„Kapitalističko društvo jeste i uvijek je bilo užas bez kraja."

Lenjin

Trenutna izbjeglička kriza je pokazala sav užas kapitalističkog društva, kao i kontrast između osnovne ljudske solidarnosti radnih ljudi i hladne kalkulacije i neosjetljivosti kapitalističkih vladara Evrope i svijeta.

 

Slike muškaraca, žena i djece koji bježe od užasa građanskog rata, gladi i razaranja, samo da bi pronašli smrt u moru ili prikolici kamiona ili da bi se suočili sa bodljikavom žicom, policijom, izbjegličkim kampovima, prisilnim deportacijama, šokirale su milione i prisilile ih da razmišljaju o uzrocima i rješenjima za ovu situaciju. 

Naša je dužnost da prvo ponudimo odgovore i razumjevanje šta su uzroci ove krize. Izbjeglice napuštaju zemlje koje su uvučene u građanski rat. Najveći broj onih koji dolaze u Grčku, a zatim u Mađarsku su iz Sirije, Avganistana i sa Kosova. Imperijalistički ratovi i mješanja su direktno odgovorni za ovakvu situaciju u ovim državama.

Poraz narodnog ustanka u Siriji i njegov prelazak u reakcionarni sektaški rat je rezultat intervencije zalivskih zemalja i Saudijske Arabije, kao i glavnih imperijalističkih sila, SAD-a, Britanije i Francuske. Uspon ISIL-a je direktna posljedica imperijalističke invazije na Irak. Građanski rat u Avganistanu se takođe može povezati sa imperijalističkim ratom, američkom i saudijskom podrškom i financiranju reakcionarnih mudžahedina. Situacija na Kosovu je posljednja karika u reakcionarnom raspadu Jugoslavije uz pomoć imperijalističkog mješanja Njemačke prije 20 godina. 

Imperijalizam je odgovoran za situacije koje su gurnule milione ljudi iz njihovih država ali nije spreman da prihvati posljedice. 

Bombardovanje Libije, pod izgovorom „humanitarnih" razloga, dovelo je do kolapsa državnih struktura u zemlji i velikih djelova teritorije pod direktnom kontrolom reakcionarnih islamističkih fundamentalista. Gadafijev režim je bio brutalan. Sarađivao je sa evropskom politikom tvrđave ( u zamjenu za subvencije) držeći subsaharske imigrante i izbjeglice u izbjegličkim kampovima u strašnim uslovima. 

Međutim, marksisti su uvijek upozoravali na činjenicu da zadatak rušenja Gadafija pripada libijskim masama. Gdje god su takvi režimi bili srušeni imperijalističkom intervencijom to je dovelo do varvarizma. U takvim uslovima, pad Gadafijevog režima je doveo do uspona drugih rekacionarnih snaga, sa raspadom zemlje koje je otvorilo put do ne tako dalekih italijanskih ostrva. 

Sa naše tačke gledišta nema fundamentalne razlike između izbjeglica i imigranata. Obe grupe napuštaju svoju zemlju zbog užasa čiji je uzrok kapitalizam. Neki su na to prisiljeni zbog građanskog rata i kršenja ljudskih prava, drugi zbog gladi i siromaštva zbog imperijalističke eksploatacije. U većini slučajeva to je kombinacija oboje: gladi i siromaštva zbog rata, kršenja ljudskih prava kao što je pravo na krov nad glavom i prava na hranu. 

Odgovor EU, sada i u prošlosti, je bio građenje zidova i sofisticiranih sistema koji će spriječiti ulazak gladin i uplašenih. U posljednjih 15 godina, EU je potrošila 1,6 milijardu evra u razvoj fizičkih i ekonomskih barijera za ulazak imigranata. Četiri velike multinacionalne kompanije su profitirale iz ovih ugovora (Airbus, Thales, BAE, Finmeccanica). Ove kompanije spadaju među deset vodećih svjetskih proizvođača oružja. U istom periodu, EU i zemlje Šengena su potrošile 11 milijardi evra u centralnu koordinisanu deportaciju ( koja predstavlja samo mali dio od ukupnog broja). Evropski kapitalisti se ponose rušenjem Berlinskog zida, dok su u isto vrijeme zauzeti građenjem zidova u Keuti i Melilji, Srbiji, Bugarskoj i sada u Mađarskoj. Velike količine novca potrošene su u financiranje izbjegličkih kampova u zemljama koje ne pripadaju EU. 

Ova politika tvrđave Evrope je prisilila stotine hiljada izbjeglica i imigranata u ruke krijumčara kako bi u Evropu stigli ilegalnim putevima. Ovo je vrlo unosan posao. Prema nekim procjenama , imigranti su za ulazak u EU u posljednjih 15 godina platili 1 milijardu evra. Preko 30 hiljada je umrlo. Preko 2,500 hiljade se udavilo u Sredozemnom moru samo ove godine. Što više Evropa steže svoje granice, putevi i načini za ulazak postaju sve opasniji. Kapitalistički mediji biraju da demonizuju krijumčare ljudi kao da su samo oni uzrok problema. Ovo su sigurno kriminalne bande koje ne poštuju ljudski život i zanima ih samo profit. Ali ovaj opis generalno odgovara za svaki kapitalistički posao. Krijumčari ljudi ne stvaraju izbjeglice niti ih prisiljavaju na odlazak u naprednije kapitalističke zemlje. Oni samo profitiraju od migracija ljudi i pokušaja Evrope da to zaustavi podizanjem sve većih i neprelaznih zidova.

Pravi stav kapitalističkih političara se pokazao u komentarima Kamerona ranije prošle godine kada je rekao da potraga i spašavanje u Mediteranu mora prestati jer „ohrabruje sve više imigranata da pokuša preći more". To su i uradili. Prijašnju italijansku operaciju potrage i spašavanja je zamjenila operacija „Triton" vođena od strane Fronteksa čiji je cilj samo da bude „obalna straža". 

Ovo ne znači da su kapitalisti protiv migracija. Radnici imigranti su vrlo korisni sa stanovišta kapitalističkih kompanija. Na jednoj strani oni pružaju jeftin ilegalni rad koji određeni dio vladajuće klase iskorištava kršeći zakon i može koristiti za obaranje cijene rada. Takođe, oni vladajućkoj klasi mogu poslužiti kao žrtveno jagnje koje se okrivljuje za rezanje u javnim servisima, nedostatak pristupačnog stanovanja, koje su posljedica kapitalističke krize i politike vladajuće klase da primora radnike da to plate. Radnički pokret mora odgovoriti sa jasnom politikom jedinstva radničke klase i borbom za bolje poslove i uslove za svakoga. 

Trenutna izbjeglička kriza nije povezana sa brojem ljudi koji traže azil u EU. Njemačka je zemlja sa najvećim brojem primljenih aplikacija za azil i taj broj je manji nego ranih 90-ih u vrijeme raspada Jugoslavije. Kriza je izbila zbog odvratnog otimanja između evropskih „partnera" ko će platiti račun, politički i financijski. U stvarnosti ovo otkriva još jednu epizodu u evropskoj krizi. 

Grčka i Italija su dvije zemlje koje predstavljaju prvu tačku za dolazak imigranata i izbjeglica koje prelaze more. Druge EU zemlje su jako srećne s ovim. Posljednja „kriza" je uzrokovana migrantima koji žele da preko Makedonije, Srbije i Mađarske pokušaju stići do Njemačke i Švedske, dvije zemlje koje primaju najveći broj aplikacija za azil. 

Merkel u Njemačkoj je pod političkim pritiskom problema imigracije i zahtjeva da i druge zemlje uzmu „dobar dio" učešća. Desne vlade širom Evrope su takođe pod pritiskom desnih organizacija koje izražavaju svoje rasističke antimigrantske i nacionalističke poglede. U stvarnosti ovi pogledi ne predstavljaju stvarno mišljenje većine radnih ljudi i oni mogu dobiti određenu podršku od vladajuće klase i kapitalističkih medija, ali najviše zbog izostanka pravog odgovora od strane vođa organizacija radničkog pokreta (političkih i sindikalnih). 

Posljednjih dana smo vidjeli sasvim suprotno: izliv solidarnosti i praktične pomoći izbjeglicama. Ovoga ljeta u Grčkoj, stanovnici ostrva su iskoristili turističke kapacitete da pomognu izbjeglicama koji dolaze preko Turske. U bivšoj Jugoslaviji ljudi su, sjećajući se svoje nedavne istorije, pomogli izbjeglicama u Beogradu i drugim gradovima. Čak i u većinskom reakcionarnom raspoloženju u Mađarskoj, veliki broj volontera je pomogao izbjeglicama na glavnoj željezničkoj stanici u Budimpešti i hiljade su protestvovale protiv reakcionarne Orbanove politike. 

Na fudbalskim stadionima širom Austrije i Njemačke, podignute su zastave podrške izbjeglicama. Pokret u Austriji je posebno jak sa više od 30 hiljada ljudi koji su marširali Bečom a zatim organizovali praktičnu pomoć izbjeglicama koje su dolazile vozom. Sada su ti vozovi zaustavljeni od strane mađarskih vlasti. Austrijski volonteri su organizovali konvoj automobila da odu po izbjeglice. 

U Španiji, suočeni sa neaktivnošću reakcionarne PP vlade, lokalni savjet u Barseloni, vođen od strane novoizabrane liste narodnog jedinstva, je pokrenuo inicijativu za prijem izbjeglica. Savjet je bio preplavljen odgovorom na poziv, sa hiljadama koji žele pomoći. Ovo je pokrenulo stvaranje mreže za dobrodošlicu izbjeglica u lokalnim zajednicama. 

U Britaniji je blizu stotinu hiljada je najavilo prisustvo na protestu u Londonu 12. septembra sa sličnim protestima širom zemlje. U samo nekoliko dana, službena peticija kojom se zahtjeva da Britanija primi još izbjeglica je sakupila 400 hiljada potpisa. 

Ovo sada postaje pitanje prvog reda. Naravno ovo je direktna reakcija na slike u masovnim medijima posljednjih dana: mrtva tijela djece na obalama Turske i preko 70 ljudi umrlih u kamionu u Austriji. 

Tu je još nešto. Ovaj pokret je i dio opšteg, dubokog nezadovoljstva prema buržoaskim političarima i kapitalističkom establišmentu koji vidimo širom svijeta. To je dio istog fenomena kao što je uspon Podemosa u Španiji, masovnog uticaja Korbinove kampanje u Britaniji i velikog protesta protiv mjera štednje u posljednjem periodu. 

Pokret oko pitanja migracija i izbjeglica ima potencijal da uzdrma same temelje kapitalističkog sistema. Ali da se razvije, dvije stvari su potrebne. 

Prvi je da se radi na mobilizaciji radničke klase i njenih organizacija. Sindikati imaju članstvo, logistiku da organizuju ozbiljnu praktičnu solidarnost. Radni ljudi su takođe oni što upravljaju vozovima koji su sada zaustavljeni i avionima koji služe za deportacije. Naravno, službene organizacije su ekstremno birokratizovane i njihova neaktivnost ne smije biti izgovor za pasivnost. Pokret je već stvorio svoje oblike organizacije i mreže koordinacije. Ali za dalji razvoj pokreta potrebno je privući organizovanu radničku klasu na svim nivoima. 

Drugo, politički argumenti moraju biti razvijeni i redefinisani. Osnovni ljudski instinkt solidarnosti je dobar početak, ali takođe moramo biti spremni da jasno odgovorimo na pitanja rasističkih kapitalističkih medija: ko plaća? Moramo biti jasni sa ovim. Vladajuća klasa je koristila i nastaviće da koristi problem migracija i izbjeglica da podijeli radne ljude , pokušavajući da imigrante okrivi za provođenje brutalnih mjera štednje. Mi kažemo NE, izbjeglice su dobrodošle, kapitalisti, bankari i proizvođači oružja treba da plate! Ako mogu pronaći trilione evra da spase banke, zašto ne mogu milijarde da prime izbjeglice i imigrante? 

Gdje ćemo naći novac da im obezbjedimo kuće, škole i zdravstvenu zaštitu? Dobar početak bi bio da se novac skupi od proizvođača oružja koji su napravili ogromne profite od ratova u ovim zemljama ( u većini slučajeva ugovorima garantovanim od vlade). Cijelu imovinu napuštenu kolapsom mjehura stambene izgradnje treba oduzeti bez nadoknade i dati izbjeglicama i lokalnim beskućnicima. Ove mjere bi jasno postavile stvar: kapitalisti moraju platiti za svoje imperijalističke ratove i imperijalističku politiku eksploatacije.

Spontana solidarnost običnih radnih ljudi širom Evrope prema izbjeglicama je odgovor svim cinicima i desnoj demagogiji, koji pokušavaju da stvore sliku radnih ljudi kao sebičnih, pohlepnih pojedinaca. Radni ljudi nisu glupi. Oni vide ko je izavao humanitarnu krizu. Oni znaju ko je kriv. Oni vide suprotnost sistema koji pronalazi milijarde potrebne za financiranje vojnih intervencija kao što je irački rat ili bombardovanje Libije, a onda tvrde da ne mogu priuštiti da pomognu milionima koji su raseljeni istim tim ratovima. 

Radnički pokret i organizacije moraju ponuditi odgovor i rastućem siromaštvu širom Evrope, gdje veliki dio radnika i omladine svjedoči dramatičnom pogoršanju životnog standarda, nezaposlenošću i rezanju plata i penzija. Ako to ne urade, onda će desni reakcionari to iskoristiti da siromašne Evrope okrenu protiv imigranata i izbjeglica. Vladajuća klasa će ovo iskoristiti da podijeli radnike. Ne smijemo ovo dopustiti. 

Postoji dovoljno resursa u društvu da zadovolji potrebe ljudi koji bježe od rata, siromaštva, gladi i eksploatacije. Posljednje brojke pokazuju da postoji 11 miliona praznih stanova širom Evrope. Ovo je dovoljno da obezbjedi jeftino i pristupačno stanovanje za sve, siromašne i beskućnike Evrope i imigrante. Ovo nije pitanje stanovanja „ili domaćih stanovnika ili imigranata". 

Razlog zašto desetine miliona gladnih, stotine hiljada koji umiru od izlječivih bolesti i stotina koji nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, nije zbog navale izbjeglica i imigranata, već je to sistem privatnog profita koji treba okriviti. Dovoljno je resursa u svijetu da se riješe ovi problemi. Eksproprijacija velikih svjetskih monopola pod demokratskom radničkom kontrolom bi ih stavila u službu većine a ne privatnog profita nekoliko neizabranih parazita. 

Kriza kapitalističkog sistema na globalnom nivou objašnjava mnoge lokalne i građanske ratove koje vidimo. Rat je užasno profitabilan... za šačicu ultra bogatih kapitalista. Za mase donosi užasnu patnju. Dok god kapitalizam preživljava neće biti kraja ovoj patnji. Ovo je snažan argument za internacionalnu borbu radnika svih zemalja za globalno rušenje kapitalizma i uspostavljanje socijalizma.