Današnje društvo je potpuno zasnovano na eksploataciji širokih masa radničke klase od strane manjine populacije, klase zemljovlasnika i kapitalista. To je robovsko društvo, s obzirom da „slobodni“ radnici, koji čitav svoj život rade za kapitaliste, imaju „pravo“ samo na ona sredstva za opstanak koja su obavezna za održavanje robova koji donose profit, za očuvanje i neprekidno trajanje kapitalističkog ropstva.

Ekonomsko ugnjetavanje radnika neizbježno sa sobom nosi i svaku vrstu političkog ugnjetavanja i socijalnog ponižavanja, grubog i zamračenog duhovnog i moralnog života masa. Radnici mogu osigurati veći ili manji stepen političkih sloboda da se bore za svoju ekonomsku emancipaciju, ali nikakva količina sloboda ih neće riješiti siromaštva, nezaposlenosti i ugnjetavanja dok se ne sruši moć kapitala. Religija je jedan oblik duhovnog ugnjetavanja koja se svuda teško spušta na mase naroda, opterećenog neprekidnim radom za druge, neimaštinom i izolacijom. Bespomoćnost eksploatisanih klasa u njihovoj borbi protiv eksploatatora neizbježno rađa vjerovanje u život poslije smrti kao što i bespomoćnost divljaka u borbi sa prirodom rađa vjerovanje u bogove, đavole, čuda i slično. Oni koji rade teško i žive cijeli svoj život u neimaštini religija uči da budu pokorni i strpljivi u ovozemaljskom životu , tješeći ih nadom u nebesku nagradu. A one koji žive od tuđeg rada, religija uči dobročinstvu u ovozemaljskom životu , nudeći im vrlo jeftino iskupljenje za čitav nijhov eksploatatorski život i prodajući po istoj cijeni ulaznice za nebesku sreću. Religija je opijum za narod. Religija je vrsta duhovnog pića, u kojoj robovi kapitala dave svoju ljudsku sliku, u svom zahtjevu za život više ili manje dostojan čovjeka.

Ali rob koji je postao svjestan svog ropstva i koji je ustao da se bori za svoju emancipaciju je već napola prestao biti robom. Moderni klasno osvješteni radnik, odgajan u velikim industrijskim fabrikama i prosvjećen gradskim životom, prezrivo odbacuje religijske predrasude, ostavlja raj sveštenicima i buržoaskim fanaticima, i pokušava da izbori bolji život za sebe ovdje na Zemlji. Današnji proletarijat staje na stranu socijalizma, koji uzima nauku u borbi protiv religijske magle, i oslobađa radnike vjerovanja u onozemaljski život sjedinjujući ih u zajedničkoj borbi za bolji ovozemaljski život.

Religija mora biti proglašena privatnom stvari. Ovim riječima socijalisti obično izražavaju svoj stav prema religiji. Ali značenje ovih riječi mora biti jasno definisano da bi se izbjegao nesporazum. Zahtjevamo da religija bude privatna stvar što se tiče države. Ali nikako da bude privatna stvar kada se radi o našoj Partiji. Religija ne smije biti od interesa za državu i religijske zajednice ne smiju imati vezu sa vladinim organima. Svako mora biti apsolutno slobodan da praktikuje religiju koju želi, ili da nije religiozan, da bude ateist koji je po pravilu svaki socijalist. Diskriminacija među građanima zbog njihovih religijskih ubjeđenja je potpuno nedopustiva. Svako pominjanje religije u službenim dokumentima mora biti eliminisano. Nikakve subvencije ne smiju biti odobrene zvaničnoj crkvi ili državne naknade crkvenim i religijskim zajednicama. One treba da postanu potpuno slobodna udruženja istomišljenika, udruženja nezavisna od države. Samo potpuno ispunjenje ovih zahtjeva mogu ukinuti sramnu i odvratnu prošlost kada je crkva živjela u feudalnoj zavisnosti od države, a ruski građani u feudalnoj zavisnosti od zvanične crkve, kada su postojali i primjenjivali se srednjovjekovni,inkvizitorski zakoni ( koji su se i do danas zadržali u našim krivičnim zakonima i statutima ) , progoneći ljude zbog njihovog vjerovanja ili nevjerovanja, narušavajući ljudsku savjest, i povezivajući udobne vladine poslove i dijeleći prihode između vlade i zvanične crkve. Potpuno odvajanje Crkve i Države je ono što proletarijat zahtjeva od moderne države i moderne crkve.

Ruska revolucija mora ovaj zahtjev staviti kao neophodnu komponentu političke slobode. U tom pogledu, ruska revolucija je u posebno povoljnom položaju, s obzirom da je odvratno policijsko službeništvo i feudalna autokratija izazvalo nezadovoljstvo, nemir, ogorčenje čak i među sveštenstvom. Kako god bijedan i neupućen ruski pravoslavni sveštenik bio, čak su i oni sada probuđeni grmljavinom pada starog, srednjovjekovnog poretka u Rusiji. Čak se i oni pridružuju u zahtjevima za slobodom, protestvuju protiv birokratske prakse i službeništva, protiv špijuniranja za policiju nametnutog „božjim slugama“. Mi socijalisti moramo ovome pokretu dati podršku, iznoseći zahtjeve poštenog i iskrenog sveštenstva, prisiljavajući ih da se drže svojih riječi o slobodi, zahtjevajući da odlučno prekinu sve veze između religije i policije. Ili ste iskreni, u tom slučaju morate biti za potpuno odvajanje Crkve i Države i Škole i Crkve, za religiju koja mora biti proglašena potpuno privatnom stvari. Ili ne prihvatate ove dosljedne zahtjeve za slobodom, u tom slučaju ste očigledno zarobljeni inkvizitorskom tradicijom i dalje se držite udobnih vladinih poslova i vladinih prihoda, i ne vjerujete u duhovnu moć svog oružja i nastavljate da primate mito od države. U tom slučaju klasno svjesni radnici Rusije proglašavaju protiv vas nemilosrdni rat.

Što se tiče interesa partije proletarijata, religija nije privatna stvar. Naša Partija je organizacija klasno svjesnih, naprednih boraca za oslobođenje radničke klase. Takva organizacija ne smije biti ravnodušna na manjak klasne svijesti, neznanja i opskurantizma u obliku religijskih vjerovanja. Zahtjevamo potpunu nezvaničnost Crkve da možemo da se borimo protiv religijske magle sa čisto i jedino ideološkim oružjem, putem naše štampe i usmeno. Mi smo osnovali našu organizaciju, Rusku Socijal-Demokratsku Radničku Partiju, baš zbog te borbe protiv religijske prevare radnika. I za nas ideološka borba nije privatna stvar, već stvar čitave Partije, čitavog proletarijata.

Ako je tako, zašto u našem programu ne proglasimo da smo ateisti? Zašto ne zabranimo hrišćanima i drugim vjernicima da se pridruže Partiji?

Odgovor na ovo pitanje će poslužiti da odgovorimo na vrlo važnu razliku kao se ovo pitanje postavlja od strane buržoaskih demokrata i socijal-demokrata.

Naš program je potpuno zasnovan na naučnom i materijalističkom pogledu na svijet. Objašnjenje našeg programa, obavezno uključuje objašnjenje pravih istorijskih i ekonomskih korijena religijske magle. Naša propaganda obavezno uključuje propagiranje ateizma; publikacije prikladne naučne literature, koju je autokratska feudalna vlada branila i progonila, mora sada formirati jedno polje našeg partijskog rada. Sada ćemo vjerovatno morati slijediti savjet koji je Engels jednom dao njemačkim socijalistima : da prevode i dijele literaturu francuskih prosvjetitelja i ateista iz 18. vijeka.

Ali ni pod kojim uslovima ne smijemo dozvoliti grešku da religijskom pitanju prilazimo apstraktno i idealistički, kao „intelektualnom“ pitanju nepovezanom sa klasnom borbom, kao što to često rade radikalni demokrati među buržoazijom. Bilo bi glupo misliti da u društvu zasnovanom na beskrajnom ugnjetavanju i grubosti prema radnim masama, religijske predrasude mogu biti otklonjene samo metodama propagande. Bila bi to buržoaska zatucanost da zaboravimo da jaram religije koji je pritisnuo čovječanstvo samo proizvod ekonomskom jarma na društvu. Nema broja pamfleta i propovjedanja koji bi mogao prosvjetliti proletarijat, ako on nije osvjetljen borbom protiv mračnih sila kapitalizma. Jedinstvo u ovoj revolucionarnoj borbi ugnjetene klase za stvaranje ovozemaljskog raja je važnije od jedinstva proletersakog mišljenja o raju na nebu.

To je razlog zašto mi ne stavljamo naš ateizam u program; zato mi ne branimo proleterima koji su zadržali ostatke starih predrasuda da se pridružuju našoj Partiji. Mi ćemo uvijek propovjedati naučni pogled na svijet, i važno je za nas da se borimo protiv nedosljednih „hrišćana“. Ali to ne znači da će religijsko pitanje biti stavljeno na prvo mjesto, gdje uopšte ne pripada; niti to znači da ćemo dopustiti snagama revolucionarne ekonomske i političke borbe da budu razdvojene trećerazrednim pitanjima ili besmislenim idejama, brzo gubeći svu političku važnost i biti počišćeni kao smeće smjerom ekonomskog razvitka.

Svuda se reakcionarna buržoazija bavi, a sada se bavi i u Rusiji, sa raspirivanjem religijskog razdora - da bi odvratila pažnju masa sa bitnih i fundamentalnih ekonomskih i političkih problema, koji se sad praktično rješava ujedinjenjem sveruskog proletarijata u revolucionarnu borbu. Ova reakcionarna politika razbijanja proleterskih snaga, koji se danas manifestuje u pogromima Crne Stotine, mogu sutra uzeti suptilnije oblike. Mi se protiv toga trebamo boriti mirno, dosljedno i strpljivo propovjedajući proletarijatu solidarnost i naučni pogled na svijet – propovjedanje kojem je potpuno strano svako raspirivanje sekundarnih razlika.

Revolucionarni proletarijat će uspjeti da učini religiju privatnom stvari što se tiče države. U ovom političkom sistemu očišćenom od srednjovjekovne plijesni, proletarijat će voditi široku i otvorenu borbu za otklanjanje ekonomskog ropstva, pravog izvora religijskog varanja čovječanstva.