Sa nevjerovatnom snagom sveštenstvo se bori protiv socijalista i pokušava ih omalovažiti u očima radnika. Vjernici koji nedjeljom idu u crkvu i na svečanosti sve češće su primorani da slušaju žestoke političke govore u kojima se osuđuje socijalizam, umjesto da slušaju propovijedi i dobiju religijsku utjehu. Umjesto da utješe ljude koji su puni briga i umorni od svojih nesnosnih života, koji idu u crkvu sa vjerom u hrišćanstvo, sveštenici bjesne protiv radnika u štrajku, i protivnika vlade; uz to, oni ih podstiču da podnose siromaštvo i ugnjetavanje sa poniznošću i strpljenjem. Oni pretvaraju crkvu i propovjedaonicu u poprište političke propagande.
Prvi put objavljeno 1905. godine u listu Socijaldemokratske partije Poljske.
Prvi dio
Od trenutka kada su radnici naše zemlje i Rusije počeli hrabro da se bore protiv carističke vlade i kapitalističkih eksploatatora, sve češće možemo primjetiti da sveštenici u svojim propovijedima istupaju protiv radnika koji se bore. Sa nevjerovatnom snagom sveštenstvo se bori protiv socijalista i pokušava ih omalovažiti u očima radnika. Vjernici koji nedjeljom idu u crkvu i na svečanosti sve češće su primorani da slušaju žestoke političke govore u kojima se osuđuje socijalizam, umjesto da slušaju propovijedi i dobiju religijsku utjehu. Umjesto da utješe ljude koji su puni briga i umorni od svojih nesnosnih života, koji idu u crkvu sa vjerom u hrišćanstvo, sveštenici bjesne protiv radnika u štrajku, i protivnika vlade; uz to, oni ih podstiču da podnose siromaštvo i ugnjetavanje sa poniznošću i strpljenjem. Oni pretvaraju crkvu i propovjedaonicu u poprište političke propagande.
Radnici se lako mogu uvjeriti da socijaldemokrate ni na koji način nisu izazvali borbu koju sveštenstvo vodi protiv njih. Socijaldemokrate su postavili sebi cilj okupljanja i organizovanja radnika u borbi protiv kapitala, tačnije rečeno, protiv eksploatatora koji iz njih istiskuju posljednju kap krvi, i u borbi protiv carističke vlade, koja drži narod pod prinudom. Ali socijaldemokrate nikada nisu okrenuli radnike protiv sveštenstva, niti pokušali da se miješaju u njihova religijska ubjeđenja: uopšte ne! Socijaldemokrate u cijelom svijetu i u našoj zemlji smatraju svijest i lična uvjerenja za svetinju. Svako može imati svoje mišljenje i vjerovati u ono što bi njemu moglo obezbijediti sreću. Niko nema pravo da progoni ili napada vjerska ubjeđenja drugih. Tako smatraju socijalisti. I zbog tog razloga, između ostalog, socijalisti okupljaju ljude da se bore protiv carističkog režima, koji konstantno napada svijest ljudi, progoni katolike, ruske katolike, jevreje, jeretike i slobodne mislioce. I baš oni koji se najviše zalažu za slobodu mišljenja su socijaldemokrate. Prema tome čini se da upravo sveštenstvo treba da pomogne socijaldemokratama koji pokušavaju da prosvijetle radni narod. Ako pravilno razumijemo učenje koje socijalisti donose radničkoj klasi, mržnja sveštenstva prema njima postaje još manje razumljiva.
Socijaldemokrate namjeravaju okončati eksploataciju radnog naroda od strane bogataša. Trebalo bi da crkveni službenici budu prvi koji će olakšati ovaj zadatak socijaldemokratama. Da li je Isus Hrist (koga slijede sveštenici) govorio da će „lakše kamila proći kroz iglene uši nego bogataš ući u Kraljevstvo Nebesko“? Socijaldemokrate se trude u svim zemljama uspostaviti društveno uređenje zasnovano na jednakosti, slobodi i bratsvu svih građana. Ako kler zaista želi da se načelo „voli bližnjeg svog kao sebe samoga“ primjenjuje u stvarnosti, zašto ne bi podržali propagandu socijaldemokrata? Socijaldemokrate pokušavaju očajničkom borbom, obrazovanjem i organizovanjem naroda da ga izvuku iz stanja podjarmljenosti u kojem se nalaze i ponude bolju budućnost njihovoj djeci. Svi trebaju priznati da u ovom trenutku kler treba blagosloviti socijaldemokrate, jer zar nije onaj kome služe, Isus Hristos, rekao „Ono što radite siromašnima, radite meni.“
Međutim, s jedne strane vidimo kako kler izopštava i progoni socijaldemokrate, a s druge strane, naređuje radnicima da strpljivo pate, to jest, da dozvoljavaju da budu eksploatisani od strane kapitalista. Kler napada socijaldemokrate, ubjeđuje radnike da se ne „bune“ protiv gospodara, nego da se poslušno pokore ugnjetavanju od strane ove vlasti koja ubija bespomoćni narod, koja šalje milione radnika u monstruoznu ratnu klanicu, koja progoni katolike, ruske katolike i Starovjerce. Na taj način kler, koji postaje zastupnik bogatih, branitelj eksploatacije i ugnjetavanja, postavlja se u oštru suprotnost sa hrišćanskim učenjem. Biskupi i sveštenici nisu pobornici hrišćanskog učenja, nego poštovaoci Zlatnog teleta i biča koji udara po siromašnima i bespomoćnima.
Ipak, svi znaju da i sami sveštenici profitiraju od radnika, izvlače novac od njega povodom sklapanja braka, krštenja ili sahrane. Koliko puta se desilo da je sveštenik pozvan da održi posljednji obred na postelji bolesnika odbio to da uradi prije nego što bude isplaćen. Radnik odlazi u očaju da proda ili založi svoj posljednji imetak da bi mogao dati religijsku utjehu svojoj rodbini.
Tačno je i da postoji sveštenstvo druge vrste. Postoje oni koji su puni dobrote i sažaljenja i koji ne jure sopstvenu dobit; oni su uvijek spremni da pomognu siromašnima. Ali moramo priznati da su oni zaista rijetki koliko i bijeli kosovi. Većina sveštenika, sjajnih lica, klanjaju se pred bogatima i moćnima, opraštajući im tiho svaku izopačenost, svaku nejednakost. Prema radnicima se sveštenstvo ponaša potpuno drugačije: misle samo o tome kako da ih iskorištavaju bez milosti; u žestokim propovijedima osuđuju „pohlepu“ radnika kada se ovi samo brane od nepravdi kapitalizma. Oštra protivrječnost između djela sveštenstva i hrišćanskog učenja mora svakoga nagnati na razmišljanje. Radnici se čude kako je moguće da u borbi za oslobođenje radničke klase u crkvi nalaze neprijatelja a ne saveznika. Kako je moguće da crkva igra ulogu branioca bogatstva i krvavog ugnjetavanja umjesto da bude sklonište za ugnjetene? Da bismo razumjeli ovaj čudni fenomen dovoljno je pogledati istoriju crkve i proučiti razvoj kroz koji je ova prošla u posljednjih nekoliko vijekova.
Drugi dio
Socijaldemokrate žele da ostvare komunizam; to je uglavnom ono što kler ima protiv njih. Prije svega, zapanjujuće je primjetiti da današnji sveštenici koji se bore protiv komunizma ustvari osuđuju prve hrišćanske apostole. Jer oni nisu bili ništa drugo do žestoki komunisti.
Hrišćanska religija se razvila, kao što je dobro poznato, u Starom Rimu, u periodu raspada Carstva, koje je prethodno bilo bogato i moćno, i sastojalo se od današnje Italije i Španije, dijela Francuske, dijela Turske, Palestine i drugih teritorija. Rimska država u vrijeme rođenja Isusa Hrista dosta je ličila na carsku Rusiju. Na jednoj strani živjela je šačica dokonih bogataša, uživajući u raskošu i svakom zadovoljstvu; na drugoj strani bila je ogromna masa ljudi koja je trunula u siromaštvu; iznad svega, despotska vlada, zasnovana na nasilju i korupciji, vršila je žestoko ugnjetavanje. Cijelo Rimsko carstvo je gurnuto u totalnu katastrofu, okruženo opasnim spoljnim neprijateljima; neobuzdana vojska na vlasti je vršila svireposti nad siromašnim stanovništvom; sela su napuštena, zemlja uništena; gradovi, posebno prestonica Rim bili su puni siromašnih koji su podizali poglede pune mržnje ka palatama bogatih; ljudi su bili bez hljeba, bez skloništa, bez odjeće, bez nade, i bez mogućnosti da se riješe siromaštva.
Postoji samo jedna razlika između Rima u periodu propadanja i Carske Rusije; Rim nije ništa znao o kapitalizmu, teška industrija tamo nije postojala. U to vrijeme ropstvo je bilo prihvaćeni poredak u Rimu. Plemićke porodice, bogataši, zelenaši zadovoljavali su svoje potrebe primoravajući na rad robove koje im je obezbjedio rat. Ovi ljudi su se vremenom proširili na sve provincije u Italiji oduzimajući rimskom seljaštvu zemlju. Pošto su oduzimali žito u svim osvojenim provincijama kao porez bez naknade profitirali su da bi mogli izgraditi svoja imanja, veličanstvene plantaže, vinograde, pašnjake, voćnjake i obilna dvorišta, kultivisana od strane armije robova koji su radili pod bičem nadzornika. Narod na selu, lišen hljeba i zemlje, slivao se iz provincija u prestonicu. Ali ni tamo nisu bili u boljoj poziciji da se izdržavaju jer su sve poslove radili robovi. Tako je stvorena brojna armija onih koji nisu posjedovali ništa – proletera – koji čak nisu imali mogućnost da prodaju svoju radnu snagu. Proletarijat koji je došao sa sela stoga nije mogao biti apsorbovan od strane industrijskih preduzeća kao danas, oni su postali žrtve beznadežnog siromaštva i bili su prisiljeni na prosjačenje. Ova brojna narodna masa koja gladuje bez posla, koja preplavlja predgrađe, otvorene dijelove i ulice Rima činila je stalnu prijetnju vlasti i posjedničkoj klasi. Zbog toga, vlast je sama sebe prinudila da umanji siromaštvo. S vremena na vrijeme davala je proleterima žitarice i druge namirnice iz državnih skladišta. Zatim, da bi ljudi zaboravili svoje tegobe, održavane su besplatne cirkuske predstave. Za razliku od proletarijata našeg vremena, koji izdržava cijelo društvo svojim radom, brojni proletarijat Rima je živio od milostinje.
Nesretni robovi, tretirani kao zvijeri, bili su oni koji su radili za rimsko društvo. U ovom haosu siromaštva i poniženja, šačica rimskih velikaša je provodila vrijeme u orgijama i razvratu. Nije bilo izlaza iz ovih nečovječnih društvenih okolnosti. Proleteri su gunđali i s vremena na vrijeme prijetili ustankom, ali klasa prosjaka koja živi od mrvica sa stolova gospodara nije mogla uspostaviti novi društveni poredak. Uz to, robovi koji su svojim radom održavali cijelo društvo bili su previše ugnjeteni, previše raštrkani, previše skrhani pod jarmom, tretirani kao zvijeri i previše izolovani od drugih klasa da bi mogli promijeniti društvo. Često su se bunili protiv svojih gospodara, krvavim borbama pokušavali da se oslobode, i svaki put su Rimljani slamali ove pobune, masakrirajući hiljade robova i razapinjajući ih na krst.
U ovom raspadajućem društvu, gdje za narod nije bilo izlaza iz ove tragične situacije, ni nade za bolji život, ugnjeteni su se okretali ka nebu da pronađu spas. Hrišćanska religija je za ova nesrećna bića bila kao pojas za spasavanje, utjeha i ohrabrenje, i postala od samog početka religija rimskih proletera. U skladu sa materijalnim statusom ljudi koji su pripadali ovoj klasi, prvi hrišćani su iznijeli zahtjev za zajedničkom svojinom – komunizmom. Šta može biti prirodnije? Narodu su nedostajala sredstva za život i umirali su zbog siromaštva. Religija koja je branila narod zahtijevala je da bogati trebaju dijeliti sa siromašnima bogatstva koja trebaju pripadati svima, a ne samo grupi privilegovanih; religija koja je propovijedala jednakost svih mogla je biti veoma uspješna. Međutim, to nije imalo ničeg zajedničkog sa zahtjevom koji danas iznose socijaldemokrate, da oruđa za rad, sredstva proizvodnje postanu zajedničko vlasništvo, da cijelo čovječanstvo može živjeti i raditi u harmoničnoj zajednici.
U mogućnosti smo da primjetimo da rimski proleteri nisu živjeli od rada nego od milostinje koju je vlast dijelila. Stoga zahtijev hrišćana za zajedničkom svojinom nije se odnosio na sredstva za proizvodnju, nego za potrošnju. Nisu zahtijevali da zemlja, radionice i oruđa za rad postanu zajednička svojina, nego da sve bude podijeljeno, kuće, odjeća, hrana i gotovi proizvodi najpotrebniji za život. Hrišćanski komunisti su se potrudili da ne istražuju porijeklo ovih bogatstava. Proizvodnju su uvijek obavljali robovi. Hrišćani su željeli da oni koji posjeduju bogatstvo prihvate hrišćanstvo i načine svoja bogatstva zajedničkom svojinom, da bi svi uživali u ovim dobrima u jednakosti i bratstvu.
Upravo na ovaj način su prve hrišćanske zajednice organizovane. Njihov savremenik je pisao,
„Oni ne vjeruju u bogatstvo, ali zagovaraju zajedničku svojinu i niko od njih ne posjeduje više od ostalih. Onaj ko želi da im se pridruži dužan je prenijeti svoje bogatstvo u njihovu zajedničku svojinu. Zbog toga među njima nema ni siromaštva ni raskoši – svi posjeduju sve zajedno kao braća. Ne žive u posebnom gradu, nego u svakom imaju svoje kuće. Ako se tu nađu stranci koji pripadaju njihovoj religiji, oni dijele svoje vlasništvo sa njima, i mogu imati koristi od toga kao da je njihovo. Ovi ljudi, iako prethodno nepoznati jedni drugima, dočekuju jedni druge, i njihovi odnosi su prijateljski. Kada putuju, ne nose ništa osim oružja za odbranu od pljačkaša. U svakom gradu imaju svog upravnika koji raspodjeljuje odjeću i hranu putnicima. Trgovina među njima ne postoji. Međutim, ako jedan član ponudi drugome predmet koji mu je potreban, dobije drugi predmet zauzvrat. Ali svako može tražiti šta mu je potrebno čak i ako ne može ništa dati zauzvrat.“
U Djelima apostolskim možemo pročitati sljedeći opis prve zajednice u Jerusalimu: „niko nije smatrao svojim ono što mu je pripadalo; sve je bilo zajedničko. Oni koji su posjedovali zemlju ili kuću, nakon što ih prodaju, prinosili su ljetinu i donosili apostolima. I svakome je bilo podijeljeno u skladu s potrebama.“
Godine 1780., njemački istoričar Vogel je napisao skoro isto o prvim hrišćanima:
„Po pravilu je svaki hrišćanin imao pravo na vlasništvo svih članova zajednice; u slučaju potrebe mogao je zahtjevati da bogatiji članovi zajednice podjele svoje bogatstvo sa njim u skladu s njegovim potrebama. Svaki hrišćanin je mogao koristiti vlasništvo svoje braće; hrišćani koji su bilo šta posjedovali nisu imali pravo da odbiju dati svojoj braći na upotrebu. Prema tome, hrišćanin koji nije imao kuću mogao je zahtjevati od onog koji je imao dvije ili tri da ga primi u svoj dom; vlasnik je samo svoju kuću čuvao za sebe. Ali zbog toga što se radilo o zajedničkoj potrošnji dobara, smještaj se morao dati onima koji nisu imali dom.“
Novac je držan u zajedničkoj blagajni a član zajednice posebno određen za ovu svrhu je dijelio zajedničko bogatstvo među svima. Ali to nije bilo sve. Među ranim hrišćanima, komunizam je išao toliko daleko da su imali i zajedničke obroke (vidjeti Djela apostolska). Njihov porodični život je stoga uklonjen; sve hrišćanske porodice u jednom gradu živjele su zajedno, kao jedna velika porodica.
Na kraju, dodajmo da neki sveštenici napadaju socijaldemokrate zbog toga što se zalažemo za zajednicu žena. Očigledno je da je to velika laž koja potiče iz neznanja ili bijesa sveštenstva. Socijaldemokrate to smatraju sramnim i užasnim iskrivljavanjem braka. Ipak, prvi hrišćani su to često praktikovali.
Treći dio
Prema tome, hrišćani prvog i drugog vijeka bili su strastveni pobornici komunizma. Ali ovaj komunizam je bio zasnovan na potrošnji gotovih proizvoda, a ne na radu, i pokazao se nesposobnim da reformiše društvo, da okonča nejednakost između ljudi i sruši barijeru koja razdvaja bogate i siromašne. Jer su se, baš kao i prije, bogatstva proizvedena radom vraćala maloj grupi posjednika, zato što su sredstva za proizvodnju (posebno zemlja) ostala u individualnom vlasništvu, jer su rad za cijelo društvo vršili robovi. Narod lišen sredstava za život dobijao je samo milostinju, prema dobroj volji bogatih.
Dok nekolicina (u odnosu na mnoštvo ljudi) posjeduje isključivo za sopstvenu upotrebu sva plodna zemljišta, šume i pašnjake, farme sa životinjama, radionice, alate i materijale za proizvodnju, a drugi, ogromna većina, ne posjeduju ništa što je neophodno za proizvodnju, nema riječi o jednakosti između ljudi. U takvim uslovima društvo je očigledno podijeljeno na dvije klase, bogate i siromašne, one koji žive u luksuzu i one u siromaštvu. Pretpostavimo, na primjer, da bogati posjednici pod uticajem hrišćanskog učenja odluče da među ljudima podjele sva bogatstva koja posjeduju u vidu novca, žitarica, voća, odjeće i životinja, kakav bio bio rezultat? Siromaštvo bi nestalo na nekoliko sedmica i za to vrijeme narod bi se mogao nahraniti i odjenuti. Ali gotovi proizvodi se brzo potroše. Nakon kratkog vremena, narod bi opet ostao praznih ruku, jer su upotrijebili podijeljena bogatstva. Zemljoposjednici i oruđa za proizvodnju mogu proizvesti više zahvaljujući robovskom radu, te se ništa ne bi promijenilo. Upravo po tome se socijaldemokrate razlikuju od hrišćanskih komunista. Oni kažu „Ne želimo da bogati dijele sa siromašnima: ne želimo milostinju, jer ni jedno ni drugo ne mogu spriječiti povratak nejednakosti. Nipošto ne zahtijevamo distribuciju između bogatih i siromašnih, već potpuno ukidanje bogatih i siromašnih.“ Ovo je moguće pod uslovom da izvor bogatstva, zemlja, zajedno sa drugim sredstvima za proizvodnju i oruđima rada, postane kolektivno vlasništvo radnih ljudi koji će proizvoditi za sebe, u skladu sa potrebama svih. Rani hrišćani vjerovali su da mogu otkloniti siromaštvo proletera uzimanjem bogatstava od posjednika. To bi bilo kao sipanje vode kroz sito. Hrišćanski komunizam nije bio sposoban da promijeni ili poboljša ekonomsku situaciju, i nije potrajao.
U početku, kada su pristalice novog spasitelja sačinjavale samo mali dio rimskog društva, zajedno su posjedovali stoku, imali zajedničke obroke i živjeli pod istim krovom. Ali kada je broj hrišćana rastao širom Carstva, zadružni život sljedbenika hrišćanstva postao je teže održiv. Uskoro je nestao običaj zajedničkih obroka i podjela dobara je dobila novi oblik. Hrišćani više nisu živjeli kao jedna porodica; svako se starao o sopstvenom vlasništvu, i nisu davali sva svoja dobra zajednici, već samo višak. Darovi bogatijih glavnom tijelu zajednice izgubili su karakter učešća u zajedničkom životu, i postali milostinja, jer bogati hrišćani više nisu koristili zajedničku svojinu, i na korištenje drugima davali samo dio onoga što su posjedovali, a taj dio je mogao biti manji ili veći u skladu s dobrom voljom donatora. Tako se u srcu samog hrišćanskog komunizma pojavila podjela na bogate i siromašne, slična onoj koja je vladala u Rimskom carstvu i protiv koje su se rani hrišćani borili. Uskoro su samo siromašni hrišćani i proleteri imali zajedničke obroke; bogati su se izdvajali, dajući dio onoga što su posjedovali. Siromašni su živjeli od milostinje koju su im bogati bacali, i društvo je opet postalo ono što je bilo. Hrišćani ništa nisu promijenili.
Očevi crkve su se dugo borili vatrenim istupanjima protiv ovog proboja društvene nejednakosti u hrišćansku zajednicu, proklinjući bogate i podstičući ih da se vrate komunizmu ranih apostola.
Tako je sveti Vasilije, u 4. vijeku poslije Hrista, propovijedao protiv bogatih:
„Bijednici, kako ćete se opravdati pred nebeskim sudom? Vi govorite, 'Šta smo mi krivi ako zadržavamo ono što nam pripada?' Pitam vas, 'Kako ste dobili to što zovete svojim vlasništvom? Kako su posjednici postali bogati, ako ne uzimajući stvari koje pripadaju svima? Ako bi svako uzeo samo ono što mu je potrebno, dajući ostalo drugima, ne bi bilo ni bogatih ni siromašnih'.“
Sveti Jovan Hrizostom, patrijarh Konstantinopolja (rođen u Antiohiji 347., umro u Jermeniji u izgnanstvu 407. godine) najvatrenije je propovijedao hrišćanima povratak prvobitnom komunizmu apostola. Ovaj proslavljeni propovijednik, u 11. propovijedi Djela apostolskih, kaže:
„Bila je veliko milosrđe između njih (apostola): niko od njih ne bješe siromašan. Niko nije smatrao svojim ono što mu je pripadalo, sva bogatstva bila su zajednička, velika milost bila je u njima. Ova milost sastojala se u tome da nije bilo siromašnih među njima, toliko da su oni koji su posjedovali nešto žurili da se riješe toga. Nisu dijelili svoje bogatstvo na dva dijela, jedan da daju a drugi da zadrže: davali su ono što su imali. Stoga nije bilo nejednakosti među njima; svi su živjeli u izobilju. Cijenili su sve što su radili. Ono što su davali nije išlo iz ruke davaoca u ruku primaoca; poklone su davali bez razmetanja; donosili su svoja dobra apostolima koji su postali njihovi čuvari i koji su ih koristili kao dobra zajednice a ne vlasništvo pojedinca. Na taj način su spriječavali bilo kakvu težnju ka sujetnosti. Ah! Zašto je ova tradicija izgubljena? Bogati i siromašni, svi trebamo imati dobit od ovakve pobožnosti i svi trebamo osjećati isto zadovoljstvo povinujući se njima. Bogati se ne bi osiromašili odričući se svega što posjeduju, a siromašni bi se obogatili. Ali pokušajmo objasniti šta se zaista treba uraditi...“
„Pretpostavimo, da ne uzbunim ni bogate ni siromašne, samo pretpostavljam, da prodamo sve što imamo da bismo stavili prinose u zajednički fond. Koliko zlata bi se nagomilalo! Ne mogu reći koliko bi to tačno donijelo: ali ako svi mi, bez razlikovanja polova donesemo ovdje svoje bogatstvo, ako svi prodaju svoja polja, svoje posjede, svoje kuće, ovdje ne govorim o robovima jer ih nije bilo u hrišćanskoj zajednici, a oni što ih je bilo postali su slobodni – možda, ako bi svi uradili isto, dobili bismo stotine hiljada funti zlata, milione, ogromnu vrijednost.
„Pa, šta mislite koliko ljudi živi u ovom gradu? Koliko hrišćana? Da li se slažete da ih ima stotinu hiljada? Ostalo su Jevreji i neznabošci. Koliko ih nećemo ujediniti? Ako prebrojimo siromašne, šta ćemo dobiti? Najviše pedeset hiljada siromašnih. Šta bi bilo potrebno da se prehrane svaki dan? Procjenjujem da trošak ne bi bio veliki, ako bi snabdijevanje i ishrana bili zajednički organizovani.
„Možda ćete reći, 'a šta će biti sa nama kada se ova dobra potroše?' Pa šta! Da li bi se to ikada dogodilo? Zar ne bi milost božija bila hiljadu puta veća? Zar ne bismo napravili raj na zemlji?“
Ako je nekada ova zajednica postojala među tri do pet hiljada vjernika i dala tako dobre rezultate uklonivši siromaštvo među njima, šta onda ne bi uspjelo sa ovolikim mnoštvom? I među paganima koji nisu žurili da povećaju zajedničko bogatstvo? Bogatstvo koje posjeduje mnogo ljudi mnogo lakše i brže se troši; difuzija vlasništva je uzrok siromaštva. Uzmimo za primjer domaćinstvo koje se sastoji od dvoje supružnika i desetoro djece, gdje je posao žene tkanje vune, dok muškarac donosi nadnicu koju zarađuje vani; u kojem bi slučaju ova porodica trošila više; ako žive zajedno ili odvojeno? Očito ako žive odvojeno. Deset kuća, deset stolova, deset sluga i deset posebnih džeparaca djeci bi bilo potrebno u slučaju da žive odvojeno. Šta radite ako imate mnogo robova? Zar ih ne biste hranili za istim stolom da smanjite troškove? Podjela je uzrok siromaštva, sloga i zajednička volja su korijen bogatstva.
U manastirima se još živi kao u ranom periodu crkve. A ko tamo umire od gladi? Ko nije našao dovoljno da se prehrani? Ipak, ljudi našeg vremena se više plaše takvog života nego što se plaše pada u more. Zašto nismo pokušali? Manje bi se plašili. Kako bi to bilo dobro djelo! Ako nekoliko vjernika, jedva osam hiljada naspram cijelog svijeta, gdje imaju samo neprijatelje, hrabro pokuša živjeti zajedno, bez ikakve pomoći spolja, koliko bismo lakše to mogli uraditi danas, kada postoje hrišćani širom svijeta? Da li bi ostao i jedan nevjernik? Nijedan, vjerujem. Sve bismo ih privukli i pridobili.
Vatrene propovijedi svetog Jovana Hrizostoma bile su uzaludne. Ljudi nisu pokušali uspostaviti komunizam u Konstantinopolju ili drugdje. U vrijeme kada se hrišćanstvo širi i postaje, u Rimu nakon 4. vijeka, dominantna religija, vjernici se odmiču sve dalje i dalje od primjera koji su postavili prvi apostoli. Čak i u samoj hrišćanskoj zajednici, nejednakost u dobrima između vjernika se povećala.
Opet, u 6. vijeku, Grgur Veliki je rekao:
„Nipošto nije dovoljno ne krasti vlasništvo drugih; činiš grijeh ako za sebe zadržiš bogatstvo koje je Bog stvorio za sve. Onaj koji ne daje drugima ono što posjeduje je ubica; kada čuva za sopstvenu upotrebu ono što treba siromašnima, može se reći da ubija sve one koji mogu živjeti od njegovog izobilja; kada dijelimo sa onima koji pate, ne dajemo ono što nama pripada, nego njima. Ovo nije čin milosti, nego isplata duga.“
Ove molbe bile su bezuspješne. Ali krivci nipošto nisu bili tadašnji hrišćani, koji su slušali riječi očeva crkve mnogo više nego hrišćani danas. Ovo nije prvi put u istoriji čovječanstva da su se ekonomski uslovi pokazali jačima od lijepih govora.
Komunizam, ova zajednica potrošnje dobara, koju su proglasili rani hrišćani, nije se mogao ostvariti bez zajedničkog rada cijele populacije, na zemlji kao zajedničkoj svojini, kao i u komunalnim radionicama. U ranom periodu hrišćanstva, bilo je nemoguće pokrenuti zajednički rad (sa zajedničkim sredstvima za proizvodnju) jer, kako smo već ustanovili, rad su obavljali ne slobodni ljudi nego robovi koji su živjeli na ivici društva. Hrišćanstvo nije pokušalo da ukine nejednakost između rada različitih ljudi, ni njihove svojine. I zbog toga njihovi napori da potisnu nejednaku raspodjelu dobara za potrošnju nisu uspjeli. Glasovi očeva crkve koji proglašavaju komunizam nisu našli odjeka: pored toga, ovi glasovi su postajali sve rjeđi i na kraju potpuno utišali. Očevi crkve prestali su propovijedati zajedništvo, i podjela dobara zbog rasta hrišćanske zajednice stvorila je temeljite promjene u samoj crkvi.
Četvrti dio
Na početku, kada je broj hrišćana bio mali, kler nije postojao u pravom smislu riječi. Vjernici koji su činili nezavisnu vjersku zajednicu okupljali su se u svakom gradu. Birali su člana odgovornog za vršenje službe Bogu i izvođenje vjerskih rituala. Svaki hrišćanin je mogao postati biskup ili prelat. Ove funkcije su bile dobijane izborom, s mogućnošću opoziva, počasne i sa sobom nisu nosile nikakvu moć osim one koju im slobodno da zajednica. U skladu s povećanjem broja vjernika i rastom brojnosti i bogatstva zajednica, vođenje poslova zajednice i vršenje službe postali su poslovi koji su zahtijevali mnogo vremena i punu koncentraciju. Pošto službenici nisu mogli izvršavati ove zadatke u isto vrijeme sa svojim privatnim poslovima, nastao je običaj da se od članova zajednice izabere sveštenik kome su isključivo bile povjerene ove funkcije. Prema tome, ovi uposlenici zajednice morali su biti plaćeni za posvećivanje ovim poslovima. Tako se u crkvi formirao kler, novi red zaposlenih koji se odvojio od glavnog dijela vjernika. Uporedo sa nejednakosti između bogatih i siromašnih, nastala je još jedna nejednakost, između sveštenstva i naroda. Sveštenici, prethodno birani među jednakima da vrše privremenu funkciju stvorili su kastu koja je vladala narodom.
Što su brojnije postajale hrišćanske zajednice u ogromnom Rimskom Carstvu, sve više su hrišćani, progonjeni od vlasti, osjećali potrebu za ujedinjenjem da bi osnažili. Zajednice, raštrkane širom teritorije carstva, organizovale su se u jednu crkvu. Ovo ujedinjenje je bilo ujedinjenje sveštenika, a ne naroda. Od 4. vijeka, sveštenici zajednica su se sastajali na saborima. Prvi sabor je bio u Nikeji 325. godine. Tako je formiran kler, red odvojen od naroda. Biskupi jačih i bogatijih zajednica su preuzeli vođstvo na saborima. Zbog toga se biskup Rima stavio na čelo cijelog hrišćanstva i postao papa. Jaz je tako razdvojio sveštenstvo, hijerarhiju, od naroda.
U isto vrijeme, ekonomski odnosi između naroda i sveštenstva pretrpjeli su ogromne promjene. Prije nastanka ovog reda, sve što su bogati članovi crkve dali u zajedničko vlasništvo pripadalo je siromašnima. Nakon toga, ogroman dio fonda je izdvajan za plaćanje sveštenika i vođenje poslova crkve. Kada je u 4. vijeku hrišćanstvo zaštićeno od strane vlasti i prihvaćeno kao dominantna religija, progoni hrišćana su okončani, i službe nisu više vršene u katakombama, ili skromnim odajama, nego u crkvama čiji je izgled postajao sve veličanstveniji. Ovi troškovi su stoga smanjili fondove namijenjene za siromašne. Već u 5. vijeku, prihodi crkve bili su podijeljeni na četiri dijela; prvi za biskupa, drugi za niže sveštenstvo, treći za održavanje crkve, te je samo četvrti dio dijeljen među siromašnima. Siromašno hrišćansko stanovništvo je tako dobijalo isto koliko i sam biskup.
Vremenom je izgubljena navika davanja unaprijed određene količine siromašnima. Štaviše, dok je visoko sveštenstvo dobijalo na značaju, vjernici više nisu imali kontrolu nad vlasništvom crkve. Biskupi su davali siromašnima prema dobroj volji. Narod je dobijao milostinju od svojeg sveštenstva. Ali to nije sve. U početku hrišćanstva, vjernici su dobrovoljno donosili darove u zajedničko skladište. Čim je hrišćanstvo postalo državna religija, kler je zahtjevao da i siromašni i bogati moraju donositi darove. Od 6. vijeka, sveštenstvo je uvelo poseban namet, desetak (deseti dio žetve) koji se morao plaćati crkvi. Ovaj namet sručio se na narod kao najteži teret; tokom Srednjeg vijeka to je postala kazna za seljake ugnjetene kmetstvom. Namet je uveden na svaki komad zemlje, svaku svojinu. Ali to je uvijek plaćao kmet svojim radom. Tako da su siromašni ne samo izgubili pomoć i podršku crkve, nego i doživjeli da se sveštenici udruže sa drugim ugnjetačima: prinčevima, plemićima, zajmodavcima. U Srednjem vijeku, dok su radni ljudi kroz kmetstvo tonuli u siromaštvo, crkva je postajala sve bogatija. Pored desetka i drugih nameta, crkva se u ovom periodu okoristila od velikih donacija, zavještanja bogatih razvratnika oba pola koji su u posljednjem trenutku htjeli da se iskupe za svoj grešni život. Crkvi su davali novac, kuće, cijela sela sa kmetovima, i često zemljišnu rentu i redovnu radnu rentu (kuluk).
Na taj način crkva je stekla ogromno bogatstvo. U isto vrijeme, sveštenstvo je prestalo biti „upravitelj“ bogatstva koje mu je crkva povjerila. Otvoreno je proglašeno, formulacijom zakona za koji je rečeno da potiče iz Svetog Pisma, da bogatstvo crkve ne pripada vjernicima, nego je to individualno vlasništvo sveštenstva i njihovog poglavara pape. Pozicije u crkvi su stoga nudile najbolje prilike za dobijanje ogromnih prihoda. Svaki sveštenik se koristio posjedom crkve kao da je njegova i uveliko darivao njime svoju rodbinu, sinove i unuke. Ovakvim sredstvima su crkvena dobra pljačkana i nestajala u ruke porodica sveštenstva. Iz tog razloga, pape su se proglašavale suverenim vlasnicima crkvenog bogatstva i naredili su celibat sveštenstva da ga drži netaknutim i da spriječi rasipanje nasljedstva. Celibat je uveden u 11. vijeku, ali nije stavljen u praksu do 13. vijeka. s obzirom na protivljenje sveštenstva. Da bi preduprijedili rasipanje crkvenog bogatstva, papa Bonifacije VIII je 1297. godine zabranio sveštenicima da poklanjaju dijelove svojih prihoda svjetovnjacima, bez papine dozvole. Tako je crkva nagomilala ogromno bogatstvo, posebno na obradivoj zemlji, i sveštenstvo svih hrišćanskih zemalja je postalo najvažniji zemljoposjednik. Često su posjedovali trećinu, ili više od trećine ukupnog zemljišta u državi!
Seljaštvo nije plaćalo samo radnu rentu (kuluk) nego i desetak i ne samo na zemlji prinčeva i plemića nego i ogromnim prostorima na kojima su radili upravo za biskupe, nadbiskupe, parohe i manastire. Među svim moćnim gospodarima feudalnog doba crkva je bila najveći eksploatator od svih. U Francuskoj, na primjer, pred kraj 18. vijeka, prije Velike Revolucije sveštenstvo je posjedovalo peti dio ukupne teritorije zemlje sa godišnjim prihodom od oko 100 miliona franaka. Deseci plaćani od strane vlasnika iznosili su do 23 miliona. Ova količina je upotrebljena da udeblja 2800 prelata i biskupa, 5600 poglavara i igumana, 60000 paroha i podžupnika, i 24000 monaha i 2600 časnih sestara koji su svi živjeli u manastirima.
Ova armija popova bila je oslobođena nameta i zahtjeva da služe vojnu službu. Tokom „bijednih“ vremena, rata, loše žetve, epidemija, crkva je u državnu blagajnu davala „dobrovoljni“ namet koji nikad nije prešao 16 miliona franaka.
Sveštenstvo sa ovakvim privilegijama činilo je, zajedno sa plemstvom, klasu koja živi na krvi i znoju kmetova. Visoke pozicije u crkvi, i one koje su bile najbolje plaćene, dijeljene su isključivo među plemstvom ostajale su u njihovim rukama. Zbog toga je, u doba kmetstva, sveštenstvo bilo vjerni saveznik plemstva, dajući mu podršku i pomažući u ugnjetavanju naroda, kojem nije ponudilo ništa osim propovijedi, prema kojima su trebali biti skromni i povući se na svoje. Kad je seoski i gradski proletarijat ustao protiv ugnjetavanja i kmetstva, u sveštenstvu je našao opasnog neprijatelja. Tačno je da su čak i u samoj crkvi postojale dvije klase: visoko sveštenstvo koje je progutalo svo bogatstvo i velika masa seoskih paroha čiji su skromni prihodi iznosili ne više od 500 do 2000 franaka godišnje. Stoga se neprivilegovana klasa pobunila protiv nadređenog sveštenstva i 1789., tokom Velike Revolucije ujedinila sa narodom u borbi protiv svjetovnih i crkvenih plemića.
Peti dio
Tako su odnosi između crkve i naroda vremenom izmijenjeni. Hrišćanstvo je počelo kao poruka utjehe opljačkanima i siromašnima. Donijelo je učenje usmjereno protiv društvene nejednakosti i antagonizma između bogatih i siromašnih; propovijedalo je zajedničku svojinu. Uskoro je ovaj hram jednakosti i bratstva postao novi izvor društvenih antagonizama. Nakon odustajanja od borbe protiv individualne svojine koju su prethodno vodili prvi apostoli, sveštenstvo se obogatilo i stupilo u savez sa posjedničkom klasom koja je živjela eksploatišući rad trudbenika. U feudalnom dobu, crkva je pripadala plemstvu, vladajućoj klasi, i žestoko branila njihovu vlast protiv revolucije. Krajem 18. i početkom 19. vijeka, narodi Centralne Evrope su ukinuli kmetstvo i povlastice plemstva. U to vrijeme, crkva je opet stala na stranu dominantne klase – industrijskoe i trgovačkoe buržoazije. Danas se situacija promijenila i sveštenstvo više nema velike posjede, ali ima kapital koji teže da uvećaju eksploatacijom naroda kroz trgovinu i industriju, kao i kapitalisti.
Katolička crkva u Austriji posjedovala je, prema svojim sopstvenim statistikama, kapital u iznosu od preko 813 miliona kruna, od čega je 300 miliona bilo u plodnoj zemlji i svojini, 387 miliona u obveznicama, i još je sa kamatom pozajmila iznos od 70 miliona vlasnicima fabrika i biznismenima. I tako se crkva prilagođavajući se modernim vremenima pretvorila od feudalnog gospodara u industrijskog i trgovačkog kapitalistu. Kao i prije, crkva nastavlja da sarađuje sa klasom koja se bogati na račun seoskog proletarijata.
Ova promjena je upadljivija u organizaciji manastira. U nekim zemljama, kao što su Njemačka i Rusija, katolički samostani su dugo bili potisnuti. Ali ondje gdje još postoje, u Francuskoj, Italiji i Španiji, sve ukazuje koliku ulogu crkva ima u kapitalističkom režimu.
U Srednjem vijeku manastiri zu bili utočište za narod. Tamo su tražili sklonište od surovosti gospodara i prinčeva; tamo su dobijali hranu i zaštitu u slučaju ekstremnog siromaštva. Samostani nisu odbijali dati hranu siromašnima. Posebno je bitno ne zaboraviti da se u Srednjem vijeku nije znalo za trgovinu kao što je slučaj danas. Svaka farma, svaki manastir je obilno proizvodio za sebe, zahvaljujući radu kmetova i zanatlija. Često se zalihe namirnica nisu mogle prodati. Ako je proizvedeno više kukuruza, povrća ili drveta nego što je potrebno za upotrebu od strane monaha, višak nije imao vrijednost. Nije bilo kupca i nisu svi proizvodi mogli biti očuvani. U ovakvim uslovima, manastiri su se brinuli o siromašnima, nudeći im bar mali dio onoga što je uzeto od kmetova. Ovo je bio običaj tog perioda i skoro na svakoj farmi koja je pripadala plemiću radilo se isto. Manastiri su zapravo profitirali od te velikodušnosti, stekavši reputaciju otvaranjem svojih vrata siromašnima, dobijali su ogromne poklone i zadužbine od bogatih i moćnih. S pojavom kapitalizma i robne proizvodnje svaki predmet je dobio cijenu i postao razmjenljiv. U to vrijeme su manastiri, plemićke kuće i sveštenstvo okončali svoju velikodušnost. Ljudi nigdje nisu mogli naći utočište. Evo razloga zašto se, između ostalog, na početku kapitalizma, u 18. vijeku, kada radnici još nisu bili organizovani da brane svoje interese, pojavilo tako strašno siromaštvo da se činilo kao povratak u vrijeme Rimskog carstva. Ali dok je u tom vremenu katolička crkva pomagala rimskom proletarijatu propovijedajući komunizam, jednakost i bratstvo, u kapitalističkom periodu se ponaša potpuno drugačije. Iznad svega, pokušava profitirati od siromaštva naroda, iskoristiti jeftin rad. Manastiri su doslovno postali pakao kapitalističke eksploatacije, još više zbog rada žena i djece. Slučaj protiv Manastira dobrog pastira u Francuskoj 1903. bio je odličan primjer ovog zlostavljanja. Djevojčice od 12, 10 i 9 godina su bile prisiljene na rad u užasnim uslovima, bez odmora, uništavajući svoj vid i zdravlje, neuhranjene i podvrgnute zatvoreničkoj disciplini.
Danas su manastiri skoro potpuno potisnuti u Francuskoj i crkva je izgubila priliku direktnog kapitalističkog eksploatisanja. Desetak, kazna za kmetove, je isto tako već odavno uklonjena. Ovo ne spriječava sveštenstvo da iznuđuje novac od radničke klase drugim metodama a posebno preko misa, vjenčanja, sahrana i krštenja. A vlade koje podržavaju kler prisiljavaju narod na plaćanje poreza. Zatim, u svim državama, osim SAD i Švajcarske, gdje je religija privatna stvar, crkva od države uzima ogromne sume novca koje očigledno potiču od napornog rada ljudi. Na primjer, u Francuskoj troškovi crkve iznose do 40 miliona franaka godišnje.
Da sumiramo, to je rad miliona eksploatisanih ljudi, koji omogućava opstanak crkve, vlasti i kapitalističke klase. Statistike crkvenih prihoda u Austriji pokazuju nezanemarljivo bogatstvo crkve koja je prethodno bila utočište za siromašne. Prije 5 godina (tj. 1900. godine) godišnji prihod je iznosio do 60 miliona kruna, dok troškovi nisu prešli 35 miliona. Tako je crkva, za godinu dana, „odvojila“ 25 miliona – na račun radnika koji prolijevaju svoju krv i znoj.
Evo nekoliko detalja o tom iznosu:
Bečka nadbiskupija, sa godišnjim prihodom od 300,000 kruna i troškovima koji ne čine ni polovinu te sume, „uštedjela“ je 150,000 za godinu; fiksni kapital nadbiskupije iznosi oko 7 miliona kruna. Praška nadbiskupija uživa prihod od preko pola miliona sa oko 300,000 troškova; njen kapital dostiže skoro 11 miliona kruna. nadbiskupija u Olmicu ima oko pola miliona prihoda i oko 400,000 troškova; njeno bogatstvo prelazi 14 miliona. Niže sveštenstvo koje toliko često zastupa siromaštvo ne eksploatiše populaciju ništa manje. Godišnji prihodi austrijskih paroha prelaze sumu od 35 miliona kruna, sa troškovima od 21 milion, iz čega proističe „ušteda“ od 14 miliona na godišnjem nivou. Parohijska svojina vrijedi više od 450 miliona. Konačno, prije 5 godina manastiri su posjedovali, ako oduzmemo troškove, „neto prihod“ od 5 miliona godišnje. Ova bogatstva rasla su svake godine, dok se siromaštvo radnika eksploatisanih od strane kapitalista i države povećavalo iz godine u godinu. U našoj zemlji i drugdje, stanje je upravo kao u Austriji.
Šesti dio
Nakon kratkog pregleda istorije crkve, ne može nas iznenaditi podrška sveštenstva carističkoj vladi i kapitalistima protiv revolucionarnih radnika koji se bore za bolju budućnost. Klasno svjesni radnici organizovani u Socijaldemokratskoj partiji bore se da ostvare ideju društvene jednakosti i bratstva među ljudima, što je nekada bio cilj Hrišćanske crkve.
Ipak, jednakost ne može biti ostvarena u društvu zasnovanom na ropstvu ili kmetstvu; njeno ostvarenje je moguća u sadašnjem periodu, to jest, režimu industrijskog kapitalizma. Ono što hrišćanski apostoli nisu mogli postići svojim vatrenim govorima protiv egoizma bogatih, moderni proleteri, radnici svjesni svoje klasne pozicije mogu započeti u bliskoj budućnosti, osvajanjem političke moći u svim zemljama oduzimajući fabrike, zemlju i sva sredstva proizvodnje kapitalistima i čineći ih zajedničkom svojinom radnika. Komunizam koji socijaldemokrate imaju na umu ne sastoji se od podjele bogatstva koje su proizveli robovi i kmetovi, između prosjaka, siromašnih i bogatih, nego u poštenom, zajedničkom, udruženom radu i čestitom uživanju zajedničkih plodova tog rada. Socijalizam se ne sastoji od izdašnih darova bogatih siromašnima, nego u potpunom ukidanju same razlike između bogatih i siromašnih, kroz podsticanje svih da rade u skladu sa svojim sposobnostima, suzbijanjem eksploatacije čovjeka nad čovjekom.
U svrhu uspostavljanja socijalističkog poretka, radnici se organizuju u radničku Socijaldemokratsku partiju koja pokušava ostvariti taj cilj. I zbog toga socijaldemokratija i radnički pokret nailaze na svirepu mržnju posjedničke klase koja živi na račun radnika.
Ogromna bogatstva nagomilana od strane crkve bez ikakvog napora potiču iz eksploatacije i siromaštva radnog naroda. Bogatstvo nadbiskupa i biskupa, manastira i parohija, bogatstvo vlasnika fabrika, trgovaca i zemljoposjednika dobijena su po cijenu nadljudskih napora radnika u gradu i na selu. Jer odakle potiču pokloni i zavještanja koja bogati gospodari ostavljaju crkvi? Očito ne iz rada njihovih ruku i prolivenog znoja, nego eksploatacijom radnika koji rintaju za njih; juče kmetova, danas najamnih radnika. Pored toga, novac koji sveštenstvo dobija od države dolazi iz državne kase, koja se u većem dijelu sastoji iz poreza iscijeđenih iz narodnih masa. Sveštenstvo, ništa manje od kapitalista, živi na račun naroda, profitira od ponižavanja, neznanja i ugnjetavanja naroda. Sveštenstvo i parazitski kapitalisti mrze organizovanu radničku klasu, svjesnu svojih prava koja se bori za oslobođenje. Ukidanje kapitalističke vladavine i uspostavljanje jednakosti među ljudima bio bi smrtonosni udarac posebno kleru koji postoji samo zahvaljujući eksploataciji i siromaštvu. Ali iznad svega, socijalizam cilja da omogući čovječanstvu istinsku i trajnu sreću, da obezbijedi narodu najbolje moguće obrazovanje i glavno mjesto u društvu. Upravo ova sreća na zemlji je ono čega se crkva boji kao kuge.
Kapitalisti su udarcima čekića oblikovali tijela ljudi u okovima siromaštva i ropstva. Uporedo sa tim, sveštenstvo pomažući kapitaliste i služeći sopstvenim potrebama porobljava umove ljudi, drži ih u krajnjem neznanju jer su svjesni da bi obrazovanje okončalo njihovu moć. Sveštenstvo koje je iskrivilo rano hrišćansko učenje, čiji je cilj bio ovozemaljska sreća siromašnih, danas pokušava da uvjeri radnike da patnja i ponižavanje koje trpe ne dolaze iz defektivne društvene strukture, nego s neba, voljom „Proviđenja“. Tako crkva u radnicima ubija snagu, nadu, volju za bolju budućnost, ubija njihovu vjeru u sebe i njihovo samopoštovanje. Današnji sveštenici, sa svojim lažnim i štetnim učenjima, stalno održavaju neznanje i ponižavanje naroda. Evo nekih od neosporivih dokaza.
U zemljama gdje katolički kler uživa veliku moć nad umovima ljudi, na primjer u Španiji i Italiji, narod se drži u stalnom neznanju. Opijenost i kriminal cvjetaju. Uporedimo, na primjer, dvije pokrajine u Njemačkoj, Bavariju i Saksoniju. Bavarija je poljoprivredna država čija je populacija pretežno pod uticajem katoličkog klera. Saksonija je industrijalizovana država gdje socijaldemokrate igraju ogromnu ulogu u životu radnika. Dobili su parlamentarne izbore u skoro svim izbornim jedinicama, što je razlog zbog koga buržoazija pokazuje mržnju prema ovoj „crvenoj“ socijaldemokratskoj pokrajini. I šta vidimo? Zvanične statistike pokazuju da je broj krivičnih djela počinjen u ultra katoličkoj Bavariji relativno mnogo veći nego u „Crvenoj Saksoniji“.
Vidimo da je 1898., na 100,000 stanovnika bilo:
Bavarija Saksonija
Nasilna pljačka 204 185
Nanošenje tjelesnih povreda 296 72
Krivokletstvo 4 1
Sličnu situaciju možemo naći kada pogledamo evidenciju krivičnih djela u Posenu, u kojem dominiraju sveštenici, sa onom u Berlinu, gdje je uticaj socijaldemokratije veći. Tokom jedne godine, na svakih 100,000 stanovnika, u Posenu ima 232 slučaja nanošenja tjelesnih povreda, a u Berlinu samo 172.
U papskom gradu, Rimu tokom jednog mjeseca godine 1869 (pretposljednja godina svjetovne vlasti pape) osuđeno je: 279 ljudi zbog ubistva, 728 zbog nanošenja tjelesnih povreda, 297 zbog pljačke i 21 zbog podmetanja požara. Ovo su rezultati klerikalne dominacije nad stanovništvom pogođenim siromaštvom.
Ovo ne znači da sveštenstvo direktno podstiče ljude na nasilje. Upravo suprotno, u svojim propovijedima sveštenici često osuđuju krađu, pljačkanje, i opijenost. Ali ljudi ne kradu, ne pljačkaju i ne opijaju se jer to vole ili insistiraju na tome. Siromaštvo i neznanje su uzroci toga. Prema tome, onaj koji održava neznanje i siromaštvo naroda, koji ubija njihovu volju i energiju da se izbore iz ove situacije, koji stavlja razne vrste prepreka na put onih koji pokušavaju obrazovati proletarijat, odgovoran je za ove zločine kao saučesnik.
Situacija u rudarskim oblastima katoličke Belgije donedavno je bila slična. Socijaldemokrate su bili tamo. Njihov energičan poziv nesrećnim i poniženim radnicima odzvanjao je širom zemlje: „Radniče, podigni se! Ne pljačkaj, ne opijaj se, ne spuštaj očajno glavu! Čitaj, poučavaj se! Pridruži se svojoj klasnoj braći u organizaciji, bori se protiv eksploatatora koji te zlostavljaju! Izdignućeš se iz siromaštva, postaćeš čovjek!“
Tako su svugdje socijaldemokrate pokrenuli ljude i ojačali one koji su izgubili nadu, ujedinili nemoćne u moćnu organizaciju. Otvorili su oči neukima i pokazali im put jednakosti, slobode i ljubavi prema bližnjima.
Sa druge strane, sluge crkve samo ponižavaju i obeshrabruju narod. Kada bi se Hrist danas pojavio na zemlji, sigurno bi napao sveštenike, biskupe i nadbiskupe koji štite bogate i žive eksploatišući nesrećne, kao što se nekada suprotstavio trgovcima koje je istjerao iz hrama da njihovo prostačko prisustvo ne bi uprljalo Božiju kuću.
Zbog toga je i započela očajnička borba između sveštenstva, pobornika ugnjetavanja i socijaldemokrata, glasnogovornika oslobođenja. Zar ovu borbu ne možemo uporediti sa borbom mračne noći i izlazećeg sunca? Zbog toga što se sveštenici ne mogu boriti protiv socijalizma inteligencijom ili istinom, onda pribjegavaju nasilju i okrutnosti. Njihov izdajnički govor kleveće one koji podižu klasnu svijest. Lažima i klevetom pokušavaju ocrniti sve one koji su se odrekli svojih života za dobro radnika. Ove sluge i poštovaoci Zlatnog Teleta podržavaju i odobravaju zločine carističke vlade i štite prijestolj ovog najnovijeg despota koji ugnjetava narod kao Neron.
Ali uzalud se trudite, pokvarene sluge hrišćanstva, vi koji ste postali Neronove sluge. Uzalud pomažete naše ubice, uzalud štitite eksploatatore proletarijata pod znakom krsta. Vaše okrutnosti i klevete prethodnih vremena nisu mogle spriječiti pobjedu ove hrišćanske ideje, koju ste žrtvovali Zlatnom Teletu; vaši pokušaji neće stvoriti prepreku dolasku socijalizma. Danas ste vi pagani, sa svojim lažima i svojim učenjima, a mi smo oni koji će siromašnima, ugnjetenima donijeti vijesti o bratstvu i jednakosti. Mi marširamo da osvojimo svijet kao i onaj koji je rekao da će lakše kamila proći kroz iglene uši nego bogataš ući u carstvo nebesko.
Sedmi dio
Par riječi za kraj.
Sveštenstvo ima na raspolaganju dva sredstva za borbu protiv socijaldemokrata. Gdje radnički pokret dobija priznanje, kao što je slučaj u našoj zemlji (Poljskoj), gdje posjednička klasa i dalje teži da ga uništi, kler se bori protiv socijalista prijetećim propovijedima, klevećući radnike i osuđujući njihovu „pohlepu“. Ali u zemljama gdje su uspostavljene političke slobode i radničke partije su moćne, kao na primjer u Njemačkoj, Francuskoj i Holandiji, sveštenstvo traži druge načine. Oni skrivaju svoje stvarne namjere i ne odnose se prema radnicima kao prema otvorenom neprijatelju, nego kao prema lažnom prijatelju. Tako možete vidjeti kako sveštenici organizuju radnike i pokreću „hrišćanske“ sindikate. Na taj način žele uhvatiti ribu u svoju mrežu, privući radnike u zamku lažnih sindikata, gdje poučavaju poniznosti, za razliku od socijaldemokratske organizacije koja ima u vidu borbu i odbranu protiv zlostavljanja.
Kada caristička vlada konačno padne pod udarcima revolucionarnog proletarijata Poljske i Rusije, i kada politička sloboda postane u našoj zemlji, onda ćemo vidjeti istog ovog nadbiskupa Popiela i njegove sveštenike koji danas bjesne protiv militanata, kako odjednom organizuju radnike u „hrišćanska“ i „nacionalna“ udruženja da bi ih obmanuli. Već smo na početku ove podzemne aktivnosti „nacionalne demokratije“ koja osigurava buduću saradnju sa sveštenicima, a danas im pomaže da ocrne socijaldemokrate.
Radnici stoga moraju biti upozoreni o opasnosti tako da ne bi nasjeli, dan nakon pobjede revolucije, na slatke riječi onih se koji danas, s visine propovjedaonice usuđuju braniti carističku vlast, koja ubija radnike, i represivni aparat kapitala, koji je glavni uzrok siromaštva proletera.
Da bi se odbranili od neprijateljstva sveštenika danas, tokom revolucije, i sutrašnjeg lažnog prijateljstva nakon revolucije, radnicima je nužno da se organizuju u Socijaldemokratsku partiju.
Ovo je odgovor na svaki napad sveštenstva: socijaldemokrate se ni na koji način ne bore protiv vjerskih ubjeđenja. Upravo suprotno, mi zahtjevamo potpunu slobodu svijesti za svakog pojedinca i najširu moguću toleranciju za svaku vjeru i svako mišljenje. Ali, od trenutka kada sveštenici iskoriste propovjedaonicu kao sredstvo političke borbe protiv radničke klase, radnici se moraju boriti protiv neprijatelja njihovih prava i oslobođenja. Jer onaj koji brani eksploatatore i koji pomaže da se održi ovo trenutno stanje bijede, smrtni je neprijatelj proletarijata, nebitno da li nosi mantiju ili policijsku uniformu.
