Uspjeh predizborne kampanje Fione Lali pokazuje širok utjecaj koji revolucionarne ideje mogu imati, ako se hrabro i vješto iskoriste. Ali postavlja i pitanja o komunističkim metodama i taktikama – vještina kojom marksisti moraju ovladati.

Ubrzo nakon što je Rishi Sunak najavio ove vanredne izbore, Revolucionarna komunistička partija (RCP) donijela je historijsku i uzbudljivu odluku da izađe na izbore sa svojom kandidatkinjom: Fionom Lali.

Vođenje izborne kampanje pod našom vlastitom zastavom, sa hrabrim, otvoreno komunističkim programom, veliki je korak naprijed.

Ovaj potez jasno postavlja pitanja temeljne naravi. Kakav stav komunisti zauzimaju prema Parlamentu? Kako da svoje ideje sprovedemo u djelo i izgradimo stvarni okvir za komunizam?

Zašto smo odlučili pokrenuti izbornu kampanju pod našom vlastitom zastavom? Šta se nadamo postići ovim?

Postoji mnogo faktora koji stoje iza ove odluke, uključujući neke koji su slučajni i veoma specifični za ovaj trenutak. Pronaći pravi trenutak i prave slogane za kampanju je umjetnost – umjetnost iskorištavanja prilika.

Sve je to tačno. No, također je tačno da slučajnosti izražavaju nužnost. Opšti kontekst ove kampanje je odlučujuća činjenica da postoji duboka i dugotrajna kriza kapitalizma, koja je zauzvrat izazvala krizu u buržoaskoj demokratiji i, posebno, reformizmu.

Sam Lenjin je istaknuo da “historija poznaje sve vrste transformacija”; da stranke mogu biti totalno preokrenute velikim događajima.

Istina jeste da je, za sada, Laburistička partija duboko nepopularna među većinom radnika i omladine, koji je s pravom ne vide kao 'svoju partiju'.

Taktika komunističke organizacije mora biti konkretna, a ne nepromjenjiva i apstraktna. Moramo krenuti od jasnog razumijevanja objektivne situacije u klasnoj borbi i njenog smjera, umjesto da se rigidno držimo bezvremenskih klasifikacija partija i taktika. Na taj način stičemo osjećaj za proporcije.

Perspektive za klasnu borbu su radna hipoteza i moraju se stalno testirati i prilagođavati na osnovu empirijskih dokaza.

Kriza reformizma

U prošlosti su reformističke partije poput Laburističke imale određeni stepen lojalnosti radničke klase. Poslijeratni ekonomski procvat omogućio je laburistima da sprovedu reforme koje su koristile radničkoj klasi.

No taj procvat je bio historijska iznimka. Od sredine 1970-ih godina, takvog procvata nije bilo. Umjesto toga, došlo je do ekonomskih kriza. A ono malo rasta kojeg je i bilo baziralo se na špekulacijama, privatizaciji i deregulaciji. Nejednakost je rasla iz godine u godinu. Ovaj proces je ubrzan krizom 2008. godine.

To znači da reformizam, koji se zasniva na kapitalizmu i ne usuđuje se izazvati kapitalističku klasu, radničkoj klasi ustvari nije mogao ponuditi ništa.

Općenito, programi reformističkih partija u Europi, uključujući laburiste, bili su uglavnom neprepoznatljivi u odnosu na programe otvoreno kapitalističkih stranaka. Čak i tamo gdje su imali više ljevičarske manifeste, obično su se predavali vladajućoj klasi kada bi došli na vlast i napuštali bi svoja obećanja.

Ogromna kapitalistička kriza koja je počela 2008. godine prouzrokovala je da politika postane mnogo polariziranija. Međutim, glavne reformističke partije bile su potpuno nesposobne da izraze ovaj bijes. U stvari, nisu željele da imaju nikakve veze s njim.

Kako se politika polarizirala, ovi lideri su zapravo igrali ulogu najpouzdanijih predstavnika vladajuće klase.

Bijes radničke klase i omladine ne može se trajno potisnuti. Niti će se izraziti, kao masovna snaga, kroz male sekte radikalne ljevice.

Umjesto toga, prvobitno se izražavao kroz poznate pojedince koji su osnovali nove stranke – poput Pabla Iglesiasa i Podemosa u Španiji, ili Jean-Luc Mélenchona u Francuskoj – ili, kao u Grčkoj, kroz postojeću, iako manju, masovnu organizaciju: Syrizu.

Jedina iznimka je bila u Britaniji, gdje se promjena dogodila kroz glavnu reformističku partiju, u obliku Corbynovog pokreta.

Ono što je zapanjujuće kod svih ovih lijevih reformista koji su se izdigli na krilima masovnog bijesa je koliko su mlake, koliko slabe izraze dali tom bijesu, uprkos dubinama krize.

U stvari, njihova slabost nije bila uprkos, već zbog ozbiljnosti krize. To se najjasnije vidi kod Syrize.

Izdaja je svojstvena reformizmu, posebno lijevom reformizmu, koji obećava više.

Syriza je došla na vlast obećavajući ukidanje mjera štednje. No, pri prvoj prilici su se predali bankama i EU. Suočeni s akutnom krizom kapitalizma u Grčkoj, jednostavno nisu imali druge alternative nego da rade ono što im banke kažu.

Kapitalizam je u dubokoj, organskoj krizi. Dosegao je svoje granice. Zato je i reformizam svih vrsta u krizi. Prošle su decenije otkako je neka reformistička vlada sprovela ozbiljne reforme u interesu radničke klase.

Bez povjerenja u buržoasku demokratiju

Buržoaska demokratija je iz tog razloga takođe u krizi. Nemoćni da sprovedu reforme, reformistički lideri postali su sve otvorenije buržoaski, kako po stilu, tako i po suštini.

Na političare se počelo gledati kao sve iste: lažove i slabiće koji nemaju interes – ili razumijevanje – za probleme običnih ljudi.

Krajem 2023. godine, Ipsos Mori’s Veracity Index, godišnja anketa, otkrila je da samo devet posto Britanaca vjeruje političarima – najniži nivo u historiji ankete (koja seže do 1983. godine). Ovo povjerenje je palo na samo dva posto među onima starosti 25-34 godine.

Ostale institucije, kao što su policija i mediji, također su pali na svoje najniže ocjene povjerenja ikada.

Mnogi na ljevici gledaju samo na površinu društva, na rezultate izbora i slično, i tumače ih na najformalniji način. Vide veliki rast podrške krajnjoj desnici, i zaključuju da je klasna svijest masa vrlo niska, te da je situacija za ljevicu stoga beznadežna. Prihvataju propagandu vladajuće klase da ljevičarske ideje više ne mogu biti popularne.

Ali krajnja desnica je bila mnogo bolja od ljevice u tome da se predstavi kao bijesna i protiv establišmenta. Lijevi reformisti, s druge strane, izgledaju kao da se plaše vlastite sjene, uvijek se izvinjavajući što su nekoga uvrijedili.

To je dio razloga za uspjeh ovih ‘desnih populističkih’ stranaka. Ispod ovog privida masovne podrške krajnjoj desnici, ključa ogroman klasni bijes.

Poslužit ćemo se jednim primjerom. U januaru 2024. godine, Guardian je intervjuisao pristalice Nigel Farageovog Reform UK-a na sjeveru Engleske. Evo šta su izvijestili:

“Imigracija nije bila njihov glavni problem. Za ovu grupu, kao i za skoro svaku drugu, dominirali su troškovi života…Troškovi energije su postali toliko visoki da su Dale, nadzornik vozova, i Steve, penzioner, počeli živjeti što je više moguće u svojim krevetima kako bi smanjili troškove grijanja. Jordan se brinuo krajem gotovo svakog mjeseca da li će mu plata biti dovoljna.

“Postojao je stvarni bijes prema onima koji profitiraju na tuđoj nesreći. Jordan je rekao: ‘Kada vidiš rekordne profite [energetskih kompanija], to je kao udarac u jaja.’ Darron je bio ogorčen na ‘multinacionalne korporacije koje prave milijarde i milijarde profita i skrivaju svoj novac u poreznim oazama’ a Dale je rekao da javnost pati dok ‘prijatelji političara dobro prolaze’…

“Što se tiče premijera Rishija Sunaka,  nisu ga štedjeli, dovodeći u pitanje kako neko ‘vrijedan milijardu dolara’ može razumjeti brige radnog naroda…odbacili su Keira Starmera kao ‘istu stvar’, ‘Crvenog torijevca’.” (The Guardian, 12.1.24)

U Britaniji nas nimalo ne bi iznenadilo naglo izbijanje eksplozivnog anti-političkog pokreta poput Žutih prsluka u Francuskoj.

Ovaj pokret je izbio gotovo preko noći, postajući masovan sa širokom podrškom u francuskom društvu. Izrazio je opću želju za izbacivanjem svih političara, s jasnim ‘narod protiv političara’ plebejskim duhom.

Pored toga, postoji neviđeno velik generacijski jaz. Nikada prije razlika u glasačkim namjerama između mladih i starih nije bila tako velika. Nekoliko anketa javnog mnijenja otkrilo je da oko trećina mladih ljudi misli da je komunizam bolji sistem od kapitalizma.

Nad ovom već grozničavom atmosferom nadvija se prijetnja još jedne ogromne ekonomske krize. Svjetska ekonomija je na fundamentalno nesigurnim temeljima. Ovo je eksplozivna kombinacija koja će samo dodatno radikalizirati omladinu i radničku klasu.

Povezivanje s raspoloženjem

Ova objektivna situacija, zajedno s brzim rastom naše organizacije među omladinom i poboljšanjem njenog profila, čini ovo vrijeme pravim za pokretanje izborne kampanje pod zastavom Revolucionarne komunističke partije.

Postoji ogroman politički vakuum na ljevici, posebno među omladinom. Nismo još dovoljno veliki da ga popunimo. Pa ipak, izgleda da niko drugi nije sposoban da to učini.

Izborna kampanja Fione Lali je stavila RKP na mapu, ali i komunizam općenito. Na skroman, djelimičan način, uspjeli smo dotaknuti široko rasprostranjen bijes u društvu – kako u dotičnoj izbornoj jedinici, tako i šire.

Zbog našeg razumijevanja dubine ovog bijesa, bilo je jasno da kampanju ne možemo voditi kao svaku drugu. Samo hrabra i direktno revolucionarna kampanja, puna energije, mogla se povezati s ovim raspoloženjem, koje svi ostali ignorišu.

Razvodnjavanje naših ideja u nadi da ćemo lakše pridobiti podršku nije samo pogrešno u principu; ni po vlastitim pravilima ne bi uspjelo u današnjim uvjetima.

Učinak bi bio da zvučimo kao diskreditovani i neinspirativni reformisti. A koja je svrha toga?

Da li zaista možemo lakše pridobiti podršku zvučeći kao nešto više lijeva varijanta etabliranih, dosadnih i diskreditovanih masovnih partija? Nije li bolje postaviti hrabre revolucionarne zahtjeve koji se ističu kao osvježavajuće drugačiji; kao fundamentalni prekid s omraženim status quo?

Marksistički pristup

Ništa manje važno nije naše shvatanje revolucionarnog komunističkog stava prema izbornom radu, koje seže sve do Marxa i Engelsa.

Marksistički pristup ovom pitanju uvijek je bio karakteriziran, ne potrebom da se skrivaju komunističke ideje u nadi za osvajanjem glasova, već upravo zagovaranjem ovih ideja.

Marx i Engels su shvatili da radnička klasa često gleda na izbore kao sredstvo za rješavanje svojih problema i borbu za svoje interese. Prema tome, komunisti teško sebi mogu priuštiti da propuste ovu priliku da se obrate većem broju radnika nego što to inače mogu.

“Opće pravo glasa... postalo je naše najbolje propagandno sredstvo... Tokom izborne agitacije, pružilo nam je način, kao nijedan drugi, da se povežemo s masama ljudi koje su još uvijek daleko od nas, da prisilimo sve partije da brane svoje stavove i postupke protiv naših napada pred svim ljudima; i, pored toga, omogućilo je našim predstavnicima u Reichstagu govornicu s koje su mogli govoriti našim protivnicima u Parlamentu, kao i masama vani, s mnogo većim autoritetom i slobodom nego što bi se to moglo učiniti u štampi i na sastancima.” (Engels, Uvod u Marksove Klasne borbe u Francuskoj, 1895)

Primijetite da se u ovom komentaru Engelsa, izborna kampanja vidi kao sredstvo daljeg širenja revolucionarne propagande.

Još 1850. godine, Marx je shvatio upravo tu poentu:

“Čak i tamo gdje nema perspektive za postizanje njihovog izbora, radnici moraju istaknuti svoje kandidate kako bi sačuvali svoju nezavisnost, procijenili vlastitu snagu, i iznijeli svoju revolucionarnu poziciju i partijski stav u javnost.” (Marx, Obraćanje Centralnog komiteta Komunističkom savezu, 1850).

Lenjin je zasnovao taktike boljševika u vezi sa izborima na gore navedenom shvatanju Marxa i Engelsa.

Boljševici su pokrenuli Komunističku Internacionalu 1919. godine. Do tada su imali nekoliko desetljeća iskustva u vezi s izbornim i parlamentarnim radom. Uspješno su iskoristili izbore za ruski parlament (Dumu) da izgrade revolucionarnu partiju koja je srušila i raspustila taj isti buržoaski parlament.

Dakle, može se reći da kada su Lenjin i njegovi drugovi pokrenuli Komunističku Internacionalu, znali su ponešto o ovom pitanju.

Na svom Drugom kongresu, 1920. godine, Komunistička Internacionala je sastavila i odobrila Teze o komunističkim partijama i parlamentarizmu. One se mogu smatrati najautoritativnijim sumiranjem komunističke taktike i principa u vezi sa radom u buržoaskim parlamentima. One sumiraju kako komunisti trebaju voditi kampanju na izborima i zašto.

“Izborne kampanje se ne bi trebale voditi u duhu lova na maksimalan broj parlamentarnih mjesta, već u duhu revolucionarne mobilizacije masa za slogane proleterske revolucije...

“Parlamentarna aktivnost je direktna suprotnost onom sitnom politikanstvu koji provode socijaldemokratske partije svake zemlje, koje ulaze u parlament kako bi podržale ovu ‘demokratsku’ instituciju, ili u najboljem slučaju da je ‘preuzmu’.”

Naša polazna tačka je ovaj stav i pristup. Iskoristili smo kampanju kao polugu kojom ćemo mobilizirati šire slojeve oko naše partije i njenog revolucionarnog programa. I postigli smo puno uspjeha u tome.

Takva je kriza buržoaske demokratije i gađenje prema svim glavnim partijama, da ni naša pobjeda nije isključena. Sigurno da to i namjeravamo.

Kako naša partija bude rasla, ona može – i hoće – postati stvarna referentna tačka za mnoge radnike, posebno mlade radnike, koji su zgađeni glavnim partijama i traže organizaciju koja se bori za ljude iz radničke klase.

Oportunizam i ultra-ljevičarstvo

Time se postavlja pitanje našeg stava prema samoj instituciji parlamenta. Šta komunistički zastupnici mogu postići? Šta se događa s komunistom kad postane zastupnik? Šta možemo naučiti iz historije komunista i parlamenta?

Jedan značajan primjer je Njemačka socijaldemokratska partija (SPD), koja je osnovana krajem 19. stoljeća kao marksistička organizacija.

Tokom nekoliko desetljeća, SPD je brzo rasla i postala masovna partija njemačke radničke klase. Kao rezultat toga, osvojila je mnogo mjesta u parlamentu i koristila ga kao sredstvo u borbi za reforme koje su poboljšale materijalne uslove i prava njemačke radničke klase.

Sama po sebi, to je bila ispravna stvar za uraditi. Svaku poziciju koju možemo osvojiti, možemo i moramo koristiti u borbi za stvarne dobitke za radničku klasu.

Međutim, s vremenom se partija promijenila na temelju ovog uspješnog djelovanja. Navikli su se na napredak koji je omogućio ove reforme i izgubili iz vida činjenicu da će kapitalizam ući u krizu, koja će dalje reforme učiniti praktično nemogućim, i koja će izazvati revolucionarne eksplozije na ulicama.

Kad je voda došla do grla, izdali su radničku klasu glasanjem za ratne kredite kojim se finansirao imperijalistički pokolj Prvog svjetskog rata. Previše su cijenili svoju respektabilnost kao parlamentaraca da bi koristili svoja mjesta za mobilizaciju radnika protiv rata i za svrgavanje njemačkog kapitalizma.

Ne možemo sebi priuštiti da ponovimo bilo kakve iluzije da možemo jednostavno osvajati mjesta i reformirati kapitalizam korak po korak. To nikada nije bilo moguće.

U današnjoj epohi organske kapitalističke krize, sve reforme koje se mogu osvojiti bit će ostvarene kao nusproizvod masovne revolucionarne aktivnosti koja prijeti vladajućoj klasi. A čak i ove će biti privremene, osim ako kapitalizam ne bude svrgnut.

Kao što je Marx zaključio, “radnička klasa ne može jednostavno preuzeti gotovu državnu mašineriju i koristiti je u svoje svrhe”, već je mora razbiti.

Komunistička Internacionala je osnovana kao odlučan prekid s oportunizmom koji je zahvatio radnički pokret.

Međutim, zbog toga su mnogi u njenim redovima isprva prešli u suprotnu krajnost i usvojili ultra-lijevi, sektaški stav prema parlamentu.

Oni su potpuno odbacili bilo kakvo učešće u parlamentu. Vjerovali su da će to ne samo raširiti iluzije o njemu, već i neizbježno korumpirati komunističke partije koje osvoje parlamentarna mjesta, kao što su vidjeli kod SPD-a.

Kao što je jedan od tih ultra-ljevičara, Herzog, izjavio na Drugom kongresu Kominterne 1920. godine:

“U ovim republikama i demokratijama, postojala je mogućnost poboljšanja života proletarijata. Tamo je bilo moguće, uz pomoć parlamentarizma, postići mnoge dobre reforme za proletarijat...

“Ova revolucionarna aktivnost [unutar parlamenta], međutim, ubrzo je pretvorena u oportunizam i reformizam, jer je postojala mogućnost za to, i sada je Socijaldemokratska partija otvorena partija socijalnih izdajnika.”

Formalizam i sektaštvo

Nema apsolutno nikakve sumnje da parlamentarni rad predstavlja opasnosti i pritiske za revolucionarnu partiju. On svakako može stvoriti iluziju da su parlamentarne pozicije cilj sam po sebi, jer omogućuju partiji da preuzme zasluge za ostvarenje ovog ili onog poboljšanja u životima radnika.

Ubrzo, revolucionarni principi se mogu zamijeniti kako bi se pomoglo partiji da zadrži svoju poziciju, kako bi mogla nastaviti tvrditi da je postigla poboljšanja.

Revolucionarno svrgavanje parlamenta čini se dalekim i nepraktičnim za partijske zastupnike, koji smatraju da obavljaju važan posao ovdje i sada. Iza ovoga, naravno, vreba želja za ugledom i privilegijama među ovim zastupnicima.

Međutim, nije neka mistična moć parlamenta ta koja je nekako prisilila SPD da degeneriše. Kao da bi sjedenje u parlamentu samo po sebi automatski pretvorilo čak i Marxa i Lenjina u reformiste!

Opasnosti političke degeneracije postoje u svim područjima rada za komuniste. Rad u sindikatima nosi slične opasnosti. Rad na organiziranju i vođenju uličnih demonstracija takođe može dovesti do toga da partija sakriva svoj revolucionarni program, kako bi lakše mobilisala veliki broj ljudi.

Iako parlament može biti vrlo moćan katalizator degeneracije, pravi izvor ovih opasnosti je općenito pritisak kapitalističkog društva i činjenica da, veći dio vremena, radnička klasa nije u stanju revolucionarnog previranja.

To često dovodi do traženja prečica do uspjeha, ili do demoralizacije zbog nedostatka masovne političke aktivnosti radničke klase.

Ako svakodnevno radite kao sindikalac, bez pritiska odozdo, možda počnete sebe vidjeti kao arbitra između radnika i kapitalista. Vaša pozicija može izgledati neophodna za postizanje ovog ili onog ustupka za radnike. Više vas počinje zanimati sindikalni rad ovdje i sada, a manje izgradnja partije posvećene svrgavanju kapitalizma.

Ali nije institucija sama po sebi uzrok tome. Radije, to je odsustvo otvorene klasne borbe tokom određenog perioda, u kombinaciji s kratkovidnom nestrpljivošću aktivista.

Rješenje nije bježanje od parlamentarnog rada (ili sindikalnog rada, što se toga tiče), već izgradnja čvrste organizacije obrazovanih marksista koji neće podleći kratkovidnosti i pritiscima.

Herzogovo potpuno odbacivanje parlamentarnog rada kao direktnog i neizbježnog uzroka degeneracije je tipično za sektaštvo – ne samo zato što je ultra-lijevo, već i zato što je tako formalističko. Obilježje sektaškog razmišljanja je miješanje forme i sadržaja.

Sektaši obično misle da partija ne može biti oportunistička ako je formalno protiv parlamentarnog rada, ili ako nikada ne podržava reformističke organizacije na bilo koji način. Obratno, misle da partija ne može biti revolucionarna ako ikada učestvuje u parlamentarnom radu i nudi bilo kakvu podršku reformističkim organizacijama.

Ovaj formalizam ih često zasljepljuje za stvarni sadržaj njihovog rada. Nije neuobičajeno da sektaš održi govor na demonstraciji za, recimo, Palestinu, i uopšte ne iznese bilo kakve revolucionarne tačke. Oni se previše lako prilagođavaju pritisku gomile, ili organizatora demonstracija, i govore samo stvari s kojima se svi već slažu (da je Izrael loš i da ga treba zaustaviti, itd.).

Čini se da ne primjećuju oportunizam koji prakticiraju ovdje, jednostavno zato što – formalno – odbacuju parlament ili reformističke partije.

Ova greška proizlazi iz nedostatka pravog marksističkog razumijevanja, koje uzrokuje da se sektaš drži formalnih pozicija kao zamjene za dosljedno zastupanje revolucionarnog programa.

Sektaši koji tako misle vide fleksibilnost istinskih marksističkih organizacija kao dokaz njihovog licemjerstva. Ako je takva organizacija u jednom trenutku radila unutar masovne reformističke organizacije, a zatim nije, ili obrnuto, to za njih znači da je izdala svoje principe.

Čini se da ne shvataju da su takve stvari taktička pitanja. A taktika mora fleksibilno odgovarati promjenjivim okolnostima.

Optužbe za licemjerje bile bi zaista opravdane samo ako partija ne bi zastupala revoluciju u bilo kojem radu koji obavlja; ako bi stvarno napustila svoje političke principe.

Parlamentarni kretenizam

Prekid s Drugom internacionalom 1919. godine nije vođen na ultra-ljevičarski, sektaški način. Milioni radnika širom Evrope i dalje su se ugledali na te partije i komunisti se nisu mogli jednostavno odvojiti od njih. Zapravo, većina novih članica Treće internacionale formirana je putem masovnih raskola unutar starih socijaldemokratskih partija iz Druge internacionale.

To je značilo da su mnoge oportunističke metode Druge internacionale našle svoj put u novu internacionalu.

Ovaj parlamentarni kretenizam, kako ga je Marx nazvao, morao je biti nemilosrdno očišćen iz organizacije. Posebno je bio raširen u francuskoj partiji, jer je ona nastala raskolom u reformističkoj Socijalističkoj partiji suviše lako i brzo.

Ovaj raskol je ostavio dojam da je nova Francuska komunistička partija odbacila oportunizam, dok su zapravo takve duboko ukorijenjene navike i mentalitet još uvijek bili prisutni. Sve što se odvojilo bili su najdrskiji oportunisti.

Trocki je 1922. godine vodio kampanju kako bi izbacio ovu tendenciju iz francuske partije. Napisao je pismo Lucie Leiciague, jednoj od vođa partije, oštro je kritikujući zbog njene prilagodbe buržoaskom okruženju francuskog parlamenta:

“Kroz parlamentarne izvještaje naš cilj je pokazati radnicima stvarnu ulogu parlamenta i stranaka koje su tamo zastupljene. Međutim, po mom mišljenju, ovaj odjel je u osnovi pogrešno organiziran u l’Humanite’ [novinama Francuske komunističke partije].

“Debate se tretiraju u laganom novinarskom tonu, sa dosjetkama, šalama, lukavim nagovještajima, itd. Nikada se ne spominje kojoj partiji pripada ovaj ili onaj govornik, niti se ističe koje klasne ili sekcijske interese zastupa; nikada se ne razotkriva klasni karakter iznesenih ideja; ni govori ni prijedlozi nikada se ne svode na suštinu, već se sve mrlja u hvatanju površnih kontradikcija, i u pravljenju dosjetki, šala, itd...

“U radničkim novinama je nedopustivo pisati o parlamentu i njegovim unutrašnjim borbama u stilu novinara koji raspravljaju među sobom u garderobi parlamenta.”

Ako se današnji lijevi reformisti žele vratiti u igru, trebali bi početi sa odbacivanjem “stila novinara koji raspravljaju među sobom u garderobi parlamenta”.

Današnji ‘ljevičari’ su beznadežno zaraženi parlamentarnim kretenizmom: misleći da put do uspjeha leži u makinacijama i pravilima ‘kuće’, a ne u obraćanju radničkoj klasi – koja generalno prezire parlament – kao pobunjenici koji dijele prezir masa prema parlamentu.

Ipak, zaključak vođa Komunističke internacionale nije bio zabrana parlamentarne aktivnosti,  strahujući da ne bi podlegli samozadovoljnoj atmosferi koja tamo prevladava, već izgradnja organizacija militantnih komunista sposobnih da izdrže takve pritiske.

Trocki je sjajno odgovorio na temu sektaškog formalizma o parlamentu na sjednici Izvršnog komiteta Komunističke internacionale krajem 1920. godine:

“Drug Gorter misli da ako ostane kilometar daleko od zgrada parlamenta da će time radničko ropsko obožavanje parlamentarizma biti oslabljeno ili uništeno...

“Komunistički stav u odnosu na parlamentarizam je kao i u vezi sa svim ostalim političkim odnosima, bez pretvaranja parlamentarizma u fetiš u pozitivnom ili negativnom smislu.

“Parlament je sredstvo kojim se mase politički obmanjuju i otupljuju, kojim se šire predrasude i održavaju iluzije o političkoj demokratiji, i tako dalje. Niko sve to ne osporava.

“Ali da li parlament stoji izolovan u tom pogledu? Zar se sitnoburžoaski otrov ne širi kolumnama dnevnih novina, a, prije svega, socijaldemokratskih dnevnih novina? I zar se ne bismo stoga trebali suzdržati od korištenja štampe kao sredstva za širenje komunističkog utjecaja među masama? Ili zar je sama činjenica da grupa druga Gortera okreće leđa parlamentu dovoljna da diskredituje parlamentarizam?...

“Ipak, koji zaključak izvlači? Da je potrebno sačuvati ‘čistoću’ vlastite grupe, tj. sekte. U konačnici, argumenti druga Gortera protiv parlamentarizma mogu se uputiti protiv svih oblika i metoda proleterske klasne borbe, jer su svi ovi oblici i metode duboko zaraženi oportunizmom, reformizmom i nacionalizmom...

“Takvo poricanje podsjeća na strah vrlog čovjeka da hoda ulicama kako ne bi bio izložen iskušenju. Ako si revolucionar i komunista, radeći pod pravim vodstvom i kontrolom centralizovane proleterske partije, onda možeš djelovati u sindikatu, ili na frontu, ili u novinama, ili na barikadi, ili u parlamentu; i uvijek ćeš biti vjeran sebi, vjeran onome što moraš biti – ne parlamentarac, novinarsko piskaralo ili sindikalac, već revolucionarni komunista koji koristi sve puteve, sredstva i metode radi socijalne revolucije.” (Trocki, O politici KAPD-a, novembar 1920)

Lenjin je na sličan način ismijavao ove ultra-ljevičarske strahove od parlamentarnog rada u svom čuvenom djelu Dječje bolesti ljevičarstva u komunizmu također objavljenog 1920. godine:

 “Želite stvoriti novo društvo, a plašite se poteškoća koje dolaze s formiranjem dobre parlamentarne grupe sastavljene od uvjerenih, posvećenih i herojskih komunista, u reakcionarnom parlamentu! Zar to nije djetinjasto?...

“Samo iz takvih institucija kao što su buržoaski parlamenti komunisti mogu (i moraju) voditi dugu i postojanu borbu, neustrašivi pred bilo kakvim poteškoćama, kako bi razotkrili, razbili i prevazišli ove [tj. podršku za ili iluzije u parlament od strane masa] predrasude.” (Lenjin, “Dječja bolest "ljevičarstva" u komunizmu”, 1920)

Program i disciplina                

Kako možemo garantovati da revolucionarne partije koje provode parlamentarni rad neće podleći pritiscima parlamenta i prilagoditi mu se? Kako možemo osigurati da zastupnici takve partije ne vide sebe kao ‘parlamentarce’, već kao posvećene revolucionare koji su temeljno protiv parlamenta?

Kao što kaže poslovica, ako tražite garancije, trebali biste kupiti veš mašinu. Ne može biti garancija u pravoj klasnoj borbi.

Najbliža stvar garanciji protiv takve degeneracije je revolucionarni program i ideje partije.

Pouka boljševizma je potreba za izgradnjom komunističke partije kao disciplinovane, posvećene revolucionarne partije. Ovoj partiji su u osnovi njene ideje, njen program i njene metode – tj. ideje marksizma.

Oportunističke partije, s druge strane, započinju kao sredstva stvorena za osvajanje nejasnog utjecaja i pozicija. A njihove ideje su sklepane tako da odgovaraju ovoj svrsi.

Ne postoje prečice niti lagani načini za izgradnju ove organizacije. Ali to se može i mora učiniti.

Snažna organizacija drugova koji mogu primijeniti marksističku metodu na promjenjivu dinamiku i događaje klasne borbe, sposobna je, kako je Trocki rekao, intervenirati ne samo u parlamentu, već i u sindikatima, na frontu u ratu, na barikadama, ili u bilo kojem drugom okruženju – a svaki od ovih će imati svoje pritiske.

Zahvaljujući visokom političkom i teorijskom nivou članova i vođa takve organizacije, ostvaruje se prava disciplina i centralizacija.

Drugim riječima, rukovodstvo može održati revolucionarnu političku liniju i zahtijevati da je njeni aktivisti slijede u različitim uslovima, čak i kada im je to teško učiniti, jer je to rukovodstvo osvojilo istinsku podršku za svoje ideje.

Ako bi zdrava partija poput ove osvojila mjesto u parlamentu, vijeću ili sindikatu, njeni predstavnici bi odoljeli pritiscima tih institucija. Umjesto toga, bili bi kao izviđači za organizaciju u neprijateljskom kampu, znajući kako da iskoriste svoju platformu za mobilizaciju ljudi oko revolucionarnih ideja.

Postoje mnoge tobože marksističke organizacije koje su tražile prečice kako bi rasle. Umjesto da stave svoje ideje na prvo mjesto, učestvovali su u širim izbornim koalicijama s nejasnim, razvodnjenim programom, u nadi da će možda osvojiti mjesto ili poziciju, i na taj način steći utjecaj i sposobnost regrutacije.

Kada takve partije uspiju osvojiti pozicije, ti ‘predstavnici’ obično postaju nezavisni od partijske discipline. Jure ‘utjecaj’ i donose odluke kako bi povećali vlastiti ugled. I na kraju podlegnu nazorima establišmenta, jer je cijela ideja iza njihove izborne kampanje zasnovana na ublažavanju revolucionarnih ideja u korist osvajanja pozicija.

Ono što takve osobe počnu misliti, a ponekad čak i izgovaraju naglas, je nešto u stilu:

“Marksistička teorija je zanimljiva, ima mnogo važnih tačaka, ali je stara i nije toliko relevantna za većinu ljudi. Na kraju krajeva, ovdje i sada nas čeka pravi posao koji treba obaviti. Imamo prave kampanje koje trebamo sprovesti; prava parlamentarna mjesta koja trebamo osvojiti i zadržati, što može napraviti stvarnu razliku u životima ljudi. To je ono što je važno.”

Kao da im marksistička teorija nema ništa za reći o prirodi države i ekonomskim ograničenjima u kojima djeluju, ili o posljedicama ekonomske krize koja je tu iza ugla!

Umijeće agitacije

Ove pouke se primjenjuju na sav rad na kampanji i borbi za razne zahtjeve. Kao što je ranije rečeno, takav rad je umjetnost – umjetnost iskorištavanja specifičnih prilika koje proizlaze iz objektivne situacije i iz veličine i snage partije.

Iste stvari vrijede u razmatranju kako i kada iskoristiti priliku za pojavljivanje na televiziji; na društvenim mrežama; za iskorištavanje kontakta s istaknutim pojedincima, itd.

Isto se može reći za sposobnost razgovaranja s različitim vrstama ljudi s kojima partija dolazi u kontakt zahvaljujući svom kampanjskom radu.

Očigledno je da kako revolucionarna partija bude rasla i pokretala različite kampanje, morat će se obraćati ljudima iz različitih sredina. Mora se prilagoditi koliko god je to potrebno kako bi uklonila sve prepreke za razgovor s takvim ljudima. Bilo bi apsurdno pokrenuti kampanju, a zatim se odvojiti od tih istih ljudi do kojih kampanja treba da dopre.

Ali ako je organizacija snažna, jasna u svojim revolucionarnim idejama, znat će kako povezati svoje ideje s iskustvima i interesima radničke klase iz svih sredina. Nije toliko važno odakle regrutujemo ljude, već politički karakter koji naša organizacija njeguje i održava.

Sektaši bi mogli iznijeti slične prigovore ovdje kao i na parlamentarni rad. “Ne smijete ići na desničarske ili buržoaske TV emisije, ili pojavljivati se na platformi s reformističkim izdajnicima!”

Ali odbijanje takvih prilika da se iznesu naše ideje je ravno bojkotovanju samih sebe, ostavljajući platformu da njom dominiraju reformisti i reakcionari.

Da, i ovdje postoji opasnost od prilagođavanja okruženju; od neuspjeha da se iznese slučaj za revoluciju, ili od skrivanja svoje pripadnosti, u nadi da će stalno biti pozivani na takve platforme.

I sigurno je tačno da neki ‘komunisti’ mogu razviti nešto poput medijske karijere, postajući prilično prisni s desničarima s kojima redovno sjede za stolom, nesvjesni koliko djeluju samozadovoljni. Korak po korak, njihov ‘komunizam’ iščezava.

Zato nije dovoljno savladati umijeće iskorištavanja ovih prilika. Bitnija stvar je, naravno, savladati ideje i metode marksizma, kako ne bismo ‘zaboravili’ koristiti ove platforme za zagovaranje revolucije na pravi način.

Kod svakog rada na kampanji – bilo da se radi o vođenju izborne kampanje, vođenju sindikalne borbe ili bilo čemu drugom – ne smijemo zaboraviti da naš glavni cilj nije samo osvojiti poziciju ili reformu o kojoj je riječ (iako očigledno mislimo da su naše ideje najbolje za pobjedu u takvim borbama), već koristiti konkretna pitanja kampanje kao sredstvo za objašnjavanje šire potrebe za svrgavanjem kapitalizma.

Ako član Revolucionarne komunističke partije govori na pro-palestinskim demonstracijama, poenta nije zadovoljiti publiku samo osuđujući Izrael, već pokazati kako su akcije Izraela izraz imperijalizma i zašto stoga moramo graditi revolucionarnu partiju.

Ako smo uključeni u štrajk za veće plate, takođe moramo znati objasniti da je kriza kapitalizma ta koja snižava plate i zašto je jedini način da se radnicima osigura odgovarajući životni standard nacionalizacija ključnih sektora ekonomije pod radničkom kontrolom.

I na kraju, ako vodimo izbornu kampanju, poenta nije širiti iluzije u moć parlamenta da riješi probleme radnika, već pokazati koliko su kapitalistički parlamenti i kapitalistička država korumpirani.

Partija mora biti prožeta ovim razumijevanjem. Za njene članove se mora podrazumijevati da se svaka prilika za obraćanjem velikom broju radnika i omladine mora iskoristiti – dok se istovremeno koristi za objašnjavanje potrebe za revolucijom.

Komunisti dolaze!

Ne možete trčati prije nego što možete hodati. Naša nedavna izborna kampanja oko Fione ne predstavlja nekakvo ‘Preobraćenje’; neku promjenu principa. Ona samo predstavlja činjenicu da smo u novom političkom periodu, u kombinaciji s činjenicom da se – tokom nekoliko godina – naša organizacija transformisala.

Ovo je moguće samo zato što je cijeli partijski rad, dosljedno tokom decenija, bio posvećen objašnjavanju marksističkih ideja i potrebe za revolucijom, te obrazovanju sve više i više članova o ovim idejama i metodama.

Ovo čvrsto političko uporište drugova i drugarica – prožeto idejama i metodama marksizma –omogućava nam da budemo fleksibilni i da se dinamično prilagođavamo promjenjivoj situaciji.

Nakon izgradnje čvrstih političkih temelja kroz edukacijski rad, komunisti ne samo da mogu, već moraju iskoristiti prilike koje postoje za širenje naših ideja i izgradnju snažnije organizacije.

Takve prilike uključuju borbu za pozicije, uključujući osvajanje mjesta u parlamentu – što je realna mogućnost u predstojećem periodu, kao rezultat krize kapitalizma i gađenja prema glavnim partijama.

Na ovaj način, naša izborna kampanja je u finom skladu s revolucionarnim komunističkim principima koje su izložili Marx, Engels i Lenjin.

Prema riječima Lenjina: “Suština i pokretačka snaga izborne platforme socijaldemokrata [revolucionarnih marksista] može se izraziti u dvije riječi: za revoluciju!” (Lenjin, Izborna kampanja i izborna platforma, 1911)

Tekst je objavljen 04. jula 2024.