The Morning Star, političko glasilo Komunističke partije Britanije, hvali i promoviše dvije nove knjige koje analiziraju Kinu, Kineski veliki put Džona Rosa i Istok je još uvijek crven Karlosa Martineza. Kao što možete vidjeti iz naslova, obje knjige predstavljaju modernu kinesku ekonomiju i Komunističku partiju kao istinski marksističke, što u njihovim očima obavezuje sve komuniste da ih aktivno podržavaju. Obje knjige tvrde da Kina krči put ka socijalizmu i konačno komunizmu.

Da je to istina, onda bi budućnost socijalizma zaista bila u dobrim rukama. Zadaci komunista širom svijeta bili bi transformisani: ne samo da je kapitalizam u dubokoj krizi, već druga najveća svjetska ekonomija i sila u usponu vodi borbu za njegovo svrgavanje.

U ovom scenariju, mogli bismo očekivati da ćemo svakog dana primiti neprocjenjive drugarske savjete i ogromnu materijalnu pomoć u našoj borbi protiv vlastite vladajuće klase, jer ove vladajuće klase ne samo da su zrele za svrgavanje, već su zauzete pokušajima da potisnu Kinu. Stoga je u interesu 'komunističke' Kine da ojača i ubrza našu borbu protiv kapitalističke klase. Pa ipak, ova dragocjena pomoć je upadljivo odsutna...

Izvor: China News Service, Wikimedia Commons

Ipak, pitanje da li je kineska ekonomija socijalistička ili nije, i da li je vode istinski komunisti, vrlo je važno pitanje koje svi komunisti moraju razumjeti.

Obje knjige u suštini iznose isti argument, a to je: kineska ekonomija ne samo da je rasla istorijski neviđenom brzinom, već je na taj način izvukla veći broj ljudi iz siromaštva nego bilo koja druga ekonomija u istoriji. Za autore, ovo pokazuje da postoji nešto kvalitativno drugačije u kineskoj ekonomiji u odnosu na zapadne ekonomije. Ta razlika leži u činjenici, kažu, da kineska država igra vodeću ulogu u ekonomiji, planirajući je u cjelini tako što raspoređuje snage tržišta kako bi ispunila određene razvojne ciljeve. Ovo je u suprotnosti sa zapadnim, kapitalističkim ekonomijama, u kojima država samo služi da pomogne tržištu, koje je inherentno anarhično i slijepo.

Oba autora, a posebno Džon Ros, tvrde da kineska politika otvaranja tržištu nakon 1978. nije samo kompatibilna s komunističkom politikom, već je zapravo upravo ono što je Marks namjeravao, barem u početnom periodu nakon uspješne socijalističke revolucije.

Ros citira Marksa u svojoj čuvenoj Kritici Gotskog programa, u kojoj Marks tvrdi da bi u periodu neposredno nakon preuzimanja vlasti radnika i dalje preovladavale buržoaske norme raspodjele, tj. da će oni koji rade više ili sa više vještina biti plaćeni više, kao poticaj za povećanje proizvodnje do tačke na kojoj je osnova za komunizam postignuta.

Drugim riječima, tržišni mehanizmi mjerenja, podsticanja i nagrađivanja dobrog rada mogu se ukinuti tek nakon perioda tranzicije. To će sa sobom donijeti određenu dozu nejednakosti, jer će oni koji rade više ili bolje biti plaćeni više.

Nakon što je u vezi s tim citirao Marksa, Ros zatim zaključuje „ovi Marksovi odlomci odmah jasno pokazuju (!) da je Deng Sjaoping formulisao reformu i otvaranje u strogim marksističkim terminima“ (Ros, 2021, str. 79). Ovaj mršavi djelić Marksove teorije, koji samo pokazuje da će novac, plate i određeni stepen nejednakosti postojati neko vrijeme nakon socijalističke revolucije, udica je na kojoj visi cijela Rosova tvrdnja da je kineska ekonomska politika u potpunosti marksistička.

Ako je Marks zaista vjerovao da privatizacija većeg dijela ekonomije (kao što se dogodilo u Kini) predstavlja tranziciju ka komunizmu, onda je teško razumjeti zašto Marks ne bi zaključio da su gotovo sve moderne ekonomije socijalističke i na putu uspješne izgradnje komunizma bez potrebe za revolucijom uopšte. Zaista, teško je shvatiti kako se Kina, na način na koji je prikazana u obje knjige, razlikuje od bilo koje druge uspješne kapitalističke ekonomije.

Posebno u Rosovoj knjizi postoji akutni nedostatak kvalitativne, dijalektičke ekonomske analize. Svoju vezu Kine i Kritike Gotskog programa potkrepljuje jednim jedinim 'dokazom', koji se svodi na ovo: kineska ekonomija je vrlo brzo rasla. On ističe da je Kina “postigla najveće poboljšanje životnog standarda daleko najvećeg udjela čovječanstva nego bilo koja druga zemlja u istoriji čovječanstva”. (Ros, str. vii). Nenormalan dio od 230 stranica njegove knjige zauzet je različitim načinima korištenja brojki da se kaže ista stvar: ekonomski rast Kine u posljednjih 40-ak godina je neviđeno velik.

Ali ovaj pristup je krajnje površan. Brzina kineskog rasta sama po sebi ne govori ništa o prirodi ekonomije, odnosno društvenim odnosima, načinu proizvodnje koji stvara ove velike brojke.

Ovdje je očigledno da je to u pitanju, jer jasno je da je glavni razlog što je kineski ekonomski rast postigao „najveće poboljšanje životnog standarda daleko najvećeg udjela čovječanstva nego bilo koja druga zemlja u istoriji čovječanstva“ taj što je Kina bila najmnogoljudnija zemlja u svijetu.

Izvor: Rickard Törnblad, Wikimedia Commons

Razumljivo je da bi, ako bi zemlja sa najviše ljudi u njoj, doživjela tip rasta kakav su doživjele mnoge druge, manje zemlje, onda bi to podiglo životni standard više ljudi nego sve druge zemlje. Pravo pitanje je: da li je do ekonomskog rasta Kine došlo zato što je ekonomija kvalitativno drugačija? Ima li drugačiji način proizvodnje?

Ironično, sam Ros daje činjenice koje snažno sugerišu da se ništa suštinski ne razlikuje od rasta Kine u odnosu na rast mnogih drugih kapitalističkih zemalja. On pokazuje da je Kina rasla brže ne samo u apsolutnom iznosu, već i relativno, odnosno da je njena stopa rasta bila viša nego u bilo kojoj drugoj zemlji. “Između 1978. i 2017. kineska ekonomija se širila po godišnjoj prosječnoj stopi rasta od 9,5%”. (Ros, str. 56) Zatim upoređuje ovu cifru sa drugim zemljama kako bi pokazao da ih rast u Kini premašuje sve, navodeći Tajvan sa 8,8%, Južnu Koreju sa 8,3% i Japan sa 6,7% godišnje.

Čitalac će primijetiti da, iako je stopa rasta Kine viša od ostalih, teško da se suštinski razlikuje. Ako je viša stopa rasta Kine od Tajvana ono što dokazuje da je socijalistička, da li je Tajvan „socijalističkiji” od Južne Koreje, a Južna Koreja „socijalističkija” od Japana? Zašto je kinesko postepeno poboljšanje dokaz kvalitativne razlike, ali ne i kod ovih drugih zemalja?

U stvari, mnoge od ovih istočnoazijskih ekonomija dijele sličnosti. Svi su kasno stigli na scenu kapitalističkog razvoja i mogli su uvesti najnoviju tehniku i infrastrukturu zajedno. Svi su imali niske plate, što je privuklo strane investicije iz naprednih kapitalističkih zemalja, gdje su plate bile veće, a stopa profita niža. I Kina nije bila sama u tome što je vidjela veliku pomoć države u razvoju privatnog kapitala: država je snažno intervenisala u Japanu, Tajvanu i Južnoj Koreji kako bi pomogla kapitalističkoj klasi. Niko ne bi tvrdio da ih je to na taj način učinilo 'socijalističkim' ekonomijama. Kina je imala dodatnu prednost što se kasnije razvijala i imala pristup ogromnim ljudskim i prirodnim resursima.

Sam Ros ukazuje na prvi od ovih faktora u objašnjavanju pravog razloga za ovu ligašku tabelu:

„Svaka vodeća ekonomija u periodu ekonomskog razvoja imala je veći udio investicija u fiksna sredstva u BDP-u od prethodne“, koja je „proizvela sukcesivno brže stope rasta... Visok nivo investicija u fiksna sredstva Kine je stoga samo logičan vrhunac viševjekovnog obrasca rastućeg udjela fiksnih investicija u BDP-u – svaka je povezana sa bržim stopama rasta”. (str. 110-111)

Evo ga: kineski rast nije proizvod planske ekonomije koja funkcioniše na fundamentalno drugačiji način od kapitalističke, on je samo proizvod kasnog razvoja (u kombinaciji s drugim faktorima). Poput Japana i Južne Koreje, uspjela je implementirati najnovije tehnologije u velikim razmjerima, preskačući tako mnoge generacije postepenih poboljšanja i na taj način ostvarivši višu stopu rasta od onih koji su inkrementalna poboljšanja napravili prije.

U Rosovoj knjizi postoji mnogo analiza kineskog ekonomskog rasta, ali ništa od toga ne ukazuje na to da se radi o planskoj ekonomiji. On troši ogromnu količinu riječi pokazujući čitaocu da je ekonomski rast Kine u skladu s marksističkom teorijom, jer je povećala svoj organski sastav kapitala u odnosu na promjenjivi kapital, odnosno povećala se količina tehnologije koju koristi njena radnička klasa.

Ali to je ono što je Marks tvrdio za kapitalističke ekonomije, tako da ovo samo sugeriše da je Kina iskusila iste zakone koji definišu kapitalistički ekonomski rast. Zatim je to formulisao kako bi zvučalo kao da to čini kinesku državu marksističkom, govoreći da je Kina „u skladu sa Marksom“. S obzirom da Marksove ekonomske teorije tačno objašnjavaju kapitalistički razvoj, moglo bi se reći da su SAD „u skladu sa Marksom“. Sve što ovo dokazuje je da se Kina razvila, što je činjenica koju niko ne osporava.

Ros još jednom praktično priznaje da u svemu tome nema ničeg komunističkog, kada začuđujuće kaže da je „kinesku ekonomsku politiku moguće objasniti i u terminima zapadne „kejnzijanske” ekonomije” (str. 4), a „sada smo došli do 'kineske' ekonomske strukture – iako joj pristupa putem kejnzijanskog, a ne marksističkog okvira... Kineska ekonomija se ne reguliše administrativnim sredstvima, već opštom makroekonomskom kontrolom, uključujući centralno nivo investicija – kao što je Kejns zastupao” (str. 139, naš kurziv).

Sasvim je u pravu da je kineska ekonomska politika u skladu s Kejnsom, ali sasvim sigurno ne da je u skladu s Marksom. Ros pokušava da razvodni i raznese Marksa za filistarsku akademsku publiku koja nije zabrinuta za teorijsku tačnost, ali je zabrinuta za respektabilnost. On bira dijelove Marksa i Kejnsa u grubom pokušaju da ih predstavi kao manje-više iste, kao da Marks nije ništa drugo do propovjednik ekonomskog razvoja i upravljanja kroz državnu intervenciju na tržištu. Marks i Lenjin bi bili užasnuti od ovakvog poređenja, zbog ovog ležernog zanemarivanja naučne tačnosti i traljavog zamagljivanja Marksa i buržoaskog ekonomiste Kejnsa.

Nezadovoljan pretvaranjem Marksa u kejnzijanca, on se takođe trudi da zamagli razlike između Marksa i Smita, govoreći nam da je „umjesto 'Marksa protiv Adama Smita' daleko ispravnije govoriti o 'Marksu i Adamu Smitu' .” (str. 92). Svi znaju da je Marks proučavao Smita i učio od njega (a posebno od Rikarda), ali on je takođe negirao njihove ideje kada je uveo koncepte klasne eksploatacije i viška vrijednosti, a time i neophodnosti kapitalističkih kriza. Ovi Smitovi razvoji su veoma važni uvidi za razumijevanje kineske kapitalističke ekonomije, ali Ros nema šta da kaže o tome jer njegova analiza nema marksističko razumijevanje klasne prirode kineske ekonomije.

NEP

Oba autora vide kinesku ekonomsku politiku nakon 1978. godine kao u skladu s Novom ekonomskom politikom (NEP) koju je primjenjivala mlada sovjetska država pod Lenjinom i Trockim od 1921. nadalje. NEP je omogućio seljacima da slobodno prodaju svoje viškove žita na tržištu, a trgovcima da ostvaruju profit. Ros i Martinez ovo predstavljaju kao ispravnu marksističku politiku uopšte, navodno u skladu s gore citiranim Marksovim komentarima. Ali ono što kriju je činjenica da je Lenjin NEP doživljavao kao taktičko povlačenje koje je proizašlo iz nužde. Bilo je to povlačenje izazvano neuspjesima i porazima koje je revolucija pretrpjela. Praveći tržišne ustupke sitnoburžoaskim slojevima, ponajprije seljaštvu, nadali su se da će kupiti vrijeme i prostor za mladu i izolovanu radničku državu.

Kao takva, bila je puna opasnosti. Što je duže trajalo, to je predstavljalo veću opasnost za radničku državu i plansku ekonomiju. U govoru pod naslovom „Komunistički zadaci u drugoj godini nove ekonomske politike“, Lenjin citira ruskog emigrantskog kapitalistu Ustrjalova koji je rekao: „Ja sam za podršku sovjetskoj vlasti jer je krenula putem [tj. NEP] koji će je dovesti do obične buržoaske države.”

On ovim napomenama dodaje i sljedeće upozorenje:

“Moramo iskreno reći da su stvari o kojima Ustrjalov govori moguće. Istorija poznaje sve vrste metamorfoza. Oslanjanje na čvrstinu ubjeđenja, lojalnost i druge sjajne moralne kvalitete je sve samo ne ozbiljan stav u politici. Neki ljudi mogu biti obdareni sjajnim moralnim osobinama, ali o istorijskim pitanjima odlučuju ogromne mase, koje, ako im nekolicina ne odgovaraju, ponekad se prema njima ne ponašaju previše pristojno... Pristalice Smena vek pokreta [tj. poput Ustrjalova] izražavaju osjećanja hiljada i desetina hiljada buržoaskih ili sovjetskih službenika čija je funkcija da vode našu Novu ekonomsku politiku. To je prava i glavna opasnost... borba protiv kapitalističkog društva postala je sto puta žešća i opasnija, jer ne možemo uvijek razlikovati neprijatelje od prijatelja” (naš kurziv).

Kontrast u stavovima je zaista oštar. Za Martineza i Rosa dovoljna su uvjeravanja kineske birokratije da im je u srcu najbolji interes kineskog naroda. Za Lenjina je oslanjanje na „sjajne moralne kvalitete sve samo ne ozbiljan stav u politici”.

Kako je Lenjin mislio da se radnička država može odbraniti od vrlo stvarne opasnosti kapitalističke restauracije koju predstavlja NEP? Martinez pokušava da nas umiri citirajući Lenjina o NEP-u 1921. godine: „Ne smijemo se plašiti rasta sitne buržoazije i sitnog kapitala. Ono čega se moramo bojati je dugotrajno gladovanje” (str. 21). Ali kao što smo vidjeli, ovo je nepošteno. Lenjin je bio veoma zabrinut zbog opasnosti, ističući da je NEP značio da boljševici „nisu uvijek bili u stanju da razlikuju neprijatelje od prijatelja“, odnosno da kapitalistička restauracija može doći kroz infiltraciju i korupciju boljševičke partije zahvaljujući NEP-u.

Godine 1922, Lenjin je bio vrlo eksplicitan o tome kako kapitalističke tendencije u Rusiji korumpiraju radničku državu do te mjere da je izmakla kontroli:

„država je u našim rukama; ali da li je funkcionisala Nova ekonomska politika na način na koji smo željeli u protekloj godini? Ne… Mašina je odbila da posluša ruku koja ju je vodila. Bilo je to kao automobil koji je išao ne u pravcu u kojem je vozač želio, već u pravcu u kojem je želio neko drugi; kao da ga pokreće neka tajanstvena, bezakona ruka, bog zna čija, možda profitera, ili privatnog kapitaliste, ili oboje. Kako god bilo, automobil ne ide baš u pravcu koji čovjek za volanom zamišlja, a često ide u sasvim drugom pravcu…

„Ako uzmemo Moskvu sa njenih 4.700 komunista na odgovornim pozicijama, i ako uzmemo tu ogromnu birokratsku mašinu, tu gigantsku gomilu, moramo se zapitati: ko koga vodi? Sumnjam može li se iskreno reći da komunisti upravljaju tom gomilom... Da li je 4.700 komunista (skoro cijela armijska divizija, i svi oni najbolji) došlo pod uticaj strane kulture?“ (Govor na 11. kongresu boljševičke partije, 1922.)

Ovo je prava Lenjinova pozicija. Ne može se dovoljno naglasiti da su ovi strahovi nastali u situaciji istinske radničke demokratije, koja je bila jedini protuotrov za opasnosti kapitalističke korupcije. Kao što je Lenjin rekao u istom govoru, „naša je proleterska država; ona počiva na proletarijatu; daje proletarijatu sve političke privilegije” (naš kurziv).

Odnosno, Lenjin je jasno mogao vidjeti opasnost koju predstavljaju „sovjetski službenici čija je funkcija da vode našu Novu ekonomsku politiku“, za koju je rekao da je „prava i glavna opasnost“. To je zato što su takve birokrate u osnovi karijeristi zainteresovani za vlastite privilegije i prestiž; oni nisu posvećeni proleterski revolucionari izabrani od svoje klase i odgovorni njoj. Takva birokratija je sama po sebi sklona korupciji. Ako su odgovorni za administriranje ustupaka tržištu u okviru planske ekonomije, oni će neminovno nastojati da iskoriste svoju poziciju kako bi stekli udio u ostvarenoj dobiti, te stoga imaju interes za proširenje ovih tržišnih mjera.

Zbog toga je Lenjin isticao proleterski karakter države, „političke privilegije“ date ne birokratama, već radničkoj klasi. Samo demokratska kontrola aktivne, klasno svjesne radničke klase mogla je da se odupre koruptivnom uticaju “sitnog kapitala” i „sitne buržoazije” pod nasilnim povlačenjem koje je bio NEP.

Više od toga, Lenjin je insistirao da ova proleterska država može zadržati kontrolu nad situacijom samo ako zadrži čvrst monopol na spoljnu trgovinu, kako bi spriječila domaću klasu kapitalističkih nepovaca da se poveže s imperijalizmom. No, pod Dengom, počevši od 1980., ovaj državni monopol je ublažen, prvo u posebnim ekonomskim zonama, koje su bile centar ekonomskog rasta, a zatim sve više u cijeloj Kini nakon što je 2001. primljena u članstvo Svjetske trgovinske organizacije.

Martinez priznaje, „moderna Kina je otišla mnogo dalje od NEP-a, u smislu da privatna svojina nije ograničena na ’sitnu buržoaziju i sitni kapital’; postoje neki izuzetno bogati pojedinci i kompanije koje kontrolišu ogromne sume kapitala” (str. 21). Možemo dodati da je ova situacija, daleko od privremenog povlačenja, postala norma tokom nekoliko decenija. I, što je najvažnije, svim ovim je upravljala visoko privilegovana birokratija bez ikakvog demokratskog nadzora radničke klase.

Ako je Lenjin bio zabrinut za birokrate u svojoj sredini nakon jedne godine NEP-a, šta bi mislio o ogromnoj kineskoj birokratiji nakon decenija upravljanja ne malim, već „ogromnim sumama kapitala“? Da li bi imao povjerenja da su to prijatelji, a ne neprijatelji, i da je Kina sigurno na putu ka komunizmu?

Državna preduzeća

Argument obje knjige u potpunosti ovisi o ideji da oko 40 posto kineske ekonomije koja ostaje u državnim rukama može voditi ekonomiju ka socijalizmu. U njihovim očima, veliki privatni sektor je neophodno zlo za razvoj privrede, ali će se to zlo sigurno usmjeriti ka postavljanju temelja socijalizma zahvaljujući državnom sektoru.

Za državni sektor, ovladati ogromnim privatnim sektorom, upregnuti ovu divlju zvijer sa njenom slijepom, neutaživom žeđu za profitom, bez obzira na društvene posljedice, nije lagan podvig. Probleme u tome svakako ne treba shvatiti olako. Postavljena teorijska pitanja su sjajna, a odgovori na njih bi trebali zauzeti veliki dio obje knjige.

Ali to nije slučaj. Martinez jednostavno citira Si Đinpinga, koji nas uvjerava da je “stub” kineske “socijalističke tržišne ekonomije” “državni sektor” koji se “ne smije mijenjati” (Martinez, str. xi). Ali, kako je rekao Lenjin, „oslanjanje na čvrstinu ubjeđenja, lojalnost i druge sjajne moralne kvalitete je sve samo ne ozbiljan stav u politici“.

Martinez nam kaže da kineska država „održava čvrstu kontrolu nad 'komandujućim razinama' ekonomije'”, kao što su banke, od kojih su vodeće u državnom vlasništvu i stoga su “primarno odgovorne vladi, a ne privatnim dioničarima” (str. xii, naš kurziv). Drugim riječima, postoje privatni dioničari državnih banaka. Sve to „znači da kapital nije u stanju da preuzme kontrolu nad ukupnim ekonomskim tokom i da je privreda usmjerena na dobrobit naroda u cjelini“.

Ali šta znači 'koristiti narod u cjelini'? Ko odlučuje šta je od koristi 'narodu'? Šta se tačno računa kao „narod” (svi Kinezi, podjednako, bez obzira na klasu?) i kako je država u stanju da „usmjerava” privatni sektor na ovaj način? Martinez elaborira:

„Osnovna definitivna karakteristika socijalističkog društva nije relativna proporcija javnog i privatnog vlasništva, već konsolidacija političke moći u radničkoj klasi i njenim saveznicima. Socijalistička država može jasno da inkorporira tržišne mehanizme, sve dok oni funkcionišu pod vođstvom države i uvode neke pogodnosti za radne ljude; sve dok kapitalu nije dozvoljeno da postane politički dominantan. Kao što je Deng insistirao: „Ako tržišta služe socijalizmu, ona su socijalistička; ako služe kapitalizmu, ona su kapitalistička.”

Ali ipak, nismo ništa mudriji u pogledu toga šta se smatra „služenjem socijalizmu” proizvodeći „neku korist za radne ljude”, a šta ne. Sigurno bi Martinez priznao da tržišta imaju inherentnu tendenciju da 'služe kapitalizmu', a ne socijalizmu? Zar u ovoj tendenciji nema opasnosti? Ne postoji li opasnost od korupcije, da država kaže da „služi narodu“, a u stvarnosti samo puni svoje džepove?

Martinez nastavlja:

„Glavni prioriteti kineske vlade u sadašnjoj eri su u velikoj mjeri u skladu sa zahtjevima kineskog naroda [kako on zna koji su njihovi zahtjevi?], posebno: zaštita kineskog jedinstva i teritorijalnog integriteta; poboljšanje životnog standarda; suzbijanje korupcije; zaštita životne sredine; iskorjenjivanje siromaštva; održavanje mira i stabilnosti; zaštita zdravlja i blagostanja ljudi; i ponovno uspostavljanje nacionalnog prestiža Kine” (str. xvi)

Uključivanje "zaštite jedinstva i teritorijalnog integriteta" i "ponovnog uspostavljanja nacionalnog prestiža Kine" sumnjivo zvuče kao prioriteti vladajuće klase, a ne "naroda". Naravno, vlada može tvrditi da ima 'glavne prioritete' ugodne za uho, ali da li je zaista iskorijenila siromaštvo, korupciju i degradaciju životne sredine, to je sasvim drugo pitanje. I zar se vladajuća klasa bilo koje uspješne kapitalističke zemlje ne bi rado namotala na vrlo sličan skup 'prioriteta'? Ne bi li japanski, južnokorejski i tajvanski kapitalisti tvrdili da su 'poboljšali životni standard', 'iskorijenili siromaštvo', 'suzbili korupciju', itd., itd.?

Trebamo li samo vjerovati Si Đinpingu na riječ da on predstavlja 'konsolidaciju političke moći u radničkoj klasi', ima njihove najbolje interese u srcu i da je u stanju da ostane slobodan od koruptivnog uticaja ogromne količine kapitala i nejednakosti u Kini?

Ovo je zbir Martinezove i Rosove analize problema i opasnosti od dugoročne upotrebe tržišnih mehanizama – sve je u redu, jer državni sektor ostaje (prilično) veliki i država dijeli interese “naroda”.

Sada, kada bi državna preduzeća bila dominantna i usmjeravala privredu ka socijalizmu i komunizmu, državna preduzeća bi prirodno jačala vremenom, na način da bi privreda postepeno postajala više planska, harmoničnija, a društvo ravnopravnije. Je li ovo ono što nalazimo?

Zanimljivo je da sam Martinez sa odobravanjem citira Martina Žaka kada se hvali da je „kineska vlada nastojala da brojna državna preduzeća učini što efikasnijim i konkurentnijim. Kao rezultat toga, prvih 150 državnih firmi, daleko od toga da su hrome patke, postale su enormno profitabilne, a njihov ukupni profit dostigao je 150 milijardi dolara u 2007. godini” (str. xiii, naš kurziv).

Ovi ogromni profiti su enormno značajni. Ali Martinez insistira da država usmjerava ove kompanije da investiraju u manje profitabilne, ali društveno korisnije ciljeve, poput željeznice do udaljenih provincija, i to je ono što dokazuje da one postavljaju osnovu za socijalizam. Pa ipak, želi se pohvaliti i da su “enormno profitabilne” i da izvor ekonomskog uspjeha Kine leži upravo u iskorištavanju te profitabilnosti.

Iako je tačno da je pod Sijem došlo do određenog jačanja državnog sektora, istovremeno su ova preduzeća bila pod sve većim pritiskom da ostvare profit i tako posluju po tržišnoj logici:

“Tokom protekle tri godine, Peking je donio finansijske ciljeve za državna preduzeća, uključujući prinos na kapital ili rast neto dobiti. Ali ove godine, vlada je preduzela važan dodatni korak, rekavši menadžmentu SOE (državna preduzeća prim.prev.) da će početi da ih procjenjuje na osnovu učinka na berzi. „U poređenju s prethodnim krugovima reformi, ova reforma će imati veći uticaj jer direktno povezuje indikatore finansijskog tržišta sa [ocjenom učinka] za više menadžere u državnim preduzećima“, rekao je Robin Huang, profesor prava na Kineskom univerzitetu u Hong Kongu .” (Financial Times, 17. april 2024.)

Dakle, dok gigantska državna preduzeća zauzimaju važnu poziciju u ekonomiji, za birokratiju KPK se ne smatraju značajnim rezultati koje postižu sa stanovišta nekog ekonomskog plana, već kako se ponašaju na tržištu. Drugim riječima, tržište diktira državi, a ne obrnuto.

Istina je da nakon revolucije neće sve biti nacionalizovano. Ne bi bilo tehnički izvodljivo planirati cjelokupnu privredu, pa bi se, u ovoj ili drugoj mjeri, privatnom sektoru omogućilo da radi i ostvaruje profit, kako bi se ta dobit mogla oporezovati i vraćati u planirani sektor ekonomije. Na taj način bi se planirani sektor izgradio do tačke da se potrebe društva mogu u potpunosti zadovoljiti javnim planom, a motiv profita odumire. Iz ovoga nikako ne proizlazi da i državni dio privrede treba da posluje po profitnom motivu!

Koje su stvarne posljedice da se državnim preduzećima da određena autonomija da ostvare profit, kao što se dešavalo 1980-ih i 90-ih? Eksplozija zaduženja, špekulacija, korupcije i opscene nejednakosti ne samo privatnog, već i državnog sektora. Kineska država, iako je zadržala daleko veći uticaj na ekonomiju od većine zapadnih država, zapravo je izgubila kontrolu nad ekonomijom i sopstvenim državnim preduzećima.

Na primjer, 2011. godine glasnik KPK, China Daily, objavio je sljedeće:

„Kina je 2009. postavila ograničenja na plate – 2,8 miliona juana [oko 440.000 dolara] za rukovodioce državnih preduzeća – ali izgleda da je ova politika ignorisana... Najplaćeniji izvršni direktor u državnom preduzeću je Han Đunliang, koji je ove godine platio 8,58 miliona juana od strane Sinovel Wind Group Ltd… 'Plaćanja izvršnih direktora ne zavise samo od njihovog učinka. O tome odlučuje i tržište,' kaže Dženifer Feng... Vlada je dopustila rukovodiocima državnih preduzeća da drže i prodaju mali postotak dionica svojih kompanija od 2005.

Činjenica da je država izgubila kontrolu nad ekonomijom odražava se i u činjenici da je Kina ponovo podložna zakonima kapitalističke krize. Ros i Martinez hvale Kinu zbog izbjegavanja krize iz 2008. godine, koju vide kao dokaz njene planske, a ne kapitalističke ekonomije. Ali oni vrlo olako objašnjavaju kako je Kina u tom trenutku izbjegla recesiju.

Godine 2009., na vrhuncu te krize, kineski premijer Ven Đabao izjavio je sljedeće: „Trenutna kriza je nanijela prilično veliki uticaj na kinesku ekonomiju. Suočavamo se sa ozbiljnim izazovima, uključujući prije svega smanjenje vanjske potražnje, višak kapaciteta u nekim sektorima, teške uslove poslovanja za preduzeća, rastuću nezaposlenost u urbanim sredinama i veći negativan pritisak na ekonomski rast… Mi se uglavnom oslanjamo na povećanje efektivne domaće potražnje, posebno potražnje potrošača, kako bi podstakli ekonomski rast. Pravovremeno smo se prilagodili pravcu naše makroekonomske politike, brzo usvojili proaktivnu fiskalnu politiku i umjereno laku monetarnu politiku” (naš kurziv).

Drugim riječima, Kina je patila od istih klasičnih simptoma krize uzrokovane anarhijom kapitalističkog tržišta: hiperprodukcije, iako kineska birokratija koristi isti eufemizam kao zapadni, buržoaski ekonomisti, govoreći o 'prekapacitetu'. U socijalističkom planu proizvodnje hiperprodukcija bi bila nezapamćena. Korisni proizvodi bi se proizvodili i distribuisali prema planu kako bi se zadovoljile potrebe.

Ali u kapitalizmu, proizvodnja se odvija za tržište nepoznate veličine i za profit. Povremeno, kako svaki kapitalista pokušava da prigrabi što veći dio tog tržišta za sebe, sistem biva zahvaćen krizama hiperprodukcije – ne zato što nema potrebe za takvim robama, već zato što ih tržište ne može apsorbovati. Rezultat su kriza, bankroti, nezaposlenost i sve ostale pošasti kapitalizma.

Kejnzijanske metode mogu se koristiti za privremeno ublažavanje takve krize povećanjem potražnje u suočavanju s klasičnom kapitalističkom krizom. Kina je iskoristila svoju državnu kontrolu nad bankarskim sistemom za izdavanje neviđenih iznosa kredita kako bi finansirala infrastrukturu i druge projekte, u nadi da će spriječiti krizu. Ali takve kejnzijanske metode imaju svoja ograničenja.

Kratkoročno, ovo je manje-više upalilo, kao što je često slučaj sa stimulativnim mjerama u kapitalističkoj ekonomiji. Ali obim podsticaja – jednog od najvećih u istoriji – bio je toliki da je imao neopisive reperkusije po kinesku ekonomiju, čiji se puni efekti još uvijek osjećaju. Budući da Kina nije planska ekonomija, pa čak i državne banke i druga preduzeća nastoje da ostvare i zadrže profit, stimulacija je imala sve vrste neželjenih posljedica.

Prije svega, uzrokovala je nagomilavanje duga države, preduzeća, a prije svega lokalne samouprave. Ovo priprema put za još dublje krize u budućnosti, kao što ćemo dalje objasniti. Konkretno, vidjeli smo i eksploziju 'bankarstva u sjeni', odnosno ilegalnog ili polu-legalnog neregulisanog bankarstva. Ven Đabao se možda nadao da će eksplozija pozajmljivanja iz podsticaja biti usmjerena na upravo onu vrstu društveno korisnih, ali manje profitabilnih projekata za koje Martinez tvrdi da se državno vlasništvo koristi u Kini. Ali upravo zato što su bili manje profitabilni, to nije bio slučaj. Prema Financial times iz 2011.:

„Najprofitabilnija aktivnost državnih banaka u prvoj polovini ove godine nije bilo kreditiranje preduzeća, već finansiranje trustova i podzemnih banaka, pokazuju finansijski izvještaji banaka. Ipak, razumljivo je da banke žele da maksimiziraju profit, posebno u vrijeme kada depoziti nestaju. U prvih 15 dana septembra, na primjer, državne banke 'velike četvorke' pretrpjele su neto gubitak u depozitima od 420 milijardi RMB – više od četiri puta više od kredita u istom periodu – jer su štediše pobjegle u banke u sjeni s visokim dobitima.” (naš kurziv)

Drugim riječima, pritisak tržišta uslovljavao je poteze ovih banaka, a željeni društveno-korisni efekti podsticaja nisu postignuti. Banke (državne i privatne) djelovale su kapitalistički. Kao i u drugim zemljama, stimulans je doveo do eksplozije kratkovide špekulativne aktivnosti. Prema drugom članku iz Financial times iz 2011.:

„[bankarstvo u sjeni] omogućava kompanijama – neke procjene kažu da je 90 posto zajmodavaca u sjeni u državnom vlasništvu – da ostvare zdravije povrate nego što bi mogle ostavljajući gotovinu na depozitu [tj. sa zvaničnim bankama]... [u državnom vlasništvu] PetroChina ima ogranak za upravljanje imovinom, trust banku, komercijalnu banku kao i internu finansijsku jedinicu. [U državnom vlasništvu] Baosteel Group ima 98 posto udjela u Fortune Trust, jednoj od najvećih trust firmi, dok [u državnom vlasništvu] Hunan Valin Iron i Steel Group ima 49 posto udjela u Huachen Trust.” (naš kurziv)

Vrlo je jasno da država ne „dominira“ ekonomijom, iako ima uticajniju ulogu nego u ekonomijama svojih zapadnih konkurenata. Ali poenta je da su, čak i ako su banke „primarno odgovorne vladi, a ne privatnim dioničarima“, i banke i vlada nemoćne pred diktatom tržišne nužnosti. Tržišta ne 'služe socijalizmu'.

U stvari, nema ničeg posebno neobičnog u pogledu obima kineskog državnog sektora, posebno kada se uzme u obzir činjenica da on ostvaruje vlastiti profit i konkuriše na tržištu. Većina zemalja koje su imale uspjeh u razvoju kapitalizma od dvadesetog vijeka pa nadalje, morale su to učiniti uz teške državne intervencije, smjernice i zaštitu. To je zato što je kapitalistička klasa u takvim zemljama bila preslaba da se takmiči s etabliranijim kapitalistima zemalja poput Britanije, Francuske i SAD-a, i preslaba da izvrši revoluciju protiv feudalne ili pretkapitalističke vladajuće klase u svojoj zemlji.

Izvor: Wikimedia Commons

U Japanu, „vlada je igrala važnu ulogu u ekonomiji, razvijajući i održavajući odnose sa poslovnim svijetom, i nudeći pomoć u oblastima koje je favorizovala i onim kompanijama koje je favorizovala... Vlada je oklijevala da ekonomski razvoj prepusti tržišnim silama. Još uvijek oklijeva.” (Kenneth Henshall, 'Istorija Japana, od kamenog doba do supersile' (1999).

U Italiji je Musolini stvorio Institut za industrijsku rekonstrukciju, što je značilo da je država direktno razvijala industrijska preduzeća. Pjetro Grifone je 1940. napisao da su “u cjelini bankarstvo i velike industrije, posebno industrija oružja, s obzirom da je bila od tako važnog javnog interesa – stavljene pod direktnu kontrolu države”. Godine 1936. „80% uvoza i 60% izvoza je pod kontrolom državnih monopolskih organizacija“ (Emilio Sereni). Još početkom 1990-ih, država u Italiji je kontrolisala 70 odsto bankarskog sistema i velike dijelove privrede.

Kao što smo na drugim mjestima istakli, Tajvanski savjet za ekonomsko planiranje i razvoj izvještava da je „privatni sektor prvi put prestigao javni sektor u potrošnji na istraživanje i razvoj 1993. godine“.

“Do sada je državni sektor činio trećinu BDP-a i četvrtinu ukupne zaposlenosti, više nego u “komunističkoj” Kini prema nekim statistikama… 1952. godine industrijska proizvodnja u državnim preduzećima (DP) na Tajvanu činila je 57% od ukupnog broja”.

U Južnoj Koreji, pod diktaturom Park Čung Hija, država je nacionalizovala bankarstvo do tačke u kojoj je kontrolisala 96,4 posto finansijske imovine zemlje! Zatim je pokrenula niz 'petogodišnjih planova', koje je vodio Odbor za ekonomsko planiranje, u kojima je država naložila bankama da kreditiraju industrijske konglomerate (čebole) koji razvijaju tešku industriju, uključujući brodogradnju, čelik i hemikalije.

Od ruralne ekonomije zasnovane na izvozu niskotehnoloških proizvoda napravljenih jeftinom radnom snagom, Južna Koreja je razvila značajnu industrijsku bazu, s velikim brojem ljudi koji su migrirali sa sela u gradove i postala izvoznik visokotehnoloških proizvoda. Proces je izuzetno sličan onom koji je iskusila Kina. Opisan je kao "upravljani kapitalizam", ali nikome nije palo na pamet da ga nazove "socijalizmom".

U slučajevima Japana, Tajvana i Južne Koreje, strah od komunizma doveo je državu da prisili kapitaliste da ulažu velika sredstva, ponekad protiv njihovih ličnih interesa. Iz tog razloga, tri zemlje su imale koristi od američke pomoći i preferencijalnih trgovinskih uslova. Ipak, ostaje poenta da je na mjestima gdje se kapitalizam razvijao mnogo kasnije i sa slabijom kapitalističkom klasom nego u zapadnoj Evropi, bila neophodna teška državna intervencija da bi se zaštitio i njegovao ovaj proces.

Naravno, kineski slučaj ima bitne razlike u odnosu na ove primjere, prije svega u tome što je partija koja je vodila revoluciju 1949. ostala na vlasti, a kineska vladajuća klasa je uključena u borbu za vlast protiv američkog imperijalizma. Ovi faktori čine mnogo manjom vjerovatnoću da će Kina u skorije vrijeme u potpunosti 'liberalizovati' svoju ekonomiju, a još manje svoju politiku.

Ono što oni pokazuju je da je ono što se na prvi pogled može činiti izuzetnim fenomenom, u stvari vrlo normalno. Ako pogledamo dalje od etiketa, retorike i propagande, nalazimo u vratolomnom ekonomskom rastu Kine, u njenom izvlačenju miliona iz siromaštva i oslanjanju na državnu intervenciju, samo tipične karakteristike zemlje koja je uspješno razvila kapitalizam, ali sa zakašnjenjem.

Treba samo poslušati vođstvo KPK da se to vidi. Ros i Martinez vole da pokažu određene citate Deng Sjaopinga i Si Đinpinga koji ispovijedaju svoju marksističku viziju Kine. Međutim, ako zaista proučite ove citate, primijetićete da su uvijek povezani s dugoročnim razvojem Kine, njenim udaljenijim ciljevima. Ove citate uvijek karakteriše njihova apstraktnost. Da budemo iskreni, to su floskule.

Izvor: UN Geneva, Flickr

Postoji mnogo drugih citata koje Ros i Martinez odlučuju da ne ističu. Na primjer, na Nacionalnom narodnom kongresu 2020. u Pekingu, Si je rekao: „Došli smo do shvatanja da ne trebamo zanemariti sljepoću tržišta, niti se trebamo vratiti na stari put planske ekonomije“. Kako prenosi Xinhua, on je istakao da je "Kina posvećena tome da vidi kako tržište igra odlučujuću ulogu u raspodjeli resursa".

The Economist izvještava da je 6. septembra 2021. “Liu He, zamjenik premijera, pokušao da uvjeri privatne biznismene, govoreći da su njihova nastojanja kritična za ekonomiju zemlje.” Želeći da ublaži strah kineskih kapitalista da vlada ne drži njihove interese u srcu, Odjeljenje za propagandu Centralnog komiteta sazvalo je konferenciju za štampu. Cijela svrha ove konferencije bila je da jasno stavi do znanja da KPK nema namjeru “ubijati bogate i davati siromašnima”.

Ono što imamo u Kini je buržoaski bonapartistički režim, odnosno kapitalistički način proizvodnje u kojem država, iz istorijskih razloga, može igrati mnogo nezavisniju i moćniju ulogu nego u zemljama poput Britanije i Amerike. Uprkos ovoj činjenici, ovaj režim počiva na kapitalističkoj ekonomiji, brani kapitalističke vlasničke odnose i stoga je dužan da prihvati zakone kapitalizma.

Kuda ide Kina?

Naši autori su kineski optimisti. Uvjereni su da će kineska ekonomija nastaviti da raste, stručno vođena državnom intervencijom sve dok je ovaj ras ne prenese u socijalizam. Za njih, kineski rast je bez kontradikcija. Samo će nastaviti da izvlači ljude iz siromaštva bez stvarnih prekida. Ros nam uvijek iznova govori da “rast BDP-a ima dramatične društvene i lične posljedice – tj. rast BDP-a po glavi stanovnika nije društveno ‘neutralan’, već je visoko društveno pozitivan.” (Ros, str. 28)

U ovome nema ni trunke dijalektike. Argument je jednostavan: 'Kina je porasla i tako će nastaviti rasti. Rast znači da radnici imaju više novca, pa je rast socijalistički.’ Da, životni standard je porastao, ali je takođe porastao u zapadnoj Evropi, Sjevernoj Americi i drugim istočnoazijskim ekonomijama. Ali radnička klasa u ovim zemljama ostaje eksploatisana, kao što je to slučaj u Kini. Marksizam razumije društvo u smislu društvenih odnosa, a ne apsolutnog bogatstva.

Rast Kine zasniva se na klasnim kontradikcijama i stoga ne može trajati. Prema The Economist u 2021. Kina je imala 698 milijardera, skoro isto koliko i SAD (724). Prema Hindustan Times, dvadeset najbogatijih kineskih „zakonodavaca“ vrijede 534 milijarde dolara.

Kineska nejednakost je tako brzo rasla, da je od jedne od najravnopravnijih zemalja na svijetu postala jedna od zemalja sa najviše nejednakosti, s Džini koeficijentom (mjerom ekonomske nejednakosti) nešto višim od SAD-a i Britanije. Veliki kineski gradovi su neka od najnepovoljnijih mjesta na svetu.

Sada đavo dolazi po svoje. Kineski rast je završen. Odjednom se čini da država više nema veliku kontrolu nad ekonomijom i skače od jedne politike do druge u nadi da će podići ekonomsko povjerenje. Varnica za krizu koja je zahvatila privredu bio je nespretan pokušaj države da se izbori sa prevelikim dugovima i imovinskim špekulacijama.

Ros i Martinez tvrde da je država u stanju, putem svoje kontrole nad bankama i drugim preduzećima, usmjeriti investicije ka društveno korisnim projektima, umjesto prema pohlepnim špekulacijama. Glavni primjeri za to su kolosalni procvat infrastrukture i izgradnje. Ali pošto se privreda, uključujući državna preduzeća i banke, vodi prema profitu, ovi projekti su bili špekulativni. Oni su finansirani dugovima. A dug se mora vratiti sa kamatama.

Ova kamata predstavlja potraživanje na profitu ostvarenom investicijom zasnovanom na dugovima. Ali, u kapitalističkoj ekonomiji, profit se ne može uvijek ostvariti. Dođe trenutak kada se shvati da je veliki iznos pozajmljivanja neispravan, da se dug ne može vratiti jer uglavnom nije ostvaren profit. Upravo to se dogodilo sa procvatom imovine i infrastrukture, koji su se sada pretvorili u havarije.

Izvor: Can Pac Swire, Flickr

Financial Times je 13. marta 2024. objavio:

“Peking je naredio desetak visoko zaduženih područja, od kojih su mnoga manje razvijena i udaljena od obale, da obuzdaju infrastrukturnu potrošnju pokušavajući da ublaži decenijsku investicionu gužvu za koju mnogi vjeruju da je neodrživa... Provincija Guejdžou je bacila po strani toliko infrastrukturnih planova da se predviđa da će pokrajinski izdaci za velike projekte ove godine pasti za 60 posto... „Vlade svih nivoa bolje da se naviknu na stezanje kaiša i počnu shvaćati da to nije privremena potreba, već dugoročno rješenje“, rekao je ministar finansija Lan Fo'an na konferenciji za novinare... "Svi mi Kinezi moramo stegnuti kaiš, a ne samo lokalne vlade", rekao je Žang Šujang, delegat Guejdžou u NNK [Nacionalni narodni kongres]. “Živjeti štedljivo je naša slavna tradicija kao kineske nacije”… Yuekai Securities procjenjuje da je zbog gradnje infrastrukture u provinciji [Guejdžou] ukupni dug, uključujući vanbilansne obaveze, iznosio 137 posto njenog bruto domaćeg proizvoda.”

Drugim riječima, Kina je na početku klasične kapitalističke krize izazvane pretjeranim špekulacijama i zaduženjima, a zapravo uzrokovana anarhijom i kontradiktornostima kapitalističke proizvodnje. A odgovor na to je skoro isti kao na Zapadu nakon 2008: štednja. Državna vrhovna ekonomska kontrola i planiranje društvenih potreba se ne vide nigdje.

Da je Komunistička partija Kine bila istinska komunistička partija, a „socijalistička tržišna ekonomija“ zaista bila sredstvo za postavljanje temelja socijalizma, sigurno bi kapitalistička kriza koja sada očito zahvata Kinu označila kulminaciju tog procesa? Kineska ekonomija je sada druga po veličini u svijetu. Ima najveću radničku klasu na svijetu, koja je takođe visoko obrazovana. Većina stanovništva sada živi u gradovima. Ima infrastrukturu svjetskog nivoa. Ima ogroman i visoko napredan industrijski kapacitet. U mnogim oblastima, njena tehnologija prednjači u svijetu.

Višedecenijski „eksperiment” s tržišnim reformama doveo je do značajne monopolizacije. Umjesto da se sastoje od miliona malih privatnih preduzeća s malim kapitalom, mnoge kineske industrije su „zrele“, tj. veliki privatni monopoli poput Huaweija, ByteDancea, Ali Babe, BYD-a i CATL nadmašuju svjetsko tržište i zapošljavaju hiljade i hiljade radnika.

Sada je tržište na kojem posluju ove kompanije ušlo u krizu. Sigurno se teško može zamisliti zrelija situacija za eksproprijaciju kapitala u velikim razmjerama radi izgradnje socijalizma? Umjesto toga, država počinje primjenjivati mjere štednje.

Štrajkovi su već uobičajeni u Kini, uprkos svim naporima Kineske 'komunističke' partije da ih suzbije. Kako se kriza bude razvijala u Kini, to će podstaći radničku klasu na više akcija. Ovo će sve više poprimati generalni i politički karakter. Proteklih nekoliko decenija KPK je svoju reputaciju i legitimitet ostvarila svojom sposobnošću da ostvari konstantan porast životnog standarda. Ros i Martinez takođe svoje argumente zasnivaju na ovoj činjenici. Kraj ovog višedecenijskog rasta stoga znači političku krizu za režim u Pekingu. Pucanje balona znači i pucanje staljinističkog navijanja za kineski kapitalizam.

Tekst je objavljen 07. juna 2024.