U ponedjeljak, 21. travnja, papa Franjo preminuo je u 88. godini života. Tijekom pontifikata, bio je zadužen za ispiranje imidža Crkve, davanja joj "ljudskog lica" i zaustavljanja krize te institucije. Što god netko mislio o njemu, nesumnjivo je vješto izvršavao svoju ulogu, no njegov zadatak bio je nemoguć. Kriza Crkve nastavila se jednakim intenzitetom i ubrzat će se nakon njegove smrti.

Nakon izlaganja u bazilici Svetog Petra, Franjini posmrtni ostaci bit će skromno pokopani u kapeli u Vatikanu, prema njegovoj želji, u grobu koji je "jednostavan, bez ukrasa".

Izvor: Catholic Church of England and Wales

To je imidž koji je Franjo njegovao još od svojih dana u Argentini, davno prije nego što je 2013. došao u Vatikan: čovjek koji je dijelio kruh sa siromašnima, koji nije prezao pred korištenjem javnog prijevoza dok je bio nadbiskup. Kad se preselio u Vatikan, odbio je raskošne odaje obično rezervirane za papu i umjesto toga odabrao skromnu gostinjsku sobu.

Franjo, poglavar jednog od najbogatijih entiteta na svijetu, želio je, koliko god to paradoksalno zvučalo, biti viđen kao čovjek jednostavnosti, poniznosti i siromaštva: čovjek koji osjeća bol običnih ljudi. Njegovo papinsko ime upućivalo je na imidž koji je želio odavati: onaj slavnog siromaha, svetog Franje Asiškog.

U tu svrhu, zauzeo je drugačiji ton od svojih prethodnika. Govorio je o klimatskim promjenama, o suosjećanju s izbjeglicama, o užasima rata. Govorio je o mnogim stvarima i vrlo vješto se predstavljao kao prijatelj potlačenih. Sve do tjedna svoje smrti, organizirao je sastanke s kršćanskom zajednicom u Gazi, koji su se održavali pod kišom izraelskih bombi. Činilo se čak da je uputio i nekoliko kritičkih primjedbi protiv kapitalizma, ili barem njegovih posljedica.

To je čak navelo neke naivne ljude na ljevici da oplakuju smrt takozvanog "socijalističkog" pape, te pridruže svoje slabašne glasove horu pohvala reakcionarnih predsjednika, premijera, monarha i desničarskih medija diljem svijeta.

U stvarnosti, u stavovima pape Franje nije bilo ništa više "socijalizma" nego u onima "Božjeg rotvajlera" Benedikta XVI ili hladnoratovskog Ivana Pavla II prije njega. Naprotiv, on je, poput njih, bio poglavar jedne od najvažnijih institucija kapitalističke vlasti, koja je i sama golemi kapitalistički pothvat. Poput samog sustava, Crkva je u dubokoj i višestrukoj krizi.

No, Katolička crkva blisko je povezana s vladajućom klasom još od 4. stoljeća. Njezina temeljna uloga u klasnom društvu oduvijek je bila nuditi masama raj nakon smrti, dok su na zemlji prihvaćali pakao. Njezina je zadaća bila spriječiti siromašne mase da se pobune protiv bogatih i moćnih na ovome svijetu, bilo da su to bili feudalci ili, kasnije, kapitalisti. Niti jedna organizacija ne bi mogla održati takav status bez izvjesne genijalnosti prilagodbe, bez vještine manevriranja kroz krize. Usred rastućeg klasnog bijesa diljem svijeta, a posebno onog usmjerenog prema Crkvi, Franjo je bio pravi izbor, zadužen za obnovu ugleda Crkve.

Njegov izbor papinskog imena imao je posebnu oštrinu u tom smislu.

Kada je njegov imenjak, Franjo Asiški, hodao ulicama Rima u 13. stoljeću, Katolička crkva također je bila u krizi. Tada je feudalno društvo doseglo svoj vrhunac i počelo propadati. Crkvu su sve više prezirale urbane i ruralne siromašne mase zbog njezine raskoši, licemjerja i neumoljive obrane vladavine gospodara i kraljeva. Heretičke sekte počele su nicati diljem Europe, propovijedajući siromašnima klasnu mržnju usmjerenu prema bogatima.

Izvor: Alfredo Borba, Wikimedia Commons

Prema predaji, Franjo Asiški stajao je pred raspelom u San Damianu i, dok se molio, zaprepastio se kad je čuo glas Gospodina kako mu govori s te ikone: "Franjo, vidiš li kako se urušava moja crkva, idi i popravi ju!"

Sveti Franjo Asiški prihvatio je svoju misiju. Poput komunističkih heretičkih sektaša koji su lutali Europom, pozivao se na klasni osjećaj siromašnih u Italiji. Njegova poruka njima crpila je iz ranih učenja Crkve: da Kraljevstvo Nebesko pripada siromašnima, da Bog prezire bogatstvo. No, u ovom slučaju, siromašni su bili regrutirani u Franjevački red... koji je bio najvatreniji branitelji papinskog autoriteta i statusa quo.

Poput svetog Franje, i papa Franjo osjetio je poziv da "popravi Crkvu, koja je potpuno propala", da je obnovi kao oruđe za obranu kapitalističkog poretka i da vrati njezin izgubljeni ugled među siromašnima i potlačenima.

Tajanstvena bijela kutija

Pontifikat pape Franje započeo je u krizi. Godine 2013, papa Benedikt XVI postao je prvi papa koji je abdicirao u gotovo točno 600 godina. Posljednji papa koji je dao ostavku, Grgur XII, učinio je to 1415. kako bi okončao raskol u Zapadnoj crkvi. Papa Benedikt XVI odrekao se službe zbog "zdravstvenih razloga"... ili se barem tako tvrdilo. 

U stvarnosti, vrijeme njegova odlaska bilo je vrlo zgodno. Upravo u to vrijeme Vatikan je bio zahvaćen skandalom "Vatileaks", koji je razotkrio pranje novca, korupciju, podmićivanje, pronevjere i utaju poreza u samom središtu mutnih crkvenih financija. 

No, iako je Benedikt abdicirao, nije imao namjeru iseliti se. Ne, inzistirao je na tome da ostane kao papa emeritus, frakcijsko središte kontinuiranih spletki konzervativnog krila Crkve sve do svoje smrti 2022. godine. 

Upravo su takve okolnosti pratile bijeli dim koji se uzdigao 13. ožujka 2013. kada je najavljeno da će argentinski kardinal Jorge Bergoglio, sada papa Franjo, naslijediti Benedikta XVI kao novi rimski biskup. 

Nije uobičajeno da bivši papa upoznaje svog nasljednika, no okolnosti Benediktova odlaska omogućile su da papa emeritus izravno preda dužnost novom papi. Prilikom te predaje, Benedikt je Franji uručio bijelu kutiju. "Ovdje je sve“, rekao je papi Franji. "Dokumenti koji se odnose na najteže i najbolnije situacije. Slučajevi zlostavljanja, korupcije, mračnih poslova, prijevara." 

Kutija je zacijelo bila velika, ili su dokumenti u njoj bili ispisani sićušnim slovima, jer je lista optužbi protiv Katoličke crkve kroz desetljeća postala vrlo duga. Ogroman popis zločina i zloupotreba, uključujući rašireno seksualno zlostavljanje djece i zataškavanja, preplavio je Crkvu. 

U mnogim zemljama, poput Irske, Crkva je iz neupitnog autoriteta postala predmet opće mržnje mlade generacije. Diljem Europe i Amerike, gađenje prema zločinima Crkve i opća kriza vjere doveli su do smanjenja broja vjernika. Samo u Njemačkoj, Crkva je izgubila 3 milijuna vjernika od 2000. godine. 

Dok je Crkva gubila sljedbenike u bogatim zemljama Europe i Amerike, nastavila je rasti u siromašnijim zemljama, posebno u Africi i Latinskoj Americi. Zapravo, danas samo jedan od pet katolika živi u Europi, dok ih oko 7 od 10 živi u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. No, sve veći broj vjernika u siromašnim zemljama neće ispuniti riznicu organizacije s rastućim troškovima – uključujući mirovine za sve starije svećenike koji se sve manje nadomještaju, te odštete za prošle zločine koji je i dalje prate. 

Ipak, oni koji su zabrinuti za financije Katoličke crkve mogu biti mirni. Nitko ne zna točno koliko Crkva vrijedi – Crkva vrlo pažljivo prikriva svoje poslovne ugovore. No znamo da Katolička crkva posjeduje ogromnu imovinu. Čuvanje božjeg stada vrlo je unosan posao. 

Samo u Italiji, Crkva posjeduje preko 4000 nekretnina. Procjenjuje se da u cijelom svijetu posjeduje 717 000 četvornih kilometara zemljišta – površinu veću od Teksasa. Katolička crkva u Njemačkoj, unatoč gubitku brojnih vjernika, i dalje se procjenjuje na oko 430 milijardi eura. 

Bogatstvo Crkve gotovo sigurno se mjeri u bilijunima dolara. A kao što je skandal "Vatileaks" pokazao, ispod vela tajni Vatikan je leglo pranja novca, utaje poreza, podmićivanja i pronevjera. 

Moderna Katolička crkva golemo je, profitabilno kapitalističko poduzeće s raznim poslovima i nekretninama. To što sudjeluje u istim pokvarenim poslovnim praksama kao i svaka druga velika korporacija, ne bi smjelo nikoga iznenaditi. 

No čak i u Africi i Latinskoj Americi, gdje Crkva pronalazi nove obraćenike, sve više je nadmašena evangelističkim sektama. 

Dok je Katolička crkva podržavala vladavine brutalnih oligarhija, obećavajući siromašnima spas u zagrobnom životu nakon svjetovnih patnji, druge sekte, poput pentokostalaca, nude privlačniju poruku. Takozvane "crkve zdravlja i bogatstva" najsiromašnijima nude perspektivu da će im prosperitet biti dodijeljen u ovom životu kao nagrada za pobožnost. 

Ukratko, takvu je situaciju naslijedio papa Franjo: Crkvu obuzetu krizama i skandalima; u deficitu unatoč nevjerojatnom bogatstvu; prožetu doktrinarnim sporovima, podjelama i unutarnjim spletkama; s vjernicima koji masovno napuštaju vjeru u mnogim dijelovima svijeta. 

U vrijeme kada je svaki stup establišmenta postajao sve omraženiji, Crkvi je bio potreban čovjek koji će joj obnoviti imidž, dati ljudsko lice i zavrtiti kolo sreće u njenu korist. Karijera pape Franje pripremila ga je za taj posao.

Papa i "prljavi rat"

Papa Franjo rođen je kao Jorge Mario Bergoglio u Argentini 1936. godine. Pridružio se isusovačkom redu sa 22 godine, 1958, a do 1973. popeo se do čina Provincijala reda, odnosno njegovog vođe u Argentini, na kojoj je dužnosti ostao do 1979.

Tako je bio na čelu isusovaca u vrijeme kada je Argentinu stisnula željezna šaka vojne hunte na čelu s generalom Videlom. Oko 30.000 ljudi ubijeno je ili "nestalo" tijekom huntinog "prljavog rata", a među prvima su bili komunisti, militantni sindikalci i intelektualci.

Hunta je ubila i brojne ljevičarske svećenike. To ne bi trebalo biti iznenađujuće, jer iste klasne podjele koje prožimaju društvo prožimaju i Crkvu. Među nižim slojevima Crkve i isusovačkog reda bilo je mnogo svećenika čije su ih simpatije prema siromašnima navele da se izravno suprotstave režimu, pa čak i da se naoružaju protiv njega.

Međutim, najviši slojevi Katoličke crkve ne samo da su moralno opravdavali zločine hunte – već su izravno pomagali u ubojstvima njezinih protivnika. Očevici su svjedočili da su kardinali čak izravno predavali svećenike režimu na mučenje i smrtnu kaznu. Crkva je čak stavila na raspolaganje svoje privatne otoke argentinskoj mornarici kako bi sakrila političke zatvorenike tijekom posjeta povjerenika za ljudska prava.

Kakvu je ulogu imao Jorge Bergoglio, budući papa Franjo, u tim mračnim godinama? Njegovo ponašanje obavijeno je maglom. Neki ga optužuju da je izravno sudjelovao u otmici ljevičarskih svećenika, uključujući Orlanda Yoria i Francisca Jalicsa. Drugi tvrde da je zapravo pomagao disidentskim svećenicima da pobjegnu iz Argentine.

Bez obzira na njegovu ulogu u nestancima, nije podigao glas protiv hunte. Ako nije bio izravno suučesnik, ovaj "prijatelj siromašnih" šutio je dok su siromašni bili gaženi, a njihove vođe masakrirani.

No upravo će ga njegov kasniji rad učiniti dostojnim papinstva u očima hijerarhije – misija koju je izvršio nakon pada hunte. Kada je hunta pala, Katolička crkva bila je potpuno okaljana zbog suučesništva u zločinima režima. Trebao joj je čovjek koji će joj oprati ugled: "čovjek iz naroda" i "prijatelj siromašnih".

Tu ulogu preuzeo je Jorge Bergoglio, postavljen za nadbiskupa Buenos Airesa 1998. Pod njegovim vođstvom, Katolička crkva dala je sve od sebe kako bi se rehabilitirala u očima masa. Bergoglio je poticao "svećenike iz kaljuže" da odlaze u siromašne villas miserias obavljajući humanitarni rad, popravljajući oronule crkve, škole i nogometne terene. Razgovarao je sa siromašnim stanovnicima, pio mate s njima, te prao i ljubio noge prostitutkama i ovisnicima.

Nakon što je pomogla u ubojstvima i zatvaranju njihovih vođa, Crkva je dovela čovjeka da tješi siromašne i radničku klasu. Zašto je ista crkvena hijerarhija, koja je okaljala ruke krvlju desaparecidosa, koja je čak ubijala lijeve disidente iz redova svog svećenstva, izabrala upravo ovog "prijatelja siromašnih"? 

U vremenima klasne borbe, borbe između revolucije i kontrarevolucije, pa sve do građanskog rata, najviši slojevi crkvene hijerarhije uvijek se nalaze na strani svoje klase – vladajuće oligarhije i kontrarevolucionarnih krvnika. 

No, crkvena hijerarhija igra širu ulogu za vladajuću klasu od pukog posvećivanja njihovih najgnusnijih djela s malo svete vode. Izrazima velikodušnosti i milosrđa, učenjem da su siromašni blaženi, da u siromaštvu ima dostojanstva i časti, te da je strpljivo podnošenje patnje u ovom životu put do spasenja duše u onom svijetu – Crkva pruža ogromnu uslugu vladajućoj klasi. Nudi utjehu masama ako se pomire sa svojim jadom. 

Papa Franjo bio je vješt u tom poslu. Dok su se mase borile u revolucionarnoj borbi protiv svojih tlačitelja, on nije pokazivao nikakvu simpatiju prema onim lijevim svećenicima koji su hrabro raskinuli s crkvenom hijerarhijom i stali na stranu radničke klase i siromašnih u Argentini ili drugdje u Latinskoj Americi. 

No, kad ti hrabri ljudi više nisu bili prijetnja jer su bili mrtvi, papa Franjo rado je masama bacao nekoliko mrva utjehe. Tako je mučenik poput Óscara Romera, nadbiskupa Salvadora, ubijenog od strane eskadrona smrti zbog protivljenja vojnom režimu, mogao biti ignoriran od hijerarhije za života, dok mu je papa Franjo posmrtno bezopasno dodijelio svetost. 

Kao što je teolog sa Sveučilišta Dayton u Ohiju rekao, njegov rad kao nadbiskupa u Argentini dao mu je važno iskustvo za zadatak koji će ga čekati kao papu: 

"Kao nadbiskup, suočio se s monumentalnim zadatkom... Ako može obnoviti vjerodostojnost crkve tamo, može se nositi i sa skandalima koji su pogodili Crkvu diljem svijeta – jer zna kako se povezati s narodom."

Bez dubljeg propitivanja namjera Jorgea Bergoglia, njegovi napori da rehabilitira argentinsku Crkvu, da je transformira od smrtnog neprijatelja u utješnog "prijatelja" siromašnih, predstavljali su neprocjenjivu uslugu vladajućoj klasi koja je vješto izvedena. To je kvalificiralo nadbiskupa Buenos Airesa za viši poziv: očistiti ukaljani imidž cijele institucije.

Duboke podjele 

Tijekom svoje karijere, papa Franjo nesumnjivo je vješto manevrirao, ne preispitujući niti temeljna načela doktrine niti materijalne interese hijerarhije. Mogao je oplakivati užase kapitalizma, propovijedajući istodobno strpljivo prihvaćanje svjetovne muke. "Stvorili smo nove idole," žalio se u jednoj od svojih pobudnica. "Štovanje starog zlatnog teleta (Izlazak 32:1-35) vratilo se u novom i nemilosrdnom obliku – idolopoklonstvu novca i diktaturi netjelesnog gospodarstva lišenog istinski ljudske svrhe." 

Kad je riječ o oštrim doktrinarnim sporovima i unutarnjim borbama za moć unutar Crkve, također se pokazao vještim u predstavljanju kao "reformator" – a da to u biti nije bio. 

Što se tiče homoseksualnosti, hvaljen je kao prijatelj LGBT zajednice kad je izrekao svoju poznatu izjavu: "Tko sam ja da sudim?" i odobrio blagoslov istospolnih parova... dok se i dalje protivio istospolnim brakovima. O pobačaju se izjasnio da katolički političari koji podržavaju pravo na izbor trebaju moći primati sakramente... dok je i dalje osuđivao pobačaj kao smrtni grijeh. Postavljao je žene na više pozicije u Rimskoj kuriji, vatikanskoj birokraciji... dok se i dalje protivio ženama svećenicima. 

I dok je pokušavao pokazati "transparentnost" pred financijskim skandalima, papa Franjo nije mogao učiniti ništa da očisti truli nered u srcu vatikanskih financija – čak i da je to želio. Pronevjere, prijevare, podmićivanje, pranje novca i drugi zločini koji su otkriveni sežu do samih temelja Crkve, a samo odražavaju trulež cijelog kapitalističkog sustava čiji je Katolička crkva samo jedan vrlo bogat i utjecajan dio. 

Izvor: Yakov Fedorov, Wikimedia Commons

Franjo je stoga stekao reputaciju "humanog", suosjećajnog prema siromašnima i potlačenima, "progresivnog" i "reformatora", čak je stekao i istinsku popularnost – a da nikada nije otišao dalje od pukih gesta. 

No, to je bila granica. Kao poglavar institucije koja je dio vladajuće klase, koja dijeli sve njezine bolesti, svu njezinu trulež, sve zloupotrebe i zločine, nije mogao ništa bitno učiniti da riješi krize koje proždiru Crkvu. 

Bijes koji kriza kapitalizma stvara u čitavom društvu okrenuo se protiv Katoličke crkve kao nikada prije  upravo za pontifikata Franje. 

Pogledajmo samo dvije donedavno najkatoličkije zemlje Europe. U Irskoj, otkako je Franjo postao papa, održana su dva referenduma – o istospolnim brakovima 2015. i pravu na pobačaj 2018. – koji su Crkvi zadali teške udarce. U Poljskoj 2020. pola milijuna ljudi izašlo je na ulice tražeći pravo na pobačaj i prekid veza između Crkve i države, dok je posjećenost mise među mladima dramatično pala. 

U Latinskoj Americi, također, militantni pokret žena Marea Verde borio se i izborio pravo na pobačaj u katoličkom Meksiku, Kolumbiji i Argentini – domovini Franje. I dok je Katolička crkva nastavila rasti, ateizam se proširio znatno bržom stopom diljem kontinenta. 

Kako nepodnošljiva kriza kapitalizma tjera najpotlačenije dijelove društva na borbu, oni svoj bijes usmjeravaju i protiv Crkve – koja u povijesti nema premca po brutalnosti i ugnjetavanju žena. 

Kad se kardinali sastanu da izaberu novog papu, sve kontradikcije koje Franjo nije uspio razriješiti izbit će na površinu. Spletke, borbe za moć, polarizacija i rascjepi između "liberala" i "konzervativaca", između sve malobrojnijih ali bogatijih europskih i američkih Crkava te rastućih, ali siromašnijih afričkih i latinoameričkih Crkava – sve to može doći do izražaja. 

Za radničku klasu i siromašne svijeta potpuno je nebitno hoće li sljedeći papa imati nasmiješeno lice "reformatora" ili kruti izraz reakcionara. Institucija Crkve i njezina hijerarhija bili su, jesu i ostat će njihov neprijatelj.

Tekst je objavljen 24. travnja 2025.