Tijekom posljednjeg desetljeća Kina je postala glavni konkurent zapadnog kapitalizma na svjetskom tržištu. Kineski imperijalizam proširio je svoj utjecaj na mnoge regije kojima je prethodno dominirao SAD, postavljajući pozornicu za intenziviranje rivalstva. U nastavku objavljujemo analizu ekonomskog i političkog razvoja Kine od 2016. godine, koju je napisao Fred Weston kao predgovor novom kineskom prijevodu knjige Kina: od Permanentne revolucije do kontrarevolucije koju je objavio Wellred Books.

Ono što je postalo jasno jeste da se rast Kine kao kapitalističke i imperijalističke sile sada gura prema svojim neizbježnim granicama. Zbog toga se spremaju epohalni obračuni, kako na unutarnjem planu, u obliku klasne borbe; tako i međunarodno, u obliku eskalacije među-imperijalističkih napetosti.

Cjelokupno kinesko izdanje dostupno je besplatno na marxist.com, kojem možete pristupiti ovdje. Svoj primjerak izvorne engleske verzije knjige Kina: od Permanentne revolucije do kontrarevolucije možete nabaviti ovdje.

_________________________________________________________

Ovo djelo je prvi put objavljeno u veljači 2016. Pruža marksistički prikaz povijesti Kine u modernom dobu, koja je sada postala jedna od najvažnijih zemalja sa stajališta svjetske revolucije. Opseg izvornog djela je golem, počevši od kraja dinastije Qing početkom 20. stoljeća i nastavljajući se sve do prvog mandata Xi Jinpinga kao vrhovnog vođe zemlje.

Kroz ovaj povijesni pregled, knjiga objašnjava kako je Kina konačno uspjela odbaciti okove zaostalosti, zemljoposjednika i imperijalističke dominacije kroz kinesku revoluciju 1949, što nije postignuto inicijativom nacionalne buržoazije, već kroz vijugav i proturječan proces koji je proizveo državu - Narodnu Republiku Kinu, predvođenu Komunističkom partijom koja je izvlastila kapitalizam i uspostavila nacionalizirano plansko gospodarstvo.

Proces kojim je to postignuto potvrđuje marksističku teoriju, a prije svega – iako na iskrivljen način – teoriju Permanentne revolucije Lava Trockog, koja je tvrdila da se problemi kolonijalnih naroda ne mogu riješiti unutar uskih okvira kapitalizma. Kineska revolucija oslobodila je milijune radnika od izrabljivanja i podjarmljivanja zemljoposjednika, kapitalizma i imperijalizma u povijesnim razmjerima. Zato marksisti ovu revoluciju smatraju drugim najvažnijim događajem u ljudskoj povijesti nakon Ruske revolucije 1917. godine.

Međutim, marksisti također razumiju da država koju je proizvela ova revolucija nije modelirana prema radničkoj demokraciji viđenoj u ranoj sovjetskoj Rusiji pod vodstvom Vladimira Lenjina i Lava Trockog, već prema duboko birokratiziranom režimu Josifa Staljina, gdje je radničkoj klasi političku vlast oduzela kasta koristoljubivih državnih birokrata koji su zapovijedali planskom ekonomijom.

Ova knjiga ocrtava kako su, unatoč izvornim namjerama vođa revolucije, prije svih Mao Ce-tunga, koji je zamislio koalicijsku vladu s „domoljubnim, progresivnim“ elementima kineske nacionalne buržoazije, događaji brzo natjerali novi režim da svrgne kapitalizam i uvede mjere koje su uvele plansko gospodarstvo kako bi se osigurao opstanak revolucije. To je bio konkretan dokaz da se kineska revolucija nije mogla ograničiti na buržoasku demokratsku 'fazu'. Da režim nije krenuo u smjeru eksproprijacije kapitalizma, alternativa bi bila povratak režimu sličnom Čang Kai-šekovom, a ne razvoj buržoaske demokracije.

U tom procesu, međutim, iz različitih subjektivnih i objektivnih razloga koje ova knjiga detaljno opisuje, Narodna Republika Kina slijedila je put SSSR-a pod Staljinom, sa svim njegovim prednostima i važnim nedostacima. Ali postizanje nacionalizirane planske ekonomije, temeljne zadaće tranzicije prema socijalizmu, u obrani revolucionarnog režima, samo po sebi potvrdilo je Trockijevu teoriju Permanentne revolucije, otuda i naslov knjige.

Plansko gospodarstvo oslobodilo je milijune od okova stoljetnog ropstva zemljoposjednika. Donijela je industrijalizaciju u razmjerima neviđenim prije revolucije i dramatično eliminirala nezaposlenost, nepismenost i zaostalost u cijeloj zemlji veličine kontinenta. Slomilo je sve lance koji su Kinu sputavali da uđe u moderno doba. Odbacilo je desetljeća poniženja i imperijalističke dominacije i omogućilo zemlji, koja je oduvijek bila ispunjena golemim potencijalom, da postane glavna sila na svjetskoj pozornici.

Postignuća Kineske revolucije iz 1949. bila su zauzvrat veliki poticaj u valu revolucija viđenih diljem svijeta nakon završetka Drugog svjetskog rata, te su nadahnula generacije revolucionara koji su također živjeli pod imperijalističkom dominacijom da se bace u borbu za oslobađanje svojih naroda od kapitalizma.

Međutim, vodstvo oko Maoa i KPK naslijedilo je dvije velike teorijske slabosti od staljinističkog SSSR-a. Jedna je bila perspektiva 'socijalizma u jednoj zemlji', koja je u praksi zanemarivala zadatak aktivnog pripremanja svjetske partije za socijalističku revoluciju – prave komunističke internacionale – za širenje međunarodne revolucije u napredne kapitalističke zemlje, za okončanje kapitalizma na svjetskoj razini. Drugi – koji je proizašao iz uspona birokracije koja je stajala iznad radničke klase – bio je nedostatak radničke demokracije i kasnije podvođenje radničke države pod dominaciju jedne partije.

U svom temeljnom djelu Izdana revolucija napisanom 1936, Trocki je objasnio da socijalistička transformacija društva, iako može započeti u jednoj zemlji, može biti istinski konsolidirana tek kada socijalizam zamijeni kapitalizam kao dominantni svjetski sustav. Kad bi političko vodstvo radničke države nastavilo ograničavati revoluciju unutar svojih nacionalnih granica, izložilo bi je stalnim kontrarevolucionarnim pritiscima kapitalizma. A ako bi radnička država nastavila spriječavati radnike u demokratskom upravljanju društvom odozdo prema gore, onda bi neučinkovitost, korupcija i subjektivne mane male šačice birokrata u jednom trenutku postale apsolutna prepreka razvoju planskog gospodarstva, i u tom bi trenutku riskirale slabljenje i uništenje revolucije.

Važno je da Trocki nudi tri potencijalna ishoda za SSSR. Jedan je bio da će radnici pokrenuti političku revoluciju kako bi zbacili birokratsku diktaturu, čime bi se okončala kontradikcija između nacionalističkog, birokratskog planiranja i revitalizacije planske ekonomije i obnove svjetske revolucije. Drugi je bio da se takva politička revolucija možda neće dogoditi, a država bi – pod teretom birokratskih mana – na kraju podlegla kontrarevoluciji koja bi obnovila kapitalizam. Treća perspektiva bila je da će unutar same birokracije sve veći sloj vidjeti obnovu kapitalizma kao sredstvo za bijeg od proturječja birokratizirane planske ekonomije, uz zadržavanje vlastitih interesa i privilegija.

Desetljećima kasnije, marksističku prognozu Trockog potvrdit će povijest. Režimi SSSR-a i istočne Europe najprije su svjedočili drastičnom usporavanju gospodarskog rasta, a zatim su konačno doživjeli jedan kolaps za drugim. Sve do danas, tamošnje mase i dalje trpe posljedice obnove kapitalizma.

Kina, također pogođena problemima birokracije u svojoj planskoj ekonomiji, koji su navedeni u ovoj knjizi, slijedila je treću prognozu Trockog, gdje je režim KPK pod vodstvom Denga Xiaopinga inaugurirao politiku 'reformi i otvaranja' koja je na kraju dovela do razgradnje planske ekonomije i svih njezinih tekovina, dok je KPK nastavila održavati čvrstu kontrolu nad državnim aparatom.

Iako partija-država još uvijek kontrolira mnoga velika državna poduzeća i banke, gospodarstvo više ne pokreće ekonomski plan, već temeljne značajke kapitalizma: anarhično tržište, profitni motiv i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

Ovaj tekst detaljno analizira gore navedeni proces, koji uključuje glavne događaje koji su se dogodili u vrijeme Mao Ce-tungovog vodstva, kao što su Korejski rat, Veliki skok naprijed, kinesko-sovjetski raskol i Velika proleterska kulturna revolucija. Također opisuje kako je naknadno pokušaj Denga Xiaopinga da riješi unutarnje proturječnosti Maova vremena završio obnovom kapitalizma. Činjenica da se kontrarevolucija nije dogodila kao jedan čin, s rušenjem birokracije, već je ostvarena pod kontrolom same birokracije, postupno kroz niz uzastopnih koraka, zbunila je neke na ljevici. Ipak, to se dogodilo. Marksisti bi uvijek trebali uzeti u obzir stvarni životni proces, a ne nastojati nametnuti vlastito unaprijed stvoreno stajalište o tome kako bi 'stvari trebale biti'.

Knjiga potom prati razvoj kapitalizma u Narodnoj Republici Kini gotovo do kraja prvog mandata Xi Jinpinga, koji je preuzeo vodstvo 2012. Današnji režim KPK voli isticati dramatičan ekonomski razvoj nakon svog zaokreta prema kapitalizmu (ili onome što nazivaju „socijalističkom tržišnom ekonomijom“ ili „socijalizmom s kineskim karakteristikama“) kao dokaz svog uspjeha.

Međutim, istina je konkretna, a ova knjiga objašnjava kako je takav razvoj uglavnom bio potaknut integracijom Kine u svjetsku kapitalističku ekonomiju, koja je zapadnim kapitalistima, kojima su bile prijeko potrebne nove prilike za ulaganje, dala novo i profitabilno polje ulaganja, produživši tako život kapitalizma kao svjetskog sustava na određeno vrijeme.

Ova knjiga također pokazuje da, iako se činilo da je razdoblje brzog gospodarskog rasta prikrivalo proturječja unutar društva, tipična kapitalistička proturječja poput nejednakosti, nezaposlenosti, potiskivanja radničkih interesa i iznad svega hiperprodukcije, ipak su rasla u pozadini, što je zauzvrat dovelo do porasta klasne borbe pod jednostranačkim, totalitarnim kapitalističkim režimom.

Otkako je knjiga objavljena prije osam godina, došlo je do nekih kvalitativnih promjena u razvoju Kine koje treba istaknuti, a koje su od odlučujućeg značaja za perspektive današnje svjetske revolucije. Iako su mnogi od tih procesa bili u početnoj fazi u vrijeme kada je ova knjiga objavljena, od tada su se razvili u važne elemente koji su promijenili poziciju Kine. Ove promjene su ono s čime se ovaj novi predgovor želi nositi.

Izvor: UN Geneva, Flickr

Jedan ključni element je činjenica da se Kina ekonomski razvila, iz dubokog simbiotičkog odnosa sa zapadnim investicijama, u primarnog konkurenta Zapadu za udio i utjecaj na svjetskom tržištu. Dok njezino gospodarstvo i dalje uvelike ovisi o izvozu roba, Kina je od primarno uvoznika izravnih stranih ulaganja (Foreign Direct Investments, FDI) postala treći najveći izvoznik FDI-a u svijetu.

Prema fDi Markets, podružnici Financial Timesa, od 2023, kineska vanjska ulaganja dosegnula su novu najvišu vrijednost od 162.7 milijardi USD, a omjer između njezinih izlaznih ulaganja i ulaznih ulaganja je 82.1 posto prema 17.8 posto. Iako značajan dio kineskih ulaganja ide u jugoistočnu Aziju, ona su dosegla i daleko izvan njezinih granica na sve kontinente svijeta, pri čemu su ulaganja prema Bliskom istoku i Latinskoj Americi osobito brzo rasla 2023.

Ovaj je razvoj uvjetovan rastućom snagom kineskog domaćeg kapitala, kao i odlaskom zapadnog kapitala iz Kine. FDI Intelligence sažeo je promjenu na sljedeći način:

„Čini se da kineski FDI profil prolazi kroz značajnu promjenu, od uvoznika kapitala do izvoznika kapitala. Desetljećima se kineska strategija gospodarskog rasta uvelike oslanjala na privlačenje izravnih stranih ulaganja kako bi se potaknuo strani kapital i tehnologija. Kako se kinesko gospodarstvo razvija i razvija vlastite nacionalne prvake, njegova potreba za izravnim stranim ulaganjima – osobito u proizvodnji – opada. U međuvremenu, privlačenje izravnih stranih ulaganja u usluge visoke dodane vrijednosti, koje je vlada dala kao prioritet, pokazalo se težim od očekivanog.“

U isto vrijeme, kineska država koordinirala je s privatnim kineskim poduzećima i vladama primateljima njihovih ulaganja za izgradnju golemih infrastrukturnih projekata. To je ono što je poznato kao program Pojas i put.

Mnoga od tih ulaganja osigurala su domaću infrastrukturu za zemlje primateljice u zamjenu za otvaranje njihovih tržišta kineskim ulaganjima u druga područja gospodarstva.

Laosu su, primjerice, Kinezi poklonili brzu željeznicu koja bi ga povezivala s Kinom i ostatkom jugoistočne Azije. U zamjenu, Laos bi dopustio Botenu, malom gradu u blizini granice s Kinom i jednoj od postaja brze željeznice, da bude uključen u 'posebnu zonu suradnje' u kojoj kineski ulagači smiju posjedovati 100 posto poduzeća i imovine.

Ostali projekti imaju transnacionalni karakter koji imaju za cilj pojednostaviti izvoz robe iz Kine na tržište ostatka svijeta. U Pakistanu, Šri Lanci, Mjanmaru i Peruu, Kina je potpisala sporazume o financiranju izgradnje megaluka koje bi postale alternative postojećim morskim trgovačkim rutama, uz odredbu da se te luke i njihova susjedna područja stave pod izravnu kinesku upravu. Gore spomenuta brza željeznica u Laosu bila je dio većeg plana za jugoistočnu Aziju koji bi povezao Kunming u Kini sa Singapurom, glavnom regionalnom lukom. Ovi su projekti dio plana za stvaranje snažnog konkurentskog pritiska na trgovačke rute kao što je tjesnac Malacca koji je pod većim utjecajem Zapada.

Uz to je bio pomak prema visokotehnološkim industrijama i stvaranju golemih privatnih tehnoloških tvrtki koje sada konkuriraju onima na Zapadu. To je bilo neviđeno do druge polovice 2010-ih, a značilo je značajan pomak prema neovisnosti od tehnologije Zapada.

Kina je postala najveći proizvođač električnih vozila (EV) u svijetu 2022, kada je proizvela 64 posto svjetskih EV-a. Ostvarila je značajan napredak u tehnologijama dronova domaće proizvodnje, umjetnoj inteligenciji, proizvodnji mikročipova, operativnim sustavima za pametne telefone i još mnogo toga. Svi su ti napori ohrabreni državnom politikom subvencija privatnim poduzećima, s ciljem okončanja kineske ovisnosti o komponentama koje dobavlja Zapad i natjecanja s njima na svjetskom tržištu.

Svi ovi razvoji unutar kineskog kapitalističkog gospodarstva – uspon ogromnih monopola, dominacija financijskog kapitala i sve jača težnja za izvozom kapitala kako bi se dobio veći udio na svjetskom tržištu – ukazuju na klasičnu definiciju imperijalizma koju je Lenjin iznio u svom djelu Imperijalizam: najviši stadij kapitalizma.

Izvor: Taotop, Wikimedia Commons

Sukob s američkim imperijalizmom, ostarjelom dominantnom imperijalističkom silom u svijetu, neizbježno se pripremao. To je doista izbilo u prvi plan izborom Donalda Trumpa 2016. Iako je SAD već ranije koristio prikrivene manevre protiv Kine, Trumpova administracija to je brzo eskalirala u otvoreni trgovinski rat. Prestali su dotadašnji površni, srdačni i suradnički odnosi dviju sila. Umjesto toga, pojavilo se novo i sve jače rivalstvo između SAD-a i Kine.

To je rivalstvo zauzvrat postalo određujuća osovina oko koje je nastajala nova epoha svjetskih odnosa. Kako je imperijalizam SAD-a ušao u relativan, ali primjetan pad, njegovi očajnički pokušaji da zadrži svoju dominaciju natjerali su ga da usvoji avanturističku politiku kako bi odvratio sve svoje percipirane protivnike, prije svega Kinu.

Bidenova administracija koja je naslijedila prvo Trumpovo predsjedništvo ne samo da nije ublažila odnose, nego je u mnogočemu eskalirala sukob izvan gospodarskog polja, uz sve više pokušaja pritiska na Kinu na vojnom planu ciničnim korištenjem pitanja Tajvana. Rat u Ukrajini, koji su uvelike izazvali SAD i NATO, također je bio pokušaj odvraćanja Kine pobjedom nad njezinom saveznicom Rusijom, što je poruka koju Peking nije promašio.

Međutim, plan Bidenove administracije odlučno se izjalovio. Ponašanje SAD-a ne samo da nije uspjelo poraziti Rusiju, već ju je zapravo ojačalo kao vojnu silu. Također je ekonomski oslabilo svoje tradicionalne saveznike u Europi – posebno Njemačku – i pridonijela rastućem rascjepu unutar EU. Također je zbližilo sve svoje protivnike u različitim regijama, posebno Kinu, Rusiju, Iran i Sjevernu Koreju. Među njima, Kina je prirodni kandidat za lidera novog bloka. Doista, BRICS, s Kinom na čelu, počinje širiti svoje članstvo u pokušaju da izazove svjetski kapitalistički poredak kojim su dosad dominirale zapadne imperijalističke zemlje. Ostaje koalicija zemalja s različitim interesima – neke od njih još uvijek su saveznici američkog imperijalizma, poput Indije na primjer – ali svejedno odražava promjenjivu ravnotežu snaga između velikih sila.

Osim toga, nova epoha otvorenih trgovinskih ratova inaugurirana prvim Trumpovim mandatom također je Kini prepustila ulogu SAD-a kao vodećeg svjetskog zagovornika slobodne trgovine. To odgovara uvjetima kapitalističkog razvoja svake strane. SAD je senilna sila koja očajnički pokušava bilo što kako bi zaustavila svoj neizbježni relativni pad u svijetu. Kina je još uvijek pridošlica imperijalizmu koja očajnički traži načine za izvoz svog viška roba i kapitala.

Stoga, za razliku od onoga što 'lijevi' apologeti Kine diljem svijeta teže tvrditi, karakter sadašnjeg sukoba između SAD-a i Kine nije sukob između dva različita društvena sustava. SAD se ne suočava s Kinom kao prvak kapitalizma koji očajnički želi uništiti novo rastuće socijalističko društvo koje bi je moglo srušiti, sa svom svojom povijesnom progresivnošću i vitalnošću, već kao suparnik u istoj igri pokera. Obje pokušavaju osvojiti prednost, pri čemu SAD gubi, a Kina dobiva, no oboje su predani ostanku u igri. Ali kasino gori. Dok svjetski kapitalizam tone u krajnji pad, sudbina kineskog kapitalizma vezana je za njega.

Prikaz predstavljen u ovoj knjizi, koji pokriva razvoj do 2015, omogućuje jasno vidjeti da su bijesni razvoji u Kini potaknuti stranim ulaganjima već pokazivali klasične znakove nadolazeće krize prekomjerne proizvodnje. To je zauzvrat proizvelo sve iste simptome koji se vide na Zapadu: zjapeći ponor između bogatih i siromašnih, rastuće troškove života koje plaće, čini se, nikada ne mogu dostići, divlji ciklus koji se mijenja između uspona i padova, ubrzani rast javnog i privatnog duga i majku svih kapitalističkih zagonetki – gospodarski zastoj. Ovo je sada bolni refren svih kineskih ekonomskih komentatora: „nedovoljna domaća potražnja“.

Uz to su se unutar kineskog društva očitovale bezbrojne društvene proturječnosti. Odgovornost za njih pala je na pleća jedinog igrača u političkoj sferi koji ih je mogao pokušati ublažiti: partije-države KPK. Za razliku od buržoaskih demokracija, koje mogu zbuniti i privremeno ublažiti klasni bijes odozdo putem izbora različitih partija ili koalicija – koje sve temeljno brane kapitalizam – klasni bijes može se kanalizirati samo u jednom smjeru u Kini, a to je prema samoj Komunističkoj partiji Kine.

Pokušaj Dengove generacije da postigne najbolje od svih svjetova, tj. da obnovi kapitalizam bez rušenja političke diktature Partije, prešao je iz rješenja za birokraciju u ozbiljan problem za njih. KPK je obnovila kapitalizam obećavajući da će sve dok partija zadrži političku vlast postojati stalni rast gospodarstva i životnog standarda. Režim je sada suočen sa suprotnošću koju su iskusile stotine milijuna radnika.

Izvor: GovernmentZA, Flickr

Ova zavijajuća kontradikcija i rastuće vrenje iz društva zauzvrat objašnjavaju evoluciju režima Xi Jinpinga.

Kada je preuzeo dužnost kao nasljednik vodstva Hu Jintaoa, Xi je bio rijetko poznata osoba u zemlji i inozemstvu. Kao jedan od djece velikana revolucionarne ere, Xijev put prema vrhu bio je potpomognut više njegovim pedigreom nego njegovim stvarnim postignućima na različitim razinama dužnosti.

Xi je drukčiji od Jianga Zemina, koji je samouvjereno govorio engleski i ruski s inozemnim novinarima, kako bi predstavio Kinu u određenom svjetlu za svoje vlastite interese. Xi se također razlikuje od Hu Jintaoa, koji se osjećao lagodno pojavljujući se među masama, posebno u vrijeme prirodnih katastrofa, s iskrenom, suosjećajnom fasadom. Xi nije obdaren ni kompetencijom, ni karizmom, ni ljubaznošću. Kako je, dakle, postao čovjek kojeg se naširoko smatra najmoćnijim vođom KPK pored Mao Ce-tunga?

Odgovor leži u njegovoj specifičnoj sposobnosti da unaprijed vidi opasnosti s kojima se suočava cijela birokracija. Promatrajući masovnu mobilizaciju Arapskog proljeća 2011, mogao je vidjeti kako bi se stvari mogle odvijati u Kini u trenutku teške krize. Stoga je zaključio da je za opstanak cijelog režima potrebno preventivno povećanje kontrole.

Xi je bio jedan od prvih značajnih dužnosnika koji je oglasio uzbunu da bi se sudbina diktatora Bliskog istoka mogla ponoviti u Kini ako se nešto ne učini da se promijeni imidž KPK kao režima duboko nagriženog korupcijom. Ova antikorupcijska kampanja postala je njegova prepoznatljiva politika, do te mjere da je prekršio dugo uspostavljeno pravilo zatvaranjem Zhou Yongkanga, bivšeg vrhovnog vođe koji se dosad smatrao nedodirljivim.

To nije učinjeno kako bi se istinski suzbila korupcija, budući da svi slojevi birokracije sada ne crpe svoje privilegije iz planske ekonomije, već iz kapitalizma. To je učinjeno kako bi se prevarila radnička klasa, čiji se bijes približavao opasnoj groznici.

Zatim, tu je bio problem kvadrature kruga ekonomije kojom su do sada u potpunosti dominirale sile anarhičnog tržišta, kao i moćne buržoazije koja je iz nje proizašla. Ove buržoaske elemente je u biti njegovala birokracija, ali budući da je priroda buržoaske klase da traži veće profite, to je zauzvrat navelo neke među njima da usvoje mjere koje bi mogle destabilizirati socijalnu situaciju u zemlji.

Nitko nije bio bolji primjer toga nego Jack Ma, koji je bio Xijev bliski saveznik dok je Xi bio guverner provincije Zhejiang. Jack Ma je bio domaći buržuj koji je od učitelja engleskog postao milijarder, vlasnik konglomerata Alibaba i član KPK.

Izvor: World Economic Forum, Flickr

Kad se njegovo poslovno carstvo proširilo na financijski sektor, pokušao je uvesti shemu koja bi milijunima ljudi odobravala jeftine kredite brzinom neviđenom na Zapadu, što je riskiralo stvaranje ozbiljnog mjehura koji bi mogao ugroziti stabilnost gospodarstva. To je učinjeno pod Grupom Ant. Država je pokušala intervenirati kako bi usporila Maove planove, a on se kasnije javno žalio na „pretjeranu državnu intervenciju“, zbog čega je na kraju uklonjen iz vlasništva nad poduzećem od strane države, a tvrtka je stavljena pod strogu državnu kontrolu.

Ono što se dogodilo Mau bio je tipičan primjer države KPK pod Xijevim vodstvom. Njegova strategija je pojačati nadzor nad najvećim poduzećima, spriječavajući ih da se upuste u ekscese viđene na Zapadu koji bi mogli izazvati ekonomske krize i izazvati društveni bijes. U isto vrijeme, Xi se želi suzdržati od izravne kontrole gospodarstva i braniti kapitalističko tržišno gospodarstvo pod svaku cijenu. Za to je bilo potrebno jačanje partijsko-državne birokracije. To je ono što je Xi tražio, što mu je priskrbilo potporu odlučujućeg dijela birokracije, što mu je omogućilo da koncentrira više moći u svojim rukama.

Birokracija pod Xijem vjeruje da se, mudrim i snažnim upravljanjem države, kapitalistički sustav može udaljiti od svih njegovih temeljnih proturječja. Smatraju da se radničke pobune mogu ugušiti teškim represivnim mjerama, dok pojedine kapitaliste koji riskiraju destabilizaciju sustava država može držati pod kontrolom. Ideja je održati oblik kapitalizma bez kriza.

Ovo je, međutim, pusti san. Ne možete imati kapitalizam bez njegovih cikličkih kriza, koje zauzvrat pripremaju ozbiljan pad u nekom trenutku. Zakoni kapitalizma se ne mijenjaju samo zato što netko ima moćnu i ukorijenjenu birokraciju na vlasti. Ono što Kina proizvede mora se prodati na svjetskom tržištu. Kineski razvoj naprednog i konkurentnog proizvodnog aparata neizbježno dovodi do većih i oštrijih sukoba s drugim velikim kapitalističkim silama, posebice sa SAD-om.

Kina mora osvojiti veće udjele novih tržišta na globalnoj razini ako želi održati visoku stopu gospodarskog razvoja. Razvoj zemlje proizveo je stalnu migraciju u gradove, što smo vidjeli u svim zemljama koje prolaze kroz proces industrijalizacije i urbanizacije. To zahtijeva otvaranje desetaka milijuna radnih mjesta svake godine, kako bi se održala društvena stabilnost. Usporavanje svjetskog gospodarstva, u kombinaciji s rastućom tendencijom prema protekcionizmu na globalnoj razini, znači da će se Kina suočiti s rastućom unutarnjom nestabilnošću.

Sve dok Xijev režim može jamčiti rast i poboljšani životni standard, društvena se kohezija može održati. Ali kada to više nije slučaj, počinje se pojavljivati nezaposlenost, a to je već vidljivo među mladima, gdje je stopa nezaposlenosti prešla 20 posto od 2023. Inflacija je još uvijek niska u usporedbi s većinom kineskih konkurenata, ali polako raste. Dok plaće i dalje rastu, stopa rasta počela je usporavati. Tu je i važan fenomen neisplaćenih plaća, koji je već doveo do prosvjeda radnika. Nominalne plaće mogu rasti, ali ako radnici ne budu plaćeni, gdje je materijalna korist?

Vidimo kamo ovo vodi. U nekom trenutku, pritisak da se suzbiju plaće će se povećati kako kineski kapitalizam pokušava zadržati svoju konkurentsku prednost. U kombinaciji s ovim na kraju ćemo vidjeti učinke goleme akumulacije duga unutar kineskog gospodarstva. U prosincu 2023. kineski državni dug dosegnuo je brojku od 4 230 milijardi dolara. Prema brojkama MMF-a iz 2025, omjer kineskog državnog duga i BDP-a sada iznosi više od 90 posto, što je rekord svih vremena, dok je prosjek od 1995. do 2023. bio nešto ispod polovine toga. Za tri godine predviđa se da će to premašiti 100 posto. U jednom će trenutku ova razina duga dovesti do rastuće inflacije.

Sve što je ovdje navedeno ukazuje na neizbježnu erupciju klasne borbe u jednom trenutku, koja će destabilizirati režim. Potencijal za masovne prosvjede i mobilizaciju izražen je u golemom pokretu koji je prisilio režim da okonča karantenu zbog COVID-19. Pritisak odozdo je bio toliki da je režim bio prisiljen popustiti, iz straha da ne izazove još širi i nekontrolirani val masovnih prosvjeda. Ovo je pružilo uvid u to za što su radnici i mladi Kine sposobni i bilo je upozorenje ljudima na vrhu režima.

Ovo objašnjava zašto je Xi Jinping koncentrirao ovlasti u svojim rukama. To je klasični uspon bonapartista koji pokušava upravljati Kinom u općem interesu kapitalističkog sustava. To može uključivati pravljenje nekih ustupaka radničkoj klasi, kao što je prisiljavanje tvrtki da isplate zaostale plaće, dok se u isto vrijeme zadaju udarci pojedinačnim kapitalistima čije djelovanje riskira ugrožavanje interesa sustava u cjelini, kao što je primjer Jacka Maa opisanog gore.

To također objašnjava pokušaje režima da usmjeri pozornost masa prema van, povećavajući prijetnju od napada drugih sila, posebice Sjedinjenih Država. Dolazak Trumpa na scenu će to režimu naravno olakšati. Trump ima ozbiljne planove da istisne Kinu na svjetskom tržištu. To je započelo prije nekoliko godina kada je on prvi put bio na dužnosti, nastavilo se pod Bidenom, a možemo očekivati da će ova politika biti masovno pojačana tijekom Trumpova drugog mandata.

Kina je postala imperijalistička sila u usponu koja je širila svoj utjecaj diljem svijeta golemim izvozom kapitala, kao što smo gore objasnili. Ali uz ekonomsku moć, u određenom trenutku, vojna moć postaje neophodna. Zapravo, Kina je s procijenjenih 296 milijardi dolara vojne potrošnje u 2023. – deset puta više nego prije 25 godina – bila na drugom mjestu iza Sjedinjenih Država sa svojih 916 milijardi dolara.

Izvor: Kremlin.ru, Wikimedia Commons

Kineska ekspanzionistička politika naglašena je rastućim napetostima oko Tajvana. S jedne strane, ovo odražava stvarnu želju režima da proširi i ojača svoje sfere utjecaja, a Tajvan se smatra sastavnim dijelom Kine. S druge strane, to je koristan odmak od domaćih problema. Kada se vladajuća klasa suočava s rastućim unutarnjim, ekonomskim i društvenim problemima, koji neizbježno dovode do napetosti između klasa, moći usredotočiti se na 'vanjsku prijetnju' sredstvo je raspirivanja nacionalističkih osjećaja.

Činjenica da je Xi Jinping obraćao pozornost na to kako su zapadne sankcije utjecale na rusko gospodarstvo nakon što je izbio rat u Ukrajini pokazatelj je odlučnosti Kine da zadrži Tajvan unutar svoje sfere utjecaja. Kina ima više od 3.3 bilijuna dolara deviznih rezervi, koje su najveće na svijetu. Vidjeli su kako je SAD, zajedno sa svojim saveznicima, uspio zamrznuti rusku imovinu u inozemstvu. Kako bi izbjegao takav scenarij u slučaju ozbiljne krize oko Tajvana, režim je tražio kako diversificirati svoje rezerve koje drži u inozemstvu.

Međutim, što god režim učinio da ojača svoju poziciju i izgradi obranu od takvih sankcija, neće izbjeći njihov opći utjecaj na svjetsko gospodarstvo u cjelini. Vrsta sankcija koju bi SAD i njegovi zapadni saveznici nametnuli Kini u takvom scenariju označila bi početak općeg trgovinskog rata, koji bi cijelo svjetsko gospodarstvo gurnulo u duboku depresiju. To bi zauzvrat imalo veliki utjecaj na kinesko gospodarstvo. Kina mora povećati svoj izvoz kako bi održala rast i stabilnost. Takav bi scenarij postigao upravo suprotno.

Razlog zašto je Kina toliko ovisna o izvozu je taj što bi se, kao i sve kapitalističke ekonomije, neizbježno susrela s krizom prekomjerne proizvodnje, koja je posvuda vidljiva. Pored ovoga imamo akumulirane učinke svih politika koje su primijenjene za poticanje kineskog gospodarstva, naime kejnezijansku državnu potrošnju. To je proizvelo još jedan učinak: gomilanje duga.

Sve to dovodi do neizbježnog usporavanja kineskog gospodarstva. Službeno, godišnji rast trenutačno iznosi oko 5 posto, što je već znatno niže od slavnih dana kada smo bilježili godišnji rast od 13 do 14 posto. Oduvijek je bila prihvaćena ideja da će Kina, ako uspije održati barem 7-8 posto godišnje stope rasta, moći održati unutarnju stabilnost, stvarajući oko 20 milijuna novih radnih mjesta svake godine. Taj proces je završio, ali rast će se još više usporiti, ispod 4-5 posto, na 2-3 posto, a u nekoj fazi mogli bismo vidjeti pravu gospodarsku recesiju.

Sve to pridonosi neizbježnoj promjeni svijesti, onoj u kojoj stotine milijuna kineskih radnika i mladih počinju uviđati da pod kapitalizmom nemaju budućnost. To objašnjava očajničke pokušaje Xijevog režima da održi stabilnost. To čini na dva načina. S jedne strane traži načine za širenje svojih izvoznih tržišta, ali vidimo kako se to suočava s ograničenjima svjetskog tržišta. S druge strane, režim poduzima sve represivnije mjere. Povijest, međutim, pokazuje da se ne može vladati samo mačem.

Sve ukazuje na ozbiljnu krizu u gospodarstvu u nekom trenutku. To će smanjiti manevarski prostor režima, a iz toga će proizaći kriza unutar samog režima. Iz sadašnjeg, naizgled stabilnog režima, s moći koja se nalazi na vrhu u rukama Xija, počet ćemo vidjeti kako se pojavljuju pukotine, s različitim frakcijama unutar birokracije koje dolaze u međusobne sukobe oko pitanja kako upravljati sustavom. Jednom kada se to dogodi, otvorit će se put za izlazak masa na scenu. Klasna borba će eruptirati u razmjerima nikad viđenim u povijesti Kine. A ljepota situacije je u tome što su prošla desetljeća brzog razvoja gospodarstva imala jedan vrlo pozitivan učinak: stvorila su moderan, napredan proletarijat. Posljednje dostupne brojke pokazuju da su velika većina od preko 470 milijuna gradskih nadničara u Kini radnici, od kojih su 30 posto industrijski radnici.

Objektivno govoreći, to znači da je ravnoteža klasnih snaga u Kini postala iznimno povoljna za radničku klasu. Kad se takva klasa jednom pokrene, nijedna sila na planeti je ne može zaustaviti. Ono što je potrebno je partija koja može voditi takvu klasu do pobjedničke socijalističke revolucije. Davne 1921. godine šačica komunista pokrenula je Komunističku partiju Kine kao dio Komunističke internacionale. U svojim ranim godinama držala se Lenjinovih revolucionarnih ideja. Godine 1926. rasla je vrlo brzo kako se odvijala revolucija. Taj trenutak dao nam je uvid u ono što bi danas bilo moguće.

Svrha ove knjige je iznijeti stvarnu povijest klasne borbe u Kini u proteklih sto godina. Sada je povijest napravila puni krug, ali na puno višoj razini. Kinesko društvo ide prema krizi koja će osloboditi sav potencijal kineske radničke klase. Zadatak marksista je iznijeti potpune pouke iz prošlih iskustava kako se ne bi ponovile pogreške iz prošlosti i ocrtati ispravan put naprijed za današnju generaciju revolucionarnih komunista u Kini.

Tekst je objavljen 14. veljače 2025.