Niz događaja koji su uslijedili širenjem pandemije Kovid-19 razotkrili su suštinu globalnog kapitalističkog poretka: vlade kapitalističkih zemalja, čak i onih najrazvijenijih i “najnaprednijih” pokazale su nesposobnost da se nose sa zdravstvenom krizom. I ne samo to: predstavnici vladajuće klase u vladama i parlamentima nastoje prikriti svoju nevoljnost da donesu mjere koje odgovaraju situaciji, s obzirom na to da bi donošenje prikladih mjera moralo biti učinjeno na račun korporacija u konstantnoj trci za profitom. Umjesto toga, donesene mjere izuzetno su blage prema vlasnicima krupnog kapitala (a najčešće im idu na ruku) dok istovremeno pokazuju sve autoritarniji karakter prema radničkoj klasi. No, jedna od rijetkih zemalja koja predstavlja sjajan primjer požrtvovanosti, sposobnosti i solidarnosti u borbi protiv pandemije je svakako Kuba, zemlja u kojoj su ideje socijalizma najviše opstale.

Izvor: europeanceo

Da se podsjetimo, Kuba je nakon revolucije 1959. godine decenijama odoljevala američkoj blokadi, čitavom nizu napada i sabotaža od strane najmoćnije imperijalističke sile koja joj je pritom i geografski najbliži susjed. Preživjela je i “specijalni period” ’90-ih godina nakon pada Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, koji su obilježili nestašica, rigorozno racionisanje dostupnih zaliha i ubrzan rast crnog tržišta. Uprkos tome, uspjela je većini svojih građana omogućiti zadovoljenje osnovnih životnih potreba, besplatno i svima dostupno kvalitetno zdravstvo i obrazovanje. Nužno zlo koje je radnička Kuba morala prihvatiti u cilju okončanja specijalnog perioda bila je legalizacija dolara, okretanje turizmu usljed gubitka glavnog ekonomskog partnera, SSSR-a, te otvaranje ekonomije za privatne investicije. Iako ove reforme “bez žurbe, ali bez zaustavljanja” Kubu vode ka kapitalizmu, i dalje su snažne tekovine revolucije koja je, sletivši sa planina Sijera Maestre, ušla u istoriju kao blistav primjer borbe za bolju budućnost radnih masa, i postala uzor mnogim radnicima i komunistima širom svijeta.

Gdje je Kuba danas?

Kuba je 2020. godinu dočekala u novom zahlađenju odnosa sa SAD-om, te reformi ekonomskog sistema omogućenih novim ustavom, uz obećanje ubrzanog razvoja i rasta životnog standarda ostrvske nacije, kroz jačanje privatnog vlasništva (pod nadzorom države) i legalizaciju stranih investicija. Ponovno osnažen pritisak Sjedinjenih Država na inicijativu Trampove administracije poslužio je kao uvod u najtežu krizu kubanske ekonomije nakon specijalnog perioda, čiji je glavni uzrok širenje globalne pandemije ka malom, prkosnom ostrvu na svega 90 milja od Majamija.

Sasvim očekivano, poteškoće sa kojima se siromašne i eksploatisane zemlje moraju nositi u takozvanim normalnim vremenima su blago rečeno uvišestručene. Ipak, izolacija, trajna ekonomska sabotaža te vrlo ograničene mogućnosti razvoja pod višedecenijskim embargom nisu spriječile Kubu da prikladno odgovori na izazove zdravstvene krize.

U vrijeme kada je Donald Tramp širio teorije zavjere o pandemiji, kada su u Brazilu uz ćutanje Bolsonarove vlade masovno sahranjivani preminuli od Kovida 19 te kada je Evropska Unija nijemo posmatrala tragediju koja je pogodila Italiju, kubanska “armija bijelih mantila” već je bila mobilisana u nizu pandemijom pogođenih zemalja, uključujući susjedske zemlje (Venecuela, Grenada, Jamajka...), daleko bogatije evropske zemlje (Andora, Italija), te mnoštvo zemalja u Africi i na Bliskom istoku. Nakon nešto više od godinu dana poslije početka pandemije, Kuba se ubrzano bliži razvijanju sopstvenih vakcina kojim će moći da imunizira cjelokupno stanovništvo ovog karipskog ostrva, a nesumnjivo je da će ovaj vid pomoći biti dostupan i mnogim drugim zemljama koje se odluče da istu prihvate. Pritom kubanski naučnici rade na razvoju ne jedne, već četiri vakcine: Soberana 1 i 2, Abdela i Mambisa, a očekuje se da će vakcinacija cjelokupne kubanske populacije biti sprovedena prije kraja 2021. godine. No, ako su najprosperitetnije zemlje pokazale ogromne poteškoće u suzbijanju pandemije, a jedna siromašna zemlja pod trajnom blokadom postavila primjer za cijeli svijet, preostaje nam pitanje: koji je ključ kubanskog uspjeha?

Trijumfom revolucije 1959. pod vođstvom Fidela Kastra i Ernesta Če Gevare kubanska unutrašnja politika dala je poseban značaj, uz obrazovanje i agrarnu reformu, razvoju zdravstvenog sistema. U prvim godinama nakon zbacivanja pro-američkog diktatora Batiste uslijedile su, paralelno sa programima opismenjavanja, i kampanje vakcinacije stanovništva, čime je između ostalog eliminisana bolest dječije paralize koja je nekoliko godina ranije dosegla nivo epidemije, sa zabilježenih tri miliona žrtava. Od tada, razvoj kubanske medicine okrenut je prevenciji, primarnoj zdravstvenoj zaštiti te opštoj dostupnosti kako u urbanim, tako i u ruralnim dijelovima zemlje. I uprkos svim unutrašnjim poteškoćama društva na putu ka socijalizmu, i svim mogućim sredstvima koje je zapadni imperijalizam koristio u cilju uništenja tekovina kubanske revolucije, prva zemlja socijalizma u Latinskoj Americi pokazala je zavidne rezultate na polju zdravstva: životni vijek na Kubi je na nivou razvijenih industrijskih zemalja, smrtnost novorođenčadi je daleko najniža od svih latinoameričkih zemalja, a poznato je da stanovnici mnogih razvijenih zemalja u potrazi za adekvatnim liječenjem odlaze upravo na Kubu.

No, kubanski zdravstveni sistem ne štiti isključivo narod Kube: pored naoružanih dobrovoljaca koji su tokom hladnog rata stajali rame uz rame sa narodima Afrike i Latinske Amerike u borbi za nezavisnost bili su i kubanski ljekari. Takođe, pored mnoštva latinoameričkih, azijskih i afričkih zemalja, kubanska medicina bila je utočište oboljelih iz niza evropskih država ali je i zbog razornih posljedica uragana Katrina, Kuba ponudila pomoć stanovništvu SAD-a pogođenom uraganom, pokazujući izuzetan primjer solidarnosti na koji nije prikladno uzvraćeno (američki predsjednik Džordž Buš odbio je pomoć, pustivši najugroženijima da se brinu sami za sebe). Nivo solidarnosti svakako pokazuju i statistike, prema kojima je od 1963. bilo pokrenuto čak 600,000 akcija u 164 zemalja svijeta.

Za razliku od kapitalističkih država koje, manje ili više otvoreno, daju neprikosnovenu prednost motivu profita u odnosu na zdravlje sopstvenog stanovništva, kubanski model daje prioritet zdravlju i dobrobiti čovjeka. Po broju doktora na 1000 stanovnika Kuba je među prvima u svijetu; pritom ova zemlja ima izgrađenu široku mrežu lokalnih klinika koja omogućava adekvatnu zdravstvenu njegu, uz obavezan redovni pregled, čak i stanovništvu u najudaljenijim krajevima ostrva. Osim što Care sistem nalaže ljekarima da redovno borave u zajednicama za koje su zaduženi kako bi prikladno odgovorili na potencijalne i postojeće izazove, kubanski studenti medicine svoju prvu godinu prakse ostvaruju u ruralnim područjima, u skladu sa principom egalitarizma koji čini jedan od temelja kubanskog zdravstvenog sistema. Kubanska revolucija utemeljila je pristup adekvatnoj i besplatnoj zdravstvenoj njezi kao osnovno pravo svih Kubanaca: manjim gradskim i seoskim oblastima dodijeljeni su porodični ljekari koji redovno prate zdravstveno stanje svojih pacijenata i postupaju u skladu sa troslojnom strukturom zdravstvenog sistema (primarni, sekundarni i tercijarni nivo). Oko 80% slučajeva rješava se na primarnom nivou, dok tek oko 5% dospijeva do specijalizovanih centara za liječenje teških bolesti (tercijarni nivo). Kao dodatak troslojnom modelu, kubansko Ministarstvo javnog zdravlja vrši epidemiološki nadzor, promoviše odgovarajuće higijenske norme, brigu o starijim i nepokretnim licima, te kontrolu uvezenih, ali i domaćih medicinskih artikala.

Pored toga, besplatno i svima dostupno obrazovanje omogućilo je rast broja ljekara koji premašuje potrebe kubanskog društva, te se preko internacionalnih medicinskih brigada kvalitetna njega proširuje daleko izvan granica male ostrvske države. Višedecenijski program razvoja medicine, koji je građen kao jedan od glavnih stubova revolucije i osnova budućeg socijalističkog poretka, ali i reakcija na neprestane napade imperijalističkih sila, Kuba je formirala kulturu zdravlja i prevencije, kulturu solidarnosti i dobrovoljnog rada, koja je, čak i više od odgovarajuće reakcije Komunističke Partije, uticala na do sada uspješnu borbu protiv pandemije koja je uzdrmala svijet.

Kuba u vrijeme pandemije - prednosti socijalističkog zdravstva

Princip “ljudi iznad profita” omogućio je Kubi da se pripremi za stanje pandemije čak i prije nego što je zabilježen prvi slučaj Kovida-19. Selektivne mjere koje karakterišu reakciju kapitalističkih zemalja na širenje virusa nisu dio stvarnosti na Kubi: kubansko društvo je dugotrajnim radom izgradilo povjerenje prema nauci, te su, umjesto pobune protiv nošenja maski ili antivakserske paranoje, kolektivna odgovornost i volonterski rad redovan dio svakodnevnice na ostrvu. Pored širenja mreže ljekara, volontera i studenata medicine koji posjećuju stanovništvo od vrata do vrata s ciljem provjere simptoma i mogućih novozaraženih (što obuhvata ne samo privatne domove, već i državne kompanije i ministarstva), kubanski odgovor na pandemiju uspješan je i usljed adekvatne komunikacije između organa vlasti, stručnih lica i lokalnih zajednica. Kao samo jedan od primjera možemo navesti svakodnevna obraćanja Franciska Durana, direktora kubanske epidemiološke službe, koji cjelokupnoj javnosti saopštava nova saznanja o virusu, te upućuje na ispravne mjere prevencije i zaštite, čime se pokazalo da se pravac djelovanja u borbi protiv pandemije zasniva na naučnim činjenicama, a ne na hirovima i potrebama nekolicine bogatih pojedinaca.

Efikasnost kubanske reakcije na pandemiju pokazuje se upravo u činjenici da testiranje vakcine na Kubi nije moguće s obzirom na mali broj zaraženih (u vrijeme pisanja teksta ukupan broj zabilježenih slučajeva od pojave virusa je 92,474, od čega 87,061 oporavljenih i 512 smrtnih slučajeva). Stoga je Kuba potpisala sporazum sa Iranom, još jednom zemljom pod američkim sankcijama, o saradnji u domenu kliničkih ispitivanja vakcine Soberana 2, što je rezultiralo u slanju 100,000 doza vakcine u Iran kako bi ista bila testirana. Ukoliko se vakcina pokaže uspješnom, svakako je za očekivati da će nakon imunizacije sopstvenog stanovništva, u skladu sa dugotrajnom politikom međunarodne solidarnosti, Kuba pomoći drugim, prije svega siromašnim nacijama žestoko pogođenim pandemijom.

* * *

I dok pronalazak vakcine na kapitalističkom zapadu još jednom skreće u konačnu fazu, utrku za što većim komadom tržišta, kubanska strategija stremi ka okončanju pandemije, te prioritet daje onima kojima je, zbog profitno orijentisane, nehumane i izrabljivačke politike vodećih sila, uskraćena čak i osnovna zdravstvena njega.

“Istorija će me opravdati” izgovorio je Kastro pred Batistinim sudom nakon neuspješnog pokušaja revolucije 1953. godine. Danas, nešto više od 60 godina nakon prvog trijumfa socijalizma u Latinskoj Americi, bez sumnje možemo reći da je istorija opravdala Kastra i put Kubanske revolucije. Uz sve poteškoće i promašaje na putu izgradnje socijalizma na malom karipskom ostrvu, te jasnu lekciju da socijalizam ne može opstati na izolovanom području, već samo kao globalni sistem, Kubanska revolucija je sigurno jedna od najsvjetlijih tačaka u istoriji čovječanstva koja iz godine u godinu, iz decenije u deceniju glasno objavljuje poruku ugnjetenima i obespravljenima, da su čak i pod žestokim pritiskom imperijalizma jasne prednosti socijalizma u borbi za dobrobit i dostojanstven život svih radnih ljudi.

19. april 2021.
Tekst originalno objavljen u 21. broju štampanog izdanja Crvene kritike