Skorašnji razvoj događaja u Siriji postavio je pitanje kako marksisti treba da se postave prema pitanju Asada, Rožave, ostalih pobunjenika, intervencije NATO pakta, Rusije i Turske. Naša linija je od početka bila linija podrške Rožavskoj revoluciji, a protivljenja i Asadovom režimu i imperijalističkoj intervenciji u Siriji, bilo da se radi o imperijalističkoj intervenciji zemalja NATO ili Rusije.
Međutim, jedan broj ljevičarskih organizacija, koje sebe zovu komunističkima, cijelu stvar postavlja tako što kategorički tvrdi da bilo kakva saradnja sa NATO imperijalizmom govori protiv autentičnosti Rožavske revolucije. Marksisti ne bi trebalo da se vode tako površnim procjenama. Saradnja NATO pakta i YPG/YPJ nikako ne znači nekakav trajni savez. Činjenica je da se u Rožavi upravo sprovodi socijalistička revolucija. Ona nije savršena, ne odvija se u političkom vakuumu i revolucionarne snage su tamo podložne čitavom nizu predrasuda i zabluda iz starog društva – što je uvijek bio slučaj sa svim revolucionarnim snagama u istoriji. Idealna revolucija nikada nije postojala, a nijedna revolucija nije ostvarila uspjehe isključivo moralnom superiornošću i sleđenjem šema nečijeg udžbenika. Svaki dosadašnji revolucionarni pokret je u jednom trenutku svog postojanja iskoristio sukob među različitim imperijalističkim silama, kako bi sklopio privremena savezništva. Revoluciju je neophodno braniti svim sredstvima. Da li bi revolucionari Rožave trebalo da odbiju pomoć protiv zajedničkog neprijatelja da bi ultra ljevičarima dokazali svoju čistotu? NATO pakt i Rožava jesu kratkoročno ostvarili taktičku saradnju, ali je jasno da dugoročno imaju dijametralno suprotne interese. Jasno je da imperijalizmu nije u računu da podržava zadrugarstvo i kolektivizaciju prirodnih resursa, što je na djelu u Rožavi. Isto tako je jasno da mu nije u računu da podržava stvaranje revolucionarne alternative njegovim saveznicima i marionetama u regionu, poput Turske ili Iraka, ili drugih država na koje bi se revolucionarni talas mogao prenijeti. To što su im YPG i YPJ i Rožavska revolucija bili privremeno od koristi protiv Islamske države ne mjenja ništa. Marksiste jedino treba da zanima da li će određeni potez ojačati progresivne snage ili ne. Marksisti takođe razumiju da se progresivnost nekog pokreta ne određuje trenutnim sukobom s imperijalizmom, već to koliko unapređuje položaj radničke klase.
Nažalost, neki samozvani komunisti su do te mjere izgubili povjerenje u revolucionarni kapacitet masa na Bliskom Istoku (i drugdje) da čitavu svoju političku analizu svode na geopolitička licitiranja o tome koja imperijalistička sila je „manje zlo“, a protivtežu imperijalizmu vide isključivo u reakcionarnim režimima i pokretima. Mi imamo mnogo više povjerenja u radničku klasu Bliskog Istoka i njene revolucionarne tradicije, a gospodi koja se toliko lako ograđuje od drugova poručujemo što i Trocki: Naučite da mislite!
Crvena kritika
Određeni profesionalni ultra ljevičari po svaku cijenu pokušavaju "ispraviti" teze o ratu Sekretarijata 4. Internacionale kako bi ih prilagodili svojim okoštalim predrasudama. Posebno napadaju onaj dio teza koji govori o tome da u svim imperijalističkim zemljama revolucionarna partija, iako za vrijeme rata ostaje u nepomirljivoj opoziciji prema svojoj vladi, ipak treba u svakoj zemlji prilagoditi svoju praktičnu politiku unutrašnjoj situaciji i međunarodnom grupisanju, oštro razdvajajući radničku od buržoaske države, kolonijalnu od imperijalističke zemlje.
Proletarijat kapitalističke države koja je u savezu sa SSSR-om[1] mora ostati u punom i kompletnom neprijateljstvu prema imperijalističkoj vladi svoje zemlje. U ovom smislu, ova politika se neće razlikovati od politike proletarijata u zemlji koja se bori protiv SSSR. Ali u prirodi praktičnih akcija mogu se pojaviti razlike zavisno od konkretne ratne situacije. (Rat i 4. Internacionala)
Ultra ljevičari ovaj postulat, iako je njegova ispravnost potvrđena smjerom razvoja, nazivaju...socijal patriotizmom.[2] Kako bi stav prema imperijalističkim vladama trebao biti "isti" u svim zemljama, ovi stratezi zabranjuju bilo kakvu razliku između granica svojih imperijalističkih zemalja. Teorijski njihova greška proizilazi iz pokušaja da konstruišu fundamentalno različitu osnovu za ratnu i mirnodopsku politiku.
Zamislimo da sutra dođe do pobune u francuskoj koloniji Alžiru pod zastavom nacionalne nezavisnosti i da se italijanska vlada, motivisana svojim imperijalističkim interesima, pripremi da pošalje oružje pobunjenicima. Kakav bi u ovome slučaju trebao biti stav italijanskih radnika? Namjerno sam za primjer uzeo pobunu protiv demokratskog imperijalizma sa intervencijom fašističkog imperijalizma na strani pobunjenika. Da li bi italijanski radnici trebali spriječiti slanje oružja Alžircima? Neka se svi ultra ljevičari na ovo pitanje usude odgovoriti potvrdno. Svaki revolucionar, zajedno sa italijanskim radnicima i pobunjenim Alžircima, bi na bilo kakav drugi odgovor gledali sa prezirom. Ako bi u fašističkoj Italiji u isto vrijeme izbio generalni štrajk pomorskih radnika, čak i u ovome slučaju radnici bi morali napraviti izuzetak i dopustiti prolaz brodovima koji prevoze pomoć pobunjenim kolonijalnim robovima; u svakom drugom slučaju oni bi bili samo bijedni sindikalisti a ne proleterski revolucionari.
U isto vrijeme, francuski pomorski radnici, iako trenutno nisu suočeni sa štrajkom, moraju svim sredstvima pokušati spriječiti i blokirati slanje municije koja bi se koristila protiv pobunjenika. Samo takva politika italijanskih i francuskih radnika predstavlja politiku revolucionarnog internacionalizma.
Međutim, da li ovo znači da italijanski radnici trebaju ublažiti svoju borbu protiv fašističkog režima? Nimalo. Fašizam "pomaže" Alžircima samo da bi oslabio svog neprijatelja Francusku i da položi svoje odvratne ruke na francuske kolonije. Revolucionarni italijanski radnici ni za trenutak ovo ne smiju zaboraviti. Oni Alžirce pozivaju da ne vjeruju svom izdajničkom "savezniku" , a u isto vrijeme nastavljaju svoju nepomirljivu borbu protiv fašizma, "glavnog neprijatelja u svojoj zemlji". Samo na ovaj način oni mogu dobiti povjerenje pobunjenika, pomoći pobunu i ojačati svoju revolucionarnu poziciju.
Ako je ovo ispravno u mirnodopsko, zašto nije ispravno i u ratno vrijeme. Svi poznaju postulat Klausevica, poznatog njemačkog vojnog teoretičara, da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Ova duboka misao prirodno vodi do zaključka da je borba protiv rata nastavak generalne borbe proletarijata tokom mirnodopskog vremena. Da li proletarijat u mirnodopsko vrijeme odbacuje i sabotira sve akte i mjere buržoaske vlade? Čak i tokom štrajka koji zahvata cijeli grad, radnici preduzimaju mjere da osiguraju dostavu hrane u svoje distrikte, osiguravaju vodu za piće, osiguravaju funkcionisanje bolnica itd. Takve mjere su određene ne oportunizmom prema buržoaziji već brigom za interese štrajka i simpatijama prema gradskim masama. Ova elementarna pravila proleterske strategije u mirnodopsko vrijeme važe i za periode rata.
Nepomirljivi stav protiv buržoaskog militarizma ne znači da je proletarijat u svim slučajevima u borbi protiv svoje "nacionalne" vojske. Radnici ne bi spriječavali vojnike u gašenju požara ili spašavanju utopljenika tokom poplava; naprotiv, oni bi pomogli vojnicima i pobratimili se s njima. Pitanje nije iscrpljeno samo u slučajevima elementarnih nepogoda. Ako bi francuski fašisti danas pokušali izvršiti državni udar a Daladijerova vlada bi morala premjestiti svoje trupe protiv fašista, revolucionarni radnici, iako zadržavaju svoju potpunu političku nezavisnost, bi se sa ovim trupama borili protiv fašista. U nekoliko slučajeva radnici su prisiljeni ne samo da dopuste i tolerišu, već i da aktivno podržavaju praktične mjere buržoaske vlade.
U 90 od 100 slučajeva, radnici stavljaju znak minusa tamo gdje buržoazija stavlja znak plus. Međutim, u preostalih deset slučajeva, proletarijat je prisiljen da stavi isti znak kao i buržoazija ali sa svojim pečatom koji izražava nepovjerenje prema buržoaziji. Politika proletarijata nije automatski izvedena iz politike buržoazije, ističući samo suprotan znak - ovo bi svakog sektaša učinilo gospodarom strategije; ne, revolucionarna partija se svaki put mora orijentisati nezavisno i u unutrašnjim i vanjskim situacijama, donoseći odluke koje najbolje odgovaraju interesima proletarijata. Ovo važi i za period rata i period mira.
Zamislimo da u narednom evropskom ratu belgijski proletarijat osvoji vlast prije nego proletarijat Francuske. Nesumnjivo, Hitler bi pokušao uništiti proletersku Belgiju. Kako bi pokrila svoje krilo, francuska buržoaska vlada bi bila prisiljena oružjem pomoći belgijsku radničku vladu. Belgijski Sovjeti bi naravno objema rukama uzeli to oružje. Korišćenjem principa defetizma, francuski radnici bi pokušali spriječiti buržoaziju u slanju oružja proleterskoj Belgiji. Samo direktni izdajnici i potpuni idioti bi nešto takvo uradili.
Francuska buržoazija bi poslala proleterskoj Belgiji oružje samo iz straha od najveće vojne opasnosti i očekivanja kasnijeg rušenja proleterske revolucije u Belgiji sopstvenim oružjem. Za francuske radnike, proleterska Belgija je najveća podrška u borbi protiv sopstvene buržoazije. Rezultat borbe će biti odlučen odnosom snaga, u kojoj ispravna politika predstavlja važan faktor. Prvi zadatak revolucionarne partije je da iskoristi kontradikcije između dvije imperijalističke zemlje, Francuske i Njemačke, kako bi sačuvala proletersku Belgiju.
Ultra lijevi sholastici ne razmišljaju u konkretnim formama već u praznim apstrakcijama. Oni su ideju defetizma pretvorili u vakuum. Oni jasno ne vide ni procese rata niti procese revolucije. Oni tragaju za hermetički zatvorenom formulom u kojoj nema svježeg vazduha. Ali ovakva formula ne može ponuditi orijentaciju proleterskoj avangardi.
Da bi odveli klasnu borbu do najviše forme, građanskog rata, to je zadatak defetizma. Ali ovaj zadatak može biti riješen jedino kroz revolucionarnu mobilizaciju masa, tj. širenjem, produbljivanjem i oštrenjem onih revolucionarnih metoda koje čine klasnu borbu u mirnodopsko vrijeme. Proleterska partija ne koristi vještačke metode, kao što su paljenja skladišta, postavljanje bombi, uništavanje vozova itd., kako bi dovela do poraza svoje vlade. Čak i kada bi ove metode bile uspješne, vojni poraz ne bi nužno doveo do revolucionarnog uspjeha, uspjeh može biti osiguran samo nezavisnim pokretom proletarijata. Revolucionarni defetizam označava samo to da u klasnoj borbi proleterska partija ne pristaje na "patriotske" uslove, jer poraz sopstvene imperijalističke vlade ubrzanog ili izazvanog revolucionarnim pokretom masa je neuporedivo manje zlo nego pobjeda po cijenu nacionalnog jedinstva, tj. poraza proletarijata. Ovo je potpuno značenje defetizma i ovo značenje je dovoljno.
Naravno, metodi borbe se mjenjaju kada borba uđe u revolucionarnu fazu. Građanski rat je rat, i u ovome slučaju ima svoje posebne zakone. U građanskom ratu, bombardovanje skladišta, uništavanje vozova i drugi oblici vojne "sabotaže" su neminovni. Njihova primjenjivost se odlučuje čisto vojnim uslovima - građanski rat nastavlja revolucionarnu politiku ali vojnim sredstvima.
Međutim, tokom imperijalističkog rata može biti slučajeva kada je revolucionarna partija prisiljena da se koristi vojno-tehničkim sredstvima, iako oni još uvijek ne proizilaze direktno iz revolucionarnog pokreta u svojoj zemlji. U pitanjima slanja oružja trupama koje se bore protiv radničke vlade ili pobunjene kolonije, ne samo metode bojkota i štrajka, već i metode direktne vojne sabotaže mogu postati praktični i obavezni. Korišćenje ili nekorišćenje tih metodi je pitanje praktičnih mogućnosti. Ako belgijski radnici, koji su osvojili vlast za vrijeme rata, imaju svoje vojne agente na njemačkom tlu, dužnost ovih agenata je da koriste sva dostupna tehnička sredstva kao bi zaustavili Hitlerove trupe. Jasno je da revolucionarni njemački radnici imaju dužnost ( ako mogu ) da izvršavaju zadatke u interesu belgijske revolucije, bez obzira na generalni smjer revolucionarnog pokreta u Njemačkoj.
Politika defetizma, tj. politka nepomirljive klasne borbe u periodu rata ne može biti "ista" u svim zemljama, kao što ni politika proletarijata ne može svugdje biti ista u vrijeme mira. Samo Kominterna epigona može uspostaviti takav režim u kojem sve partije u svim zemljama kreću u marš simultano lijevom nogom. U borbi protiv ovog birokratskog kretenizma više puta smo pokušali dokazati da generalni principi i zadaci moraju biti ostvareni u svakoj zemlji uzimajući u obzir unutrašnje i vanjske uslove. Ovaj princip zadržava potpunu snagu i u vrijeme rata.
Oni ultra ljevičari koji ne žele razmišljati kao marksisti, tj. konkretno, biće nespremno uhvaćeni ratom. Njihova politika tokom rata biće fatalno krunisana njihovom politikom u miru. Prvi pucnji artiljerije će ultra ljevičare oduvati u političko nepostojanje, ili će ih gurnuti u kamp socijal patriotizma, kao i španske anarhiste koji su, kao apsolutni "negatori" države, se tokom rata borili za iste ciljeve kao i buržoaski ministri. Da bi vodili ispravnu politiku tokom rata moramo ispravno razmišljati i tokom mira.
[1] Možemo po strani ostaviti pitanje klasnog karaktera SSSR-a. Nas sada zanima pitanje politike u generalnom odnosu prema radničkoj državi i kolonijalnoj zemlji koja se bori za nezavisnost. Što se tiče klasnog karaktera SSSR-a, ultra ljevičarima možemo predložiti knjigu " U zemlji velike laži", autora Ante Cilige, u kojoj se mogu ogledati. Ovaj ultra lijevi autor, bez ikakvog marksističkog znanja, gura svoju ideju do kraja, tj. liberalno-anarhističkih apstrakcija.
[2] Gospođa Simon Vejl čak piše da je naša pozicija ista kao i pozicija Plehanova 1914.-1918. Naravno, Simon Vejl ima pravo da ništa ne razumije. Ali nije potrebno da zloupotrebljava to pravo.
