Kako bi uopšte zakon izgledao?
Ruska revolucija iz 1917., uspostavila je prvu svjetsku radničku državu. Kao i sve države, sovjetska država bila je instrument za klasno tlačenje. Ali, za razliku od svih prethodnih država, sovjetska država bila je oružje eksploatisanih masa protiv šačice aristokrata i kapitalista koji su htjeli da ih tlače, umjesto da bude obrnuto.

1918. usvojen je prvi Ustav Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike. Kasnije je postao model za Ustav Sovjetskog Saveza. Ovo je bio dokument koji je otvoreno opisivao klasnu osnovu države, bez pribjegavanja neprobojnom pravnom jeziku ili kičastom legalističkom ukrasu. Objašnjavao je da moć u zemlji pripada ruskim radnicima i seljacima, da je izražena kroz Sovjete (radničke savjete), i da bivše vladajuće klase i oni koji su podržavali Bijelu armiju u ruskom građanskom ratu, nemaju pristup političkoj moći.

Ovo nam pokazuje kako država i ustavno pravo izgledaju u socijalizmu, barem u početku. Radnička država neće biti reformisana verzija kapitalističke države. Radnička klasa neće preuzeti parlamentarne strukture i pravila buržoazije i koristiti ih u svoje svrhe. Umjesto toga, radnička klasa će razviti i koristiti svoje vlastite metode kroz koje će nametati političku moć i kontrolu nad društvom, tj. kroz sovjete: savjete izabranih radničkih delegata.

Ustavna pravila koja vladaju državom neće biti zasnovana na lažnoj nepristrasnosti i neće koristiti bajku o apstraktnoj jednakosti ispred zakona. Kada oni koji vladaju državom budu činili veliku većinu u društvu, više im neće biti potrebna ta obmanjivanja da bi držali ljude u neznanju po pitanju prave uloge države. Buržoaski advokati vole reći da je „pravda slijepa“. Ali, pod socijalističkim ustavom, pravda će držati oči širom otvorene i gledaće da štiti interese radničke klase. Takav ustav će jednostavno i otvoreno opisivati postojeće odnose između klasa.

Svi zakoni, uključujući i ustavni zakon, su odraz pravih klasnih snaga koje su u igri u društvu. Razlika između buržoaskog zakona i prvog Ustava Sovjetskog Saveza je to što ovaj prvi pokušava da zataška ovu činjenicu, dok ovaj drugi to otvoreno prihvata. Naposlijetku, SSSR je nazadovao ka birokratskoj diktaturi, ne zbog grešaka u njegovom prvom Ustavu, nego zbog odnosa klasnih snaga u Rusiji kao i međunarodno. Izolovanje revolucije u uslovima ekstremne zaostalosti, značilo je iscrpljenost najnaprednijih dijelova radničke klase, i povuklo je državu u neminovnu birokratsku deformaciju.

Moguće je grafikonom prikazati granice do koje je SSSR nazadovao pod Staljinovom vlašću ako se obrati pažnja na sovjetski Ustav iz 1936. kojeg je Trocki kritikovao u „Izdanoj revoluciji“. Ovaj ustav je uništio sovjete kao organe vlasti i umjesto toga učvrstio tiransku poziciju centralizovane birokratije. Umjesto da samo opiše postojeće odnose između ljudi i institucija u SSSR-u, ovaj ustav je usvojio metode buržoaskih advokata maskirajući se u uzvišenu frazeologiju da bi odavao utisak radikalizma, demokratije i slobode, a zapravo je učvršćenje birokratske kontrarevolucije.

Kako bi socijalizam izgledao?

Država će, u onoj mjeri u kojoj postoji u socijalizmu, trebati ustavna pravila prema kojim će funkcionisati u socijalističkom društvu. Ali oblik u kojem su ova pravila, i posebno kako se sprovode, će biti potpuno drugačiji od buržoaskog ustavnog zakona kojeg imamo danas.

Pojedinci koji sprovode svoja ustavna prava protiv države kroz sudove su odlika sistema u kojem je država odvojena od društva kao cjeline – ona diktira društvu umjesto da bude njegov sastavni dio. Radnička država, za razliku od buržoaske, bila bi administracija u kojoj velika većina ljudi direktno i svakodnevno učestvuje kroz lokalne radničke savjete na njihovim radnim mjestima i naseljima. Ustavna pravila koja upravljaju ovim državnim strukturama, ne bi bili neki apstraktni zakoni, već životne smjernice oblikovane i korištene od strane mase ljudi da im pomognu oko obavljanja administrativnih funkcija države.

Naposlijetku, ekonomska baza radničke države sadrži sjeme njenog vlastitog uvenuća. Kako razlika između onih koji posjeduju sredstva za proizvodnju i onih koji rade sredstvima proizvodnje nestaje kroz radničku kontrolu i upravljanje ekonomijom, klasne razlike u društvu kao cjelini će takođe nestati. Bez klasnih razlika nema potrebe za postojanje države - za postojanje posebnih odreda naoružanih ljudi - koji upravljaju narodom: sve što je potrebno jeste tijelo koje će raspodjeljivati stvari. Sama država i sve njene ustavne potpore bi se rastvorili i utkali u društvo koje više nije podijeljeno klasama. Sva prava će se sprovoditi kroz društveni pritisak, kulturološke norme i druge mehanizme koji su sastavni dio društva, a ne kroz državu čiji odredi naoružanih ljudi nadgledaju društvo.

U takvom sistemu nećemo trebati da dižemo legalistički veo da bismo razotkrili ustavni zakon kao paravan za tiranski državni aparat kao što to radimo danas. Umjesto toga, možemo živjeti kao slobodna samoupravna zajednica ljudi, potpuno svjesna kako društvo funkcioniše i sposobna da učestvuje u vođenju vlastitih života.