Povijest potlačenosti

Početak sistematizirane potlačenosti žena možemo povezati sa pojavom klasnog društva uslijed  pojave agrikulturne proizvodnje i privatnog vlasništva. To ne znači da su prethodne lovačko-sakupljačke zajednice, u kojima je prevladavao neslužbeni koncept “grupnog braka” (koji nije isključivao ni voluntarnu monogamiju) pripadale nekakvoj mističnoj “matrijarhiji”, već da se u takvim društvima podrijetlo jedino moglo sa sigurnošću odrediti po majčinoj liniji. U agrikulturi i stočarstvu su prednjačili muškarci, pa je u njihovom vlasništvu tada bilo sve što je u novonastaloj trgovini postalo “roba”. Engels je ovu pojavu opisao kao “historijski poraz ženskog spola”, jer su žene pojavom monogamnog braka prešle u vlasništvo svoga muža te je nasljedstvo postalo patrilinearno jer je (samo) ženama nametnuta monogamija.

Konzervativci i desničari će često okriviti feministički pokret i masovnu emancipaciju žena za smanjenje radničkih plaća tokom posljednjih desetljeća. Sasvim suprotno tome, radne žene su radile još i prije prvog vala feminizma te dobivanja prava glasa u SAD-u 1920, a u Jugoslaviji 1945. U doba prve industrijske revolucije kapitalisti su prioritizirali zapošljavanje žena i djece zbog njihovih manjih plaća i većih mogućnosti za eksploataciju. Zapošljavanje žena je po sebi progresivna pojava zbog uključenja žena u društvo izvan njihovog kućanstva, no činjenica jest da najveći dio eksploatacije unutar kapitalizma pada na ramena žena. Uz njihov položaj jeftinije radne snage, na ženu pada i većina kućanskog rada te brige o djeci unutar ćelije nuklearne obitelji u kojoj se ona nalazi u izoliranom položaju od ostatka svoje zajednice, a briga za djecu van obitelji često je nedostupna radničkoj klasi. Takvo izolirano obiteljsko okruženje je i među glavnim krivcima za obiteljsko nasilje koje ponajviše pogađa žene, te u konačnici dovodi i do femicida kojem masovno svjedočimo i na Balkanu. Pretpostavlja se kako u Srbiji svaka dva tjedna jedan muškarac ubije svoju partnericu, a svaka treća žena doživjela je obiteljsko nasilje.

U doba revolucije boljševici su promovirali komunalnu podjelu rada sa javnim praonicama, radionicama te odgojem djece kako bi olakšali teret postavljen na žene unutar patrijarhalne porodice. Time su nastojali poboljšati položaj žene iz statusa sluškinje svoga muža iz doba feudalizma, i unatoč reakcionarnoj kasnijoj staljinizaciji nakon Oktobarske revolucije 1927. godine (koji je uključivala i zabranu abortusa 1936. te kriminalizaciju muške homoseksualnosti 1934.), boljševici su u samo deset godina postojanja radničke države poboljšali položaj žena u društvu do iznimne razine koja do tada nije bila viđena nigdje u svijetu. Na Trećem kongresu Komunističke internacionale i sami Lenjin i Trocki su obznanili kako će tek u komunizmu žene doći na stupanj u kojem su potpuno slobodne i integrirane u društvo, te kako komunisti moraju podupirati svaki projekt koji bi vodio do poboljšanja položaja žena u kapitalizmu. Dok god postoji klasno društvo postojat će i patrijarhat. Žensko pitanje je tako promatrano iz klasnog ugla, a njegov odgovor nužno je socijalistička revolucija kojom se ukida klasna podjela u društvu. U međunarodnom radničkom pokretu žene se stoga prve radikaliziraju zbog potlačenog položaja koji je u interesu kapitalizma. Iz tog razloga su žene predvodile mnoge revolucije poput Pariške komune i Februarske revolucije u Rusiji 1917. godine.

Naša borba nije gotova!

Danas na Zapadu žene imaju bolji položaj i više sloboda nego ikad prije u povijesti. Ipak, to je slučaj za manjinu žena u svijetu. Položaj žena u zemljama bivših kolonija, u kojima živi više od dvije trećine čovječanstva je i dalje zaostao. Preko 500 tisuća žena godišnje umre pri porođaju a 200 tisuća zbog nesigurnih i često ilegalnih abortusa, a preko 100 milijuna djece (od kojih su dvije trećine djevojčice) od 6 do 11 godina ne ide u školu. Roditelji su u ovim zemljama prisiljeni prodavati svoju djecu u ropstvo i prostituciju, a zaštita plemenskih zajednica i proširene obitelji uništena je kolonizacijom i uspostavom kapitalizma. Ova nejednakost posljedica je dugova zapadnim bankama i nerazvijenosti u kojima se nalaze zemlje kapitalističke periferije, kao i nejednaka podjela bogatstva na planeti koja je u rukama vladajuće klase imperijalističkih sila. Promovirajući jednakost unutar svojih granica, kapitalističke zemlje ne ustručavaju se od eksploatacije žena i djece u siromašnim zemljama koji za sitnu plaću rade u njihovim tvornicama i rudnicima. Učestalost praksi poput infanticida djevojčica u Aziji te epidemije ženomorstva ukazuje na činjenicu da je borba za jednakost žena još daleko od svog ostvarenja potpune jednakosti muškaraca i žena.

Posljednjih godina i u razvijenom svijetu svjedočimo sve češćim i intenzivnijim krizama, čiji najveći teret uvijek pada na žene, koje se suočavaju sa najvećim stopama nezaposlenosti. Na našim prostorima je do takve situacije došlo nakon raspada Jugoslavije 90-ih, otkada svjedočimo sve većim prijetnjama ženskim pravima ostvarenim u doba socijalističke planske ekonomije. Sami ratovi devedesetih uzrokovali su nasilje nad ženama i čak do 50 tisuća slučajeva silovanja u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata. Posljedica je to retradicionalizacije i restauracije kapitalizma na ovim prostorima. Abortus je u zemljama bivše Jugoslavije unatoč legalnosti danas kompliciran proces zbog liječničkog “priziva savjesti” i snažne društvene stigme unutar patrijarhalnog društva. Žene se i na ovim prostorima također suočavaju sa manjim plaćama za istu stručnu spremu, do čega dolazi zbog obaveza kućnog rada te smanjenog broja radnih sati zbog trudnoće, porodiljnog dopusta i menstruacije. U kompetitivnom radnom okruženju žena time nema jednake prednosti kao muškarac na istom položaju, a žene se na radnom mjestu također suočavaju i sa seksualnim nasiljem te maltretiranjem. Prema tome je očigledno da položaj žene nikad neće biti jednak muškarcu u kapitalističkom sustavu, čak i u najrazvijenijim zemljama.

Potlačeni položaj žena izraženiji je u ruralnijim i siromašnijim zajednicama. Žene u ruralnim područjima u zemljama bivše Jugoslavije uz posao još imaju obavezu i brige o imanju te djeci, dok se od njihovih muževa ne očekuje toliki rad, osobito kućanski poslovi koji se još uvijek smatraju ženskim poslom. Još i danas u našim zemljama vidimo pojave dječjeg braka te prodavanja maloljetnica, koje su osobito zastupljene u romskim zajednicama koje se nalaze u najsiromašnijim životnim uvjetima te strogim patrijarhalnim zajednicama. Prema podacima iz 2024, svaka treća adolescentica u romskim naseljima u Srbiji je trudna ili već ima djecu. Religijske zajednice također igraju ulogu u obespravljivanju žena, a nakon 90-ih one i na našem prostoru dobivaju posebnu ulogu u društvu te služeći kao alat vladajuće klase u održavanju potlačenog položaja žena, osobito radnica.

Kriza kapitalizma očituje se i u porastu žena koje su prisiljene baviti se prostitucijom. U legaliziranim bordelima zapadnog svijeta većina žena dolazi iz istočne Europe (usljed krize prouzrokovane padom Istočnog bloka 90-ih) i zemalja periferije koje su disproporcionalno u potlačenom položaju naspram bogatih kapitalističkih zemalja Zapada. Procjenjuje se da se Njemačkoj i Nizozemskoj 75-80% prostitutki žrtve trgovine ljudima, činjenica koja ne spriječava brojne “ljevičare” i zagovaratelje liberalnog feminizma od nazivanja takve prakse “seksualnim radom”. Normalizacija prostitucije u konačnici je od koristi isključivo svodnicima i vlasnicima bordela koji su mahom muškarci a sve ostale žene su žrtve siromaštva i trgovine ljudima. Potpuno ukidanje prostitucije moguće je jedino u socijalizmu, koji bi poput Sovjetske Rusije u svojim prvim godinama omogućavao brigu za nezaposlene žene, javne jaslice te klinike za liječenje spolnih bolesti uz suočavanje sa ekonomskim i društvenim korijenima prostitucije.

Stoga ovaj Osmi mart slavimo u prikladnom duhu masovnih radničkih demonstracija te povijesne uloge proleterskih žena unutar međunarodnog radničkog pokreta. Prisjetimo se kako je Februarska revolucija 1917. izbila upravo usljed osmomartovskih demonstracija ruskih žena protiv rata i visokih životnih troškova. Najvažnije od svega, kao komunistkinje i radnice moramo gledati u budućnost u ime svjetske revolucije koja će konačno dovesti do oslobođenja žena cijelog svijeta. Do tada, moramo se boriti da zadržimo svoja prava koja smo već ostvarile svojom hrabrom borbom te da podržavamo inicijative i štrajkove radnih žena u našoj okolini. 

Živio Osmi mart! Živjela svjetska revolucija!