Godina 2022. bila je prva od zadnjih 15 godina u kojoj je broj useljenih u Hrvatskoj nadmašio broj iseljenih. Iste se godine broj iseljenih vratio na pretpandemijsku razinu. Uzimajući u obzir da se broj prijašnjih iseljenika koji su se vratili nije drastično promijenio, odgovor leži u sve većem broju stranaca koji dolaze živjeti i raditi u Hrvatsku. Ovo nije slučajan demografski trend već svjesno provedena mjera hrvatskog kapitalizma koji se uvozom strane radne snage bori protiv posljedica vlastite služanjske politike koja je, primarno u korist njemačkog kapitalizma, proizvela demografski kolaps kod domaće radne populacije.

Izvor: Boris Scitar/PIXSELL

Demografski kolaps

Hrvatska, kao zemlja koja do sredine 20. stoljeća nije razvila moderno domaće gospodarstvo, ima dugu povijest migracije stanovništva. Bez obzira na to, do 1990-ih, te migracije nikad nisu prijetile demografskoj stabilnosti društva i skoro cijelu povijest je populacija rasla. Jugoslavenska revolucija 1945. godine je po prvi put našem prostoru dovela značajan gospodarski razvoj i izgradnju moderne industrijske ekonomije. Tako je u periodu nakon populacija doživjela povijesno rekordan rast. No s obzirom na nedovršeni karakter Jugoslavenske revolucije, koji je bio uzrok uspostavljanja birokratizirane planirane ekonomije s vrlo ograničenom radničkom participacijom, postavljeni su temelji za kasnije usporavanje razvoja gospodarstva pa i krajnju stagnaciju ekonomije SFRJ. Ta je stagnacija po prvi put nakon perioda od 25 godina započela ponovni trend visoke migracije stanovništva. 1971. godine je sa Zapadnom Njemačkom sklopljen ugovor za gostujuće radnike (gastarbajtere) koji je olakšao migraciju radnika iz SFRJ u Zapadnu Njemačku. Oko 350 000 Hrvata je kroz postojanje SFRJ išlo raditi van, većina njih u periodu koji je pratio ovaj dogovor. Određeni dio ih je trajno ostao u Zapadnoj Njemačkoj, no uspoređujući s današnjom situacijom broj ljudi koji su se trajno preselili je značajno manji. Demograf Tado Jurić tvrdi kako je nekada u SFRJ oko 3% gostujućih radnika govorilo da će ostati u Njemačkoj dokle je danas takvih oko 45%, isto tako da ih se je u Hrvatsku htjelo vratiti 80%, a danas svega 15%. U 46 godina postojanja SFRJ iz Hrvatske je otišlo manje ljudi nego samo u periodu nakon ulaska Hrvatske u EU. To govori o mnogo boljim javnim uslugama i ekonomskim prilikama koje su postojale u SFRJ naspram onima danas. 

Raspadom Jugoslavije i općim kolapsom staljinizma na istoku Europe 1990-ih rodili su se novi kapitalistički režimi. Rodili su se u svijetu ustanovljenih imperijalističkih sila i njihovih monopola, što im je od početka onemogućilo nezavisan razvoj na kapitalističkoj osnovi te su novopečeni tajkuni i političari, od toga mnogi dojučerašnji birokrati, svoje bogaćenje pronašli u likvidaciji i pljačkanju domaće industrije, a ubrzo i služenju stranom kapitalu dok je prodirao na njihova svježe otvorena tržišta i uništavao ili preuzimao svaki trag domaće industrije koja mu može biti konkurentna. Sveopća privatizacija dovela je do masovnih otpuštanja radnika i radnica te uništavanja poduzeća koja su radnici gradili desetljećima. Usto, uništavanje institucija koje su im do jučer nudile kvalitetno besplatno zdravstvo i edukaciju također je dovelo do općeg pada životnog standarda.

Imperijalističke sile su od početka igrale aktivnu ulogu u rušenje svih preostalih tekovina socijalističke revolucije u integraciju globalnom tržištu kako bi ih preplavile svojom robom i kapitalom, te od njih napravile polukolonije. Osim što su htjeli prodrijeti na nova tržišta, htjeli su i otvoriti vrata masovnom priljevu jeftine radne snage iz tih zemalja. Glavnu ulogu igrala je Njemačka. Kao rastuća kapitalistička sila u kontinentalnoj Europi oduvijek je gledala na istok Europe kao vlastitu sferu utjecaja i potencijalno masovno tržište. Dok je period nakon 2. svjetskog rata, obilježen revolucijama i prevratima diljem Europe, ekonomskim rastom staljinističkih zemalja i cijepanjem Njemačke pauzirao ambicije njemačkog kapitala, akumulacija ekonomskih problema u staljinističkim zemljama zbog nepostojeće radničke demokracije i kontrole nad planskom ekonomijom, ili postepenog ukidanja planiranja kao u SFRJ, dovela je do konačnog raspada tih režima, čime je ponovno otvoren put za širenje njemačkog utjecaja na istok. Tako je njemačka država početkom 90-ih bila instrumentalna u podupiranju novoproglašenih nezavisnih republika bivše SFRJ Slovenije i Hrvatske, koju je aktivno i naoružavala u ratu za odcjepljenje. Danas su Njemačka i druge manje sile, poput Austrije, dominantne na tržištima rascjepkanih bivših republika SFRJ i ostatka Istočne Europe, i glavna destinacija za emigraciju radnicima iz tih zemalja koji im onda služe kao jeftina radna snaga. Zbog navedenih razloga koji su doveli do ubrzavanja pada životnog standarda i onemogućili ikakav značajan razvoj domaćih gospodarstava došlo je i do pada stope nataliteta i ogromnog broja ljudi koji su odlučili na emigraciju u zemlje zapada.

Dok se demografski pad pojavio već na samim počecima tranzicije u gotovo svih 11 bivših staljinističkih zemalja koje su kasnije ušle u EU (tzv. EU-11 zemlje), taj pad je njihovim ulaskom u EU drastično ubrzan do točke kolapsa. Politika europskog puta i integracije, koju hrvatska vladajuća elita sprovodi jest politika maksimalne liberalizacije, otvaranja domaćih tržišta stranom kapitalu i uništavanje prepreka za emigraciju stanovništva na zapad Europske unije. EU-11 zemlje su 2018. brojile 103 milijuna stanovnika, predstavljajući 20% populacije EU. U vrijeme početka tranzicije 1989. brojile su 111 milijuna. To predstavlja pad  populacije od 7%. Bitno je napomenuti da postoje izračuni koji ukazuju na još veći pad, no ove su brojke široko prihvaćene. Bugarska, Litva i Latvija doživjele su najgore padove koji su prešli 20% njihovih populacija. Estonija i Rumunjska su imale pad od 16%, Hrvatska 11%, Mađarska 8% i Poljska 3%. Češka, Slovačka i Slovenija su jedine tri države koje su zabilježile minimalan rast od 2-4% od 1989. Ovaj demografski kolaps većeg dijela EU-11 zemalja dogodio se pored rasta populacije ostatka EU od 13%, primarno zbog emigracije radnika iz EU-11 zemalja, ali i ostalih siromašnijih zemalja globalnog juga.

Osim masovne emigracije, godišnji broj rođenih u EU-11 zemljama pao je za više od jedne trećine između 1989. i 2016., s 1.6 milijuna na 1 milijun. Osim zemalja koje su se pridružile EU, do demografskog kolapsa došlo je i u ostatku tzv. tranzicijskih zemalja. U periodu 2012. – 2022. Makedonija je izgubila 11% stanovnika, Srbija 7.68%, BIH oko 6.7%. Najgori kolaps doživjela je Ukrajina koja je 1991. brojila 51.5 milijuna stanovnika, no prosječnim godišnjim gubitkom od 300 000 stanovnika spala je 2019. na procijenjenih 37 milijuna stanovnika (ne uključujući teritorij koji te godine nije bio pod kontrolom Kijeva). Ako se uračuna populacija Luganske i Donjecke oblasti onda se brojka penje na procijenjenih 41.9 milijuna.

Izvor: Index.hr

Ovime vidimo da demografski kolaps nije slučaj samo u Hrvatskoj, već je to opća posljedica koju su iskusile skoro sve države Istočnog bloka i SFRJ. Razlog tome nije loš izbor političara u parlamentu, razlog je nesposobnost hrvatske kapitalističke klase da se izgradi na svjetskom tržištu. Prema tome vidimo da demografski kolaps Hrvatske nije slučajnost ili jedan od mnogobrojnih ishoda koji su mogli biti postignuti.

Tako je u periodu nakon kompletne tranzicije između 2011. i 2022. izgubljeno 400 000 ljudi. Dok je Hrvatska, država  koja ovisi o stranom kapitalu kao i njeni političari, ona još uvijek ima malu, iako ekonomski slabu, domaću kapitalističku klasu čije interese također naši političari služe, barem dokle god ti interesi nisu u sukobu s vanjskim interesima. Servilna politika koja se sprovodila desetljećima sada je došla na naplatu; hrvatski kapitalisti su pred pandemiju COVID-19, kada se ekonomija napokon izvukla iz potpune stagnacije uzrokovane krizom 2008, uvidjeli da stanje na tržištu rada nije adekvatno za njihove potrebe. Godine emigracije i niskog nataliteta dovele su do manjka radno sposobne populacije koja može zadovoljiti potrebe domaćeg gospodarstva. Odgovor države je ilustrativan o tome gdje leži njena odanost. Njihov odgovor na demografski kolaps nije i ne može biti pokušaj da se domaću populaciju pokuša zadržati razvojem domaćeg gospodarstva, povećanjem produktivnosti i plaća, nego je odgovor uvoz radnika iz okolnih zemalja i zemalja jugoistočne Azije koji će prihvatiti gore uvjete i niže plaće.

Ovako se nastavlja masovna emigracija ali i dovodi jeftina radna snaga čime se istovremeno štite interesi zapadnog i domaćeg kapitalizma, bez sukobljavanja interesa. Dok deseci tisuća mladih godišnje odlaze na Zapad, a preko 100 000 radno sposobnih ljudi ostaju nezaposleni, poduzeća se okreću strancima koji su spremni raditi za mizerne plaće u lošim uvjetima i time ta poduzeća osiguravaju višu profitnu stopu, ali i ključno osiguravaju konkurentnost sa stranim kapitalom u sektorima koji još nisu pod njegovom potpunom dominacijom. Poduzeća u Hrvatskoj ne mogu i nikada neće moći ponuditi plaće i standard života na razini Zapada. Ne zato što su naši šefovi pohlepniji od onih na Zapadu nego zato što bi im time opstanak bio ekonomski onemogućen. Ne samo da je demografski kolaps Hrvatske uzrokovan kapitalizmom, već je u sklopu kapitalizma onemogućeno i zaustavljanje tog kolapsa.

Sve više stranih radnika

Kvote za uvoz stranih radnika su ukinute 2020. i time je formalno priznato da trenutačno demografsko stanje nije održivo za domaći kapitalizam. Nikle su brojne agencije za uvoz radnika i brojevi izdanih dozvola za rad su nastavljali rasti - 2021. ih je izdano 81 955, 2022. 124.121, 2023. 172.499 i čini se da će za 2024. broj biti još veći. Strani radnici se najviše zapošljavaju u sektorima s najvišim rastom; građevini i ugostiteljstvu, gdje su sredinom 2023. činili malo manje od trećine radne snage. Trenutačno je najveći udio stranih radnika još uvijek iz zemalja bivše Jugoslavije (primarno BIH i Srbije), ali se udio azijskih radnika konstantno povećava. Primarno su azijski radnici iz Nepala, Indije i Filipina te manji brojevi iz nekih drugih azijskih zemalja poput Bangladeša, Turske, Uzbekistana i Pakistana. U periodu siječanj-studeni 2023. njihove su plaće u zanimanjima poput radnika visoko i niskogradnje, konobara, pomoćnog kuhara,  dostavljača itd. većinski bile u rasponu od 550 do 700 eura. Dok je u Hrvatskoj značajan udio plaća mnogim domaćim radnicima isplaćen na crno, možemo bez podataka zaključiti da na crno ne dobivaju značajno ili uopće iznad navedenih iznosa jer bi to njihove plaće dovelo bliže prosjeku plaće domaćih radnika.

Kako su strani radnici uvezeni u zemlju da bi radili poslove za mizerne plaće u lošim uvjetima, nije trebalo dugo vremena da počnu izlaziti priče o njihovom lošem tretmanu. Kada stignu u Hrvatsku, gazde ih u prevelikim brojevima smještaju u premalene stambene objekte, ne isplate im se plaće na vrijeme, isplati im se manje nego je bilo dogovoreno, rade prekovremeno uglavnom besplatno, rade bez adekvatne zaštite na radu u opasnim uvjetima itd. Dok se nekolicina kontaktiranjem sindikata i ostalih organizacija pokušava kroz pravni okvir informirati o pravima koja bi im trebala biti garantirana i kako se za njih izboriti, većina šuti u strahu da ne izgubi posao od kojeg zarađuju ne samo za sebe, nego u mnogim slučajevima i za obitelj koja je ostala kod kuće i ovisi o novcu koji im je poslan.

Uz opću svijest o tome da se hrvatski radnici svjesnom politikom tjeraju van zemlje i da u vremenu sve oštrije klasne borbe strani radnici mogu služiti kao pijuni šefova, snižavanjem plaća i ulogom rezervne radne snage u slučaju (sve češćih) štrajkova, čime se već prijetilo sa strane vlade i šefova, reakcije domaćih radnika na snažan priljev stranih radnika većinski je negativan, iako karakteriziran razumijevanjem za njihovu situaciju.

Istraživanje koje je sproveo Nulti Kvadrant pokazalo je da samo 23,6% ispitanika podržava dolazak stranih radnika. Bez obzira, većina je ljudi zgrožena na sve veći broj nasilnih napada na strance, koji se događaju pretežito u Zagrebu. Od prvih migracijskih valova u Europi slušamo krajnju desnicu kako paničari o navodnom divljaštvu koje donose migranti iz Azije i Afrike, ali u Hrvatskoj sada možemo vidjeti pravo divljaštvo sa strane oskudnih lumpenproleterskih slojeva hrvatskog društva koji pljačkaju i premlaćuju strane radnike slično kao i u ostatku Europe. Uz predviđanja i potporu hrvatske buržoazije i države da će do 2030. u Hrvatskoj raditi oko 400 000 stranih radnika kako bi se zamijenila domaća radna snaga koja odlazi, većina uviđa da se demografskom odljevu ne nazire kraj.

Što za komuniste znači da se događa demografski kolaps?

Sva društveno-ekonomska uređenja imaju vlastite zakone prema kojima se mora razumjeti kretanje populacija, kao i svega ostalog, pod tim uređenjem. Ono što je ekonomski destabilizirajući demografski kolaps u jednom uređenju može biti normalna pojava u drugom.

Uzmimo visoke brojeve migracija i padajuću stopu plodnosti za primjer. Komunisti se bore za društvo koje će biti bazirano na svjetskoj socijalističkoj federaciji zemalja. To znači centralno, zajedničko i demokratsko planiranje cijele svjetske ekonomije. To znači kraj teritorijalnim granicama. U ovakvom društvu migracije populacija na razini migracija hrvatskog naroda zadnjih 30.godine ne bi poprimile karakter demografskog kolapsa. Ljudi ne bi bili primorani iz ekonomskih, klimatskih, sigurnosnih ili bilo kojih drugih razloga da napuste mjesto gdje su se rodili. Ako bi to napravili, bilo bi to samo zato jer im se više sviđa život u nekom drugom kraju zemlje. Isto tako možemo pretpostaviti, kada bi nekakva prirodna katastrofa pod svjetskim socijalističkim uređenjem primorala velik broj ljudi da migriraju iz svog rodnog kraja u neki drugi, da to ne bi predstavljalo demografski kolaps jer bi se centralnim planom usmjerilo više resursa ka području koje će sada biti dom većem broju ljudi te onom koje će biti opterećeno posljedicama tih katastrofa, i time zahtijevati veće resurse. Jednak životni standard bio bi im dostupan u rodnom kraju i gdje god odluče migrirati.

Na isti način možemo shvatiti demografski kolaps ruralnih mjesta. Razvoj kapitalizma je kroz stoljeća započeo proces masivne urbanizacije i selidbe iz ruralnih područja ka gradovima. Ovo poprima karakter demografskog kolapsa jer je ovo prisiljena selidba koja tjera populacije sela ka gradovima zbog manjka ekonomskih prilika. Isti proces danas osiromašuje Slavoniju i Liku. Socijalizam bi gledao uništiti disproporcionalan razvoj grada i sela. Masivan razvoj i rast produktivnosti, tehnologije i znanosti bi donio ekonomski razvoj u Viroviticu kao i u Zagreb.

Kapitalizam je kroz povijest, a pogotovo 20. stoljeće, uspostavio još jedan demografski trend; pad stope plodnosti. Ovdje je bitno napomenuti dvije strane ovog pada. Jedna kao očekivana posljedica ekonomskog razvoja, a druga kao posljedica povijesne krize kapitalizma.

U jednu ruku, ekonomskim razvojem i političkim bitkama žene su se počele masovno pridruživati redovima radničke klase, dobile lakši pristup kontracepciji i razvojem medicine nisu morale rađati velik broj djece jer ih je sada većina preživjela djetinjstvo. Za mnoge reakcionare ovo je viđeno kao problematično i jedan od glavnih uzroka demografskih problema modernog društva. Za komuniste ovo su nedvojbeno iznimno progresivni koraci ka potpunom oslobađanju žena. No u drugu ruku, ono što nije progresivno je uništavanje javnih usluga, snižavanje plaća i sveopće pogoršanje ekonomskih prilika za radnice (i radnike) koje im oduzimaju priliku da imaju i mogu financijski poduprijeti broj djece koji oni sami odluče.

Stopa plodnosti je u Hrvatskoj od otprilike 3 djece po ženi 1950-ih padala cijeli dosljedni period. To je bio proizvod modernizacije zemlje i napretka u poziciji hrvatskih radnica. To se je pretvorilo u demografski kolaps tek 1990-ih kada je masovan broj ljudi u svojoj reproduktivnoj dobi počeo protiv svojih želja napuštati zemlju i kada su se javne usluge i šira ekonomija počele raspadati.

Tako vidimo da je pad stope plodnosti proizvod povijesnog civilizacijskog razvoja pod kapitalizmom, ali postaje demografski kolaps pojavom stagnacije u tom razvoju i ulaskom kapitalističkog uređenja u povijesnu krizu. Prema anketama provedenima u zemljama zapada, velik broj žena bi idealno htjele imati oko 2 djece, naspram realnosti od prosječnih 1.5. Ovdje jasno vidimo kako granice kapitalističkog uređenja jasno postavljaju ograničenja na populaciju naspram željama obitelji. Ovime možemo biti sigurni da se stopa plodnosti neće nikada vratiti na razinu prije sredine 20.stoljeća, ali razvojem gospodarstva u socijalizmu, izumiranjem trenutačnih rodnih uloga i općenito boljih prilika za podržavanje većeg broja djece, stopa plodnosti bi vrlo lako mogla ponovno malo narasti do otprilike 2 djece po ženi. 

Tako možemo reći da je za komuniste ovo demografski kolaps - visoki i nepoželjni pad domaće populacije, samo dokle su stotine tisuća Hrvata prisiljeni na migraciju iz svoje zemlje kako bi izgradili bolji život. Samo dokle žene imaju manji broj djece nego što žele jer trpe loše ekonomske uvjete. Za kapitaliste je ovo demografski kolaps iz sasvim drugih razloga. Njih nije briga za uvjete u kojima radnici žive, da li mogu izgraditi dostojan život i podržati obitelj u svom rodnom kraju. Za njih je ovo demografski kolaps zbog ekonomskih posljedica koje štete njihovom profitu i političkoj stabilnosti uređenja koje ih bogati - jer im počinje faliti radnika koje mogu jeftino eksploatirati, jer se radnici počinju žaliti na svoje uvjete. Zato se puno danas priča o ekonomskim posljedicama ovog kolapsa kao nemogućnost održavanja mirovinskog sustava ili drugih institucija ovisnih o mladima koji sada napuštaju zemlju.

Mi moramo biti jasni da industrija i  tehnologija koje bi omogućile masivan rast produktivnosti po radniku postoje. Tehnologija čijom bi širokom implementacijom bilo moguće podržati ogroman broj umirovljenika sa značajno manjim brojem radnika. Tamo gdje ne postoji, prisutno je sasvim dovoljno resursa koje bi se investiralo u pronalasku rješenja. Te se investicije ne događaju jer se ne mogu uskladiti s interesima šačice kapitalista i njihovih profita. Za komuniste ovo nije kolaps zbog tih ekonomskih posljedica, jer one su prisutne samo u sklopu kapitalističkog uređenja. Jer bi ih socijalistička revolucija pomela u povijest kao i ostale umjetne probleme stvorene krizom kapitalizma koji je iscrpio mogućnost da odvede čovječanstvo naprijed.

Zajedno u borbu za socijalizam

Kapitalistički mediji govore kako je glavni cilj pred šefovima i državom uvođenje mjera  zaštite protiv zloupotreba rada i integracija stranih radnika, to jest olakšavanje učenja našeg jezika kroz kvalitetne edukativne programe, dostupnost jeftinom i kvalitetnom stanovanju, izjednačavanje životnog standarda s prosjekom domaćih radnika itd, a sve to kako bi se zaustavila getoizacija zajednica stranaca. Hoće li privatnici financirati te programe i dignuti plaće strancima koje zapošljavaju upravo da bi ih mizerno plaćali? Hoće li država koja sprovodi politiku štednje financirati javne usluge koje će se zbrinuti za integraciju stranaca? Ni šefovi ni država to neće napraviti. Oni veće plaće niti mogu, niti žele ponuditi domaćim radnicima, a kamoli stranima koje su i doveli kako se o pitanju niskog radničkog standarda ne bi trebali brinuti. No javlja se problem koji kapitalisti ne mogu ignorirati, a to je da domaći radnici neće nastavljati prihvaćati dalji demografski kolaps i bijedan životni standard.

Trenutačna svjetsko-povijesna kriza kapitalizma dovodi do pada životnog standarda u zemljama u koje su domaći radnici dosad emigrirali (Njemačka, Austrija, Irska itd). Ta je emigracija služila kao sigurnosni ventil koji je otpuštao pritisak nezadovoljstva oko manjka razvoja domaćeg gospodarstva. Sada se pred sve lošije emigrantske perspektive i predviđanja za ekonomije zapada, o čijim investicijama Hrvatska ovisi, na red stavljaju i pitanja niskih plaća, loših javnih usluga i sveopćeg niskog standarda života. To za vladajuću klasu ne mijenja ekonomsku strategiju, oni nemaju izbora nego dovoditi strane radnike, ali shvaćaju da dovođenje stranih radnika, što za njih dovodi ekonomsku situaciju pod kontrolu, neizbježno stvara političku nestabilnost za budućnost. Nastavljeno zanemarivanje niskog standarda domaćih radnika, uz istovremeni uvoz stranih, mora i hoće proizvesti društvene eksplozije. Zato vidimo široko nezadovoljstvo domaćih radnika uvozom strane radne snage koju razni slojevi buržoazije koriste kako bi nastavili izolirati strane radnike od domaćih, omogućujući daljnju maksimalnu eksploataciju stranih i domaćih radnika.

Bez obzira na trenutačni stav većine, koji ide u korist šefovima, mi moramo objasniti da je jedini način da se domaći i strani radnici izbore za prestanak eksploatacije kojoj su podvrgnuti ujedinjena klasna borba. Ujedinjena borba štrajkom, okupacijom radnog mjesta; prestankom rada, te time prestankom stvaranja profita za šefove. U tome mogu uspjeti samo dok se bore rame uz rame za bolje i jednake plaće i radne uslove, ne dajući priliku šefovima da prijete domaćim radnicima zamjenom stranim ili zastrašivanjem stranih radnika od klasne borbe mobilizacijom javne mržnje protiv njih.

Moramo ukazati na to da je upravo kapitalistički način proizvodnje i klasno društvo uzrok nejednakog razvoja čitavih regija. Radnicima iz nerazvijenih zemlja, primorani lošim uvjetima, ne preostaje ništa drugo negoli selidba. Isti proces, kao što smo spomenuli na početku, dovodi do dominacije stranog kapitala nad Hrvatskom, čime se onemogućava razvoj domaćeg gospodarstva i prisiljava mlade da bježe iz zemlje, što je uzrok sadašnje potrebe za masovnim uvozom stranih radnika.

Za sada se trend migracije domaćih radnika van zemlje i stranih u nju ne mijenja drastično. Demografi, manjkom sveobuhvatnog marksističkog razumijevanja društva, van populacijskih promjena, zaključuju kako će migracijski trendovi ostati isti u narednim desetljećima i kako ćemo imati Hrvatsku koja će postati sve više opustošena uz sve veći relativan i apsolutan udio stranih radnika. Naspram tome, naša su predviđanja značajno drugačija. Trenutačno se u Njemačkoj gase ogromni industrijski pogoni i otkaze iščekuju deseci tisuća radnika. U pozadini se kriza u svjetskoj ekonomiji i odnosu imperijalističkih sila konstantno pogoršava. Postoji ozbiljna mogućnost da se u bliskoj budućnosti deseci tisuća mladih ljudi odluče ostati u zemlji, čak da se deseci tisuća, ako ne stotine tisuća, onih koji nisu uspjeli izgraditi bolji život vani vrate. Ti će mladi radnici sada morati prihvatiti da im ovo društvo ne nudi nikakvu priliku za boljim životom. Isto će shvatiti i radnici diljem svijeta koji su padom životnog standarda svugdje svakim danom sve više radikalizirani. Ako se  demografski trend nastavi ili ne, sve ovo sprema ogromne društvene eksplozije i revolucije. Revolucije koje će samo kapitalističko uređenje ponovno dovesti u pitanje i omogućiti rješenje hrvatskog demografskog problema.

Kroz kapitalistički okvir proizvodnje ne postoji mogućnost za održiv, miran i jednak razvoj svih regija svijeta koji bi dozvolio civilizacijski napredak potreban u zemljama poput Nepala, Indije, Bangladeša, pa i Hrvatske. Zato ne možemo osuđivati i zaustavljati radnike iz ekonomski nazadnih zemalja čija je potreba za emigracijom na zapad logična posljedica nejednakog razvoja svijeta pod kapitalizmom, a i još ih manje možemo osuđivati s obzirom na osobno iskustvo bježanja radnog naroda Hrvatske iz zemlje za boljim životom. Tako isto vidimo da ni samo ekonomska klasna borba nije dovoljna jer u sklopu kapitalističke ekonomske logike povećavanje plaća hrvatskih i stranih radnika nije trajna opcija što se šefova tiče. Dokle mi držimo kao naš krajnji cilj socijalističku transformaciju društva, mi se ne protivimo reformama, samo ukazujemo na njihov neodrživ karakter u okviru kapitalizma.

Izvor: Poslovni.hr

Mi potpuno podupiremo to da se strani i domaći radnici kroz sindikate na radnom mjestu zajedno bore za veće plaće i bolje uvjete, stojimo za to da takvom borbom osiguramo zakonske mjere koje će poboljšati javne usluge za domaće i strane radnike; zakonske mjere koje će zahtijevati dostojanstveno tretiranje svih radnika.  Zato borbeni sindikati trebaju stupiti u kontakt sa što većim brojem stranih radnika i organizirati ih uz domaće radnike, da pokreću borbe na svakom radnom mjestu gdje se krše radna prava i da u tim borbama sudjeluju strani radnici uz domaće. Povrh svega, potpisivanje granskih kolektivnih ugovora koji će vrijediti za sve, u kojima će jasno biti definirana sva radna prava i satnica, čime se više neće moći koristiti strani radnici da spuštaju cijenu radne snage i budu dodatno eksploatirani. Moć organiziranog radništva treba kanalizirati ka borbama za reforme koje teže poboljšati uvjete za sve radnike. Jedino tako, kroz svakodnevnu borbu za bolje uvjete i reforme nužno će se pokazati da je revolucionarna borba jedini način na koji će radnici zadržati ustupke dosad izvojevane. Naspram tome, poziv za vraćanje kvota gradi nepremostive barijere među stranim i domaćim radnicima, stvara  u očima radnika neprijatelje iz prijatelja i time im odvraća pažnju od temeljnog problema: kapitalizma.

Jedina vrijedna, trajna i razumna perspektiva kojoj se radnička klasa može obratiti je perspektiva socijalističke transformacije društva; dovođenje cijelog svijeta pod zajednički, demokratski, harmoničan plan proizvodnje i time izjednačavanje stupnja civilizacijskog i gospodarskog razvoja diljem planete. Jedino rješenje za radnike Nepala, Hrvatske i svugdje gdje postoji potreba za napuštanjem vlastitog doma za potragom posla i dostojnog života je međunarodna klasna borba s krajnjim ciljem socijalističke transformacije društva kroz međunarodno organiziranu revolucionarnu komunističku partiju, to jest, internacionalu.

Komunisti iz RKS su dio te internacionale koja gradi i ima prisutnost u više od 60 zemalja. Stoga budite dio ove borbe na našim prostorima, budite dio borbe za oslobođenje čovječanstva i njegovog prelaska u komunističku budućnost.

Pridružite se Revolucionarnoj komunističkoj internacionali.

Za borbene sindikate i organiziranje stranih radnika uz domaće!

Za izgradnju Revolucionarne komunističke partije!

Za socijalizam od Nepala do Hrvatske!