Bez zapadnog oružja Izrael ne bi mogao provoditi genocid nad Palestincima niti nastaviti svoje provokacije protiv Irana. Na prvom mjestu među onima koji naoružavaju izraelsku državu nalaze se, naravno, Sjedinjene Američke Države. Ali drugi najveći dobavljač oružja je Njemačka.

[Prvobitno objavljeno na derkommunist.de]

Njemačka Izraelu, između ostalog, isporučuje podmornice s nuklearnim kapacitetom, motore za tenkove i municiju. Od 7. oktobra 2023. Savezna Republika povećala je ove isporuke deset puta.

Njemački političari, buržoaski novinari i drugi predstavnici njemačke vladajuće klase pravdaju podršku Njemačke cionističkom režimu pozivanjem na historijsku „krivicu“ i „odgovornost“ Njemačke za masovno ubistvo šest miliona Jevreja tokom Holokausta 1940-ih.

Svi koji se usude kritikovati ili protestovati protiv podrške koju Njemačka pruža zločinima izraelskog imperijalizma brzo bivaju obilježeni kao „antisemiti“ koji nisu naučili lekcije iz historije. Pod ovim izgovorom, od prvog dana vrši se žestoka državna represija protiv pro-palestinskih aktivista. Protesti i skupovi rastjeruju se brutalnim policijskim metodama. Umjetnicima, novinarima i akademicima koji kritikuju Izrael prijeti otkaz ili gubitak finansiranja, a sloboda govora se napada putem tužbi.

Još 2022. tadašnji njemački kancelar Olaf Scholz (SPD) objasnio je:

„Masovno ubistvo Jevreja poteklo je iz Njemačke. Planirali i izveli su ga Nijemci. To svaku njemačku vladu obavezuje na vječnu odgovornost za sigurnost države Izrael i zaštitu jevrejskih života. Nikada nećemo zaboraviti patnju i milionske žrtve.“

A bivša njemačka ministrica vanjskih poslova Analena Berbok (Zeleni) nije ostavila sumnje po pitanju šta se podrazumijeva pod ‘izraelskom sigurnošću’:

„Kada se teroristi Hamasa zabarikadiraju iza ljudi, iza škola, nalazimo se u veoma teškim situacijama. Ali nećemo uzmicati pred time. Zato sam jasno rekla u Ujedinjenim narodima: civilne zone tada mogu izgubiti svoj zaštićeni status jer ih teroristi zloupotrebljavaju. Njemačka stoji iza toga; za nas, to znači sigurnost Izraela.“

Neslaganje s ovom politikom prikazuje se kao antisemitizam. Pozivajući se na historiju Holokausta i lekcije koje smo „naučili“, prošle godine je u njemačkom parlamentu na godišnjicu Kristalne noći usvojena „Rezolucija protiv antisemitizma“ pod nazivom „Nikad više je sada“.

U rezoluciji se zahtijeva oštra represija protiv pristalica palestinskog oslobođenja, uključujući zabranu BDS (Bojkot, dezinvestiranje i sankcije) pokreta, te priznanje prava Izraela da postoji kao jevrejska država kao preduslov za javno finansiranje. U kontekstu rezolucije, njemački zvaničnici su izjavili da nazivanje Izraela državom aparthejda predstavlja antisemitizam.

Nedavno je jedna žena u Berlinu dobila kaznu od 1.500 eura po presudi njemačkog suda. Njena „krivica“: protestovala je protiv podrške koju Njemačka pruža Izraelu dok provodi genocid, stojeći ispred parlamenta s natpisom: „Zar nismo ništa naučili iz Holokausta?“

Sudije su je proglasile krivom za omalovažavanje zločina Holokausta poređenjem s izraelskim genocidom u Gazi – iako izraelski i njemački političari stalno upoređuju ili insinuiraju paralele između Holokausta i događaja od 7. oktobra 2023! Ideja o „jedinstvenom i posebnom“ karakteru Holokausta tretira se kao sveta samo kada odgovara interesima zapadnog imperijalizma.

Čak i neki u palestinskom pokretu čini se da su pali na ovu priču. Oni tvrde da njemačka podrška Izraelu proizlazi iz pogrešnog shvatanja njemačke odgovornosti i osjećaja krivice. Stoga su iznijeli veoma zbunjujući slogan: „Oslobodite Palestinu od njemačke krivice“.

Ali, naravno, to je potpuno pogrešno! Čitava ova priča je ogromna ideološka dimna zavjesa koju koristi njemačka vladajuća klasa i nema nikakve veze sa stvarnošću! Njemačka podrška Izraelu nema veze sa „historijskom odgovornošću“, već konkretnim imperijalističkim interesima. To postaje posebno jasno kada se pogleda porijeklo ove podrške.

Zapadna Njemačka i SAD

Njemački kapitalizam je započeo i izgubio Drugi svjetski rat. Nakon toga, njemački imperijalizam je ostao ponižen. Strašni zločini Holokausta, kroz koje su njemačke korporacije stekle ogromno bogatstvo, privukli su svjetsku pažnju.

Ali nakon rata, umjesto da oslabi svog konkurenta do kraja, američki imperijalizam je ekonomski i politički obnovio Zapadnu Njemačku kao državu na prvoj liniji fronta u Hladnom ratu protiv Sovjetskog Saveza.

Samo na toj osnovi je Njemačka mogla ponovo postati bitna industrijska nacija. Veliki dio njenog duga je otpisan, dobila je povoljne kredite kroz Maršalov plan, ponovo joj je dopušten suverenitet, a čak je i starim nacistima dozvoljeno da izbjegnu sramotu i ostanu na funkcijama jer su bili dobri antikomunisti. Zauzvrat, Amerikanci su očekivali da Njemačka bude njihov imperijalistički poslušnik.

Nafta i antikomunizam

Tokom Drugog svjetskog rata SAD su zamijenile Veliku Britaniju kao najjaču svjetsku silu. Svuda su počele nametati svoje interese, uključujući Bliski istok. Američki imperijalizam imao je tri glavna strateška cilja u regiji: prvo, preuzeti kontrolu nad ogromnim zalihama nafte na Bliskom istoku; drugo, spriječiti da Bliski istok sklizne u sovjetsku sferu utjecaja; treće, potisnuti oslabljene evropske kolonijalne sile iz regije kako bi preuzele teritorije pod njihovom kontrolom.

Bliski istok ima najveće rezerve nafte na svijetu. Nakon Drugog svjetskog rata nafta je počela zamjenjivati ugalj kao najvažniji izvor energije za industriju. Osim toga, sintetička guma, dobijena iz nafte, postajala je sve važniji industrijski materijal. Americi nije bilo toliko stalo do zadovoljavanja vlastitih potreba za naftom, koliko do toga da kroz kontrolu proizvodnje nafte na Bliskom istoku proširi stratešku kontrolu nad čitavom svjetskom ekonomijom.

U Evropi je sovjetska Crvena armija porazila fašizam. Nakon rata, u mnogim zemljama nastale su revolucionarne i predrevolucionarne situacije, na primjer u Italiji i Grčkoj. Revolucionarni val potresao je i kolonije, jer su stare evropske kolonijalne sile, Velika Britanija i Francuska, izašle iz rata oslabljene, a njihova vlast nad kolonijama klizila im je kroz prste.

Godine 1945. francuski Alžir potresli su masovni protesti. 1947. britanska kolonija Indija stekla je nezavisnost. 1949. Kineska revolucija je trijumfovala, čime je imperijalizam izgubio mogućnost da eksploatiše petinu svjetske populacije. Mase koje su težile nezavisnosti i oslobađanju kolonija gledale su ka Sovjetskom Savezu. Bivše kolonijalne zemlje bile su u opasnosti da skliznu u sovjetsku sferu utjecaja, uključujući i Bliski istok. SAD su to htjele spriječiti. Uporno su nastojale ograničiti utjecaj SSSR-a.

Osnivanje države Izrael pomoglo je SAD-u da učvrsti svoj utjecaj na račun starih evropskih kolonijalnih sila. Nakon Prvog svjetskog rata, Velika Britanija je preuzela kontrolu nad historijskom Palestinom i, u skladu s tipično imperijalističkim principom „zavadi pa vladaj“, obećala zemlju i Palestincima i cionistima.

Plan je bio zasnovan na tome da nijedna strana ne prevlada. Ali u Nakbi dogodilo se upravo to, kada je 700.000 Palestinaca 1948. godine nasilno protjerano tokom osnivanja države Izrael. SAD su nastojale podržati Izrael kako bi oslabile položaj britanskog imperijalizma i istovremeno dobile uporište na Bliskom istoku.

Amerika je željela razviti Izrael u stalnu stratešku i vojnu bazu iz koje bi mogla kontrolisati čitav region. Za to su Izraelu trebali oružje, novac i ekonomska pomoć. Ali SAD su morale biti oprezne u podršci Izraelu. Sve više su uvlačile reakcionarne arapske monarhije u Saudijskoj Arabiji, Iraku i Jordanu u svoju sferu utjecaja dok je Britanija slabila. Ali te režime su njihove mase snažno pritiskale da se suprotstave cionizmu, pa bi otvorena američka podrška Izraelu mogla ugroziti te napore. SAD su stoga našle poslušnog posrednika u Zapadnoj Njemačkoj.

„Reparacije“

Pod ogromnim pritiskom SAD-a, Zapadna Njemačka je 1952. potpisala „sporazum o reparacijama“ s Izraelom vrijedan 3,5 milijarde njemačkih maraka. Zapadni saveznici su taj sporazum postavili kao uslov za državni suverenitet Zapadne Njemačke i lobirali kod kancelara Adenauera da ga prihvati.

Zapadnonjemački političari su gunđali i žalili se zbog visine sume, ali su je morali progutati, htjeli oni to ili ne. Glavni problem im nije bio novac, nego zabrinutost da će sporazum pogoršati odnose s arapskim državama, od kojih su mnoge prijetile da će priznati i podržati Njemačku Demokratsku Republiku (DDR) ako Zapadna Njemačka nastavi podržavati Izrael.

Zbog toga je Savezna Republika Njemačka tokom Hladnog rata pokušavala držati obim svoje podrške Izraelu u tajnosti. Međutim, posebni interesi njemačke buržoazije nisu bili važni za SAD. Bilo je bolje da se SRNJ osramoti u regiji, nego da to moraju učiniti Amerikanci.

Uprkos imenu, ovaj sporazum zapravo nije bio o kompenzaciji za žrtve Holokausta. Nejevrejske žrtve nisu dobile ništa, a čak ni većina jevrejskih žrtava nije vidjela skoro ništa od tog novca. Umjesto toga, subvencionisan je razvoj izraelske industrije i same države. Ova pomoć bila je presudna za njen dalji opstanak. Usput, ona je donijela i mali ekonomski poticaj njemačkoj industriji, jer su dvije trećine „reparacija“ isplaćene Izraelu u obliku njemačkih industrijskih proizvoda.

Bivši zatvorenik koncentracionog logora i zastupnik KPD-a u parlamentu Kurt Müller iz Frankfurta sažeo je situaciju u govoru u Bundestagu 1953:

„Smrt i ubistvo šest miliona Jevreja predstavlja jednu jedinu optužnicu protiv užasnog sistema nehumanosti i barbarstva. O tome su ovdje izrečene mnoge dirljive riječi. Ali mi se protivimo da ovdje nastupaju ljudi koji su u vrijeme kada je trebalo spriječiti te zločine stajali po strani ili ih podržavali. Dame i gospodo, jasno kažem i danas da ovaj sporazum između Savezne Republike Njemačke i države Izrael ne iskupljuje beskrajne i zvjerske zločine hitlerovskog barbarstva protiv progonjenih Jevreja. [...] Dakle, u ime reparacija, izraelski industrijalci dobijaju od Zapadne Njemačke sve što im je potrebno da razviju osnovne industrije. Činjenice dokazuju da ovaj sporazum nema nikakve veze s reparacijom. [...] Jednostavno rečeno, to znači da pojedinačne žrtve progona u Izraelu neće dobiti ni feninga od tri milijarde maraka, dok industrijalci ubiru ogromne profite. [...]

„Jer upravo su oni ti koji stoje iza ovog sporazuma i koji su ga izdejstvovali, ne iz razloga humanosti i filantropije. Postoje veoma stvarni razlozi za ovu politiku. Američki imperijalisti stvaraju snažnu stratešku i vojnu bazu na Bliskom istoku, s jedne strane protiv Britanaca, a s druge protiv naroda Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Uz pomoć industrijske opreme iz Zapadne Njemačke, Amerikanci također žele proširiti državu Izrael, koja je u njihovim rukama, u operativnu i vojnu bazu za svoju agresivnu politiku. [...]“

„Dame i gospodo, pobjednici ovoga sporazuma nisu samo industrijski gospodari u Izraelu i Amerikanci, nego i industrijski gospodari u Zapadnoj Njemačkoj, jer im on osigurava prodaju i ogromne profite godinama unaprijed. Nije li to otvoreno, odvratno ismijavanje onih progonjenih po rasnoj osnovi, da oni koji su saučesnici u masovnim ubistvima, koji su se obogatili pod Hitlerom i na njegovim masakrima Jevreja, danas, pod maskom takvih ‘reparacija’, ponovo nastoje da ostvare profite, dok žrtve rasnog progona moraju čekati godinama na adekvatne odštete i penzije? Zar nije krvava poruga to što se ovdje u Bundestagu zalažu za takve ‘reparacije’ ljudi koji su, poput gospodina Pferdmengesa, nekada pomagali da se finansira SS, na čiji je poseban račun išlo ubistvo miliona Jevreja, ili pak privredni vojni rukovodilac dr. Frowein, o kojem je u jednom dokumentu od 31. maja 1940. zapisano sljedeće: ‘Gospodin Frowein je saznao da nam se može staviti na raspolaganje koliko god želimo jevrejskih žena. Morao bi im biti osiguran noćni rad ili, ako je moguće, smještaj u barakama ili u najgorim mogućim stambenim uslovima. Gospodin Frowein predlaže 500 jevrejskih žena.’ Mi komunisti odbacujemo [taj sporazum]. Zahtijevamo da se sredstva konačno osiguraju ovdje, na teritoriji Savezne republike, kako bi bile ispunjene naknade na koje svi progonjeni od strane nacističkog režima imaju pravo.“

Njemačka kapitalistička klasa podržala je sporazum uglavnom zato što je morala da se povinuje američkom imperijalizmu. Naravno, pritom su nastojali izvući što više profita. Dodatni „bonus“ bio je što su na taj način imali projekat da operu svoju lošu reputaciju, a da se ne odreknu bogatstva stečenog tokom Holokausta. Amerikanci su, pak, ostvarili cilj – jačanje Izraela u regionalnu silu bez potrebe da sami za to preuzmu javnu odgovornost.

Šestodnevni rat

Ali ekonomsku pomoć hitno je morala slijediti i vojna pomoć. Između 1957. i 1967. Zapadna Njemačka bila je daleko najveći dobavljač oružja za Izrael. Tokom 1960-ih SRNJ je tajno isporučivala američke tenkove i drugu tešku tehniku – čak i kada bi njemački političari radije to izbjegli zbog rizika od narušavanja diplomatskih odnosa s arapskim državama. Ali, kao i sa „sporazumom o reparacijama“ iz 1952, morali su popustiti. I time su dodatno potpomogli američki imperijalizam, omogućavajući mu da se fokusira isključivo na nadolazeći Vijetnamski rat.

To je omogućilo Izraelu da se s vremenom razvije u najjaču regionalnu imperijalističku silu na Bliskom istoku. U Šestodnevnom ratu 1967. Izrael je učvrstio svoju novu poziciju nanoseći težak poraz arapskim državama – djelimično zahvaljujući i njemačkim tenkovima. Tek nakon tog poraza arapskih država su SAD otvoreno izašle kao Izraelov najvažniji dobavljač oružja.

Kada je Izrael zacementirao svoju poziciju regionalne imperijalističke sile pobjedom u Šestodnevnom ratu, njemački mediji – i liberalni i desničarski – slavili su izraelsku pobjedu, poredeći izraelsku ofanzivu... s ofanzivama Wehrmachta pod Rommelom u Sjevernoj Africi! „POBJEDA! Dajan – izraelski Rommel“, grmio je Bild. „Izraelski vojnici su protutnjali kao Rommel“, pisao je Der Spiegel.

To su bili oni isti nereformisani antisemiti koji su decenijama infestirali njemačku vladajuću klasu!

Izvor: Government Press Office Israel, Wikimedia Commons

Nikakvo tobožnje ‘kajanje’ nije navelo Njemačku da izgradi bliže odnose s Izraelom. Njemački kancelar Konrad Adenauer (CDU) to je jasno pokazao 1965. godine kada je šapatom u njemačke televizijske kamere rekao da se Njemačka mora približiti Izraelu jer se “moć Jevreja, čak i danas, posebno u Americi, ne smije potcijeniti”.

Zapravo, prvi njemački ambasador u Izraelu bio je bivši oficir Wehrmachta na Istočnom frontu i nosilac Viteškog krsta, koji je buncao o “svjetskom Jevrejstvu” i kako će “Jevreji pustiti pse iz Jerusalema do Londona i New Yorka” ako Njemačka ne bude podržala Izrael.

Ako je bio potreban dokaz da podrška izraelskoj državi od strane njemačke vladajuće klase nikada nije imala veze sa saosjećanjem prema stradanju Jevreja, ova priznanja to sasvim jasno pokazuju.

Činjenica je da ni antisemitske zablude ostarjelih CDU političara niti ‘moralna krivica’ nisu uzrokovale njemačku podršku cionističkoj državi. Naprotiv – kao što je već pokazano – oduvijek su u korijenu tog pitanja stajali opipljivi materijalni interesi američkog i njemačkog imperijalizma.

Raison d'être

Od kraja Šestodnevnog rata podrška Njemačke Izraelu stalno je rasla. Tokom decenija, saradnja na obavještajnom i vojnom nivou postajala je sve bliža. Nakon pada Sovjetskog Saveza (i DDR-a), Njemačka je napokon mogla otvoreno i ponosno istaknuti svoju podršku Izraelu.

Ujedinjenjem Njemačke potvrđen je dogovor između američkog i njemačkog imperijalizma: SAD su dale SRNJ saglasnost za priključenje DDR-a, a Njemačka je učvrstila svoju dominaciju u Evropi, na veliko nezadovoljstvo Francuske i Velike Britanije, koje su se na kraju morale povinovati odluci SAD-a.

Novoujedinjena Njemačka uvedena je u NATO. Samo 20 posto stanovništva cijele Njemačke bilo je za članstvo u NATO-u, ali tamo gdje su na kocki temeljni interesi imperijalizma, demokratija ne vrijedi.

Njemačka vladajuća klasa je profitirala ovim aranžmanom, jer je to značilo da njemačka i druge evropske vladajuće klase mogu trošiti manje na vlastite vojske, budući da je vojnu zaštitu pružao američki imperijalizam. Ali uz to je išao i uslov da će sada ujedinjena Njemačka nastaviti podržavati interese američkog imperijalizma, uključujući i na Bliskom istoku.

Nakon pada Sovjetskog Saveza, SAD su izrasle u svjetsku silu bez premca. Sada su napokon namjeravale staviti Bliski istok pod svoju potpunu kontrolu, nametajući se u onim državama u regiji koje su ranije bile u sovjetskoj sferi utjecaja. Njemačka je u tome pružila veliku pomoć. Iako nije učestvovala u Američkom zaljevskom ratu protiv Iraka 1991. godine, dala je velike finansijske subvencije Izraelu, koji je bio indirektno uključen u rat.

Ali, opet, politika Njemačke na Bliskom istoku nije imala – i još uvijek nema – nikakve veze s „moralom“, „reparacijama“ ili „borbom protiv antisemitizma“, već isključivo s imperijalističkim interesima Zapada. Zapravo, sve do kasnih 1980-ih, režim u Iraku, iako otvoreno neprijateljski prema Izraelu, bio je saveznik Zapada protiv Irana i stoga je dobijao teško naoružanje, uključujući i iz Njemačke – oružje koje je koristio i u svojim zločinima nad Kurdima.

Nakon što su Amerikanci u drugom ratu u Iraku početkom 2000-ih razorili tu zemlju, Iran je ostao jedina regionalna sila koja se suprotstavljala američkom imperijalizmu. Od početka 1990-ih pa sve do danas, Njemačka je isporučila Izraelu sedam nuklearno sposobnih podmornica, koje cionističkoj državi omogućavaju sposobnost za uzvratni nuklearni udar protiv Irana. Uzgred, vrlo je vjerovatno da je prvobitni izraelski nuklearni program iz 1960-ih djelimično finansirala Njemačka.

Istovremeno dok je Njemačka isporučivala nuklearno sposobne podmornice Izraelu, ona je nakon potpisivanja sporazuma u Oslu 1993. počela i finansijski podržavati Palestinsku samoupravu (PA) pod izgovorom da podržava palestinsko „samoopredjeljenje“ – pri čemu je EU, s Njemačkom na čelu, bila njen najveći finansijer. U stvarnosti, od početka, PA je bila korumpirana parodija samoopredjeljenja i djelovala je tek kao šerifov zamjenik, čuvar zatvora za izraelski režim.

Kako objašnjava jedan akademik, Daniel Marwecki: „ovo dovodi do paradoksalne situacije da Njemačka pomaže finansirati izraelsku okupaciju“. U stvari, u tome nema ništa paradoksalno – to je potpuno u skladu s politikom njemačke vladajuće klase tokom više decenija.

U govoru iz 2008. godine, kancelarka Angela Merkel je notorno izjavila u izraelskom parlamentu da je „njemačka podrška sigurnosti Izraela dio našeg nacionalnog etosa, našeg raison d'être (razlog postojanja)“. Ono što čitava poslijeratna historija Njemačke pokazuje jeste da „izraelska sigurnost“ znači provođenje interesa zapadnog imperijalizma na Bliskom istoku. A to zaista i jeste dio „raison d'être“ kapitalističke Njemačke.

Antisemitizam i „historijska krivica“

Ali tek od 1980-ih i 90-ih njemačka podrška Izraelu biva umotana i pravdana moralističkom parolom, koristeći pojam njemačke krivice za Holokaust. Tako je 1999. godine, ministar vanjskih poslova Joschka Fischer (Zeleni) izjavio da Njemačka mora podržati NATO intervenciju u bivšoj Jugoslaviji, koja je bila protivna međunarodnom pravu – ne uprkos, nego upravo zbog Auschwitza.

Njemački imperijalizam je ponovo pokušavao da se proširi prema istoku: 1940-ih to je činio s otvorenom genocidnom namjerom; 1990-ih to je radio zloupotrebljavajući sjećanje na taj užas iz prošlosti, koristeći licemjernu laž da bombarduje Srbiju kako bi spriječio genocid.

Njemački liberalni novinari i intelektualci pratili su ovo novo pravdanje ciljeva njemačkog imperijalizma kada im je odgovaralo. Kada im nije odgovaralo, jednostavno su ga odbacivali.

Izvor: IDF Spokespersons Unit, Wikimedia Commons

Dok njemački liberali inače stalno naglašavaju „jedinstvenost“ (tj. singularnost) zločina Holokausta kako bi iz toga izvukli posebnu njemačku krivicu i odgovornost, taj „sveti moralni princip“ više ne vrijedi kada se radi o pravdanju interesa američkog imperijalizma usporedbama drugih s Hitlerom.

Tako je, na primjer, lijevo-liberalni pisac Hans-Magnus Enzensberger u DER SPIEGEL-u 1991. uporedio Sadama Huseina s Hitlerom i objasnio da teza o „jedinstvenosti Holokausta“ ovdje nije primjenjiva.

I naravno, danas vas proglase antisemitom ako na bilo koji način uporedite izraelske zločine u Gazi sa zločinima nacista. A ipak, u isto vrijeme, izraelski i zapadni političari stalno upoređuju Hamas s nacistima. Njemačke vlasti apsurdno tvrde, na primjer, da je slogan „Od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna!“ poziv na masovno ubistvo jevrejskih Izraelaca i da stoga predstavlja antisemitizam. A kako bi se to tobože spriječilo, povećava se izvoz oružja u Izrael i pojačava represija protiv pro-palestinskih aktivista.

Borimo se protiv njemačkog imperijalizma

Očigledno je da kapitalisti, političari i njihovi novinari u Njemačkoj i SAD-u, u svojoj „kulturi sjećanja“, nemaju nikakvu istinsku brigu za uspomenu na žrtve Holokausta, koje do danas još uvijek nisu dovoljno obeštećene. Naprotiv, oni pokušavaju iskoristiti iskrena osjećanja masa – saosjećanje, osjećaj za pravdu i zgražavanje nad zvjerstvima njemačkog fašizma – kako bi opravdali sramne imperijalističke intervencije u kojima su milioni nevinih civila poginuli na bijedan način.

Najnovije među tim žrtvama su desetine hiljada mrtvih u Gazi i Libanu. Nećemo prihvatiti moralne lekcije od te gospode. Njemačka radnička klasa nije kriva za zločine Hitlerovog režima. Ali ti apologeti zapadnog imperijalizma jesu krivi za žrtve ovih intervencija i za skrnavljenje sjećanja na žrtve nacista.

Ali propaganda onih na vlasti ima sve manji i manji učinak na stanovništvo. U jednoj anketi Fondacije Bertelsmann, samo 27 posto Nijemaca smatra da njihova zemlja ima posebnu obavezu prema Izraelu.

U drugom istraživanju iz novembra 2023, samo nekoliko sedmica nakon Hamasovog napada, samo 35 posto Nijemaca smatralo je da Izrael ima pravo izvršiti invaziju na Pojas Gaze i oštro djelovati protiv Hamasa (tokom izraelske invazije na Liban 2006, procenat je iznosio samo 21 posto). A samo osam posto je bilo za isporuke oružja u istoj anketi!

Godine 2018. političarka Zelenih Katrin Göring-Eckardt rekla je u Bundestagu: „Egzistencija Izraela direktno je povezana s egzistencijom naše zemlje kao slobodne demokratije i stoga naša odgovornost [...] Pravo Izraela na postojanje je naše vlastito.“

Na taj način, nesvjesno je izrazila jednu temeljnu istinu, iako izvrnutu naglavačke: njemački imperijalizam može postojati samo ako služi SAD-u kao imperijalistički pomoćnik. U okviru toga, njemačka buržoazija, naravno, nastoji izvući što bolji aranžman za sebe.

Jedna od prvih mjera u ovom servilnom odnosu bila je podrška Izraelu 1950-ih i 60-ih, i ta ravnoteža moći i dalje određuje odnos između Njemačke, SAD-a i Izraela. Ovdje nije riječ o kajanju za Holokaust. Njemačka podrška omogućava izraelskom imperijalizmu da tlači Palestince. Ako je njemački imperijalizam intimno povezan s izraelskim imperijalizmom, kao što priznaje Göring-Eckardt, onda važi i obrnuto: borba za palestinsku slobodu ujedno je i borba protiv njemačkog imperijalizma.

Tekst je objavljen 4. septembra 2025.