Svi nekadašnji industrijski giganti u Bosni i Hercegovini su uništeni, ako ne tokom privatizacijskog rata (1992 – 1995), onda privatizacijskom pljačkom i rasparčavanjem imovine među političkim moćnicima. Taj proces je većim dijelom završen u prvoj deceniji dvijehiljaditih. Jedan dio firmi završio je potpuno uništen, bez obnavljanja proizvodnje, a jedan dio je privatizovan od strane domaćih i stranih tajkuna. U državnom vlasništvu ostali su ključni dijelovi energetskog sektora koji su vladajućim strankama poslužili za izvlačenje vrijednosti i novca, i kao mjesto gdje zapošljavanjem kupuju glasačku bazu i održavaju socijalni mir. Privatizovane firme nikad nisu dostigle kapacitet proizvodnje iz prijeratnog perioda BiH. Rad tih fabrika obično se veže za niska radnička primanja i kršenja osnovnih radnih prava.

124478758 806033723528725 1291200672720359811 n
Foto: Poslovne novine

Ovaj tekst se neće baviti opštim procesom deindustrijalizacije koji je zahvatio bosanskohercegovačku ekonomiju u periodu nakon završetka privatizacijskih ratova na jugoslovenskom prostoru 90-ih. Svrha teksta je da pruži uvid u propast „Hemijske prerade kukuruza“ Draksenić,  jednog od posljednjih industrijskih giganata u državnom vlasništvu (koji je sve do skora uspijevao da opstane), a sve to iz perspektive bivšeg radnika. Autor ovog teksta bio je laboratorijski radnik „HPK“ Draksenić u periodu od polovine februara 2016. do polovine septembra 2020. godine. Tekst će se baviti odnosom lokalnih i entitetskih vlasti, prema HPK. Osim toga, tekst će biti glas radnika HPK, njih oko 150,  koji su ostali bez posla i time bez sredstava za život. Sudbina ovih radnika ne može se odvojiti od sudbine cjelokupnog radništva u BiH kao najbrojnije klase stanovništva čiji je ionako nizak životni standard dodatno pogođen aktuelnom pandemijom i ekonomskom krizom.

Preduzeće „Hemijska prerada kukuruza“ Draksenić je osnovano 1981. godine. Osnovna djelatnost je prerada kukuruza u skrob i skrobne derivate. Glavni proizvodi su: skrobni hidrolizati, dekstroza monohidrat, sorbitol, visoko fruktozni sirup, visoko fermentativni sirup, maltodekstrin, kukuruzni griz, kukuruzna klica, gluten, skrobno mlijeko. HPK je do skoro bila jedina fabrika na jugoslovenskom prostoru koja proizvodi visokofruktozni sirup sa procentom fruktoze 95%. Djelatnosti preduzeća su i: sušenje i skladištenje žitarica, plastenička proizvodnja, te proizvodnja i distribucija vode za javno snabdijevanje.  Uz ovo, krupni poljoprivredni proizvođači kukuruza sa šireg područja opštine Kozarska Dubica imali su zagarantovan otkup proizvoda.

Državni kapital preko Akcijskog fonda Republike Srpske čini 68,58%. Ostatak vlasništva je podijeljen između malih fondova i sitnih akcionara. Preduzeće je sve do kraja 2018. godine bilo, od strane Vlade RS,  označeno kao preduzeće od strateškog značaja. Kako je moguće da firma u većinski državnom vlasništvu, sa 150 radnika, u entitetu u kojem vladajući režim trubi o “opštem” i “nacionalnom” interesu,  bude prinuđena, polovinom marta ove godine, da se zatvori?!

Ideologija vladajuće klase predstavlja državu kao garant opšteg društvenog interesa, a političare i državnu administraciju kao one koji sprovode “narodni“ interes i volju glasača. U realnosti svaki se izborni ciklus svodi na takmičenje suštinski istih ( u nazivu različitih) kapitalističkih političkih opcija za kontrolu državnog aparata a time i za kontrolu javnih institucija i preostalih državnih preduzeća. Profesionalni političari i birokrate koji upravljaju javnim dobrom ne rade to u interesu radnih ljudi. Upravljanje je za njih, prije svega, održavanje i proširivanje privilegija. Fotelje ne samo da donose lična primanja daleko iznad prosječne radničke plate, nego i mogućnost isisavanja javnih sredstava i novca “legalnim“ putem. Osim toga, dok su na pozicijama, imaju mogućnost da uslovljavaju zapošljavanje članstvom u stranci i drugim uslugama, i to ne samo za mjesta viših ili srednjih službenika, već i za mjesta običnih radnika. Još od restauracije kapitalizma, bez obzira na to ko je na vlasti, neprestano se plete klijentelistička mreža koja političkim strankama omogućuje pritisak na glasačku bazu i kupovinu socijalnog mira.  HPK je slikovit prikaz toga. Težak život i materijalnu bijedu  radnih ljudi tajkunske političke stranke koriste za iznuđivanje glasova. Odbijanje se kažnjava lišavanjem izvora sredstava za život pod njihovom kontrolom. U Bosni i Hercegovini su zbog apsurdnog unutrašnjeg uređenja i brojnih društvenih proturječnosti, kao malo gdje na periferiji kapitalizma, ogoljene ucjenjivačke politike tajkuna i političara kojima radno stanovništvo, u stalnoj borbi za opstanak, drže u šaci. U tom svjetlu treba posmatrati odnos lokalnih i entitetskih vlasti prema HPK, kao državnom preduzeću.

Država jeste odvajala novčana sredstva za HPK, ali to je rađeno bez ikakve vidljive strategije i plana. Uloženi novac se nije trošio na povećanje produktivnosti i osavremenjivanje proizvodnje kako bi firma bila konkurentnija na tržištu. Bez toga nije moglo biti ni riječi o nadmetanju sa savremenim austrijskim i mađarskim fabrikama koje su tržište šećera preplavile jeftinijim proizvodima. Uz to, prekid izvoza na tursko tržište (nakon neuspješnog puča u Turskoj, polovinom 2017. godine) najavio je teške dane za HPK.

124172198 696281677968738 1897554039051618756 n
Foto: Nezavisne novine

Postavlja se pitanje zašto je država ulagala bez jasnog i dugoročnog plana i bez efikasne kontrole potrošnje javnih sredstava u HPK? Nažalost, kao što smo već rekli, kapitalistička država ne radi u opštem društvenom interesu, već u interesu tajkuna i njihovih političara. Svima je poznato da u rukovodstvu državnih preduzeća stoje režimu i vladajućoj stranci lojalni ljudi, stručnost i sposobnost je, očigledno, u drugom planu. U njihovom slučaju najbitnija “stručna kvalifikacija“ je stranačka lojalnost. Prema mišljenju većine radnika, glavni uzroci propasti fabrike su nesposobnost, javašluk i greške uprave fabrike na čelu sa dugogodišnjim direktorom Jovicom Šumanom, kadrom lokalnog SNSD-a, i propusti Nadzornog odbora u kojem su takođe sjedili funkcioneri lokalnog SNSD-a, uključujući aktuelnog načelnika opštine Kozarska Dubica, Radenka Reljića. Nakon svega, radnicima je jasno da su svi oni koji su bili na odgovornim funkcijama fabriku posmatrali kao zlatnu koku koja je mogla finansirati predizborne kampanje i omogućiti da se od izbora do izbora zapošljavaju stranački ljudi. Sada je potpuno vidljivo da su sa krizom poslovanja odgovorni probleme gurali pod tepih.

Pred opšte izbore 2018. godine Vlada RS uplatila je novac za plate radnika, iako je već tada većini bilo jasno da firma srlja u propast. Početkom maja 2019., kada su poslovnu saradnju otkazali italijanski partneri s kojima je HPK sarađivala skoro 20 godina, radnici su prvi put poslani na čekanje bez pouzdane informacije o tome kad će se proizvodnja nastaviti. Usljed toga došlo je do spontanog okupljanja radnika i prijetnje blokadom kruga fabrike a onda i blokadom magistralnog puta Kozarska Dubica-Gradiška. Tek nakon radničke pobune, direktor, uprava, Nadzorni odbor i ministar poljoprivrede RS Boris Pašalić došli su da obećanjima smanje nezadovoljstvo i umire radnike. Najavljeno je ponovno pokretanje proizvodnje sa novim partnerom, što se i desilo krajem juna 2019. godine. Novi partner, „Studen global see“ iz Brčkog, najavljen je kao potencijalni kupac državnog kapitala HPK, ali do danas sve je ostalo samo na priči. Ministar je najavio pomoć u nabavci repromaterijala koja se nikad nije desila. Proizvodnja je nastavljena ali je bila kratkog daha. Isplaćivane su plate ali bez poreza i doprinosa na staž. Firma je gomilala dugove prema dobavljačima što je rezultovalo blokadom računa, krajem prošle godine. Prestala je sa radom polovinom marta ove godine. Početkom septembra je proglašen stečaj. Ukupan dug je premašio 12 miliona maraka.

U HPK je postojala sindikalna organizacija čija je aktivnost neslavno završila. Autor teksta je jedno vrijeme bio član Sindikalnog odbora ispred svog proizvodnog sektora. Razloga za neslavan kraj je više. Vođstvo sindikata, uz prećutnu saglasnost većine članova, vodilo je godinama sindikalnu organizaciju prvenstveno kao organizaciju zaduženu za skupljanje pomoći bolesnim radnicima, ublažavanje bijede i podjelu novogodišnjih paketića a ne kao interesnu organizaciju koja se bori za veća radnička primanja i bolje uslove rada. Svođenje sindikalnog djelovanja na povremeni humanitarni rad učinilo je Sindikalnu organizaciju potpuno nepripremljenu za brutalan napad na radnička primanja i kršenje Zakona o radu. Povremeni sastanci sa upravom firme su završavali indirektnim pritiscima ili uvjeravanjima da se sve radi kako bi se nastavio proces proizvodnje i održala likvidnosti preduzeća. Dio članova Sindikalnog odbora zagovarao je stav da sindikat ne treba biti suviše glasan i borben kako se ne bi otjerala Studen grupacija kao mogući kupac državnog kapitala u firmi. S druge strane, radnici su zahtijevali da sindikat izvrši pritisak na upravu kako bi konačno došlo do isplata zaostalih plata i uplata za prevoz, uplata za doprinose, povezivanja staža i uplata za zdravstveno osiguranje. Pod pritiskom članstva izabrano je novo vođstvo sindikata ali novi izbor nije ništa donio jer je već bilo kasno da se djeluje. Pomoći nije bilo ni od granske organizacije Sindikata poljoprivrede i prehrambene industrije RS čiji je predsjednik, Aleksandar Tomić, dao utisak  da je više zainteresovan za priliv članarine iz Sindikalne organizacije HPK nego za stanje u fabrici i radnička primanja. Takođe, pomoći nije bilo ni od Saveza sindikata RS. Predsjednica Saveza sindikata RS, Ranka Mišić, je čak dolazila u firmu. Radnike suočene sa propašću fabrike opet je upozorila na neplaćanje članarina krovnom sindikatu ponavljajući umirljive izjave uprave o stanju u fabrici.

Ovdje se potrebno osvrnuti i na socijalnu strukturu radnika HPK. Iz ove strukture se mogu izvući odgovori kako je uprava fabrike mogla relativno lako dovesti firmu do kraha bez značajnijeg otpora radnika. Najvećim dijelom radništvo HPK je činila lokalna radna snaga vrlo pomiješane socijalne strukture, pretežno seoskog i sitnoburžoaskog sloja, kojima je zaposlenost u fabrici više bio dodatni posao nego glavni izvor sredstava za život. Ovo klasno polutanstvo je uticalo na manjak proleterske klasne svijesti i jak individualni, sitnosopstvenički mentalitet. Materijalni interes ovih ljudi velikim dijelom vezan je poslovnim ugovorima i kompenzacijama za otkup i skladištenje kukuruza jer se radi o uzgajivačima i proizvođačima kukuruza. Kašnjenje sa isplatama otkupa kukuruza, uprava je koristila da zastraši ove radnike prijetnjom dodatnog odugovlačenja isplate za već isporučenu sirovinu. Jedan dio radnika je zaposlen kao dio predizbornih zapošljavanja SNSD-a. Ovi ucijenjeni radnici su takođe bili lak plijen za manipulaciju i dogovaranja iza kulisa u smislu namještanja drugih radnih mjesta nakon što se firma zatvori. Neki su se ekspresno zaposlili nakon gašenja HPK, dok su drugi završili na izbornim listama režimskih partija na lokalnim izborima. Jedan dio radništva, proleterskog sastava, činio je inženjerski i administrativni kadar. Oni su po pravilu imali viša primanja i, zbog prirode svog posla, redovne kontakte sa ljudima iz uprave. Usljed toga je, nerijetko, dolazilo do verbalnih sukoba između inženjerskog kadra i ostatka radnika što je uprava obilato koristila radeći na tome da ove dvije grupe imaju suprotstavljene interese.

124376397 1061234910993086 5021631970148494889 nSa ovakvim klasnim i socijalnim sastavom, generalno niskom klasnom sviješću i minimalnoj borbenoj aktivnosti radničke klase u BiH, perspektive uspješne borbe radnika HPK bile su vrlo mršave. Ako izuzmemo nekoliko manjih pobuna, koje su se desile spontano i mimo sindikalne organizacije koja je od većine članstva u tom trenutku ocijenjena kao pasivna i neborbena, sa žaljenjem moramo priznati da su radnici HPK lako odustali od odbrane svojih interesa i prava. Ove manje pobune su pokazivale mogućnost da se utiče na ispunjavanje određenih zahtjeva od strane uprave, ali manipulacijama i patronažama određenih radnika, nejedinstvo je razbilo mogućnosti šire i dugotrajnije borbe. Takođe, proglašenje pandemije i vanrednog stanja krajem marta je onemogućilo i osulo energiju radnika za borbu jer je bilo zabranjeno okupljanje ljudi u većem broju. Ova situacija je odlično poslužila upravi da fabriku pripremi za stečaj.

U vrijeme pisanja ovog teksta, uveliko  traje predizborna kampanja za lokalne izbore u Bosni i Hercegovini koji će se održati 15. novembra. Sa plakata nam se smiješe i nude kako kandidati režimske tako i kandidati "opozicionih" opcija. Prate ih odavno prežvakane fraze o boljem  životu i prazni slogani lišenih ikakvog konkretnog političkog sadržaja. Političke stranke se ponašaju kao privatne firme koje se nadmeću oko toga ko će dobiti mandat da razgrabi preostale društvene resurse.  Posebno je degutantan slogan vladajućeg SNSD-a "Okupimo se za Srpsku i svakog našeg čovjeka". Da li to znači da bi radnici upropaštenog HPK trebalo da se okupe oko istih onih koji su kumovali propasti njihove fabrike? Odgovor vladajuće stranke je: „Da! Upravo oko tih ljudi!“ Na predizbornoj listi lokalnog SNSD-a u Kozarskoj Dubici vidimo iste one ljude sa direktorskih i nadzornih položaja koji su dugogodišnjim nemarom i lošim poslovanjem doveli do propasti HPK.  Visoko pozicionirani na izbornoj listi, besramno promovišu sebe kao poštene i odgovorne ljude. Dok ih obespravljeni radnici nazivaju lopovima, oni se smiješe kao da su bez brige što su od HPK napravili pustoš. 

Radnici HPK ove izbore dočekuju bez posla i ikakvih primanja. Doprinosi za radni staž i penzioni fond nisu uplaćivani duže od dvije godine. Dok se ovaj staž ne poveže, ne može se dobiti ni ionako mizerna naknada sa Biroa za nezaposlene. Pojedinačna dugovanja prema radnicima nemaju određen rok isplate niti sigurnu garanciju. Malodušje, očaj i rezignacija su od restauracije kapitalizma stalno prisutni u sumornoj svakodnevici života u Bosni i Hercegovini. Radni ljudi žele promjene ali na horizontu nema političke opcije koja može izvesti radikalnu promjenu trulog kapitalističkog sistema. Takozvane opozicione partije u oba entiteta predstavljaju samo drugu stranu tajkunsko-političkog novčića i borbe za lične interese. Ali ako zagrebemo ispod površine, vidimo da suštinskih razlika između vladajućih i "opozicionih" stranaka nema. Nijedna od njih ne zastupa interese radništva niti odbrane radničkih interesa i prava. Nijedna od njih ne nudi radikalnu promjenu sistema koji bi se mogao izboriti sa aktuelnom zdravstvenom i ekonomskom krizom koja će nas svom silinom udariti nakon završetka izbornog cirkusa. Više od 9 000 radnika je već izgubilo posao do kraja jula ove godine. Samo udruženje hotelijera i ugostitelja RS najavljuje otpuštanje 7 000 radnika ako se ne ukinu mjere borbe protiv pandemije koronavirusa. Vladajući režim na ovo nema adekvatnog odgovora. Jedina perspektiva je aktivni bojkot izbora između tajkunsko-političkih elita. Ovaj bojkot ne znači odustajanje od političke borbe već pripremu za izgradnju radničke partije koja će zastupati radničke interese i boriti se za radikalni preobražaj nepravednog sistema koji generiše siromaštvo i socijalnu nejednakost na svakom koraku. Iskustvo koje su na svojoj koži osjetili radnici HPK iako zaposleni u državnoj firmi nam ponovo na dnevni red vraća ideju radničkog samoupravljanja jer su samo radni kolektivi zainteresovani za očuvanje svojih radnih mjesta i živo su uključeni u rad preduzeća, uz kontrolu uprave od strane radničkog savjeta, koje im osigurava sredstva za život i dostojanstven rad. Izgradnja partije sa takvim revolucionarnim programom je tek u povoju, ali je počela revitalizacijom Saveza komunista Bosne i Hercegovine, jedine partije koja je u najtežim vremenima kapitalističke restauracije i kontrarevolucije tokom i poslije krvavog građanskog rata u Bosni i Hercegovini ostala neukaljane zastave i dosljedna ideji radničkog samoupravljanja i proleterskog internacionalizma. Lako se predati očaju i besperspektivnosti koja igra na ruku vladajućoj tajkunskoj klasi koja nas svakodnevno nastavlja uništavati, dok mi nijemo posmatramo i jadikujemo nad svojom sudbinom. Riječima Lenjina: "Nije teško biti revolucionar kada revolucija izbije, kada se svi ljudi pridružuju revoluciji jer ih je ponijela, jer je to sad moderno ili je to nekad čak i iz karijerističkih motiva...mnogo je teže i mnogo dragocjenije biti revolucionar kada uslovi za direktnu, otvorenu, masovnu i stvarno revolucionarnu borbu još uvijek ne postoje". Pridružite nam se!