U nastavku objavljujemo članak koji nam je poslao mladi izraelski komunista koji živi u inostranstvu. Nakon što je odbio da služi u IDF-u, ovaj mladi drug se suočio sa ozbiljnim ličnim posljedicama. Nakon što je uhapšen na protestu solidarnosti s Palestinom, oduzeto mu je izraelsko državljanstvo i rečeno mu je da se više neće moći vratiti u Izrael. Ovo je skandalozno kršenje najosnovnijih principa demokratije.

Bez obzira na pravednost ili nepravednost uzroka koji su doveli do hapšenja ovog mladog druga (koje, kako je objašnjeno, nije dovelo do krivične prijave u zemlji u kojoj ova osoba trenutno živi) oduzimanje prava na državljanstvo je skandalozna drakonska mjera i predstavlja kršenje najosnovnijih principa demokratije.

U Deklaraciji o ljudskim pravima UN-a sasvim jasno stoji da „niko ne smije biti proizvoljno lišen svog državljanstva“. Ovo proizvoljno oduzimanje državljanstva pojedincu, bez ikakvog pravnog procesa, ukazuje kako je često ponavljana tvrdnja da „Izrael predstavlja jedinu demokratiju Bliskog istoka“ samo prazna fraza.

Svima je dobro poznato da država Izrael lišava palestinski narod osnovnih demokratskih prava, ne samo prava na otadžbinu, nego i na jednakost sa državljanima Izraela. To što su takve nedemokratske metode u ovom slučaju upotrijebljene protiv izraelskog Jevreja pokazuje da, uprkos tvrdnji kako je obezbijeđena demokratska otadžbina za sve Jevreje, nema demokratije u državi Izrael za one jevrejske građane koji se usude da prekorače liniju.

 

Kao izraelski državljanin i komunista koji živi u inostranstvu, iz prve ruke sam osjetio ogroman pritisak koji izraelska vladajuća klasa vrši na jevrejske radnike kako bi ih vezala za svoje imperijalističke ambicije. Moj život je bio stalno natezanje između mojih ličnih uvjerenja i društvenih očekivanja koja mi je nametnula moja domovina. Moj put kao komuniste organizovanog u sklopu Internacionalne marksističke tendencije (IMT) bio je put prkosa i žrtvovanja, što je dovelo do srceparajućeg odvajanja od moje porodice i domovine.

Izraelska država, kao i svaka druga kapitalistička nacija, izgrađena je na temeljima eksploatacije i ugnjetavanja. Teško stanje palestinskog naroda, podvrgnutog decenijama okupacije i diskriminacije, postalo je nemoguće ignorisati. Od svog osnivanja 1948. godine, Izrael je uveo obaveznu vojnu službu za većinu građana, bez obzira na pol, kao dio svoje imperijalističke agende. Zakon o vojnoj obavezi nalaže da svi građani Jevreji i Druzi stariji od 18 godina služe u IDF-u, održavajući agresivnu ratnohuškačku politiku države prema Palestincima i susjednim državama u regiji.

Odrastajući u Izraelu, bio sam preplavljen nacionalističkom retorikom i veličanjem vojne službe. Od malih nogu smo indoktrinisani da služenje u Izraelskim odbrambenim snagama (IDF) nije samo dužnost, već i znak časti.

Kako sam dublje ulazio u marksističku teoriju, sve brže sam uviđao metode pomoću kojih izraelska država funkcioniše kako bi podržala interese vladajuće klase. Postalo je jasno da je naizgled plemenita fasada vojne službe, zapravo, ključni instrument u održavanju stiska elite. Izraelska država, kao i druge imperijalističke države, koristi svoj vojni aparat ne samo za nacionalnu 'odbranu', već kao sredstvo za konsolidaciju i proširenje svoje dominacije kako unutar svojih granica tako i izvan njih.

Kroz vojnu službu, vladajuća klasa održava kulturu militarizma i poslušnosti, gušeći neslaganje i otpor među stanovništvom. Izvana, vojne intervencije izraelske države služe unapređenju interesa imperijalizma i globalnog kapitalističkog sistema. Od okupacije palestinskih teritorija do intervencija u susjednim zemljama, izraelska vojska djeluje kao sredstvo agresije kako bi osigurala strateške interese i proširila imperijalistički uticaj.

Kada sam došao u godine za služenje vojnog roka, odlučio sam da ne služim. To nije bila odluka koju sam olako donio. Kao izolovani komunista, kako sam ja to vidio, to je bio jedini način da prkosim državi i sponama koje mene i milione drugih na silu vezuju za vladajuću klasu. Smatrao sam to korakom ka izgradnji boljeg svijeta, oslobođenog okova ugnjetavanja i eksploatacije. U očima ove vladajuće klase, odbijanje se vidi kao čin izdaje, prijetnja njihovom autoritetu i privilegijama.

Posljedice moje odluke bile su teške. Klasifikovan kao „državljanin Izraela čiji roditelji borave u inostranstvu“, moj status državljanstva je u početku pružao određenu fleksibilnost u ispunjavanju ovih obaveza. Mogao sam da odložim službu dok živim u inostranstvu i posjetim Izrael bez da budem primoran da služim ili da rizikujem gubitak statusa državljanstva. Međutim, uslovi vezani za ove posjete pokazali su se kao oblik praktičnog izgnanstva iz izraelskog društva.

Jedinica za regrutaciju IDF-a, poznata kao Meitav (što se grubo prevodi kao "najbolji" ili "najveći" na engleskom), izdala je dokument svim članovima dijaspore putem njihovih ambasada. U ovom dokumentu su navedeni uslovi naših posjeta Izraelu: mogli smo se vraćati na samo 10 dana svakog mjeseca, ukupno do 120 dana godišnje. Ipak, dodatna ograničenja koja su u suprotnosti sa ovim uslovima su dodatno otežala stvar. Od nas se tražilo da boravimo van Izraela najmanje 60 dana prije i nakon svake posjete. Štaviše, ove posjete su se mogle dogoditi samo jednom godišnje.

Ovi strogi, kontradiktorni i zbunjujući propisi stvaraju zamršene i oskudne mogućnosti za ono što se naziva „povratkom“, zbog čega većina u mojoj situaciji ima minimalne posjete Izraelu kako ne bi došli u sukob.

Emocionalni i psihološki uticaj ovih propisa ne može se precijeniti. Oni su uspjeli prekinuti veze između nas i naših najmilijih, naših domova. Zamislite duboku tugu i žaljenje zbog nemogućnosti da se konačno oprostite od voljene osobe na sahrani ili frustracije zbog propuštanja godišnjih porodičnih okupljanja. Uzmite u obzir bol zbog odsustva sa značajnih porodičnih događaja kao što su vjenčanja, rođenja i diplome zbog ovih zakona.

To nisu bile samo neugodnosti: to su bili događaji koji su promijenili život i koji su ležali u srcu naših porodičnih veza i tradicija. Osjećali smo se nepovezano, izolovano i efektivno isključeni iz naših korijena, našeg kulturnog nasljeđa i naših porodica.

Međutim, to je bilo daleko od punog opsega državnih represivnih mjera. Uprkos navodnoj 'fleksibilnosti' koja se pruža pripadnicima izraelske dijaspore u ispunjavanju njihovih vojnih obaveza, stvarnost našeg statusa postala je bolno jasna kada sam prisustvovao protestu solidarnosti s palestinskim narodom kao rezultatom genocidnog pokolja u Gazi koji trenutno sprovodi naša vladajuća klasa. Nažalost, posvađao sam se sa policijom i bio sam uhapšen. Nisam optužen i pušten sam uz kauciju. Međutim, izraelska ambasada je o tome obaviještena i tu su stvari dobile mračni zaokret.

Moje hapšenje je iskorišćeno kao izgovor za krajnje drakonske mjere, jer su mi oduzeta demokratska prava, uz skoro momentalno oduzimanje državljanstva i jezivo odbijanje ulaska u Izrael. Ovo iznenadno protjerivanje iz moje domovine pokazuje koliko  izraelska država ide da ušutka neslaganje i zadrži svoju vlast. Izraelska vladajuća klasa i njihove pristalice među zapadnim imperijalistima kažu nam da je Izrael „jedina demokratija Bliskog istoka“. Ali kakva je to demokratija koja oduzima državljanstvo samo zbog protesta?

Moja odlučnost je jača nego ikad, uprkos zastrašivanju države. Odlučniji sam nego ikad da nastavim stajati u solidarnosti sa potlačenima, gdje god oni bili. Moje protjerivanje iz Izraela bilo je napad na principe pravde i demokratije.

Foto: World Economic Forum, Flickr

Kao Izraelcima, rečeno nam je da država podržava naša demokratska prava i osigurava našu sigurnost. U izraelskom društvu postoji opipljiv strah, osjećaj da smo okruženi neprijateljima i da se moramo braniti. Izraelska država istupa u ulozi našeg 'zaštitnika'.

Ali šta zapravo radi izraelska država? Netanjahu, samo da bi ostao na vlasti i van zatvora, treba da nastavi ovaj rat u nedogled. Izraelska vlada svojim djelovanjem namjerno destabilizuje region. Novi frontovi prijete da se otvore na granici s Libanom i drugdje. Hiljade Izraelaca raseljeno je iz svojih domova duž granice.

Daleko od toga da izraelskim Jevrejima garantuje miran, prosperitetan i siguran život, ova država stvara sve veću nestabilnost, dok kapitalistička klasa nastavlja da se obogaćuje pljačkanjem i eksploatacijom većine. Opsadni mentalitet u izraelskom društvu koji oni namjerno stvaraju je u potpunosti u korist vladajuće klase i najreakcionarnijih elemenata u izraelskom društvu. Svojom brutalnom politikom oni pothranjuju neprijateljstvo u cijelom regionu prema Izraelcima, a zatim koriste to neprijateljstvo da okupe izraelsku radničku klasu oko sebe.

Konačno, pokazujući cinično zanemarivanje običnih Izraelaca, kada se bilo ko od nas usudi da iskoristi demokratska prava čija je izraelska država navodno garant, oni nam odmah okreću leđa. Oduzimaju nam državljanstvo, zatvaraju i ućutkaju.

Pozivam radničku klasu Izraela da odbace opresivnu, militarističku politiku države, da odbiju da budu saučesnici u kontinuiranom ugnjetavanju i direktnom pokolju Palestinaca, i da ustanu protiv sistemskog nasilja koje održava naša vladajuća klasa i vlada koja djeluje kao njihove lutke. Samo socijalistička federacija Izraela i Palestine, kao dio socijalističke federacije Bliskog istoka, može stvoriti uslove za istinski miran, skladan i prosperitetan život za sve narode ovih zemalja.