Posljednje najave protesta rudara u BiH 27. septembra predstavljaju zadnji momenat u nizu jedne žilave i duge borbe za odbranu klasnog dostojanstva. Iako su rijetko u prvom planu građanskog javnog diskursa (zasićenog izlapljelim blebetanjima i ispadima raznih posljeratnih političkih kreatura tj. brojne svite bonapartističkih autokratčića) rudari Bosne i Hercegovine, već godinama, zauzimaju prve redove borbe radničke klase u ovoj zemlji.

Ponovnim blokiranjem računa zbog poreskih dugovanja rudnika mrkog uglja u sklopu JP Elektroprivrede, u februaru ove godine, kao i neisplaćivanjem plata, nastavljaju se pritisci nad rudarima koje tajkunska država glađu želi prisiliti na prihvatanje restrukturiranja poslovanja rudnika. Pod opravdanjem neke tobože finansijske računice od rudara se traži da progutaju gorku pilulu masovnih otkaza, uskraćivanja socijalnih prava i eventualnog zatvaranja jama, bez ikakvih garancija za zbrinjavanje otpuštenih rudara u vidu uvezivanja radnog staža, penzionisanja ili prekvalifikacije i ponovnog zapošljavanja. Bacanjem otpuštenih rudara na ulicu, po istom receptu  po kojem su uništena i ostala državna preduzeća, buržoaski režim želi da stvori novu bazu očajne i jeftine radne snage kojim bi nadoknadila prethodno iscrpljene rezerve radnika (što penzionisanih, što iseljenih).

Izvor: Istinomjer.ba

Krizu dugovanja rudnika ta ista država već decenijama naplaćuje srozavanjem životnog standarda rudara, uskraćujući plate, srozavajući uslove rada i žmureći pred otvorenim pljačkanjem i zaduživanjem javnih rudnika od strane sukcesivnih stranački imenovanih upravnih odbora.

Međutim, na svaki pokušaj institucija buržoaske države da izvrši pritisak na rudare, izazov je dočekan spremno. Sa neisplaćivanjem plata u februaru, rudari RMU Zenica i RMU Breza su 08. i 12. februara otpočeli štrajk. U Brezi je učestvovalo više hiljada rudara, što je 15. februara izazvalo skup podrške nekoliko stotina Brezičana. Dva dana kasnije, isplaćene su zakašnjele plate. Ponavljanje istog scenarija u avgustu i septembru ove godine, blokiranjem računa rudnika i neisplaćivanjem plata, je ponovo nagnalo rudare da najave proteste, samo što je u ovom slučaju bila dovoljna samo prijetnja da bi plate za avgust bile uplaćene. Sama priča o restrukturiranju počiva na tvrdnji da su rudnici poslovno neodrživi zbog ogromnog poreskog dugovanja.

Pri tome se ignorišu zaduženja prouzrokovana neodgovornim upravljanjem, kao i to da su upravni odbori na račun rudnika punili džepove odbornika uvezanih sa tajkunskim (građanskim i nacionalističkim) stranačkim organizacijama. Zaduženost rudnika (nešto više od pola miliona KM samo poreskog duga) je također posljedica kupovanja socijalnog mira, upošljavanjem disproporcionalnog broja administrativnih radnika (u narodu poznato kao „uhljebljavanje“).

Veliki broj administrativnih uposlenika sada služi kao zgodan izgovor da se podjele radnici. Dugovanja će se prebaciti ako ne na leđa rudara, onda na administrativne radnike, masovnim otpuštanjem. Kako je za mart 2020. izjavio ministar energije, rudarstva i industrije FBIH:

„Opet podvlačim da će to biti 2000 režijskog osoblja, a ne rudara. Što se tiče stanja u određenim rudnicima, imamo problem u rudniku Zenica, Breza, vezano za uplate poreza i doprinosa iz prethodnih perioda“ ističe Nermin Džindić, ministar kantonalne vlade.

Ipak, izvjesno je za rudare da će u eventualnom restruktuiranju na meti biti i oni, i to naročito oni najranjiviji tj. invalidi rudari stradali u rudnicima:

„Mi nemamo viška administrativnih radnika, a mi imamo viška oko 66 ljudi. Ovdje se udara na invalide druge kategorije, vrlo bitno je spomenuti. Mi pored proizvodnje uglja vršimo i neplaniranu proizvodnju invalida druge kategorije, uz sam proces proizvodnje uglja, mi te ljude moramo socijalno zbrinuti“ kazao je Bahrudin Bišić, predsjednik Sindikata RMU „Abid Lolić”.

Napadi na rudare u skorijem periodu ostavljaju malo povjerenja u namjere kapitalističke države. Već u martu prošle godine početak pandemije koronavirusa je služio kao razlog za neisplaćivanje stimulansa, i to 200 KM po rudaru u RMU Zenica, pod izgovorom da su „zbog teškog finansijskog stanja u RMU Zenica i otežanog poslovanja zbog velikih dugovanja prema dobavljačima i duga na ime doprinosa izostali su stimulativni dodaci na platu” kako je naveo tadašnji direktor Edin Pašić.

Scenarij kašnjenja plata je ponovljen također u junu prošle godine u RMU Kreka u Tuzli. Na što su rudari svaki put odgovorili obustavom rada.

U procesu stvaranja i ustoličenja bosanskog kapitalizma pljačkanje državnih preduzeća, (uključujući i rudnike) njihovo guranje u dug i stečaj  imalo je višestruke posljedice.

Prvo, kriminalno je prisvojen početni kapital pomoću kojeg su se posljeratni kriminalci transformirali u klasu malih i srednjih kapitalista koji danas formiraju veći dio sloja domaće kompradorske buržoazije (u narodu poznati kao privatnici) koja danas čini vladajuću klasu u BiH. Drugo, kao što smo već naveli, razaranjem krupnih državnih preduzeća uništena je i mreža socijalne sigurnosti i stabilnog zaposlenja na koje su mnoge radničke porodice računale. Stvoren je i bazen jeftine radne snage, mase ljudi koji su bili spremni da do džaba prodaju svoju radnu snagu gazdama, uglavnom bivšim ratnim profiterima i stranačkim šefovima i da za komad hljeba doprinose daljem stvaranju kapitala tajkunskim gulikožama.

Glavna karakteristika bosanskohercegovačke buržoazije jeste njena bespomoćnost i kratkovidnost. Prije nego što se formirala kao klasa (kao kakva gljivična infekcija na trulom tkivu razrušene jugoslovenske planske privrede) zapala je u povijesni zakutak, nesposobna da se nametne kao snažna i odlučna domaća vladajuća klasa. Umjesto toga, stisnuta između konkurencije stranog krupnog kapitala i zahtjeva/pritiska BiH proletarijata, ona se od početka nalazi u sve većoj ovisnosti o pomoći države.  Država u vidu subvencija i namještenih javnih nabavki joj dozvoljava da pljačka državne, entitetske i kantonalne budžete. Pomoću kapitalističke države vladajuća klasa parazitira, čuva svoje bogatstvo i položaj u društvu.

Napadi na rudare su vođeni identičnom klasnom logikom. Žrtvovanjem rudarskih radnika i njihovih porodica želi se dodati još jedan zalog za produženje životnog vijeka jednoj historijski propaloj klasi. Nesposobna da osigura poštovanje i uticaj u društvu, koji joj je potreban da se nametne kao vladajući sloj, trajno ovisna o protekciji mafijaške države (kao pacijent na infuziji) i podređena stranom imperijalizmu, političko – tajkunska elita je samo sposobna da dalje uništava zemlju, društvo i da radni narod sve dublje vuče u propast.

Izvor: TRT

Na bogatstvu stvorenom u bosanskim rudnicima izgrađene su čitave dinastije. Poput moćnog političkog magnata Mirsada Kukića, koji je pljačkom rudnika u Banovićima sve do nedavno finansirao mrežu političkog uticaja koja se protezala sve od upravnog odbora rudnika u Banovićima pa do kantonalne vlade TK.

Tretman rudara je uvijek bio naročito brutalan, te su se rudarski životi rijetko štedili, a često žrtvovali da bi se očuvala što veća profitabilnost jama.

Povijest rudarskih nesreća u BiH predstavlja jednu morbidnu kronologiju, dok tiha muka rudara ostaje rijetko zamjećena. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera iz skorašnje prošlosti.

U jami Begići – Bištovani RMU Kakanj, 12. oktobra 2015. došlo je do nesreće u kojoj su poginula četiri rudara. Prije toga, još jedna velika nesreća se dogodila 05. septembra 2014. godine kada pet rudara nije preživjelo gorski udar u zeničkom Rudniku mrkog uglja „Raspotočje“.

Također, u istom rudniku 23. marta 2010. godine došlo je do gorskog udara, a zbog nedostatka zraka 14 rudara je završilo u bolnici, a četvorica su zadržana na liječenju. Ova mučna povijest razaranja ljudskih života je još samo jedan pokazatelj kako je restauracija kapitalizma u BiH ispisana krvlju nedužno stradalih.

Međutim, ono čemu svjedočimo u posljednje vrijeme jeste sve češće odstupanje vlasti pred i najmanjim otporom rudara, jer uprkos pričama o ekološkoj energetskoj tranziciji ugalj ostaje najvažniji energent za bosanskohercegovačku privredu, te ogroman izvor lične zarade i punjenja državnog budžeta.

Bez sumnje je da rudarima ne ponestaje hrabrosti i odlučnosti da se bore za svoje zahtjeve, unatoč često demoralizirajućim porukama vlasti, brutalnih uslova rada i tragičnih gubitaka života.

Nesumnjiva je neophodnost solidarnosti cjelokupne radničke klase sa hrabrom borbom rudara, koja nam svima uliva nadu i inspiriše na borbu protiv ovog divljačkog kapitalističkog poretka.

Slava našim klasnim suborcima rudarima!

Smrt kapitalizmu, sloboda narodu!

Tekst je objavljen u 23. broju štampanog izdanja Crvene kritike.