Oružje je za sada utihnulo u Gazi. Nakon petnaest mjeseci, sporazum o prekidu vatre zaustavio je nemilosrdno genocidno ubijanje desetaka tisuća Palestinaca i gotovo potpuno uništenje palestinske enklave od strane Izraela.
Prva stvar koju treba primijetiti je sljedeća: Palestinci nisu pokleknuli niti se predali čak ni dok su stajali ondje, praktički bez obrane, pod neprestanim napadima jednog od najsmrtonosnijih vojnih strojeva na svijetu. S druge strane, Izrael sa svojim zrakoplovima, bombarderima, projektilima, tenkovima, bespilotnim letjelicama i potporom američke vojske i drugih zapadnih vojski nije uspio ostvariti niti jedan od svojih zacrtanih ratnih ciljeva. Dakle, da parafraziramo riječi Henryja Kissingera, izgubili su rat jer ga nisu uspjeli dobiti. To ima važne posljedice koje se moraju analizirati.
![]() |
Izvor: IDF Unit, Wikimedia Commons |
Za početak, zastoj će bez sumnje donijeti osjećaj olakšanja među Palestincima i milijunima radnika i mladih koji su stajali u solidarnosti s njima. Isto tako, mnogi Izraelci će slaviti kraj neprijateljstava i nestabilnosti koju oni donose, kao i povratak talaca. Ipak, olakšanje neće spriječiti postavljanje kritičkog pitanja: čemu je sve to služilo? I, približava li to kraj desetljećima dugom ugnjetavanju Palestinaca?
Uništenje
Nakon što su proveli 15 mjeseci podupirući, financirajući i naoružavajući izraelski ratni stroj, Joe Biden i drugi europski čelnici brzo su si čestitali i cinično se radovali izgledima za mir. Ali kakav je to točno mir koji su ti ljudi pomogli pripremiti za Palestince?
Nakon jedne godine nemilosrdnog bombardiranja, razmjeri razaranja u Gazi nisu ništa drugo nego katastrofalni. Službeni broj mrtvih je preko 46 000, od čega su 13 000 djeca. Međutim, ove brojke su podcijenjene u odnosu na pravi opseg pokolja. Studij objavljen u The Lancet, uglednom medicinskom časopisu, procjenjuje da je do listopada 2024. stvarni izravni i neizravni broj smrtnih slučajeva vjerojatno premašio 70 000, a mogao bi, kako nas također obavještava The Lancet, vjerojatno biti veći od 186 000.
Osim neposrednog gubitka života, rat je nanio duboke rane društvenom tkivu Gaze. Više od 90 posto stanovništva, nevjerojatnih 1.9 milijuna ljudi, raseljeno je iz svojih domova. Zdravstvene ustanove više su puta bile mete, s više od 650 dokumentiranih napada, koji su rezultirali smrću više od 1000 zdravstvenih radnika. Obrazovni sustav leži u ruševinama, s 95 posto svih škola i svih sveučilišta oštećenih ili uništenih, ostavljajući 660 000 djece bez pristupa formalnom obrazovanju.
Prema podacima UN-a, u siječnju 96 posto djece mlađe od dvije godine nije dobivalo potrebne hranjive tvari. Ukupno se 345 000 stanovnika Gaze suočilo s katastrofalnim nedostatkom hrane, a 876 000 suočilo se s hitnim razinama nesigurnosti ishrane.
Nedavni BBC-jev program oslikao je potresnu sliku svakodnevnog života u Gazi, gdje obitelji kopaju po gomilama smeća tražeći otpatke koje bi prodali za hranu, a djeca su prisiljena obavljati nuždu na otvorenom, ranjiva od napada divljih pasa.
Kumulativni učinak rata daleko je veći od fizičkog uništenja. Široko rasprostranjena pothranjenost, kolaps sanitarnih sustava i psihološka trauma nanesena stanovništvu imat će trajne posljedice za generacije koje dolaze.
Dogovor
Sljedeći crvenu nit koja se provlači kroz ovaj sukob, sam sporazum o prekidu vatre i način na koji je do njega došlo, ilustrira hladnokrvni cinizam izraelskog imperijalizma i njegovih pristalica na Zapadu.
Dogovor opisuje trofazni proces usmjeren na rješavanje ključnih pitanja i vraćanje stabilnosti. Prva faza je usredotočena na razmjenu zarobljenika, s 33 izraelska zarobljenika koja su oslobođena u zamjenu za oko 1700 Palestinaca. Među onima koji će biti oslobođeni je više od 1000 pritvorenih bez optužnice ili suđenja nakon 7. listopada 2023. Pa ipak one koje drži Hamas nazivaju „taocima“, a izraelske zarobljenike zapadni tisak naziva „zatvorenicima“, ali i oni su bili taoci. Izrael će također početi povlačiti trupe iz naseljenih područja u Gazi, a prijelaz Rafah s Egiptom ponovno će se otvoriti za humanitarnu pomoć.
Druga faza ima za cilj potpuno povlačenje Izraela iz Gaze i oslobađanje svih preostalih izraelskih zarobljenika. I za kraj – ako ikada doguramo ovako daleko! – doći će do treće faze u kojoj će se vratiti tijela izraelskih zarobljenika koji su umrli i provesti dugoročni plan obnove Gaze.
![]() |
Izvor: Trump White House Archived, Flickr |
Ali ovo otvara neka važna pitanja. Dogovor je u svim svojim ključnim elementima potpuno isti dogovor na koji je Hamas pristao još u svibnju 2024.! Dok je Izrael odugovlačio, s tim su se prošlog ljeta obje strane složile, ali je to izostavio Netanyahu koji je inzistirao da se Izrael ne može povući iz Philadelphi koridora na granici između Gaze i Egipta.
Netanyahu je tvrdio da je to ključno za nacionalnu sigurnost Izraela. Ali sporazum koji je dogovoren ovog vikenda doista je uključivao upravo povlačenje iz Philadelphi koridora. To je uvijek bio samo izgovor. Ovo je razotkrilo cinične kalkulacije izraelskog premijera, bezosjećajno motivirane razlozima osobnog i političkog preživljavanja, nečega što nije promaklo obiteljima izraelskih talaca.
Na tiskovnoj konferenciji u Bijeloj kući na kojoj je najavio dogovor, Joe Biden odbio je priznati ulogu Donalda Trumpa u osiguravanju dogovora – „je li to šala?“ rekao je. Činjenica je, međutim, da Biden nije imao nikakve veze s tim da se sporazum konačno sklopi. To je osigurano isključivo intervencijom Donalda Trumpa – prije nego što je uopće stupio na dužnost!
U ime Trumpa djelovao je njegov izaslanik Steven Witkoff, milijarder, poduzetnik za nekretnine i njegov bliski saveznik. Witkoff nije imao službeni stav, ali ne samo da je progurao finalizaciju posla u Kataru, gdje su se pregovori odvijali, već je i na grub i oštar način prisilio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ga bez odlaganja potpiše.
Ponovimo osnovne činjenice do sada: Donald Trump osigurao je, u nekoliko dana, dogovor koji Bidenova administracija nije mogla osigurati više od osam mjeseci. Iz ovoga je jasno da Biden nije imao namjeru ili posebnu želju uložiti pravi napor kako bi natjerao Izrael da zaustavi svoj rat.
Govorili su o miru, dok su u isto vrijeme naoružavali Izrael do zuba i davali im svaku potporu koju su tražili. Ukupno su Sjedinjene Države potrošile 17.9 milijardi dolara na vojnu pomoć Izraelu od listopada 2023. do listopada 2024. Američke i britanske snage također su podržale Izrael prikupljanjem obavještajnih podataka i pronalaženjem ciljeva. Zapadne vlade također su formirale političko jedinstvo u obrani Izraela.
Prema tome, u svemu osim na riječima, Washington i njegovi europski sluge formirali su dio izraelske ratne koalicije i nisu imali namjeru prisiliti Netanyahua na dogovor. To je bio dio Bidenove temeljne vanjske politike, koja nalaže da SAD mora snažno braniti svaki izazov svojoj dominaciji ili dominaciji svojih saveznika bilo gdje u svijetu.
U skladu s tim, što god se dogodilo, ne može se vidjeti da se SAD povlači i, ako se u bilo kojem trenutku nađe pod pritiskom, mora samo udvostručiti silu. Ali udvostručenje kako bi se prikazala moć američkog imperijalizma samo je dovelo do pokazivanja njegovih ograničenja.
Pobjeda ili poraz
Unatoč nadmoćnoj vojnoj sili raspoređenoj protiv Gaze, Izrael nije uspio ostvariti svoje ključne ratne ciljeve, a to su uništenje Hamasa i povratak talaca. Hamas do danas ostaje moćna sila, sposobna nanijeti gubitke izraelskim vojnicima i pokrenuti raketne napade. U međuvremenu, rat je silno radikalizirao palestinsku mladež koja je spremna popuniti redove organizacije.
„U situaciji smo u kojoj je tempo kojim se Hamas obnavlja veći od tempa kojim ih IDF iskorjenjuje“, rekao je Amir Avivi, umirovljeni izraelski brigadni general, za The Wall Street Journal.
Ne samo da Hamas nije uništen, već je u potpunosti zadužen za Gazu iz koje je Izrael pristao na potpuno povlačenje. S povlačenjem iz Philadelphi koridora i ponovnim pokretanjem trgovine i pomoći, situacija se, s gledišta onoga tko vlada Gazom, vraća točno na stanje kakvo je bilo 6. listopada 2023. Drugim riječima, potpuni neuspjeh izraelske misije i poniženje izraelske države. U određenom trenutku to mora dovesti do kritičnih pitanja koja se postavljaju unutar Izraela.
![]() |
Izvor: Michael Shvadron, Wikimedia Commons |
Službeno, Netanyahu je tvrdio da je rat bio nužan da bi se vratili taoci, a opet vidimo da rat uopće nije vratio taoce. Jasno je da se ovaj rat u velikoj mjeri vodio i neprestano produžavao kao sredstvo za Netanyahua da zadrži svoju vlast i da izbjegne slučajeve optužbi za korupciju koji su pokrenuti protiv njega.
U međuvremenu, Izrael je platio cijenu. Službeno, najmanje 400 izraelskih vojnika je ubijeno, a do 6000 ranjeno. Stvarne brojke mnogo su veće i ne računaju PTSP i druge psihičke traume koje su se pojavile među vojnicima angažiranim u ratu. U međuvremenu, jasno je da su mnogi taoci umrli dok je Netanyahu bio zauzet ometanjem bilo kakvih dogovora.
Pukotine u oklopu
Jasno je da je, ako je Trump zavrnuo ruku, umor od rata koji se proširio na same Izraelske obrambene snage također odigrao ulogu. Dok je podrška ratu ostala visoka, početno raspoloženje ratne histerije počelo je nestajati. To je bilo jasno jer je broj rezervista koji su se javili nakon poziva pao s gotovo 100 posto na početku rata na 75-85 posto prošlog studenog.
Haaretz je objavio osuđujuće izvješće o rastućoj nelagodi među redovnim rezervistima. Prema jednoj anketi, otkrili su, „samo 56 posto Židova bi ohrabrilo člana obitelji koji je već služio u pričuvi da se ponovno vrati.“ Zapravo, prema istoj anketi iz kolovoza, samo bi „57 posto Izraelaca Židova ohrabrilo svoju djecu da uopće budu mobilizirana.“ i nadalje, „od lipnja do studenog, udio koji je rekao da ih ne bi ohrabrivali gotovo se udvostručio (sa 7,5 na 13 posto).“
Jedan viši časnik s kojim je taj list razgovarao ponovio je poteškoće s odlaskom vojnika u Gazu rekavši da je „sve gore - sve je manje osjećaja krajnje točke.“
Jedan trostruki rezervist dao je niz nevjerojatno razotkrivajućih komentara:
„Postoji opći osjećaj da se struktura ne drži. Disciplina nije ono što bi trebala biti. Ne osjećamo da postoji plan za dan poslije i za sljedeći dan. Nije baš jasno što radimo – postoji osjećaj da svaki zapovjednik divizije radi ono što misli, jer postoji neka vrsta vakuuma. Ako vojnici pitaju, kažu 'Komplicirano je, ne razumijete'.“
Ovo su ozbiljne riječi koje dolaze od vojnika koji su bili pod ogromnim pritiskom da održe jedinstvo oko vojske. Službeno, rat se vodio kako bi se iskorijenio Hamas i oslobodili taoci, ali vojnici na terenu vidjeli su drugačiju stvarnost:
„Do ljeta su vojnici imali mnogo manje vjere u glavne ratne ciljeve, a s taocima nije bilo napretka.“
Naime, taoci su umirali zbog akcija IDF-a: „Imamo osjećaj da ne radimo ništa dobro. Zatim smo imali operacije [čiju svrhu] nismo razumjeli, [...] ljudi ginu u tim operacijama, a mi nismo razumjeli taktiku ili strategiju.“
Ovo su ozbiljni znakovi upozorenja za izraelsku vladajuću klasu, koja se oslanja na mit o svojoj državi, a posebno o vojsci, kao svemoćnom branitelju židovskog naroda. Obje ove tvrdnje su ozbiljno uzdrmane posljednjih 15 mjeseci sukoba.
![]() |
Izvor: IDF Spokespersons Unit, Wikimedia Commons |
Ne samo da IDF nije mogao poraziti Hamas u Gazi, njegova je agresija otvorila vrata odmazdi Hezbollaha u Libanonu, Hutija u Jemenu, kao i Irana koji je nadjačao izraelsku raketnu obranu u uvjerljivoj demonstraciji sile u listopadu. Zapravo, izraelska obrana nije mogla čak ni zaustaviti Hamasove raketne napade koji su nastavljeni tijekom cijelog sukoba.
U međuvremenu je izraelsko gospodarstvo ozbiljno pogođeno. Prema Banci Izraela, troškovi Izraela povezani s ratom od 2023. do 2025. mogli bi na kraju iznositi 55.6 milijardi dolara, što je trošak koji iznosi 10 posto BDP-a. Dugoročni izgledi izraelskog visokotehnološkog gospodarstva u stanju sve veće nestabilnosti ne izgledaju dobro. Sektor se oslanja na obrazovanu mladu radnu snagu u dobi za poziv, koja je posebno pogođena ratom. Sve će to gurnuti Izrael niz spiralu sve dubljih kriza koje će postupno potkopavati koheziju izraelskog društva.
Dakle, ništa nije riješeno. Daleko od toga. Izrael je izloženiji i krhkiji nego prije rata. Zapravo, ovo je poraz. Ali šteta nije samo materijalna. Ono što je pretrpjelo je reakcionarna ideja da samo visoko militarizirana država može jamčiti sigurnost i dobrobit izraelskih Židova. Bez ove laži, izraelska vladajuća klasa ne bi se mogla održati osam desetljeća.
No, kako nam stvarnost dokazuje, čini se upravo suprotno. Agresivni stav Izraela sve više poziva na agresiju i nered u samom Izraelu. Kao što je Haaretz zloslutno izjavio:
„Vjetrovi rata dugoročno djeluju protiv morala. Ako rat završi sutra, Izraelu će trebati godine da ponovno izgradi svoj društveni a izgledno i vojni ugovor. Ako rat ponovno počne sljedećeg dana, pad morala će se proširiti.“
Kriza režima
Netanyahu i njegovo krilo izraelske vladajuće klase nesumnjivo su doživjeli poraz koji su sami napravili. Njegov projekt je odbijen i ponižen od strane Donalda Trumpa, za kojeg je tvrdio da je čvrst saveznik.
To je možda i bio slučaj, ali Donald Trump je prije svih saveznik sebe samog i saveznik američkog imperijalizma, a beskrajni kontinuirani rat na Bliskom istoku ne odgovara njegovim ciljevima. Koliko god se Netanyahu migoljio, Trump mu je pokazao tko je pravi gospodar u tom odnosu. Bez američke vojne i gospodarske potpore, izraelska bi se država brzo raspala.
Trump je nedvojbeno obećao niz ustupaka u zamjenu ako Netanyahu proguta sporazum o prekidu vatre, ali to ne mijenja činjenicu da je to ponižavajući pad za izraelski imperijalizam.
Naravno, nema jamstva da će Izraelci ostati pri svojim riječima. Bez sumnje, reakcionarni pokret doseljenika i njegove stranke koje su bile ključni saveznici Netanyahua, u određenoj će fazi potaknuti obnovu rata.
Jedan od njihovih glavnih predstavnika, krajnje desničarski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, već je podnio ostavku iz koalicijske vlade Benjamina Netanyahua. To mu ostavlja samo najužu parlamentarnu većinu, čime se povećava utjecaj drugih stranaka u koaliciji. Krajnje desničarski ministar financija Bezalel Smotrich ostao je u vladi, ali je zaprijetio ostavkom ako se rat ne nastavi nakon početne 42-dnevne faze prekida vatre. Međutim, nastave li tim putem, sve proturječnosti koje su se do sada nakupile samo će rasti i tako pripremiti dublju krizu dalje u budućnosti.
S druge strane, tu je stav pozamašnog dijela gradskog stanovništva koje je oduvijek mrzilo Netanyahua, doseljenike i desničare. Kako se prašina raščisti i ekstremno ratno ludilo u određenoj mjeri splasne, mnogi u ovom sloju bit će prisiljeni računati s novom stvarnošću. U tom kontekstu, neki će početi tražiti alternativni put naprijed – drugačiji od militarizma i imperijalizma – i time doći u sukob s utvrđenim normama izraelskog cionizma.
Ovdje vidimo rascjep društvenih sukoba, koji će se u budućnosti širiti i koji bi u određenom trenutku mogli dobiti i klasnu prirodu.
Kriza zapadnog imperijalizma
Od početka ovog rata stalno iznova izjavljujemo da je Zapad sukrivac i izravni sudionik u zločinima izraelskog imperijalizma. Podržavali su rat u Gazi financijski, vojno i politički. I bacili su svu svoju moć iza Izraela kako bi cijelom svijetu pokazali moć zapadnog imperijalizma. Pa ipak, rezultat je bio upravo suprotan. Ono što imamo je poraz, ne samo za Izrael, već i za američki imperijalizam, kolektivni Zapad, kao i liberalni politički establišment.
Unatoč svim pokušajima, izraelski vojni stroj, uz potporu svojih moćnih saveznika, nije uspio slomiti palestinski otpor. Ovo je jasan podsjetnik na ograničenja zapadnog imperijalizma, koji je doživio sličnu sudbinu u Iraku i Afganistanu, a koji još veći poraz gleda u lice u Ukrajini.
Rat je potaknuo široko rasprostranjeno nezadovoljstvo u SAD-u gdje su milijuni radnika i mladih okrenuli leđa Demokratima zbog njihovog ratnog huškanja. To je bio značajan faktor u padu podrške Demokratima i izboru Trumpa, koji je obećao okončati beskrajne ratove. Naravno, sasvim je druga stvar hoće li to i učiniti.
Trumpova vanjska politika je priznanje ograničenja američkog imperijalizma. Umjesto da se udvostruči u kontraproduktivnoj vojnoj demonstraciji sile, on je sklon povlačenju, davanju ustupaka i zaštiti temeljnih interesa američkog kapitalizma. Nepobjedivi rat u Gazi i destabiliziranje Bliskog istoka nisu među njima. Amerika na prvom mjestu, ostatak svijeta na drugom. Barem se čini da mu je to cilj. Hoće li uspjeti ili ne, druga je stvar.
![]() |
Izvor: Gage Skidmore, Wikimedia Commons |
Ovo, u biti, predstavlja djelomično povlačenje američkog imperijalizma koje će imati dalekosežne posljedice. Što je najvažnije, to će utjecati na svijest milijuna ljudi u Sjedinjenim Državama i na Zapadu. Sve ideje o zapadnjačkoj moralnoj superiornosti i moći bit će sve izloženije sa svakim nazadovanjem. To dodatno pojačava krizu liberalnog establišmenta koji je kontrolirao Washington i europske prijestolnice u cijelom poslijeratnom razdoblju.
Predstavili su se kao pobornici načela demokracije, ljudskih prava, međunarodnog prava. Ali za sve više i više ljudi, ono što svakim danom postaje jasnije, jest da je današnji liberalizam izvor reakcije, a da je njihov „poredak temeljen na pravilima“ cinična prijevara namijenjena prikrivanju njihovih barbarskih imperijalističkih osobnih interesa.
To su te dame i gospoda, dobro odjeveni i ponekad čak elokventni; obrazovani na vrhunskim sveučilištima s uvježbanim uglađenim osmijesima i profinjenim manirima, koji su izvori najreakcionarnijih politika u inozemstvu kao i kod kuće.
Oni su ti koji su smanjili naknade za grijanje siromašnim starijim osobama u Britaniji dok šalju milijarde na ratove u Ukrajini i Gazi. Oni su ti koji su smanjili izdatke za zdravstvo i drugu socijalnu skrb dok troše milijarde na militarizaciju. I oni su ti koji govore o demokraciji dok progone ljude koji se zalažu za prava Palestinaca. Nije ni čudo da svaka zemlja svjedoči povratnoj reakciji protiv ovih sila.
I upravo ta reakcija, to jest rastuća klasna borba na Zapadu, predstavlja nadu za palestinsko oslobođenje. Palestinske mase pokazale su izuzetnu otpornost i duh borbe. Ali treba pogledati stvarnosti u oči. Izraelski rat nije uspio, ali borba za oslobođenje Palestinaca nije pobijedila. Zapravo, nije uspjela riješiti nijedan od temeljnih problema koje je postavila.
Palestinci su sada još dublje potonuli u ponor barbarstva iz kojeg ne može proizaći pravi mir. Svedeni su na male enklave osiromašenih, lako naoružanih masa, suočenih s moćnom visokotehnološkom vojnom državom. U čisto vojnoj kampanji, cionistička država se ne može srušiti.
Najbolji način da se udari na Izrael je, s jedne strane, podjela cionističke države po klasnim linijama s apelom na sve one Izraelce koji će u sljedećem razdoblju početi sumnjati u trenutačni smjer Izraela i raskinuti s vlastitom vladajućom klasom, a s druge strane napasti izraelsku opskrbu oružjem, financiranje i političko pokriće koje dolazi sa Zapada. Sudbina Palestinaca danas je stoga još više isprepletena sa sudbinom svjetske radničke klase nego ikada prije. Borba za okončanje cionističke izraelske države i za istinski slobodnu Palestinu ista je kao borba protiv kapitalizma na Zapadu, a posebno u Sjedinjenim Državama. Dvije borbe moraju biti povezane.
Kriza svjetskog kapitalizma posvuda raspiruje plamen klasne borbe. U ovoj borbi radnici i sirotinja mogu se osloniti samo na vlastite snage. Međutim, na ujedinjenoj osnovi ništa ih ne može zaustaviti. Borba za slobodnu Palestinu počinje borbom protiv kapitalizma i imperijalizma kod kuće.
Tekst je objavljen 21. siječnja 2024.