Tokom posljednjih nekoliko tjedana, ofenziva Hayat-Tahrir al-Sham (HTS) podržana od strane Turske uspjela je srušiti Asadov režim. U zapadnim medijima ovo je općenito proslavljeno. Jedna stvar o kojoj se nije izvještavalo, međutim, je istovremeno tursko prodiranje u dio kurdskog autonomnog područja u sjeveroistočnoj Siriji (AANES), poznatijeg kao Rojava.

Tokom posljednjih tjedana, Turska je nastavila prodirati na kurdsko područje, uzimajući Tel Rifaat prošlog tjedna i Manbij, posljednji kurdski kontrolirani grad zapadno od Eufrata, u posljednjih nekoliko dana. Turske snage zajedno sa savezničkim džihadistima bombardirale su most Qereqozac, koji povezuje obje strane rijeke, i vjerojatno su se nadale da će ga zauzeti i preći, ali su odbijene. Već dolaze izvješća o masovnim pogubljenjima i silovanjima. Osam ljudi iz jedne obitelji ubijeno je u jednom danu u Ain Issi.

Izvor: Kurdishstruggle, Flickr

Erdogan je iskoristio priliku da unaprijedi turske imperijalističke ambicije sponzorirajući ofenzivu HTS-a. Namjerava staviti sjevernu Siriju pod svoju de facto kontrolu i koristiti novoinstalirani džihadistički režim u Damasku kao svoju marionetu. Prije svega, on želi slomiti kurdsko autonomno područje i ukloniti milicije SDF-a povezane s ljevičarskim PKK-om s turske granice, koje su mu godinama bile trn u oku. On namjerava slomiti kurdske nacionalne težnje, ugasivši svjetionik autonomne kurdske države u Rojavi.

Zapadni imperijalizam se od 2014. oslanjao na Kurde kao najsposobnije borce protiv ISIL-a. Sada je jasno da se priprema izdaja. To još jednom potvrđuje da se s malim i potlačenim narodima postupa kao sa pijunima u poslovima imperijalističkih pljačkaša. Ne može se vjerovati ovim gangsterima.

Jedini način na koji kurdski narod može postići trajnu neovisnost i istinsku slobodu je borba za svrgavanje svih trulih režima u regiji, zajedničkom borbom sa svim potlačenim i eksploatiranim narodima za socijalističku federaciju Bliskog istoka.

Erdoganova osveta protiv Kurda

Sve velike sile u posljednjih nekoliko godina su igrale ulogu u pretvaranju Sirije u ruševine. Ali Erdogan je bio posebno brutalan. Turska je značajno ulagala u džihadističke grupe, uključujući ISIL i HTS, i podržala ih kao način da ojača svoje interese u regiji. Za Erdogana nije važno koliko su te grupe barbarske, samo kako ih može iskoristiti. Budući da se Kurdi bore protiv džihadista u Siriji već deset godina, Erdogan ih vidi kao silu koja potkopava njegove planove.

Erdogan također vidi Kurde kao petu kolonu unutar turske države. Kurdi, koji su rasprostranjeni između Sirije, Irana, Iraka i Turske, čine 15-20 posto stanovništva u Turskoj. Stoga bi oni mogli biti jedna od najvećih prijetnji njegovoj vladavini i njegovom snu o "velikoj Turskoj". Kurdske organizacije kontroliraju nekoliko sindikata u Turskoj i HDP, legalnu lijevu političku stranku, koja je na svom vrhuncu izgledala spremna privući mnoge glasove turskih radnika i mladih, otkrivajući svoj potencijal da se oslobodi svoje pretežno kurdske baze. HDP i dalje osvaja većinu na izborima u kurdskim regijama. Iz svih ovih razloga, Erdogan je posebno odlučan u uništavanju PKK-a (Kurdska radnička partija), koji je usko povezan s PYD/YPG-om (glavne kurdske snage u Siriji).

Izvor: Rr016, Wikimedia Commons

Kao rezultat toga, Erdogan se u proteklim godinama besramno odlučio uništiti Kurde, bilo indirektno promicanjem ISIL-a ili izravnim vojnim napadima. Erdogan je 2015. bombardirao i napao kurdska područja Turske, u operaciji za koju je rekao da je usmjerena na PKK, ali je u stvarnosti uglavnom ciljao na civile. U 2018. godini, dok su Kurdi još uvijek usredotočili svoje snage na napad na ISIL, Erdogan je izvršio brutalni napad na kurdsko područje zapadno od Eufrata, opsjedajući i preuzimajući grad Afrin koji je držao PYD. Tisuće ljudi poginulo je u ovoj ofenzivi pod nazivom "Operacija maslinova grana", a više od 150.000 je bilo raseljeno.

Iako se Erdogan voli predstavljati kao antiimperijalist u vezi palestinskog pitanja, na primjer, to je potpuno lažno. On, kao i ostale svjetske vođe, su predstavnici trule, raspadajuće kapitalističke klase, koji nastavljaju vući Bliski istok u pakao. Ako se turska opsada Kurda ne odbije, nesumnjivo će donijeti još tragedija.

Nepouzdani saveznici

Turska je nesumnjivo moćna država. Ali tko je na strani Kurda?

Rojava je osnovana 2013. godine, kada je Sirijska revolucija degenerirala u građanski rat s reakcionarnim snagama s obje strane. YPG je pod utjecajem ideja PKK-a i smatra se progresivnom, ljevičarskom silom. Zbog toga je stekao masovnu podršku. Njihova prava podrška uvijek je dolazila, ne od ove ili one moćne frakcije, već od siromašnih i potlačenih masa, i ne samo iz kurdskih područja. Ova revolucija se mogla širiti daleko i široko da je bila povezana s revolucionarnim komunističkim programom i klasnim pozivom siromašnima i radničkoj klasi Sirije, Turske, Iraka i Irana, preko kojih je raskomadan kurdski narod.

Međutim, vodstvo Kurda je smatralo da borba ima čisto nacionalni karakter, a pitanje pronalaženja vojnih saveznika kao čisto taktičko, a ne političko pitanje. Amerikancima - koji su dali ogromnu financijsku i vojnu podršku džihadističkim pobunjenicima u Siriji, što je pomoglo u rađanju Frankensteinovog čudovišta ISIL-a - trebala je točka podrške kako bi potisnuli ISIL natrag i ponovno uspostavili uporište u Siriji. Pokušali su iskoristiti YPG za taj cilj.

Ponudili su kurdskom vodstvu novac, oružje i podršku u zamjenu za savez. Međutim, to je imalo svoju cijenu. Za uzvrat, Amerikanci su namjeravali iskoristiti Kurde, ali nikada nisu planirali dati im nikakve iskrene garancije zauzvrat.

Od 2014. nadalje, Amerikanci su organizirali Kurde u SDF (Sirijske demokratske snage). To je trebala biti zajednička snaga koja je bila neovisna o PYD/YPG. Ali u stvarnosti su uvijek Kurdi bili na prvim linijama. Amerikanci koji su bili dio SDF-a nisu imali oznake ili prezimena. Oni su djelovali u gotovo potpunoj tajnosti. A ipak su postavili ogromne zahtjeve od Kurda, određujući sve vojne ciljeve i šaljući ih protiv grada za gradom pod kontrolom ISIL-a. Ukupno, između 2015. i 2019. više od 11.000 Kurda je ubijeno u borbi protiv ISIL-a, u usporedbi s osam Amerikanaca.

Izvor: @MedeniDuran007X

Kurdi su bili najefikasniji borci protiv ISIL-a. Pokušavali su braniti svoj način života od jedne od najbrutalnijih barbara na svijetu. Ali vodstvo SDF-a žrtvovalo je svoju političku neovisnost u zamjenu za vojnu podršku. To je ono što je otvorilo put katastrofi s kojom se sada suočavaju.

Amerikanci nikad nisu stajali na strani Kurda. Oni su korišteni kao sredstvo za promjenu ravnoteže moći u Siriji u korist SAD-u, umjesto Rusije i Irana, dok je se SAD također dodvoravao Turskoj i skandalozno usmjeravao novac islamističkim grupama. U međuvremenu, oni su odlučili koje gradove SDF treba zauzeti, spriječavajući Kurde da pokušaju proširiti revoluciju na područja pod kontrolom sirijske vlade ili u Tursku.

Skandalozno je da je američki odgovor na turski napad na Afrin 2018. bio savjetovati Mazlumu Abdija, generala SDF-a, da Afrin nije strateška meta. Pentagon je izjavio: "Ne smatramo ih dijelom naših operacija 'Porazi ISIL ... i ne podržavamo ih".

Prije svega, Kurdi su platili veliku političku cijenu za američku podršku. Ljevičarske kurdske snage mogle su biti predvodnik revolucionarnog pokreta u regiji. Ostajući unutar granica nacionalnog pokreta, i ne prekidajući s kapitalizmom – obavezni uvijet za američku podršku - njihova podrška je nužno ostala ograničena na kurdsko stanovništvo. Američki imperijalizam je najreakcionarnija sila na planeti. Pravedno je i iskreno omražen na čitavom Bliskom istoku. Otrovni poklon američke podrške samo je dodatno izolirao borbu Kurda od masa šire regije.

Izdani od imperijalizma

Afrin je postavio primjer za ono što će se dogoditi sljedeće. Otkako je ISIL bio potisnut 2018. godine, Amerikanci su postepeno povlačili svoju podršku Kurdima. To je neko vrijeme ostavilo Kurde u de facto paktu o nenapadanju s Asadovim režimom protiv Turske i islamista, ali to nikada nije moglo biti dugotrajno. Vrijeme kada su Kurdi mogli balansirati između tih sila i igrati ih jedni protiv drugih je došlo do kraja.

Turska je zamijenila SAD i Rusiju kao glavnog igrača u zemlji, naoružavajući i opskrbljujući HTS. Cijena koju će Turska platiti za svoju podršku bit će zatvaranje očiju na njene aktivnosti. Za zapadni imperijalizam, dobivanje što više plijena i stanje na terenu su sve što se računa. Oni će se sada sve više oslanjati na svoje turske saveznike kako bi sebi uzeli dio kolača.

Ne samo SAD, već i Velika Britanija i Europa sada slijepo slijede Erdogana kada je riječ o Kurdima.

Napadi na kurdske zajednice u Velikoj Britaniji u posljednjih nekoliko tjedana to pokazuju. Šest Kurda je optuženo za članstvo u terorističkoj organizaciji, što pokazuje ekstremno licemjerje dok zapadne vlade istovremeno raspravljaju o uklanjanju HTS-a s terorističke liste. Prošlog mjeseca, Njemačka je prestala blokirati prodaju 40 aviona Eurofighter Typhoon Turskoj. Ovo je oštra lekcija o stvarnom stavu imperijalističkih zemalja prema "pravima" malih nacija.

Jasno je da je zbog nedavne turske ofanzive, Abdi molio SAD da intervenira u njihovu korist. Umjesto toga, SAD je posredovao u lažnom prekidu vatre u kojem su Kurdi bili prisiljeni predati grad Manbij milicijama koje podržava Turska. Biden je jednom rekao Kurdima da "planine nisu vaši jedini prijatelji". To je možda istina, ali on definitivno nije jedan od njih.

Kuda dalje?

Stjerani u ćošak, neki dijelovi kurdskog vodstva sada razmatraju pokušaj suradnje s novim režimom. Vojska već poduzima korake u tom smjeru; na primjer, nova sirijska zastava je podignuta na vladinim zgradama. Međutim, pokušati to bi bila velika greška.

Brzina kolapsa Asadovog režima pokazala je da je stara država trula iznutra. Nemoguće je sa sigurnošću reći što će slijediti. Ali u ovom trenutku, druge naoružane skupine popunjavaju vakuum vlasti u državi, a zemlja je okupirana od strane imperijalističkih sila i ratnih vođa.

Snage HTS-a se protežu od Idliba do Damaska, postoje turske kontrolirane milicije na sjeveru, druzačke milicije na jugu, Izrael na Golanskoj visoravni, Rusi na zapadu, grupe povezane s SAD-om na jugoistoku, a ISIL sada ponovno izbija iz pustinje. Unutar kampa HTS-a, unatoč svim njihovim pokušajima da se rebrandiraju kao "umjereni", ne nedostaje tvrdokornih vahabista koji su nesumnjivo ogorčeni zbog al-Jolanijevog pokušaja za stjecanje respektabilnosti.

To se mora osuditi kao ono što jest: sveobuhvatna reakcija, proizvod imperijalizma i kapitalističkog sustava koji je truo na Bliskom istoku, u kojem nijedna od frakcija ne služi interesima bilo kojeg dijela potlačenih masa u Siriji. Ono što će se pojaviti nije demokratska država u kojoj bi Kurdi mogli naći mjesto, već brutalna sektaška podjela.

Na vrhuncu, "San Rojave" je privukao milijune. SDF (plus PYD/YPG) su kontrolirali velik dio teritorija unutar Sirije, dok su PKK i HDP držali de facto moć u čitavom nizu regija u kurdskim dijelovima Turske, kao i ozbiljan utjecaj u Iranu i Iraku. U 2015. godini mase u kurdskim područjima Turske su se čak i pobunile, spremne da se odupru napadima turske države. Ali zbog straha od otuđivanja svojih saveznika, posebno Amerikanaca, PKK je napravio grešku i suzdržavao se, kada su trebali kombinirati naoružavanje stanovništva tih područja metodama klasne borbe i revolucionarnim pozivom eksploatiranim kurdskim i ne kurdskim masama širom. Od tada je vodstvo nastavilo na putu suradnje s imperijalističkim silama. Sada imperijalisti pripremaju poražavajuću izdaju.

Izgubljene su mnoge prilike. S obzirom na to koliko je truli Asadov režim, da su Kurdi predstavili napredni, klasni stav prema masama u Siriji, mogli su biti oni koji će srušiti režim umjesto HTS-a, što bi ih dovelo u mnogo jači položaj. Asadov režim je samo jedna slaba karika u lancu kapitalizma na Bliskom istoku, a mnogi drugi režimi su jednako truli. Revolucionarna transformacija Sirije, koju bi vodili Kurdi, bila bi svjetionik za mase diljem regije.

Izvor: Kurdishstruggle, Flickr

Sada su Kurdi u lošem položaju. Jedini mogući izlaz je priznati da se borba za domovinu ne može riješiti samo kroz čisto nacionalnu vojnu borbu. Sloboda Kurda može doći samo kroz revolucionarnu borbu za svrgavanje Erdogana i islamista u Siriji. To može biti postignuto samo ujedinjenom revolucionarnom borbom kurdskih i ne kurdskih masa.

Potrebno je odvojiti tursku radničku klasu i mlade od vladajuće klase i države. Uz inflaciju i nezaposlenost mladih u Turskoj, zemlja je zrela za to. U međuvremenu, u Siriji, mase su možda mrzile Asada, ali će imati malo ljubavi prema novom islamističkom režimu.

Komunisti apsolutno brane pravo Kurda na samoopredjeljenje. Borba Kurda protiv represivnih država koje su izvršile toliko zlodjela protiv njih je progresivna, revolucionarna borba u svojoj srži. Može i pronalazi odjek i simpatije kod milijuna radnika i mladih koji se bore protiv mjera štednje, diktatura i imperijalizma širom svijeta.

Čak i sa zakašnjenjem, boreći se za izgradnju revolucionarne partije koja obuhvaća Kurde i ne Kurde jednako, i koristeći klasni poziv, povezujući sve borbe naroda regije sa sloganom socijalističke federacije Bliskog istoka, mogli su uspjeti. Ovo je način da se brani Rojava i širi revolucija. Ali to bi zahtijevalo potpuni raskid s imperijalizmom, klasnim kolaboracionizmom i kapitalizmom.

Tekst je objavljen 16. prosinca 2024.