Oluja se sprema na Bliskom istoku dok Izrael, podržan od strane zapadnih imperijalističkih sila, gura regiju sve bliže razarajućem regionalnom ratu, ističući još jednom izbor pred čovječanstvom: ili socijalizam ili barbarstvo.

U prva dva tjedna svoje agresije protiv Libanona, izraelska vojska je bombardirala više od 3.600 lokacija širom zemlje, ubivši najmanje 1.800 ljudi i ranivši više od 10.000, od kojih su velika većina bili muškarci, žene i djeca koji nisu imali nikakve veze s Hezbollahom. Do sada je gotovo milijun ljudi, od 6 milijuna ukupnog stanovništva, moralo pobjeći iz svojih domova, dodajući ogroman pritisak zemlji koja je već pogođena dubokim društvenim i ekonomskim krizama.

Godinu dana izraelskih bombardiranja već su pretvorili pojas Gaze u ruševine. Desetine tisuća Palestinaca je ubijeno, stotine tisuća osakaćeno, a milijuni su raseljeni. Cionistički režim sada otvoreno obećava da će slična sudbina pogoditi Libanon.

Oni su pokrenuli neviđenu kampanju terora nad palestinskim i libanonskim narodom. Oni su izvršili terorističke napade preko pagera i walkie-talkiea u Libanonu, što je dovelo do desetaka smrtnih slučajeva i tisuće ozlijeđenih. U Beirutu su ubili Hassana Nasrallaha, vođu Hezbollaha, najveće političke stranke u Libanonu. U Teheranu su ubili Ismaila Haniyeha, vođu Hamasa, vladajuće stranke u Gazi.

Važno je naglasiti da su u vrijeme njihove smrti, oba ova čovjeka vodila pregovore o prekidu vatre s Izraelom. U Siriji, Izrael je neprekidno bombardirao lokacije širom područja pod kontrolom vlade, ubivši stotine ljudi i atentirajući niz iranskih, libanonskih i sirijskih dužnosnika. Oni su bombardirali i Jemen, sve dok su također prijetili da će napasti ciljeve bilo gdje u regiji.

Izraelski agresori nazivaju sve ovo "samoobranom", uz svoju ciničnu aroganciju. Njihovu poruku ponavljaju zapadni političari i mediji. Naravno, svaka poštena osoba može da prozre kroz ovu laž. Izraelske akcije izazivaju ogorčenje među radnicima i mladima diljem svijeta.

S jedne strane, imamo jednu od tehnološki najnaprednijih oružanih snaga, u potpunosti podržanu od strane američkog imperijalizma, najjače vojne sile na svijetu. S druge strane, imamo palestinski i libanonski narod, koji - kao što izraelski stratezi sami nikada ne oklijevaju naglasiti - posjeduju daleko slabije vojne sposobnosti i daleko manje oružane snage.

Razina smrti i uništenja koju je Izrael izasuo na Libanonu i Gazi daleko je nadmašila ono što su Hamas ili Hezbollah ikada uzvratili. A ipak, u besramnoj suprotnosti s njihovom obranom izraelskog barbarstva, zapadni mediji ističu i osuđuju svaku akciju Palestinaca, Hezbollaha u Libanonu ili Irana. Prevrćući stvarnost naglavačke, oni prikazuju žrtve agresije kao agresore.

Oni nastavljaju ignorirati pravi uzrok sukoba, a to su desetljeća nemilosrdnog ugnjetavanja Palestinaca koji su nasilno protjerani iz svoje domovine, zgrnuti u izbjegličkim kampovima, i koji su vidjeli kako im se sve više i više njihove zemlje sistematski oduzima. Isto tako, malo ko spominje izraelske ratove u Libanonu i činjenicu da je okupirala zemlju 15 godina do 2000. godine.

Neka nema sumnje u stajalište revolucionarnih komunista. Čvrsto stojimo na strani potlačenog naroda protiv izraelskoga i američkog imperijalizma. Dajemo nedvosmislenu podršku palestinskom narodu u Gazi, Zapadnoj obali i cijeloj regiji. Mi smo na strani libanonskog naroda, kao i naroda Irana, Iraka, Sirije i Jemena, koji su također bili meta izraelskih napada. Oni imaju svako pravo da se brane od izraelske agresije.

Izraelski režim i zapadne sile koje ga podržavaju neprijatelji su radnika i mladih Bliskog istoka. Već više od stoljeća uništavaju regiju, držeći je pod čizmom barbarskog imperijalističkog ugnjetavanja.

Poredak "zasnovan na pravilima"

Dok izraelske kopnene snage prelaze granicu u južni Libanon, jasno je da se mnogo veća invazija sprema. Mediji, međutim, nam govore da vojska jedne nacije koja prelazi na teritoriji druge uopće nije invazija. Kažu da je to samo "ograničen kopneni upad" i čin "samoobrane".

Kada je Rusija ušla u Ukrajinu, zapadne sile su padale na noge da osude ono što su lažno opisivale kao "neprovociranu invaziju", jednostavno ignorirajući stalne provokacije NATO-a protiv Rusije. Ali gdje je osuda Izraela kad u roku od 12 mjeseci ne napada jednu, nego dvije nacije, i bombardira i napada još tri, čak koristeći terorističke metode?

Kada civilna područja u Ukrajini budu pogođena ruskim bombama, ne nedostaje bijesa i zgroženost protiv Rusije i Vladimira Putina u zapadnoj štampi. A ipak, Izrael je ubio mnogo više civila u toku jedne godine nego što je Rusija u toku dvije i pol godine rata.

Kada je Izrael ubio Hassana Nasrallaha, njihove bombe su prvo morale proći kroz stambeni blok od šest do osam katova, pretvorivši ga u ruševine prije nego što su mogle prodrijeti dublje u zemlju kako bi stigle do sjedišta Hezbollaha. Konačni ishod bio je potpuno rušenje urbanog područja većeg od nogometnog igrališta, ostavljajući stotine obitelji mrtvih pod ruševinama. Nisu imali šanse da pobjegnu dok su bombe padale na njih usred noći. Naravno, malo ili ništa od toga nije bilo naglašeno u zapadnoj štampi. Zapravo, akcija je dočekana pljeskom od strane SAD-a i njihovih saveznika!

Blizu 2.000 libanonskih civila je već ubijeno izraelskim bombama, a broj raste svaki dan. Počinitelji ovog pokolja ne pokušavaju čak ni sakriti svoju radost prizorom ovog užasnog pokolja. Prošlog prosinca, Netanyahu je sam zaprijetio da će Izrael "sam pretvoriti Beirut i južni Libanon, koji su nedaleko odavde, u Gazu i Khan Yunis". On i drugi izraelski visoki dužnosnici ponovili su ovu izjavu u nekoliko navrata od tada.

Radnici i mladi širom svijeta opravdano pitaju, zašto nema bijesa oko svega ovoga? Gdje su službene osude? Gdje je medijska pokrivenost? Gdje su ogorčeni urednici i vatreni govori o nepovrjedivost nacionalnog suvereniteta i svetosti života civila?

Ako je reakcija na rat u Ukrajini nešto što bi trebali uzet kao primjer, onda bi sigurno Hassan Nasrallah ili drugi visoki libanonski dužnosnici trebali biti tretirani kao nacionalni heroji koji brane svoju domovinu od strane stranih agresora. Trebali su letjeti ravno u Europu i SAD, obilaziti parlament za parlamentom, primajući milijarde dolara vojne i financijske pomoći za borbu protiv izraelske agresije - sve dok je potrebno.

Svi znamo zašto se to nije dogodilo. To je zato što su Nasrallah i stotine nevinih civila koji su živjeli iznad sjedišta Hezbollaha hladnokrvno ubijeni uz pomoć 80 američkih JDAM-ovih bombi za razbijanje bunkera. Umjesto da izraze ogorčenje, svi zapadni lideri su napali Hezbollah zbog korištenja civila kao "ljudskog štita". To jest, okrivili su Hezbollah za izraelsko ubijanje civila zapadnim oružjem.

A što se desi kad Hamas, Hezbollah ili Iran uzvrate paljbu na Izrael? Je li predstavljena kao opravdana samoobrana? Naravno da ne. Cijela histerična medijska mašinerija je u punom pogonu protiv takozvanih barbarskih Iranaca, Hezbollaha, i tako dalje.

U stvarnosti, samo je mali broj osoba ubijen u bombardiranjima unutar Izraela u protekloj godini. Prema Amnesty International, čak i prije početka ovog bombardiranja, broj poginulih u Libanonu od rutinskih izraelskih raketnih napada iznosio je 589. Za usporedbu, samo 34 osobe su poginule u raketnom napadu Hezbollaha unutar Izraela. Prošlog tjedna, broj žrtava u Libanonu je skočio, dok je na izraelskoj strani samo šačica ubijenih.

Za razliku od Izraela, koji je svjesno ciljao civilna područja, do sada iranske rakete to nisu učinile. Ipak, sada se govori o uvođenju novih zapadnih sankcija Iranu zbog toga što se usudio uzvratiti Izraelu. Izrael, s druge strane, je ranije ove godine nagrađen paketom vojne pomoći od 8 milijardi dolara od strane američke administracije.

U stvarnosti "pravo Izraela da se brani" ne znači ništa drugo nego pravo Izraela da intervenira gdje god želi, bilo kojim sredstvima koje želi, u potpunosti nekažnjeno, da bombardira, puca, izglađuje i kažnjava bilo koga. A oni koji se usude braniti i boriti protiv tih napada su označeni kao neprijatelji i teroristi, ili još gore. To je primjena takozvanog "poretka zasnovanog na pravilima" na konkretne uvjete na Bliskom istoku.

I od čega se sastoji ovaj "poredak zasnovan na pravilima", možda se pitate? Što je ovaj mitski međunarodni poredak vladavine "demokratije" i "zapadnih vrijednosti"? Postoji samo jedno pravilo u ovom "poretku zasnovanom na pravilima": naime, sve što je u interesu američkog imperijalizma mora se provesti u svakoj datoj situaciji. Ako SAD ili njegovi saveznici u Britaniji, Francuskoj i Izraelu odluče bombardirati ili napasti određenu zemlju, oni to mogu učiniti, a žrtve se ne smiju ni pokušati braniti od takve agresije. Svatko tko se protivi automatski je neprijatelj Zapada i podložan je osudi, sankcijama i napadima, kako američki imperijalizam smatra potrebnim.

Tko je protiv mira?

Nakon mjeseci napada i provokacija, 2. listopada Iran je konačno odgovorio na brojne izraelske provokacije paljbom 180 projektila usmjerenih na nekoliko vojnih i obavještajnih postrojenja.

Predvidivo, britanski premijer Keir Starmer, uvijek željan pokazati svoju servilnost američkom imperijalizmu, odlučno je stao na stranu Izraela, rekavši da ''otvoreno osuđuje ovaj pokušaj iranskog režima da naškodi nevinim Izraelcima, da eskalira ovu nevjerojatno opasnu situaciju i gurne regiju sve bliže rubu.'' Potpredsjednica SAD-a Kamala Harris slijedila je primjer, rekavši: "Jasno mi je da je Iran destabilizirajuća, opasna sila na Bliskom istoku", dodajući: "Uvijek ću jamčiti da Izrael ima sposobnost da se brani od Irana i terorističkih milicija koje podržava Iran".

Čitajući takve izjave, čovjek ima osjećaj da smo prebačeni u neki bizarni paralelni univerzum. Ovdje imate izraelski režim koji je ubio desetke tisuća ljudi i uništio živote još milijunima, režim čiji premijer ne krije da je spreman uvući cijelu regiju u rat, a ipak je Iran prikazan kao mračna i demonska sila koja namjerava destabilizirati cijelu regiju.

Foto: No 10, Flickr

Zapravo, tijekom cijele prošle godine, Iran je pokazao ekstremnu suzdržanost. Dva mjeseca nakon ubojstva Haniyeha u Teheranu, Iranci nisu uzvratili. Hamas je također prihvatio sporazum o prekidu vatre koji je predložio Zapad. Ali uvijek je Benjamin Netanyahu bio taj koji je više puta sabotirao takve pokušaje da se okonča rat. U Libanonu, kako je izvijestio libanonski premijer, Hassan Nasrallah je pristao na sporazum o prekidu vatre s Izraelom samo nekoliko sati prije nego što ga je Izrael ubio.

Nadalje, iranski predsjednik Pezeshkian je u nekoliko navrata izrazio spremnost Irana za mirovne razgovore i spremnost za sklapanje sporazuma s Zapadom i Izraelom radi stabilizacije regije. Zapravo, izjavio je da su mu SAD i Zapad obećali prekid vatre u Gazi i povratak iranskom nuklearnom sporazumu ako se Iran suzdrži od odmazde. Bio je naivan da vjeruje Bidenovim obećanjima. Jasno je svakome tko ima oči da Benjamin Netanyahu uopće nije zainteresiran za mir.

Činjenica je da nakon godinu dana borbi u Gazi, Izrael nije postigao nijedan od svojih ratnih ciljeva, a to je: oslobađanje talaca i eliminacija Hamasa. Prije samo mjesec dana, nakon što je Netanyahu još jednom očigledno manevrirao kako bi uništio posljednji pokušaj sporazuma o prekidu vatre, njegova popularnost je bila u padu, i suočio se s masovnim prosvjedima, pa čak i generalnim štrajkom. On je vrlo svjestan činjenice da bi, ukoliko izgubi mjesto premijera, opet bio na sudu suočen s ozbiljnim optužbama za prevaru. Da bi ostao na vlasti, on mora nastaviti rat, i po mogućnosti uvesti SAD u njega. I on namjerava ostati na vlasti po svaku cijenu.

Američki imperijalisti i njihove marionete u Europi, naduveni vlastitim ponosom i arogancijom, nisu voljni poduzeti ni najmanji korak koji bi mogao izgledati kao slabost s njihove strane. Zato slijede Netanyahua na ovom katastrofalnom putu. Drže govore o prekidu vatre i potrebi za stabilnošću, ali na kraju Netanyahu zna da će doći na stranu Izraela, koji je njihov jedini čvrsti saveznik na Bliskom istoku.

Imajući to na umu, nakon dana prepirki sa zapadnim silama o mogućem prekidu vatre, Netanyahu se popeo na pozornicu Generalne skupštine UN-a s porukom svijetu: "Nema mjesta u Iranu koje duga ruka Izraela ne može dosegnuti, a to vrijedi za cijeli Bliski istok". Ovdje smo imali pravi glas cionističke vladajuće klase Izraela. Bila je to objava rata protiv bilo koga na Bliskom istoku tko se usudi stati na put cionističkom režimu; Izraelu se mora dopustiti da se širi, intervenira i miješa bilo gdje u regiji.

U tom kontekstu, rastući utjecaj Irana i njegovih saveznika postao je prepreka ciljevima izraelske vladajuće klase. Stoga Iran, Hezbollah i svi njegovi saveznici moraju biti kažnjeni i natjerani na pokornost, bez brige za živote koji su izgubljeni u tom procesu, ili generacije koje će morati platiti cijenu za takve akcije.

Rat s Iranom bi imao katastrofalne posljedice ne samo u regiji, već i globalno. Mogla bi se vrlo lako proširiti na druge zemlje Bliskog istoka i izravno uvući američki imperijalizam. U stvari, to je točno ono što Netanyahu radi. Međutim, bio bi u zabludi ako bi mislio da će mu to osigurati pobjedu. Daleko od toga.

Činjenica da Amerikanci sada jasno interveniraju na strani Izraela će imati vrlo ozbiljne posljedice. Jasno je da je Rusija razvila bliske odnose s Teheranom, i nesumnjivo će doći u pomoć Iranu na načine koje ne možemo predvidjeti s bilo kojim stupnjem preciznosti, ali će nesumnjivo imati vrlo značajan utjecaj na događaje.

Foto: Hanay, Wikimedia Commons

Naravno, nemoguće je znati stepen ruske upletenost u ovoj fazi sukoba. Međutim, čini se da je nedavni raketni napad Irana - koji je bio daleko razorniji nego što izraelska i zapadna štampa priznaju - računao na pomoć ruske obavještajne službe, a posebno satelita koji su daleko sofisticiraniji od svih koje Iranci trenutno posjeduju. Ako je to slučaj, to bi predstavljalo vrlo ozbiljno upozorenje i za izraelsku vladajuću kliku i za ratne huškače u Washingtonu.

Ova činjenica, daleko više od licemjernih izjava koji dolaze iz Washingtona da je Amerika "za mir", mogla bi natjerati Netanyahua da razmisli dvaput prije nego što pokrene sveobuhvatan rat protiv Irana.

Postoje i drugi faktori koje imperijalisti moraju uzeti u obzir. Sukob bi mogao nepredvidljivo izrasti, destabilizirajući jednu zemlju za drugom. Osim toga, Iran sada ima snažan poticaj da ubrza svoj nuklearni istraživački program i razvije nuklearno oružje. Sada je jasno iranskim vođama da bi to bila jedina prava garancija protiv napada na Iran od strane Zapada ili Izraela.

Svjetska ekonomija bi odmah osjetila šok. Cijene nafte porasle su za 5 posto u petak ujutro, nekoliko minuta nakon vijesti da je Bidenova administracija "razgovarala" s izraelskom vladom o mogućem zajedničkom osvetnom napadu na Iran. To nije ništa u usporedbi s onim što bi se moglo dogoditi ako bi došlo do prekida opskrbe naftom iz Perzijskog zaljeva. Izrael je već razmatrao mogućnost napada na naftna ili nuklearna postrojenja u Iranu. Iranci su zaprijetili napadom na naftna postrojenja u Zaljevu kao odmazdu.

Ako je dovoljno ugrožen, Iran također ima sposobnost da zatvori Hormuški tjesnac, kroz koji prolazi 20 posto svjetske nafte. Houthi u Jemenu također bi mogli ograničiti brodove kroz Bab-el-Mandeb tjesnac, kroz koji prolazi 30 posto svjetskog kontejnerskog prometa.

Foto: U.S. Embassy Tel Aviv, Wikimedia Commons

Posljedice svega toga bile bi katastrofalne za svjetsku ekonomiju, koja je već na rubu recesije. Mogla bi biti gurnuta u strmu krizu, s naglom inflacijom, poremećajem lanca snabdijevanja, zatvaranjem tvornica i dramatičnim porastom nezaposlenosti. Patnja bi se proširila daleko izvan granica Bliskog istoka. Radnicima i siromašnima cijelog svijeta bio bi predat račun da plate za ubitačne avanture imperijalista.

Potencijalna smrt i uništenje s kojima se suočavaju milijuni ljudskih bića nije briga za Netanyahua ili pobješnjelu izraelsku vladajuću klasu koja se sada postrojila iza njega. Isto vrijedi i za zapadne imperijaliste koji nastavljaju pružati izraelskoj vojsci novac, oružje i izravnu vojnu pomoć.

''Demokratska" maska kapitalističke klase je skliznula, otkrivajući svoje pravo lice: naime, klasu koja bi radije povukla čovječanstvo u pakao barbarizma nego se odrekla svojih uskih interesa. Potvrđuje ono što su komunisti uvijek govorili: da je izbor pred čovječanstvom socijalizam ili barbarstvo.

Borimo se protiv imperijalizma, borimo se protiv kapitalizma!

Ne treba duboko kopati da bi se vidjele rasističke supremacističke ideje svojstvene cionističkoj retorici, rasizam koji se ogleda u zapadnoj štampi. Prema ovom gledištu, muslimani s Bliskog istoka su primitivni, zaostali i reakcionarni po svojoj prirodi.

Ali sadašnji događaji još jednom otkrivaju pravo stanje stvari: da je imperijalizam glavni izvor reakcije u regiji. Prije svega, glavni izvor reakcije je zapadni imperijalizam, koji se već desetljećima miješa i podstiče ratove i sektaške sukobe, koji je nasilno usporavao ekonomski razvoj regije, držeći je čvrsto u zaostalosti i siromaštvu, dok istovremeno pruža Izraelu sve potrebne investicije i pomoć kako bi ga pretvorio u moćnu kapitalističku silu u regiji.

Cionisti opravdavaju svoje postupke tvrdeći da se bore za sigurnost Židova u Izraelu. Ali ono što su zapravo slijedili je politika sve veće kolonizacije palestinske zemlje i stanje gotovo trajnog sukoba. Na taj način nisu izgradili sigurno utočište za Židove Izraela. Naprotiv, izgradili su im zamku, zamku koju koriste kako bi zadržali vlastitu vlast, privilegije i profit.

Foto: M Waleed, Wikimedia Commons

Dokle god je izraelska vladajuća klasa na vlasti, neće biti mira i harmonije za narode Bliskog istoka. Cionistički režim, zauzvrat, je samo predstraža zapadnog imperijalizma. Bez pune financijske, diplomatske i vojne podrške zapadnih kapitalista, izraelska vojska se ne bi mogla dugo održavati.

Isti ljudi koji iskorištavaju i ugnjetavaju radničku klasu na Zapadu stoje iza beskrajnih ratova i građanskih ratova na Bliskom istoku. Treba samo pogledati ratove u Iraku (1990-91 i 2003-11) i Afganistanu (2001-21); građanski rat u Siriji koji je počeo 2011. i koji se nastavlja do danas; barbarski građanski rat u Jemenu koji je počeo 2014.; prošle ratove u Libanonu; zajedno s desetljećima dugim napadima na Palestince.

U svakom od njih, vidimo uključenost zapadnih sila, na ovaj ili onaj način. U konačnici, oni su odgovorni za sve ove sukobe.

Pretvorimo imperijalistički rat u klasni rat

Isti ljudi koji nam uvijek govore da nema dovoljno novca za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, mirovine i druge socijalne naknade, mogu iznenada pronaći milijarde dolara koje su im potrebne za vođenje imperijalističkih ratova na mjestima poput Bliskog istoka i Ukrajine. Borba protiv izraelskoga ugnjetavanja Palestinaca i ratova sa susjednim zemljama izravno je povezana s borbom radničke klase na Zapadu.

Nijedna količina peticija ili radikalnog jezika ne može zaustaviti cionističku ratnu mašineriju. Na silu se mora odgovoriti silom. A najmoćnija sila na planetu je radnička klasa, koja, jednom kada je mobilizirana, može pomesti sve prepreke na svom putu. Najbolji način da se podrži otpor palestinskog i libanonskog naroda je, dakle, da se bori protiv neprijatelja kod kuće: vladajućih klasa i njihovih vlada u imperijalističkim zemljama.

Zahtijevamo hitno prestanak podrške Izraelu, uključujući i obustavu izvoza oružja! Ali nemamo iluzije da će kapitalistička klasa to provesti. Radnička klasa i njezine organizacije moraju preuzeti borbu. Stoga bi trebalo podizati rezolucije na svim razinama unutar sindikata koji organiziraju radna mjesta uključena u proizvodnju i trgovinu oružjem, kako bi se nametnuo bojkot radnika kroz štrajkove i blokade pošiljki oružja.

Istovremeno, mora se pokrenuti kampanja za nacionalizaciju svih industrija oružja pod radničkom kontrolom. Umjesto sredstava za uništenje, ove napredne industrije moraju se preoblikovati kako bi proizvodile robu u korist cijelog društva. Umjesto tenkova, možemo proizvoditi traktore i ambulanta kola. Umjesto borbenih aviona, možemo ulagati u učinkovite sustave javnog prijevoza.

Zahtijevamo prestanak vojne pomoći Izraelu i Ukrajini. Umjesto toga, novac bi trebao biti iskorišten za poboljšanje obrazovanja, zdravstvene zaštite i drugih socijalnih programa u korist radničke klase.

Međutim, mi nismo pod iluzijom da kapitalistička klasa ima bilo kakvu namjeru provesti takve mjere. Njihovi interesi su u direktnoj suprotnosti sa interesima radničke klase, kod kuće i u inozemstvu.

Rat je sastavni dio kapitalizma. Sve veći broj ratova i opća nestabilnost samo su izrazi krize sustava. Utopijski je misliti da možete iskorijeniti ratove bez iskorjenjivanja njihovog glavnog uzroka: samog kapitalističkog sustava.

Stoga je nužno pripremiti masovni pokret za svrgavanje ratnih huškača koji predstavljaju prijetnju sigurnosti cijelog svijeta! Moraju biti zaustavljeni kolektivnim naporima svjetske radničke klase, koja je jedina klasa koja ima svojstveni interes za mir.

Dolje sa izraelskom ratnom mašinerijom!

Dolje sa ratnim huškačima na Zapadu!

Potpuna podrška palestinskom i libanonskom narodu u borbi protiv izraelske agresije!

Knjige, ne bombe!

Zdravstvo, a ne rat!

Nijedan rat osim klasnog rata!

Radnici svih zemalja, ujedinite se!