Ubistvo glavnog vođe Hamasa i glavnog pregovarača, Ismaila Hanijea, dok je bio u Teheranu u Iranu dio je ciničnog pokušaja izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da izazove eskalaciju sukoba na Bliskom istoku samo kako bi ostao na vlasti. U tome može računati na saučesništvo zapadnog imperijalizma, koji mu omogućava da ostane na vlasti kao njihov glavni pouzdani saveznik u regionu.

Dok je Netanjahu prošle sedmice imao trijumfalnu posjetu i govor američkom Kongresu, ružna realnost "prava Izraela da se brani" očigledna je svakome kome je stalo da to vidi. Netanjahu je ponovio svoju uobičajenu ratnu propagandu uz ekstatičan aplauz dijela Kongresa, ali je  njegova parada istovremeno ispraćena bojkotima i protestima.

Koliko god bili monstruozni zločini izraelskog genocidnog rata u Gazi, Bajden mu je, uz američki imperijalizam, pružio "nepokolebljivu" podršku. On je to učinio po dužnosti, kao i potpredsjednica Kamala Haris, iako nevoljno. Netanjahu to vrlo dobro zna i u potpunosti iskorištava punu, javnu posvećenost i podršku američkog imperijalizma za svoje sljedeće poteze.

Sabotiranje mirovnih pregovora

Više puta smo istakli kako ugovoreni mir nije u interesu Netanjahua. On ga je dosljedno sabotirao – zapravo toliko otvoreno da ga je vlastiti tim optužio za podrivanje pregovora. Sada je Izrael ubio glavnog političkog vođu Hamasa i glavnog pregovarača, Ismaila Hanijea. Netanjahu se oslanja na produženje vanredne situacije nakon 7. oktobra, stalnim dolivanjem ulja na vatru, po cijenu eskalacije sukoba u cijelom regionu. Samo tako može ostati na vlasti. Sada veselo unovčava blanko ček koji mu je dala Bijela kuća.

Ovdje u praksi vidimo ograničenja američke moći. Netanjahu je nadvladao sve pokušaje da ga se obuzda. Sve glasnija "zabrinutost" američke administracije za humanitarnu krizu u Gazi je samo dimna zavjesa. Ono zbog čega su oni zabrinuti nisu desetine hiljada nevinih civila ubijenih u Gazi. I sami su radili gore stvari. Umjesto toga, zabrinuti su zbog ogromnih političkih i ekonomskih uticaja na njihove interese. S jedne strane, nastavak rata prijeti potencijalno revolucionarnim implikacijama u drugim savezničkim režimima SAD-a u regionu. Dalje, eskalacija rata u cijelom regionu dovela bi do skoro potpune izolacije američkog imperijalizma i imala bi razorne posljedice po svjetsku ekonomiju.

Pokušaj SAD-a i dijela izraelske vladajuće klase da isplaniraju Netanjahuovu propast oslanjajući se na Benija Ganca, njegovog najotvorenijeg neprijatelja, nesrećno je propao; a sada je Vašington primoran da nastavi podržavati Netanjahua do samog gorkog kraja. Bajden je upravo najavio preraspoređivanje američkih snaga kako bi zaštitio Izrael od iranske odmazde. Kad se sve podvuče, američka podrška Izraelu je bezuslovna. To je bila vrlo jasna poruka koju je Bajden poslao neposredno nakon 7. oktobra svojom posjetom Izraelu.

Nekoliko dana nakon Netanjahuovog govora američkom Kongresu, vidimo da je cijeli Bliski istok ponovo na rubu sveopšteg rata, nakon ubijanja Fuada Šukra, višeg komandanta Hezbolaha, u izraelskom vazdušnom napadu u Bejrutu (koji je takođe ubio dvoje djece i jednu ženu, a ranio 74 osobe), a nedugo zatim i spomenuto ubistvo Hanijea u Teheranu, opet vazdušnim napadom. Oba slučaja predstavljaju namjernu Netanjahuovu provokaciju Irana i Hezbolaha u Libanu.

Naravno, nakon ubijanja uslijedio je uobičajeni hor koji je pozivao "sve strane" na mir i deeskalaciju. Američki ministar vanjskih poslova Entoni Blinken i čelnici EU ponovo su apelovali na "sve strane" da obuzdaju svoj odgovor.

Blinken je čak pribjegao nevjerovatnom pretvaranju da je atentat na Hanijea „nešto čega nismo bili svjesni niti u što smo bili uključeni”; po cijenu da izgledaju smiješno, nesposobno ili oboje. Vrlo je teško povjerovati da je Izrael izveo ovakav udar, koji će dovesti do eskalacije u regionu, uključujući posljedice po američke snage stacionirane na Bliskom istoku, a da to nije rekao Vašingtonu. Ali čak i ako prihvatimo da im Izraelci nisu rekli, smiješno je misliti da američke obavještajne službe, koje su duboko usađene u regiju i dobro povezane, nisu znale unaprijed. Ili su znali i dali prećutno odobrenje, ili su znali i odlučili da ne urade ništa po tom pitanju. U svakom slučaju, Vašington je saučesnik.

Suvišno je reći da su ovi apeli potpuno licemjerni i čini se da se odnose na "sve strane" - osim na Izrael. U međunarodnoj diplomatiji opšte je prihvaćeno da nacije imaju pravo da odgovore proporcionalno na napad ili provokaciju drugih, rivalskih nacija. Mogli bismo se zapitati šta bi američka administracija smatrala "prihvatljivim", proporcionalnim odgovorom na hipotetički napad neprijateljske strane sile, ciljajući na treću stranu koju ugošćuje i štiti američka administracija na tlu SAD-a, ubijajući i sakateći američke građane u tom procesu? Kakav god bio odgovor na ovo pitanje, sasvim smo sigurni da se isti standardi neće primjenjivati ​​na Iran.

Šta bi se, na primjer, dogodilo da je Kuba odlučila izvesti vazdušni napad kako bi uništila kubansko-američkog teroristu Posada Kariljesa u Majamiju kojeg podržava CIA? Odgovor se sam nameće.

Prekretnica?

Izrael nije otvoreno preuzeo odgovornost za napad u Teheranu, ali to nije iznenađujuće: napad i poricanje slijedili su ustaljeni obrazac. Javno likovanje izraelskih zvaničnika ih odaje. Međutim, posljedice ovog napada mogu biti šire od neizbježne iranske odmazde Izraelu. Iranski režim je vrlo jasno stavio do znanja da smatra da su SAD odgovorne za napad, bez obzira na Blinkenovo zaprepaštenje. Ovi događaji imaju potencijal da zapale čitav region, gdje nestabilnost dostiže prelomnu tačku.

Zločinački izraelski napad na Gazu se nastavlja, bez predaha. Osim bombi, glad i epidemije koje se šire u nedostatku čiste vode i bilo kakve infrastrukture, nanose veliki danak stanovništvu Gaze, posebno djeci i ranjenima. Niko ne miče prstom da to spriječi. Bajdenov "humanitarni" poziv bio je samo skretanje pažnje (koji je sad demontiran nakon katastrofalnog neuspjeha), dok je IDF pretvorio Gazu u ruševine, ubivši 40 000 ljudi, uglavnom žena i djece osakativši i raselivši cijelo stanovništvo Gaze više puta, bez sigurnog mjesta za izbjegle.

Bajdenove nove najavljene sankcije protiv nekoliko ekstremno desničarskih jevrejskih doseljenika na Zapadnoj obali osmišljene su kako bi odvratile pažnju od činjenice da te nasilnike organizuju i direktno štite jevrejski rasistički ministri poput Smotriča i Ben-Gvira, protiv kojih, naravno, nema nikakvih postupaka. Evropska vladajuća klasa konstantno drži pridike po pitanju ljudskih prava, dok se brine da svako ko se usudi protestovati protiv izraelskog genocidnog napada na Gazu bude prikazan kao antisemit, a zatim kriminalizovan i potisnut.

Regionalne sile poput Saudijske Arabije, Egipta i Jordana zabrinute su zbog porasta unutrašnje ogorčenosti uzrokovane njihovim saučesništvom s Izraelom i rastućeg bijesa radnika i omladine, ali vladajuće elite ovih reakcionarnih režima ne žele prekinuti hiljade ekonomskih i strateških niti koje ih vezuju za američki imperijalizam i Izrael. Kao i u aprilu, oni će ponuditi svoje usluge zaštite Izraela od iranske odmazde.

S druge strane, iranski režim koristi tešku situaciju Palestinaca kako bi proširio svoje regionalne ambicije. Zbog toga je ubistvo Hanijea provokacija koju ne mogu zanemariti.

Za razliku od vojnih vođa Hamasa, Ismail Hanije je bio relativno javna ličnost, sa sjedištem u Kataru, koji je redovno putovao u Tursku i Iran. Vrijeme i mjesto njegovog ubistva namjerno su imali za cilj provokaciju iranskog režima. Hanije je boravio u Teheranu u službenoj posjeti, kako bi prisustvovao inauguraciji novog iranskog predsjednika. Ugostila ga je iranska Islamska revolucionarna garda, koja je bila odgovorna za njegovu sigurnost.

Preciznost vazdušnog udara koji ga je ubio implicira da je izraelska obavještajna služba imala vrlo tačna saznanja o lokaciji i kretanju Hanijea. To implicira da su takve obavještajne podatke možda dobijali od izraelskih agenata unutar same Garde. Ovo je krajnje ponižavajuće za iranski režim, ali nije samo pitanje povrijeđenog ponosa. To takođe znači da Iran zapravo nije u stanju da garantuje sigurnost svojih saveznika, čak i kada su na iranskom tlu. Stavljeno je do znanja da bi svi oni, uključujući i one u višim ešalonima režima, mogli postati meta Izraela u bilo kojem trenutku. Iranski režim ne može sebi dozvoliti da ga njegovi prijatelji i neprijatelji smatraju slabim, a Revolucionarna garda još manje.

Dalje, Hanije je bio glavni pregovarač Hamasa u pregovorima o prekidu vatre, čiji je domaćin bio Katar. Njegovo ubistvo se ruga ovim pregovorima i naravno imaće negativan uticaj na mogućnost (koja je već udaljena) dogovornog rješenja. To odgovara i Netanjahuu, čija politička budućnost zavisi upravo od nepostojanja sporazuma.

Posljedice Netanjahuove namjerne provokacije

Ovo pogoršanje krize pokrenuto je naizgled nepovezanim lancem događaja, koje je Netanjahu cinično iskoristio kako bi opravdao svoje napade na Hezbolah i Iran.

27. jula, raketa je pogodila igralište u kojem je poginulo 12 djece u druzskom gradu Madždal Šams, uz još mnogo povrijeđenih. Grad se nalazi na Golanskoj visoravni koju je okupirao Izrael. Izraelski predsjednik Hercog i ekstremno desničarski ministar finansija Bezalel Smotrič, podržani od IDF-a i američkih izvora, odmah su pripisali napad Hezbolahu i obećali im se osvetiti. U stvari, Smotrič je čak tvrdio da cijeli Liban mora da plati. Netanjahu je prekinuo posjetu SAD-u i iskoristio trenutak na svoj uobičajeni oportunistički način.

Priroda napada na Madždal Šams je nejasna. Ono što je sigurno jeste da Hezbolah nije imao interesa da namjerno gađa civilno stanovništvo Druza, posebno imajući u vidu da Hezbolah radi na dogovoru sa vođama Druza u Libanu. To takođe ide u susret Hezbolahovom pristupu otkako je izraelski napad na Gazu počeo nakon 7. oktobra, koji je dosljedno eksplicitno ograničio svoje operacije na lansiranje raketa na izraelske vojne ciljeve.

Ubistva ove djece mogla su biti tragična posljedica neispravne rakete, uplitanja izraelskog odbrambenog sistema Gvozdene kupole ili greške, jer putanja ukazuje da je meta mogla biti izraelska vojna baza koja se nalazi u blizini. Ništa od ovoga nije ni razmatrano. Netanjahu je imao izgovor koji je tražio. Izrael je odbacio pozive libanskih vlasti na međunarodnu istragu.

Još manje je bilo važno što su se Golanski Druzi – diskriminisana manjina, podložna istoj politici izraelske okupacije i kolonizacije kao Palestinci na Zapadnoj obali i istočnom Jerusalimu – glasno i javno suprotstavili ideji da Netanjahu iskoristi njihovu tragediju za podsticanje novih napada i rat protiv Libana. Ogorčeni protesti izbili su tokom sahrana zbog uvrijedljivog prisustva Smotriča i Netanjahua, koji su bili primorani da odu.

Foto: Nizzan Cohen, Wikimedia Commons

Ovaj novi zaokret u krizi na Bliskom istoku nije slučajan. Netanjahu i njegovi ekstremno desničarski rasistički saveznici u izraelskoj vladi postavljali su uslove za eskalaciju. Sve vrijeme ih je podržavao i podsticao američki imperijalizam.

Međutim, sve to ima svoju cijenu. Uticaj SAD-a u regionu je u velikoj mjeri potkopan. Antiimperijalističko raspoloženje masa širom regiona i šire jača iz dana u dan. Dalja eskalacija sukoba odgovara Netanjahuovoj agendi, ali takođe povećava nestabilnost i rizik da cijeli Bliski istok bude uvučen u veći sukob, s nepredvidivim posljedicama. Ovo neće biti zaustavljeno licemjernim molbama za mir takozvane Međunarodne zajednice, niti šupljim osudama UN-a o izraelskim ratnim zločinima.

S druge strane, novoizabrana laburistička vlada u Britaniji nema namjeru zaustaviti podršku britanskog imperijalizma izraelskom genocidnom ratu. Uprkos praznim gestovima kao što je odustajanje od britanskog prigovora na nalog MKS-a za hapšenje Netanjahua i ministra odbrane Joava Galanta, Ser Kir Starmer je prije nekoliko dana ponovio svoju politiku podrške izraelskom "pravu na sigurnost", dodajući polovično "potrebu za prekidom vatre". Lideri Laburističke partije nastavljaju da se zalažu za bilo koju poziciju koju iznese američka administracija.

Dejvid Lami, novi britanski ministar vanjskih poslova, sada je u Dohi, nakon što je posjetio Vašington i Izrael u svoja prva dva službena putovanja. Bio je upadljiv po svojoj šutnji, dok su britanske zračne baze na Kipru i dalje aktivni dio američko-britanske mreže podrške koja podržava zločinački napad Izraela na Gazu, a britanske vojne veze s Izraelom rastu.

Dolje ratni huškači! Dolje imperijalizam!

Netanjahu nije uzrok sadašnje krize svjetskog kapitalizma i sve većih trvenja između imperijalističkih sila. Njegova politika je samo manifestacija bolesti kapitalizma i njegovih otrovnih posljedica. Međutim, Netanjahuovi postupci nose ozbiljne posljedice za eskalaciju krize, koja već ima globalni uticaj. Bliski istok je postao žarište krize svjetskog kapitalizma. Provokacije će biti praćene daljim provokacijama, a eskalacija će biti sve neizbježnija.

Cijela istorija Bliskog istoka pokazuje da ovaj ili onaj pojedinac nije stvorio sadašnju noćnu moru. Imperijalizam je taj koji rađa krizu i rat. Jedino rješenje za ovu krizu je revolucionarno rušenje kapitalizma i imperijalizma. Samo će socijalistička revolucija omogućiti svim narodima Bliskog istoka da žive zajedno kao dio Socijalističke federacije. Kao polazna tačka, radnici i omladina cijelog svijeta moraju se ujediniti u zajedničkoj borbi protiv imperijalizma.

Pozivamo na međunarodnu mobilizaciju radničke klase i omladine protiv imperijalizma i ugnjetavanja. Ovaj pokret mora biti usmjeren prije svega protiv naših vlastitih vladajućih klasa, razotkrivanjem i borbom protiv saučesništva naše vlastite vladajuće klase u napadu na Gazu, nevolji palestinskog naroda i njihovom brutalnom ugnjetavanju od strane cionističkog režima.

Razvlastimo kapitalističke ratne profitere!

Stop napadu Izraela na Gazu!

Prekinite okupaciju!

Za radnički bojkot izraelske ratne mašine!

Mir među narodima, rat vladajućoj klasi!

Srušimo kapitalizam i imperijalizam!

Za socijalističku federaciju Bliskog istoka!

Tekst je objavljen 02. avgusta 2024.