Svjetska ekonomska kriza i njeno zaoštravanje posljednjih godina, učinili su očiglednim to da je kapitalizam postao kočničar napretka čovječanstva. Njegovom dekadencijom, na površinu su isplivale brojne kontradikcije u svim društvima zasnovanim na kapitalističkom načinu proizvodnje. Vjetar u leđa ovom procesu dala je i pandemija koronavirusa, koja je ogolila pravu prirodu sistema zasnovanog na profitnoj logici. Pandemija je bacila na ivicu egzistencije i mnoge pripadnike srednje klase, dok su oni najbogatiji zgrnuli enormno bogatstvo u ovako tragičnoj situaciji u kojoj se nalazi cjelokupno čovječanstvo. Polarizacija društva na dva suprostavljena i nepomirljiva tabora, kapitalističku i radničku klasu, dio je nezaobilaznog procesa prevazilaženja postojećih društvenih odnosa. Rezultati ovakvih "tektonskih pomjeranja" unutar društva dolaze na naplatu najbrojnijem društvenom sloju - radnicima.
Masovna otpuštanja, egzistencijalna prisila na rad u neesencijalnim sektorima, kockanje sa životom i sve niži životni standard, uveliko djeluje i na kolektivnu svijest radničke klase. Nezadovoljstvo ovakvim uslovima života i rad ispoljava se na mnoge načine. Klasna svijest je svakim danom sve razvijenija među radničkom klasom. Pa čak i sve većom popularnošću teorija zavjere koje često kroz svoju retoriku provlače antielitistički sentiment.
Nažalost, kolektivna borba radnih ljudi za vlastite interese trenutno je otežena i usporena usljed nedostatka radničkih organizacija i adekvatnih političkih opcija koje bi mobilizovale i povele radničku klasu u pohod ka korjenitom preobražaju društva u interesu većine. Zbog te, objektivno nepovoljne situacije, mnogi odgovor za svoj nezavidan društveni položaj traže u nenaučnim tumačenjima stvarnosti, reviziji ultradesnih ideja, itd. Može li se ovo nezadovoljstvo ponovo kanalisati i usmjeriti ka borbi protiv istinskog neprijatelja - krupnog kapitala i njegovih predstavnika? Istorija radničkog pokreta pokazala nam je mnogo puta da itekako može!
Jedno od osnovnih radničkih prava, osmosatno radno vrijeme, proizašlo je iz herojske i krvave klasne borbe. Istorijske prvomajske demonstracije podsjetnik su organizovanog djelovanja radništva za zajednički cilj. Borba za osmosatno radno vrijeme, 1880-ih godina u SAD-u, bila je motiv da se na konvenciji federacije organizovanih sindikata izglasa rezolucija koja će poslužiti kao svjetionik radničkoj klasi u budućnosti: Da se osmočasovno radno vrijeme konstituiše kao legalno radno vrijeme nakon 1. maja 1886. godine. Masovne demonstracije u Čikagu iste godine, dovele su do krvavih sukoba sa policijom, zbog čega je nekoliko radnika poginulo a na stotine ih je ranjeno. U svjetlu ovih događaja na kongresu Druge internacionale, pod zastavom radničkog internacionalizma, ključna rezolucija je istakla da će radnici svih zemalja štrajkovati i protestvovati za osmosatno radno vrijeme, svakog narednog 1. maja. Mnogi radnici širom svijeta, ostavili su svoje živote na ulici, vodeći krvavu borbu za ostvarenje ovog dragocjenog radničkog prava. Nažalost, iako je ostvarenje ovog prava velika radnička pobjeda, ona sama po sebi nije bila niti je danas dovoljna, da se radnička klasa oslobodi okova kapitalističkog načina proizvodnje.
30 godina nakon krvave restauracije kapitalizma, životni standard radnika na prostoru bivše Jugoslavije je u konstantnom opadanju. Kombinacija perifernog kapitalizma u krizi i pandemije koronavirusa, egzistenciju radničke klase čini još više neizvjesnom. Loše vijesti za vladajuću klasu su da se i kolektivna svijest radničke klase mijenja u skladu sa okolnostima u kojima se nalazi. Kada bi revolucionarno raspoloženje bilo prisutno kao u danima prvomajskih borbi, vladavina kapitalističke klase bi itekako bila ugrožena. Ona je toga svjesna i zbog toga ulaže maksimalne napore da steriliše mehanizme za organizovanje radničke klase - sindikata.
Borbena tradicija Prvog maja uveliko se ignoriše od strane sindikalnih lidera. Korumpirani sindikalisti od sindikata stvaraju sterilne organizacije za demoralizaciju članstva i pacifizaciju radničkog nezadovoljstva. Sitnim ustupcima i folklornim manifestacijama, ovakvi sindikati nameću se kao prividan glas radnika o njihovom položaju u društvu. Ovakvo stanje ne smije da nas iznenađuje, niti frustrira. Štaviše, zadatak avangarde radničke klase je da iskoristi priliku za jačanje sindikata i da tu osnovnu radničku organizaciju vrati u ruke radnika. Kada radnici stave sindikate pod svoju kontrolu, učine ih borbenim i odlučnim da svoje zahtjeve sprovedu, to je veliki korak naprijed, ali nije dovoljan za korjenit društveni preobražaj.
Posljednji neophodan sastojak za plodonosan radnički pokret je adekvatna politička alternativa postojećim kapitalističkim strankama, koja će istinski zastupati interese radničke klase. Istorija radničkog pokreta nam govori da nijedna radnička borba nije dobijena bez političkog organizovanja radnika. Radnička partija mora da okupi borbene sindikate i kanališe masovno nezadovoljstvo ka zajedničkom političkom cilju socijalističkog preobražaja društva. Učešće u izgradnji revolucionarne radničke partije je trenutno najbolja stvar koju pojedinac može ponuditi za dobrobit društva i budućih generacija.
Mi, Marksistička organizacija Crveni, smo politička organizacija radnika i studenata, odlučnih da do posljednjeg daha branimo naslijeđe prethodnih radničkih borbi i za cilj imamo izgradnju radničke partije sa socijalističkim programom, koja će istinski zastupati interese radništva u borbama koje nam predstoje.
Ovo je otvoren poziv svim borbenim radnicima i studentima, da se priključe izgradnji radničke partije koja će iskoristiti borbeni potencijal i masovno nezadovoljstvo u društvu.
Oživimo zajedno borbenu tradiciju Prvog maja, vratimo mu revolucionarni karakter i organizujmo se pod zastavom radničkog internacionalizma, jer je to jedini način da se situacija preokrene u korist većine.
Za borbeni Prvi maj!
Za radničku partiju - protiv kapitalizma!
