Tokom rata koji je besneo 1943. godine, prvi put u istoriji ovog dela Balkana proglašena je radnička republika. Ona će naslediti i fundamentalno promeniti izumrlu jugoslovensku monarhiju koja je tamo postojala pre rata. Zaista, radnička i seljačka vojska, jedina sila koja je tokom II svetskog rata prevazišla granice nacionalizma na ovom brdovitom Balkanu, iznela je na svojim plećima kako borbu za nacionalno oslobođenje, tako i socijalističku revoluciju. Ovo je bilo značajno samo po sebi. Posle kraja rata, šta više, ovaj veliki revolucionarni talas je inspirisao duboke i temeljne promene u strukturi ove uskrsnute nacije. To je bio početak moje Jugoslavije.

U početku prateći diktate Moskve, počeo je da se uvodi staljinistički oblik socijalizma. Međutim, različiti nacionalni interesi i ideološke nesuglasice su prouzrokovale čuveni razlaz Jugoslavije se istočnim blokom. Jugoslavija je u izolaciji počela da pažljivo gradi sopstveni, lutajući put. Ovaj nezavisan put je bio moguć samo zato što je Jugoslovenska revolucija bila jedina u istočnoj Evropi koja nije bila zasnovana na moći Crvene Armije; njena popularna snaga je bila ta koja je omogućila otpor Staljinu. Ova činjenica, sama za sebe, ima neverovatan značaj za međunarodnu radničku klasu. Ako je revolucija popularnog karaktera, tada njen put ka socijalizmu ne mora biti isti kao put koji je Staljinisticka birokratija nametnula sopstvenim radnicima i radnicima istočne Evrope. Ovo je jedna od najznačajnijih lekcija Jugoslovenske revolucije.

Posle istorijskog razlaza 1948. godine, načinjeni su pokušaji da se izgradi socijalizam, odnosno ekonomski i politički sistem, različit od Staljinističkog tipa; ravnoteža između istoka i zapada je postala omiljeni izbor Tita i njegovih kolega za nošenje sa nestabilnom pozicijom zemlje između dva moćna bloka; i uravnotežavanje nacionalnih aspiracija ustavotvornih naroda je postalo glavni način na koji je birokratija odlučila da održi nacionalnu koheziju u zemlji.

Rezultati su bili velikog dometa i varirali su. Generacija naših roditelja i roditenja naših roditelja je rasla i radila u zemlji nesumnjivo drugačijoj od bilo koje druge zemlje viđene u istoriji Balkana. Više desetina godina, dobro ušavši u sedamdesete, Jugoslovenska ekonomija je rasla neverovatnim, visokim stopama, pod "radničkim samoupravljanjem". Indikator ovoga je činjenica da se bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika udvostručio između 1960. u 1975. godine. Ne samo da je ovo izgledalo kao spektakularni raskid sa prošlošću; izgledalo je da Jugoslavija dostiže zapadne zemlje nudeći univerzalnu zdravstvenu zaštitu, pristup obrazovanju, i punu zaposlenost.

Tadašnje generacije su takođe uživale u drugim prijatnostima i iskustvima. Mogli su da idu na prelepu morsku obalu, obalu Jadrana; mogli su da putuju po kulturno i geografski šarenolikoj zemlji; mogli su da uživaju u raznovsnoj kuhinji od morske pa do planinske hrane; dugo vremena mogli su da putuju po mnogim stranim zemljama bez viza; bili su ponosni na društvo slobodnije nego u istočnom bloku i društvo mnogo pravednije nego ono zapadnih država. Deca, kao mi, i kao što smo mi sami imali običaj, mogla su da se igraju na ulicama i da putuju bez straha od neočekivanog. Mogla su da se nadaju, očekuju, sanjaju o svetlijoj budućnosti i drugačijem svetu. Mogla su da se igraju i rade, bez obzira na nacionalnost, karakter i talente; živela su u društvu koje je pokušavalo da im se prilagodi, pre nego obrnuto. Jugoslavija je često služila kao praktična pomoć i svetionik nade ne samo za nacije i nacionalnosti Jugoslavije, već za sve one u svetu koji su verovali u humanije i slobodnije društvo (kao, na primer, radne narode nesvrstanog pokreta).

Uprkos svim ovim dostignucima, prednostima i radosti, "socijalistička" Jugoslavija je imala duboko ukorenjene probleme od samog svog rođenja 1943. Avangarda revolucije je imala poreklo u staljinističkim čistkama prethodnih godina. Iz ovog razloga, i iz objektivnog iskušenja neograničene moći, Jugoslovenski socijalizam je ostao samo iskra, koliko god svetla na mnoge načine, staljinizma. Samoupravljanje i demokratija u Jugoslaviji nikada nisu bili dozvoljeni u svojoj potpunosti; Država je uvek ostajala najviši autoritet. Moć i rast birokratije koja je vladala nacijom i koja je često pravila najozbiljnije taktičke greške koje su mogle biti izbegnute, po svoj prilici, da su radnici (i fizički i intelektualni) ravnopravno učestvovali u donošenju odluka. Primer bi mogla da bude dve milijarde dolara vredna Smederevska željezara u Srbiji, fabrika koja nikada nije bila efikasna onoliko koliko je bilo priželjkivano (nikada nije vraćala profit). Očigledno, interes birokratije je uvek bio ispred interesa radnika.

Balansiranje između istočnog i zapadnog bloka je moglo dovesti zemlju samo toliko daleko; nikada nije mogla biti moćnija od bilo koje od strana. Dakle, umesto politike ekstremnijeg internacionalizma, zasnovanoj na aktivnojoj agitaciji jedinstva radnika širom sveta, Jugoslavija je vešto hodala po konopcu, koji je neizbežno morao da pukne. I pored svega toga, jedinstvo radničke države zasnovano na uravnoteženju nacionalnih interesa i želja se jedino moglo završiti neuspehom, posebno ako je to rađeno od strane moralno zakržljale i otuđene birokratije. Pretpostavka da će osam lokalnih birokratija biti bolje nego centralna, u situaciji kada ni jedna nije bila demokratizovana, bila je naivna. Pretpostavka da birokratije neće iskoristiti regionalne ekonomske razlike u svoju korist, bila je još naivnija. U stvari, bila je smešna.

Sa Titovom smrću, i ekonomskim reformama prvenstveno prouzrokovanim lošim investicijama i korumpiranom i otuđenom centralnom vlašću, i ostalom politikom koja proističe iz istih korena, Jugoslovenske mnogobrojne birokratije i regioni su počeli da vide svoje interese negde drugde. Došlo se do raskrsnice u istoriji. Koji će put narod izabrati?

Rock grupa Bijelo Dugme dobro je postavila izbor: "Pljuni i zapevaj moja Jugoslavijo... Ko ne sluša pjesmu slušat' će oluju..." Ili će narod izabrati sve što je Jugoslavija, makar neopravdano, predstavljala: socijalizam, internacionalizam i slobodu, ili će izabrati restauraciju kapitalizma, lokanu birokratiju, i rat. Kao što je istorija pokazala, možda najbolje tokom II svetskog rata, ovo su bila jedina dva izbora. Na nesreću, ljudi su naterani na drugi izbor. Interes internacionalne finansijske elite se poklapao sa interesom lokalnih birokratija. Ovi prvi su imali za interes uništenje kosmopolitske, relativno jake, i (koliko god izopačene) "socijalističke" države, koja se nalazila na veoma važnom geostrateškom potezu. Ovi drugi su imali snagu da ostvare taj cilj, i samo tu opciju da izaberu kako bi ostali na vlasti. Ljudi su prevareni. Izbila je oluja.

Ono što se desilo izmedu 1987. i 2002. ne sme se ponoviti. Brat se okrenuo protiv brata, radnik na radnika, čovek na čoveka... Uspesi, radosti, nadanja generacija su uništeni, i posle oluje više nisu postojali. Razaranje i smrt su se vratili. Birokratija, i interesi i prisustvo krvožedne internacionalne finiansijske elite su se nastavili, iako u drugačijoj formi (na primer, čovek koji je stajao na čelu severnoatlanskog pakta (NATO), za vreme bombardovanja Jugoslavije se vratio da je dokrajči na papiru). Jugoslavija je umrla dvaput. Prvi, stvarni put se to dogodilo kada je radni narod Jugoslavije, nateran na ovaj izbor od strane nacionalističkih birokrata i internacionalnih kapitaista, odlučio da raskine sa svojom tvorevinom početkom 1990-tih. Drugi put se to dogodilo kada su internacionalni kapitalisti zapovedili, 2002., da više ne tolerišu ime... Jugoslavije. To ime, ta nacija koja je nekada pružala takve benificije, nade i radosti narodima širom sveta, koja je postigla takve uspehe uprkos svojoj parazitskoj birokratiji, koja je bila moje rodno mesto, i rodno mesto moje generacije... to ime, ta nacija, koja je bez milosti uništena od strane vlasnika internacionalnog kapitala, lokalne birokratije, i nacionalističkih gospodara rata, koja je postala tako prljavo ime i pojam kroz svetske medije, koja je bila toliko zaokupljena bednim međusobnim svađama i problemima... to je bila moja Jugoslavija.

Jugoslavija je danas mrtva. A ipak, ona je i dalje živa, u srcima i umovima omladine, u srcima i umovima onih koji su verovali u ideje koje je Jugoslavija predstavljala, iako neostvarene u stvarnosti, ali je ostvarila dovoljno da bude mali, ali za nas veliki, korak prema tim idejama... Sutra, Jugoslavijo, neka se tvoja deca opet ne plaše da putuju, igraju i pevaju na ulicama, neka tvoji radnici imaju svoje fabrike, neka tvoji narodi pevaju "Internacionalu" i pomognu stvaranju Balkanske i svetske socijalističke federacije! Neka narodi i nacionalnosti budu istinski jednaki, društvo istinski demokratsko, populacija istinski prosperitetna! Neka plavi Jadran i najviši Triglav budu destinacije tvojih naroda na odmorima, neka oni i tvoji uspesi budu ponos tvojih naroda pred drugim narodima! Neka te birokratija ne izda, internacionalni kapitalisti ne unište! Budi moja Jugoslavija i svet generacije moje dece!

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!