Ravnogorstvo je moderan fenomen koji se pojavio početkom devedesetih godina. Nastao je u složnim okolnostima kraja Hladnog rata, u okviru kojih je vladajuća elita odustala od socijalističkog razvoja otvarajući time vrata ideološkim pripremama za rasturanje Jugoslavije.  Iako se formalno pozivalo na četništvo u Drugom svjetskom ratu, ono bi ostalo marginalan fenomen da nije bilo potrebe srpske vladajuće elite da popuni ideološki vakuum nastao nakon otvorene kapitalističke restauracije i privatizacionog rata. Originalno četništvo iz Drugog svjetskog rata je složen i proturječan fenomen u kome su izraz našli različiti klasni interesi srpske buržoazije i djela srpske srednje klase.

 Draža Mihailović na optuženičkoj klupi Izvor: Wikipedia
 Foto: historija.info

Sam izraz Ravnogorstvo simptomatičan je jer predstavlja dokaz odustajanja od originalnog naziva četništva Draže Mihailovića, a to je JVUO (Jugoslovenska vojska u otadžbini). Svjesno se marginalizuje činjenica da je, formalno-pravno gledajući, to bila jugoslovenska vojska, a sam Mihailović jugoslovenski ministar. Popularnim jezikom srpske desnice, Draža je „Čiča“ ili „Srpski heroj“ ali teško ćete naći da postoji udruženje četnika „Jugoslovenski ministar vojni Draža Mihailović“. Na pitanje zašto je to tako odgovorićemo kasnije u ovom tekstu.

Četnici su nastali 1941. (ovdje ne ulazimo u problematiku šta je sve pojam “četnik” označavao kroz istoriju) i bez obzira što, ideološki gledano, nisu nastali u nekom ideološkom vakuumu, organizacijski je to bio potpuno nov fenomen koji se nije mogao osloniti na bilo šta. Ranije strukture i organizacije srpske desnice poput četničkih udruženja, stranaka i klubova su se jednostavno raspale nakon sloma i podjele Jugoslavije u Aprilskom ratu ili su se stavile u službu okupatora.

Draža Mihailović je morao da počne ispočetka što je dovelo do niza praktičnih problema i lokalnih osobenosti. Nedostatak političke organizacije se osjećao čitav rat i rezultirao je nedisciplinom, slabom poslušnošću komandanata, „nedodirljivošću lokalnih lidera“, međusobnim obračunima pojedinih starješina, sitnim politikanstvom i koristoljubljem, kao i ideološkim lutanjima. Jedinstveni program četništva nije postojao veći dio rata, i teško je dokazati da su četničke strukture jedinstvena vojska i organizacija. Može se reći da one to, formalno-pravno gledano, jesu bile ali događaji su diktirali ponašanje na terenu a samovolja je postojala do kraja rata, jer su starješine stalno (recimo Đjurišić 1945.) odbijale komandni lanac i postupale u skladu sa svojim ličnim preokupacijama i ciljevima.

Naravno, ove činjenice slijepim sljedbenicima ne smetaju da grade mit o nekom velikom vojskovođi, iako je jasno da je Mihailović bio prilično nesposoban za ulogu političkog i vojnog lidera prozapadne srpske desnice. Ideološki gledano, pokret je lutao od velikodržavnih projekata Stevana Moljevića 1941. preko otvorenog koketiranja s fašizmom u Šahovićkoj rezoluciji 1942. do Kongresa u selu Ba 1944. na kojem je potvrđen poraz ranijih koncepcija i zvanično donešena ideološka orijentacija ka federalizmu (Trojnom, naravno), očuvanju Jugoslavije i principima Atlantske deklaracije. U praksi je ovo naknadno uviđanje, da se vodi pogrešna politika, ostalo prazno slovo na papiru i jalov pokušaj da se istorijski prevaziđenim pristupom parira odlukama Drugog zasijedanja AVNOJ-a. Šta je četništvo i koja je zaista njegova ideologija, zbog svega navedenog, teško je reći. Ipak, ono što sa sigurnošću možemo tvrditi je postojanje neprestanog lutanja unutar desnog ideološkog spektra. Možda je najbliže istini reći da su četnici konzervativci koji su taktički manevrisali pokušavajući sačuvati poljuljane pozicije velikosrpske buržoazije.

Praktične metode „borbe“ četništva privlače mnogo više pažnje. Nesumnjivo je da su se četnici služili fašističkim metodama, naročito u zločinima prema Bošnjacima tokom 1942. i 1943. godine. Izveli su niz užasnih zločina i nad hrvatskim pa čak i nad srpskim civilima. Mnogi ljubitelji ravnogorstva danas drže čitave tirade o „Pasjim grobljima“ i izmišljenim zločinima komunista. Fašističke metode kojima su u Srbiji ili Bosni terorisani i ubijani brojni politički protivnici, naročito Srbi, po pravilu su izostavljeni. Treba podvući da su naročito 1943. ili 1944. u  klasičnom fašističkom maniru ljudi (komunisti ili simpatizeri, ali je bilo i drugih) odvođeni noću iz svojih kuća, ubijani bez suda i procedure (ravnogorci na tom elementu licemjerno insistiraju kad su u pitanju postupci partizana), a često su ubijane čitave porodice. Najpoznatiji takav zločin je počinjen u Vraniću, a za ravnogorce je, i pored nepobitnih dokaza, predmet žestokog osporavanja i relativizacije.

Treba istaći da je četništvo zaista počelo kao antiosovinski pokret 1941. što je bilo prihvaćeno i u SFRJ (pogledati radove Jovana Marjanovića), ali ubrzo je pokret počeo sa taktiziranjem i kolaboracijom. Draža je komandu de facto  imao samo u Srbiji tokom 1941. godine. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ustaničke jedinice su se formirale ili spontano ili oko komunista koji su im dali formu. Draža Mihailović nije imao nikakvu ulogu u ustanku u BIH ili Hrvatskoj. Naravno, ubrzo je uočio potencijal širenja izvan Srbije, ali su mu zasmetali komunisti koji su dotad uglavnom preuzeli komandu nad ustanicima i dali ustanku čvršću vojnu formu. Da bi preuzeli komandu, četnici su se okrenuli oprobanom sredstvu - šovinizmu. Zagovaranjem kolektivnih odmazdi prema nesrbima, uspjeli su pokolebati dio partizanskih odreda, gdje su ubrzo počeli pučevi i likvidacije komunista. Komunisti su  nastojali da zaustave kolektivne odmazde kako bi prekinuli  krug međusobnog ubijanja od kojeg je korist imao samo okupator. Tim su nastojanjima bile ugrožene i pozicije čitavog niza predratnih „uglednih“ ljudi (njih je plašio uticaj komunista) koji su se bogatili osloncem na monarhiju uz neozaobilaznu korupciju, nepotizam i političku protekciju koja je svojstvena kapitalističkom društvu.

U mitologiji ravnogorstva ključni moment jeste tzv. „lijevo skretanje“ jugoslovenskih komunista, odnosno pokušaj da se izvrši klasni obračun sa četnicima i njihovim pomagačima. Iako je „lijevo skretanje“ uglavnom lokalni fenomen (o njemu se pisalo u SFRJ, čak i u istoriji SKJ) koji je kratko trajao i predstavljao donekle razumljivu reakciju nakon četničkog odbacivanja sporazuma s partizanima u Srbiji i izdajničkog napada na Užice 1941. (Sergije Živanović je rijedak četnički memoarista koji priznaje da su četnici prvi izveli napad na Užice, ostali koji se bave ovom temom uglavnom to prećutkuju) ono dobija apokaliptične dimenzije uz neiozostavno zanemarivanje četničkih zločina i forsiranje logike koja pravda četnički zločin. Čim su se učvrstili, četnici su u BIH, Crnog Gori i Hrvatskoj sa Italijanima i NDH potpisali sporazume, pokazavši da su vlast, očuvanje teritorije i normalizacija privrednog života kroz saradnju sa fašistima za njih prioritet. Četništvo je djelovalo po principima nepovredivosti privatne svojine (osim ako nije nekog neprijatelja ili nesrba) i pomagalo je trgovinu sa NDH i Talijanima, zauzvrat uživajući logističku opskrbu, pomoć u municiji i oružju. Za mnoge lokalne komandante ovo je bio dobar način da se premosti do kraja rata, pri čemu bi se povećalo lično bogatstvo, politički uticaj i sačuvalo ono što se steklo u Kraljevini. Od „borbe protiv ustaša“ ostalo je samo verbalno neprijateljstvo, iako je povremenih incidenata bilo, ali su oni brzo prevazilaženi. Sa Nijemcima se sarađivalo mjestimično, ali od 1944. četnički pokret otvoreno se stavio na stranu snaga Osovine (Njemačka je na kraju rata vršila logističku opskrbu jedinica JVUO).

Posebna je priča četnička propaganda o čuvanju srpskog naroda, uz naglašavanje laži da su Srbi stradali samo tamo gdje je bilo partizana. To je lako oboriv mit jer su, recimo, u Bosanskoj Posavini 1944. četničke jedinice (u jednom privremenom lokalnom sukobu koji se okončao sporazumom o saradnji) lako razbijene od ustaša i stradalo je više od 1000 srpskih civila. Pomenućemo samo Lipački sporazum četnika sa NDH iz 1942. koji je ostavio niz srpskih sela pod jurisdikcijom NDH, faktički izručivši ta sela ustašama. Vojnički gledano, četničke jedinice su bile teritorijalne, sastavljene od gerilaca i u sukobu sa mnogo bolje obučenim i opremljenim snagama NDH nisu imale velike šanse. Ustaškim vlastima su trebali četnici jer su oni sjedenjem i vojničkim besposličarenjem po srpskim selima spriječavali jačanje partizanskih snaga kao jedine ozbiljne opasnosti po NDH. Savez četnika i NDH je bio taktički, bez ljubavi, ali je postojao i četnici su priznali NDH, trgovali s njom, liječili se u bolnicama i imali plate, što Ravnogorci danas uporno negiraju iako postoji niz dokumenata koji to potvrđuju iz različitih izvora.

Čak i u Srbiji četništvo nije bilo popularno kao što se danas govori u tamošnjim režimskim medijima. Danas je teško, usljed snažne propagande, shvatiti koliki su teret četnici bili seljacima. Koliko je nakon ekonomske pljačke od strane Nijemaca, izdržavanja Nedićevog aparata, seljacima teško padalo izdržavanje još jedne u osnovi borbeno neaktivne strukture? Naravno, danas nećete čuti o proslavama o trošku seljaka (fotografije proslava i smotri možete vidjeti u izdanjima „Pogleda“ gdje se govori o popularnostI i oduševljenom narodu, kao da sav narod može stati na fotografije ili može reći šta zaista misli) ili kaznama batinanjem seljaka  zbog raznih prestupa. Izraz „gibaničar“ se danas svodi na komunističku propagandu, ali su ga rado koristili čak i oni koji nisu bili simpatizeri partizana.

 Draža Mihailović na optuženičkoj klupi Izvor: Wikipedia
 Foto: wikia.org

Danas se manipulativno ističu pojedini dijelovi istorije JVUO, van ukupnog konteksta, s određenim ideološkim ciljem pri čemu naravno mnogi sljedbenici ravnogorstva imaju lične motive za ljubav prema četništvu. Teško je prihvatiti da je nečiji djed bio u vojsci koja se borila na strani fašizma, a u emigraciji su četnici pokušavali umiti svoje biografije i unovčiti antikomunizam kao vrlo cijenjenu monetu tokom Hladnog rata.

Ovdje je primarna ideološka funkcija savremenog ravnogorstva. Zašto bi neki fenomen iz prve polovine 20. vijeka bio značajan toliko da se Draži Mihailoviću diže spomenik u Biljeljini  tokom 2021. godine? To se može objasniti brojnim razlozima, ali mi ćemo ovdje navesti samo njih nekoliko.

Poraženom srpskom nacionalizmu mnogo više bi odgovarala ideologija Nedićeve Srbije. Okretanje sebi, antijugoslovenstvo, forsiranje priče o privredniku i seljaku, pravoslavlje, čuvanje porodice, idealizovana tradicija i sl. Ali, Nedić nije baš popularan i rehabilitacija Nedića bi imala određene vanjskopolitičke zaplete po vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, u smislu optužbi zbog otvorene podrške fašizmu. Zato je umiveni i izmaštani, a ne stvarni istorijski Draža Mihailović, postao prijeko potreban. Pokolji nad Bošnjacima i Hrvatima lako se povežu sa događajima iz devedesetih, a četnička propaganda o čuvanju Srba lako se identifikuje sa posljednjim ratom. Klasni interes modernih kapitalista je sličan, ako ne isti, interesima ljudi koji su dominirali u četništvu Draže Mihailovića.

Dejtonski nacionalistički konsenzus takođe se bazira na tri pojednostavljena nacionalistička pogleda, pri čemu se istorija pokazala kao savršen rezervoar tema za stalno održavanje nacionalnih tenzija, dakle status quo, što odgovara političkim elitama koje svoje postojanje duguju fingiranim napadima ili odbranama Dejtona. Dizanje spomenika će naravno izazvati negativne reakcije kod nesrba (ovdje nije tema, ali i Hrvati i Bošnjaci su zatrpani sličnom propagandom koja zamagljuje složenost Drugog svjetskog rata svodeći ga na nacionalne netrpeljivosti i stalno insistiranje na naciji kao žrtvi) i dodatno zabetonirati sistem koji se bazira na stalnim provokacijama onih drugih, odnosno stalnom stvaranju političke krize i zanemarivanju stvarne ekonomske krize i ambisa u koji su dospjeli radni ljudi. Jugoslovenstvo više nije interes vladajuće klase, jer bi šira zajednica ugrozila političke i ekonomske pozicije koje se brani idejom o nemogućnosti jugoslovenske zajednice i neostvarivosti socijalizma. U propagandi desnice komunisti su uvijek i samo radili za interese dugih nacija a na štetu nacije koju dati desničar tobože brani.

Za kraj treba istaći da je mit o Draži Mihailovićui vrlo važan upravo zbog antikomunizma, jer elita koja svoje postojanje duguje ratovima devedesetih će sve uraditi da zaustavi ideju jedinstva radnih ljudi i da spriječi da se radnička klasa organizuje i podigne na nivo političkog subjekta. On i mrtav nastavlja svoju ulogu branioca klasnih privilegija upakovanih u oblandu nacionalnih interesa. S te strane moderno ravnogorstvo iako se poziva na Dražu više liči na četništvo između dva svjetska rata kada su četničke organizacije bile oslonac vlasti i faktički pomoćna policija u borbi protiv stvarnih i izmišljenih protivnika. Spomenik Draži u Bijeljini nije dakle spomenik JVUO, već spomenik Dejtonskoj kapitalističkoj BIH. Kad se organizovano radništvo podigne pod zastavom socijalističke revolucije, spomenik Draži će upravo tako i biti tretiran.