Svakodnevno smo svedoci da sportski stadioni i hale postaju poprišta sve bespoštednijih obračuna između "navijačkih grupa". Građanski teoretičari, kao što je Erik Daning, nastoje da dokažu da je nasilja na sportskim borilištima bilo uvek i da ono nije uslovljeno društvenim odnosima, a pogotovu ne prirodom vladajućeg poretka, već da se radi o ispoljavanju agresije koja je čoveku urođena. Na taj način se današnje kapitalističko društvo stavlja u istu civilizacijsku ravan sa, npr. , rimskim robovlasničkim društvom. Istovremeno, taj argument pokušava da dokaže da je nasilje, buduči da ono potiče iz "nasilne čovekove prirode", neminovnost koja ne može nestati, već se samo može dovesti na nivo podnošljivog.

Dakle, najviše što se može učiniti je suzbijanje agresije putem institucionalizovane (državne) respresije, odnosno, stvaranje prostora na kojem će ljudi, ne ugrožavajući celu strukturu poretka, regularno -davati oduška- svojim agresivnim potrebama. U tome sport kao takav ima nezamenljivu ulogu. Po Konradu Lorencu, na stadionima se postiže "prečišćavajuće oslobađanje agresivnih nagona". Interesantno je da kada građanski teoretičari društva govore o "agresivnoj prirodi čoveka" i o potrebi da se ona suzbije i kanališe, oni po pravilu misle na pripadnike "nižih slojeva", pre svega radnike i omladinu koja dolazi iz radničkog okruženja. Iz njihove analize jasno proističe da je njihovo "nasilničko ponašanje" kompenzacija za "neuspeh" u životu (čitaj: lošu ili užasnu materijalnu situaciju) za koji su sami odgovorni, budući da "kapitalističko društvo svakome nudi jednake šanse za uspeh".

Stadioni su postali društvene lomače na kojima treba da sagori ogroman bes tih "nižih slojeva", mesta na kojima se odražavaju svojevrsne psihoterapeutske seanse koje pretpostavljaju, nažalost- nasilje. Na njima se vladajuća klasa obračunava sa "masama" tako što nastoji da uništi njihov "negativni" energetski naboj koji bi, kada bi se uobličio u organizovanu društveno/političku akciju, mogao da se izlije u širokom društvenom prostoru i ugrozi stabilnost uspostavljenog poretka. Obračun kapitalista i vladajućih političkih grupa sa "masama" na stadionima i halama je način da se radnici i radnička omladina drže pod kontrolom da bi se sprečilo rasplamsavanje klasnog sukoba. Pomoću "sportskih spektakala" postiže se marginalizacija i getoizacija potlačenih, obespravljenih, odbačenih. Sport je postao jedan od najvažnijih "sigurnosnih ventila" građanske demokratije i takav- najmilije čedo kapitalista i njihovih političara. Kao što je još "stari, dobri" Kuberten govorio :"Sportom treba 'neutralisati' pritiske", koji, očekivano, dolaze od nezadovoljnih pojedinaca (radništva), lekcija koju su vrlo dobro naučili kako i 'real-socijalističke' (staljinističke i titoističke) birokrate, tako i kapitalisti.

Nastojanje da sport igra ulogu "sigurnosnog ventila" dovodi do toga da se na stadionima ne samo toleriše, već i podstrekava nasilje. Praktično, stadioni su postali mesta na kojima vlada režirano i ono što je vrlo važno-institucionalizovano nasilje. Zbog toga je na stadionu dozvoljeno mnogo toga što se obično na drugim javnim mestima kažnjava: jake vulgarnosti, pretnje, pljuvanja, nanošenje telesnih povreda, rasistički i šovinistički slogani, pozivi na nasilje, paljenja, ubistva, teror- sve to spada u "pravi" sportski ambijent današnjice. Sve krvavije "sportske priredbe i manifestacije" su postale sredstvo za vaspitavanje ljudske jedinke da prihvati nasilje kao svakodnevnu, dakle "normalnu" pojavu; sredstvo za obračun sa kritičko-menjalačkom svešću čoveka koja je usmerena na iskorenjivanje uzroka koji dovode do nasilja. Istovremeno, nasilje na stadionima treba uvek iznova i iznova da podseća čoveka da je on "po svojoj prirodi agresivno biće" i da samo represivne institucije uspostavljenog poretka (dakle, snage 'javnog reda i mira') mogu sačuvati društvo od "zla" koje vlada čovekom. Ubijanje vere čoveka u samog sebe, u svoju sposobnost da kao razumno, društveno i solidarno biće organizuje društveni život bez tutorisanja represivnih institucija građanskog društva - to je jedna od najbitnijih i najpogubnijih posledica nasilja u sportu.

Stadioni su za mlade postali svojevrsne škole divljaštva. Oblik stadiona, visoka žičana ograda ojačana betonom, policijski kordoni, pendreci, suzavci, kamere, kontrole, iskežene čeljusti treniranih policijskih pasa, kopita konja, borna kola, vodeni topovi - da li to možda blago podseća na prizor koncentracionog logora ? Stadion je slika nasilja i ujedno poziv na nasilje. To je ambijent koji svojim izglednom sugeriše mladima da nisu ljudi i da se od njih ni ne očekuje ljudsko, već varvarsko, vandalsko, životinjsko ponašanje. Izgled stadiona je od prvorazrednog značaja za stvaranje slike mladog čoveka o samom sebi, za uništavanje njegovog ljudskog samopoštovanja. Istovremeno, samom pojavom na stadionima mladi stiču status koji je određen samom prirodom stadiona, kao i prirodom "spektakla" - postaju "huligani", što bi značilo "društveni otpadnici", kao takvi i "neprijatelji društva" (prosto kada slušate ovo na TV-u ili čitate u novinama, samo čekate ono famozno :" Zlo koje se mora iskoreniti"; svakako da mora i da je nužno, ali ne na način karakterističan za represivna društva, jer su ona ta koja generišu i omogućuju sve neophodne uslove za takve stvari). Kada se zna da je stadion postao glavno mesto za okupljanje mladih, onda je jasna sva pogubnost pojavljivanja i formiranja ličnosti u takvom okruženju. I upravo u takvom okruženju mladi na najneposredniji način dolaze u kontakt sa vladajućim poretkom, sistemom koji se legitimiše kao "zaštitnik društva od antidruštvenog ponašanja"; sa vladajućim društvenim vrednostima (slava, moć, novac, društveni položaj) koje su otelotvorene u sportskim "zvezdama"; sa opštevladajućom moći kapitala koja se pojavljuje u svemu što okružuje i manifestaciju, a i sam teren (reklame moćnih kompanija), kao i sa takmičenjem i 'rekordomanijom'- osnovnim principima kapitalističkog društva. Na stadionima se, zapravo, ogleda pravi odnos vladajućeg sistema prema mladima ("nižim slojevima") - što im se u svakodnevnom životu pruža manja mogućnost za ljudsku afirmaciju na ljudski način, to su ograde višlje, a policijski kordoni jači i zbijeniji.

Na stadionima se za veliki broj mladih, koji potiču iz "nižih društvenih slojeva", definiše njihov budući društveni položaj. Njih pripremaju da zauvek ostanu na "drugoj strani", iza žičane ograde koja razdvaja one koji se, pod blještavim sjajem reflektora i u zagrljaju simbola njihovih kapitalističkih sponzora, bore za "prave vrednosti", od onih koji su, kao buduća "prljava, musava, neobrazovana i neotesana" radna snaga, svedeni na bezobličnu navijačku masu čija se "šansa" u životu svodi na divljanje na stadionu i oko njega. Položaj mladih na stadionu simboliše njihovu getoizaciju u društvu u odnosu prema odnosima, procesima i institucijama koje određuju njihovu egzistenciju i društveni položaj. Najgore je to što mladi svoje iživljavanje neslobode, odbačenosti, obezvređenosti, očajničko nastojanje da se približe vladajućim vrednostima koje su osnov njihovog ljudskog obezvređivanja, doživljavaju kao "slobodu". Sportsko borilište postaje otelotvorenje njihovih želja, mesto na kome oni društvu koje ih odbacuje kao izvestan socijalni višak- pokazuju da su "neko", da postoje, da se računaju. Posredstvom stadiona i sportskog "spektakla", duh čoveka postaje rob vladajućih društvenih odnosa koji se na stadionu pokazuju u kondenzovanom, maglovitom obliku. "Sloboda" koju mladi "stiču" na stadionima je sloboda jednog roba čije je divlje urlanje, nasilno i vandalsko ponašanje- gledano sa kritičke distance - samo zveckanje lancima, u slavu svojih gospodara. Sportski "spektakli" su postali postali svojevrsna duhovna droga za mlade koja razara njihovu ličnost, njihovu ljudskost i stvara od njih duhovne invalide. Na stadionima mladi uvek iznova dobijaju svoju dozu agresivnog "klubaštva", lokal-patriotizma, nacionalizma, rasizma... Potisnute potrebe, kao i neostvarene želje kojih je tako puno, nedostatak ljubavi i humanosti, osećanje odbačenosti i bezvrednosti- ispoljavaju se u obliku zavisti, mržnje, manijakalne agresivnosti, bahatog ponašanja. Simboli pod kojima se mladi okupljaju (nacistički simboli mrtvačkih glava, frontova, kukastih krstova, rasističkih i šovinističkih obeležja), kao i nazivi "navijačkih grupa", uz tekstove pesama istih, nisu izrazi "urođenog zla" koje je navodno u njima, već zla kojima su oni i njihovi najbliži izloženi tokom radne nedelje, sve do vikenda. "Navijačke grupe" su zaista formirane po uzoru na vojske, gde imaju svoje vodje, svoje zastave, svoje zaklete neprijatelje, svoje teritorije, svoje grupe, svoje oružje, svoje parole, svoje ciljeve. To su vojske ljudi koji su jednostavno upućeni jedni na druge, dolazeći is istog/sličnog okruženja i suočeni sa zajedničkim izvorom svojih problema. Vojske ljudi koji pokušavaju da jedni uz druge, zajedničkom snagom, koja je ogromna, nekako razbiju na prvi pogled nevidljive društvene okove. Rituali u kojima mladi učestvuju, u svemu što karakteriše "sportsku manifestaciju", na simboličan način predstavljaju uništenje njihovih kreativnih moći, njihovu sposobnost da prepoznaju okolnosti koje zaista onemogućavaju napredak, samoostvarenje i izlazak iz bezizlaza. Predstavljaju uništenje njihove istinske moći, kao ljudskih jedinki, koja mora prevazići okvire stadiona i uskogrude mržnje i pokazati spremnost da stvori uslove koji neće stvarati takve dehumanizirajuće devijacije.

Od mladih se na stadionima stvaraju savremeni savremeni "jurišni odredi" koje najnazadnije desničarske grupe nastoje da iskoriste za svoje političke ciljeve (što i nije baš tako teško, jer je kod huligana predominantan ultra-desničarski stav). U toj zakulisanoj borbi za "dušu" mladih ne biraju se sredstva: potkupljivanje, pretnje, premlaćivanja, ubistva. Fenomen "klubaštva" je samo detonator mržnje među mladima; katalizatore odgovorne za to, ipak, moramo tražiti na drugim mestima, nevezanim za stadion. I ovo na veliku žalost buržoaskih teoretičara. Čim okače na sebe simbole svojih klubova, mladi, koji nemaju nikakvog razloga da se mrze (doista, kakav je to razlog za mržnju ako neko simpatiše drugo sportsko udruženje od onog koje Vi simpatišete ?), postaju "Cigani" ili "Grobari" ili "Firmaši" ili "Radovci" - što treba čitati kao 'najljući neprijatelji'. Taj deo "sportske priče" novinarski lobiji, koji su samo glasnogovornici mafijaških klanova koji sport drže u svojim rukama radi svojih prljavih računa, ili prikrivaju ili predstavljaju u totalno drugačijem svetlu (onom koje odgovara establišmentu). U "slobodnom, demokratskom, zapadnom svetu", navijačke grupe odavno su samo pioni koji su kontrolisani od strane političkog podzemlja (dakle, vrlo perfidnim metodama), uz prećutnu ili otvorenu podršku vlasti, kome je stalo da po svaku cenu održi eksploatatorski, neljudski, kapitalistički poredak. Tzv. "navijačke grupe" su političko oružje desnice za očuvanje poretka na nelegalan način, za izazivanje haosa i straha iza kojih slede zahtevi za uspostavljanje vladavine "čvrste ruke" (dakle, 'rada, reda i mira' - tj totalitarne diktature) koja je po pravilu usmerena prvenstveno protiv radnika, manjinskih grupa i progresivnih individua i organizacija (levičara). U razvijenim kapitalističkim zemljama (a taj proces odavno je otpočeo i u novoformiranim kapitalističkim društvima istočne Evrope, gde je nekada vladao sistem 'realnog socijalizma'), stadioni su postali poligoni na kojima se mladi uče nasilju i istovremeno duhovno integrišu sa fašistoidnim idejama. Sami nazivi, pesme i parole huligana govore da je njihov cilj da unište sve što je progresivno. Simboli sa kojima mladi žele da javnosti skrenu pažnju na sebe, samo su izraz vladajućeg (destruktivnog) duha današnjeg kapitalističkog sveta. Oni ne nastoje da se suprotstave, što je najtragičnije, sa tom moći i snagom, već da se proguraju u moći koje vladaju u današnjem društvu- one iste koje su ih gurnule u ništavilo.

Nasilništvo mladih je, ipak, naivno, samim tim i iskreno. Jer, oni ne teže dominaciji i manipulaciji, kao više perfidni oblici nasilja kojima smo svi mi svakodnevno izloženi, već ljudskoj afirmaciji i (samo)ostvarenju. To nije nasilje koje teži da stvori bedu i ništavilo (primarno zbog činjenice da ono dolazi kao logičan odgovor na bedu i ništavilo sistema koji stvara takve situacije), već nasilje koje teži da pobegne iz bede i ništavila. Zastrašujući nazivi, simboli i pesme pod kojima se mladi okupljaju na stadionima samo je očajnički pokušaj da dokažu da postoje i da "nešto vrede"; makar taj jedan dan vikenda, makar tih par sati, oni su deo na koji svi (oni odgovorni za celokupnu situaciju) moraju ozbiljno da računaju. Oni najvernije ilustruju svu stravičnost beznađa u kojima se mladi ljudi nalaze (i ne samo mladi) i oni su vrlo veran "toplometar društva". Krvava drama na "Hejselu", koja se, u raznim formama, svakodnevno ponavlja na stadionima i ulicama nije nikako izraz "varvarske prirode čoveka", već jedino izraz i pokazatelj destruktivne prirode vladajućeg sistema. Varvarsko ponašanje mladih samo je odgovor na sve veće nasilje kojem su, kao 'obični ljudi' van stadiona, izloženi u svakodnevnom životu. Pravo je pitanje kako je moguće da se u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama uporedo sa ekonomskim razvitkom i statističkim dohotkom od preko 20.000 $ po glavi stanovnika, stvaraju sve brojnije, agresivnije i moćnije grupe horde modernih varvara.

- Ključna stvar je sledeća : odgovor vladajućeg na nasilje mladih ukazuje na pravu prirode te famozne "zapadne demokratije" i na prave uzroke nasilnog ponašanja mladih. U čemu se sastoji taj odgovor? Pre svega, u stvaranju posebnih policijskih snaga koje će biti u stanju da se brzo, efikasno (i 'uz najmanje moguće gubitke na svojoj strani') obračunaju sa "huliganskim bandama". Zatim u stvaranju svojevrsnog 'registra sumnjivih' koje treba preventivno uhapsiti, staviti u kućni pritvor ili na neki drugi način sprečiti da se pojave na utakmicama. Tu su i obavezni (vrlo ponižavajući) pregledi navijača pred kapijama stadiona ili hale, specijalne kamere za snimanje 'odgovornih', ogradom i policijskim snagama ograđeni 'depoi' (najobičniji kavezi) za gostujuće navijače, čopori policijskih pasa, konji, vodeni topovi, borna kola, specijalne "anti-terorističke" snage, sa podrškom stotina agenata u civilu...Ta demokratija je svakako objavila rat "huliganima, manijacima, varvarima", pri tom zaboravljajući da ti mladi, gnevni ljudi nisu došli sa neke druge planete, već da su odrasli i vaspitavani pod patronatom tog istog poretka koji se sada prema njima odnosi kao prema najobičnijoj bandi zlikovaca. Umesto da se opredeli za istinite demokratske metode, koje će dovesti do promene materijalnog položaja mladih (sredina iz kojih dolaze) i učiniti sve da se otklone uzroci nezadovoljstva koje se kanališe nasiljem na stadionima, taj "slobodni, demokratski svet" poseže za njima vrlo dragom metodom za stišavanje socijalnih tenzija - metodom 'policijske države', što samo doprinosi daljoj fašizaciji društva.

Naravno, na sportskim borilištima (termin koji zaista odgovara svojoj svrsi) se pojavljuju i pripadnici "viših slojeva" datog buržoaskog društva. I rimski imperatori i patriciji su dolazili na gladijatorske spektakle, ali zato da bi se "zabavili" i "videli kako narod diše" - da bi iz toga izvukli zaključke šta valja činiti da bi plebs i dalje držali u pokornosti. Analogija u današnjem vremenu se nalazi među onima koji sede u 'plavim ložama' i koji dolaze da vide dejstvo nove porcije "duševne hrane" na "mase". Pored toga, dolazak na stadione je način da se bude "sa narodom" i "u narodu", što može da donese značajne političke poene (slučajeva je zaista nebrojeno mnogo...).

Jezdeći na talasu totalne komercijalizacije sporta (politizacije), štampa, radio i televizija nastoje da učestvuju u vladajućim procesima stvarajući svojevrsni kult nasilja i destrukcije. Umesto kritičkog sučeljavanja sa uzrocima nasilja, novinari veličaju sportski ambijent i svojim ratoborno-huškačkim komentarima otvoreno podstiču na nasilje. Javna glasila samo samo koriste sve veću duhovnu glad za scenama nasilja i uništenja i na tome grade svoje tiraže i svoju gledanost. Stvarajući kult nasilja, oni istovremeno i uobličavaju i propagiraju model ponašanja koji postaje neka vrsta "vrednosnog obrazca" i kao takav - osnov "ljudskog" samoprepoznavanja mladih. Dodavanjem atributa kao što su: "divno", "fantastično", "neverovatno", "sjajno"... vrši se estetizacija nasilja i uništenja i na taj način im se pribavlja "kulturni" legitimitet. Estetika sporta tu pokazuje svoju bit - postaje estetika anihilacije i smrti.