Grad Sarajevo je već dugi niz godina suočen sa krizom u sistemu vodosnabdijevanja, gdje osnovno pravo na pitku vodu većini stanovnika glavnog grada BiH ostaje uskraćeno. Pažljivije proučavanje uzroka i posljedica ovog problema, otkriva kao i svaki drugi problem u tranzicijskoj BiH, konture klasne podijeljenosti, i klasne politike. Nestašicu uglavnom trpe radničke porodice, dok političko-tajkunska elita uporedo gradi svoj privatni sistem vodosnadbijevanja.

Standardni odgovor na ovo pitanje, koje dolazi od čelnika komunalnog preduzeća „Vodovod i kanalizacija“, jeste da je kriza u snabdijevanju grada vodom uzrokovana elementarnim nepogodama, prije svega ljetnom sušom i zimskim niskim temperaturama. Navodno, nedostatna količina vode u cijevima nije dovoljna za obaranje pritiska, koji je potreban da bi se potrošačima obezbijedila voda, dok niske temperature zamrzavaju cijevi.

Sarajevo restrikcije vodeMeđutim, niskih temperatura i suša je bilo i prije, pa grad nije ostajao bez vode. Iako vremenske prilike igraju ulogu, očito je da one nisu glavni uzrok ovog problema. Drugo opravdanje jeste da se grad Sarajevo širi rapidnom brzinom, a da raspolaže istom količinom vode. Ipak, činjenica jeste (činjenica koje su svijesni kako obične Sarajlije, tako i čelnici komunalnog preduzeća, te kantonalna vlada) da početni uzrok i korijen problema nestašice i nedovoljnog pritiska u cijevima jeste zastarjela infrastruktura. Zastarjelost infrastrukture grada je tolika da su nađene cijevi čak iz turskog vremena. Kako za Al Džaziru izvještava Arduana Kurić: „Kada je grad Sarajevo 2010. godine popločavao Bravadžiluk, ulicu koja vodi do glavnog baščaršijskog trga, otkrivene su vodovodne instalacije iz turskog perioda“. Eureka! Razlog nedostatnog pritiska i zagađene vode postaje odjednom očevidniji. Naime, u prolazu vode od izvora (izvor Bačevo je glavni izvor vode za grad Sarajevo, odakle dolazi 70% pitke vode grada) do potrošača, usljed zastarjelih instalacija, 70% vode se izgubi, a  česte promjene u pritisku povlače u cijevi okolne metale i otpad, te zagađuju vodu. Dakle, očigledno je da je ključni uzrok restrikcije vode, dotrajala i raspadajuća infrastruktura.

Zašto onda kantonalna vlada ne izdvoji novac potreban za rješavanje ovog infrastrukturnog problema? Odgovor koji vlasti nude na to pitanje jeste besparica. Javnosti je rečeno da niti kantonalna vlada, niti komunalno preduzeće, ne mogu osigurati sredstva neophodna za takav projekat, te bi bilo potrebno tražiti kredit od stranih finansijera, prije svega Evropske banke za obnovu i razvoj.

Takva tvrdnja je veoma neuvjerljiva, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Kanton Sarajevo najbogatiji kanton u entitetu, u čije kofere se slivaju sredstva čitave Federacije. Sa budžetom od oko 700 miliona maraka, i stotinama miliona pohranjenim u općinskim budžetima, ono sigurno od čega kanton ne pati jeste besparica. Ako su pare jedini problem, a para ima, onda gdje leži problem. Problem uopšte ne bi trebao da postoji! Zašto onda vlada ne rješava pitanje koje je od presudne važnosti za stotine hiljada Sarajlija, tj. pitanje zadovoljenja osnovnog prava i potrebe za pitkom vodom? U „zemlji apsurda“ zdrav razum nas neće daleko odvesti. Kriza vodovoda i restrikcija vode je više nego tehničko pitanje koje se može riješiti stručnošću ili zdravim razumom. Ono je već odavno postalo političko pitanje. Ono je klasno pitanje.

Kanton Sarajevo jeste najvažnija karika u savezu paradržavica koje formiraju Federaciju. Njegova klasna priroda, kao tajkunske minidržave, očituje se kroz dvije funkcije. Sa jedne strane, kroz funkciju očuvanja kapitalističkih svojinskih odnosa, (privatne i državne imovine, kojom upravlja domaća bošnjačka, tj. SDA elita u svoju korist), a sa druge, kroz nametanje antiradničke ekonomske politike (mjera štednje i privatizacije), koja za cilj ima dalje bogaćenje sarajevske političko-tajkunske mafije, a kao posljedicu osiromašenje sarajevskih radnika, studenata i penzionera, i koja je produžetak tih istih proizvodnih odnosa BH tranzicionog kapitalizma (i služi svrhu njegovog ustoličenja i sve dubljeg ukorjenjivanja). Sama Federacija BiH jeste ništa do labavi savez tajkunskih mini-državica ili enklava moći. Ustavom određena međuvjerska ili međunacionalna trpeljivost „konstitutivnih“ naroda je samo šifra za međusobnu trpeljivost (hladnoću i distanciranost odnosa) hrvatskog i bošnjačkog tajkunsko-političkog vrha unutar Federacije. Naime, sa produbljivanjem političke i ekonomske krize dejtonskog režima, trpeljivost se pretvara u sve oštriju sukobljenost (pitanje trećeg, „hrvatskog“, entiteta, borba oko hrvatskog mjesta predsjedništva i tzv. majorizacija Hrvata). Naravno, ekonomska kriza proizvodi sukobe ne samo između „Hrvata“ i „Bošnjaka“, nego i unutar same bošnjačke elite, (svađa oko raspodjele budžetskih sredstava između Tuzlanskog kantona i Sarajeva) kao i zaoštrenost klasnih sukoba. Savez uspostavljen zarad zajedničkog bogaćenja federacijske tranzicijske elite na račun BiH radničke klase postaje sve labaviji, te je dugoročno neodrživ (uslijed masovne nezaposlenosti i ekonomske dislokacije koju stvara). Restrikcija vode, mada na prvi pogled pitanje čisto tehničkog karaktera, jeste vođena klasnim motivima. Interesima političko tajkunske mafije, željne bogaćenja, i novih privatizacija.

Sarajevo voda stripDa Kanton Sarajevo ima neophodna sredstva za popravku vodovoda, je očigledno iz činjenice da je kantonalna vlada 2017. godine uspjela izdvojiti 2 miliona za izgradnju novog vodovoda apartmanskom naselju na Bjelašnici, koji se sastoji od 400 apartmana. To znači da je uloženo 5000 konvertibilnih maraka po apartmanu, za izgradnju novog i privatnog vodovoda. U međuvremenu, vlada premijera Elmedina Konakovića (esdeaovskog poltrona) drakonski reže sredstva za finansiranje održavanja infrastrukture komunalnog vodovoda, od koga zavisi većina građana. Od 2013. godine, kada se formira nova SDA skupštinska većina, davanja se drastično smanjuju: 1,5 miliona maraka 2013. godine, 250.000 maraka 2014. godine, 212.500 maraka 2015. godine,  300.000 maraka 2016, 2017 godine 431.000 maraka. Dok je do 2013. godine Vodovod od kantonalne vlade primao 6 miliona maraka godišnje, za održavanje i popravke.

Ovo otkriva dobro poznatu priču, i dobro isprobani recept za privatizaciju. Definansiranjem vodovoda, kantonalna vlada Konakovića , planira da preduzeće dovede na rub propasti, što bi otvorilo vrata za privatizaciju ViK-a, pod izgovorom neefikasnosti državne svojine. Takva vještački izazvana situacija bi opravdala izručivanje Vodovoda privatnim ulagačima, pod izgovorom vraćanja efikasnosti i funkcionalnosti u upravljanje vodovodom.  Komunalno preduzeće bi bilo pretvoreno u javno-privatno partnerstvo, gdje bi svu korist ubrali investitori, a sve troškove i dugovanja država tj. društvo, kao “javna” strana javno-privatnog partnerstva. Jedini gubitnici bili bi sami korisnici, čija bi se cijena vode  uveliko  povećala, a pobjednici “privatni investitori” koji bi u toj situaciji čitav grad držali taocem, i iznuđivali ogromni otkup. Time bi se jedna od osnovnih životnih potreba učinila teško dostupnom luksuznom robom za obične radničke porodice, dok bi bogati se mogli osloniti na private sisteme vodosnabdijevanja. Dostupnost vode bi tako zavisila od mjesta pojedinca, porodice i kućanstva na skali klasne stratifikacije.

Pitanje dostupnosti čiste i pitke vode, nije samo usko čaršijsko pitanje. Restrikcija vode u Sarajevu je dio globalne neoliberalne kontraofanzive na samu ideju javnog dobra, komunalne svojine i jednakog pristupa svih osnovnim sredstvima za život. Tačnije, to je proizvod  dvodecenijske kontraofanzive stranog i domaćeg kapitala u BiH na sve progresivne tekovine jugoslavenske planske ekonomije, i same ideje zajedničkog dobra, u kome glavnu riječ bi vodio zajednički interes, a ne tržišna logika. Tržišna logika je već na svjetskom nivou vodu proglasila robom, kao što je svaka druga, te već više decenija unazad, multinacionalni kapital napada i ograničava pristup izvorima pitke vode, radi profitiranja na oskudici. Kao dio neoliberalne kontraofanzive, koja uzima zamaha 70-ih godina prošlog stoljeća, sa slabljenjem svjetskog radničkog pokreta, 90-ih dolazi i do sve agresivnije kampanje za privatizovanje izvora pitke vode. Danas čak 20% svjetskog urbanog stanovništva vodom snadbijevaju privatne kompanije, od kojih su najveće: Veolia (2009. snabdijevala je vodom sto deset miliona ljudi u sto zemalja), Suez (snabdijevala sto petnaest miliona ljudi u sto trideset zemalja) i RWE AG (snabdijevala sedamdeset miliona potrošača). Iskustvo više zemalja je pokazalo da privatizacija vodovoda, nije vodila do poboljšanja efikasnosti i funkcionalnosti sistema vodosnadbijevanja. Naprotiv, privatizirano vodosnadbijevanje je vodilo do rasta cijena, smanjivanja broja zaposlenih, nedovoljnog ulaganja, zapuštanja infrastrukture  te povećanja ekoloških rizika.

Privatizacija vode je bila toliko katastrofalna, jer kako se moglo očekivati, privatni vlasnici su brinuli više o ličnom profitiranju nego o kvalitetnoj i efikasnoj opskrbi korisnika. Rezultat toga jeste jačanje inicijative za vraćanje vode u javno vlasništvo, ili remunicipalizaciju, te su tako prethodno privatizovani vodovodni sistemi u Parizu, Berlinu i Budimpešti ponovo vraćeni u javno vlasništvo. Destruktivnost privatizovanja nečeg tako osnovnog i neophodnog poput vode, postala je očigledna širom svijeta, i ne treba sumnjati da bi isti korak doveo do katastrofalnih posljedica i u slučaju Sarajeva. Međutim, državno upravljanje vodovodom vodi do također štetnih problema birokratizacije i netransparentnosti, te kao direktnoj posljedici istih, dovodi do rasta cijena i neobnavljanja infrastrukture. U mnogim zemljama u razvoju, vodovodi su u javnom vlasništvu, ali je snabdijevanje neredovno, te je vodovodna mreža često zapuštena i podložna kvarovima. Pored toga, dostupnost vodi zavisi od socijalnog statusa potrošača, gdje se bolje stojeće četvrti opskrbljuju kvalitetnijom vodom, i po manjom cijeni, dok je za siromašnije kvartove voda dostupna po puno višim cijenama. Poučan je primjer Meksiko Sitija, u kojem 3% stanovništva potroši 60% vode, dok 50% stanovništva potroši 3% vode. 65% onih koji nisu priključeni na vodovodnu mrežu, plaćaju za vodu čak i do 200 puta više od onih koji jesu. Možemo pretpostaviti da bi i u slučaju Sarajeva, očuvanje dosadašnjeg sistema državne kontrole vodovoda, dovela do sličnih posljedica, i pogoršanja već lošeg stanja.. Bogate Sarajlije na Bjelašnici i Poljinama bi imali pristup jeftinoj, kvalitetnoj vodi, dok bi se ostatak grada morao zadovoljiti zagađenom, jedva upotrebljivom i neredovno dostupnom vodom i to po visokim cijenama.

Dakle, riješenje ne leži niti u privatizaciji, niti u očuvanju dosadašnjeg oblika državnog vlasništva, koje korumpirana birokratija pljačka i priprema za privatizaciju. Kako bi se riješilo pitanje vodosnabdijevanja, potrebna je radikalna promjena u samom načinu na koji se upravlja resursima vode grada Sarajeva. Ono što je potrebno je potegnuti pitanje vlasništva, tj. ko kontroliše izvore vode grada Sarajeva. Da li narod, ili domaći i strani kapitalistički gangsteri zarad vlastitog profita ? Drugim riječima, ono što je potrebno, jeste staviti sistem vodosnabdijevanja u ruke zajednice koje se njime koristi, tj. vratiti vodovod i kanalizaciju u ruke običnih radnih ljudi koji od te vode najviše i zavise.

Komunisti drže da voda ne smije i ne može postati ekskluzivna i luksuzna roba. Čista i pitka voda mora biti jednako i lako dostupna svakom članu zajednice. Zato treba zahtjevati demokratizaciju upravljanja sistemom vodosnabdijevanja, kako u slučaju Sarajeva tako i šire. Upravljanje crpljenja i distribucije vode mora biti podložno većinskoj demokratskoj kontroli samih korisnika. Njena upotreba jeste pitanje javnog interesa, a ne sredstvo privatnog bogaćenja. Voda je previše dragocjena, da bi se tako nešto dozvolilo. Borba za vodu jeste borba za život!


Izvori:

- Jedan grad, jedna borba/Glasilo društveno-političke organizacije Jedan grad, jedna borba, (14.3.2017), br.8, Pravo na pitku vodu

- Jedan grad, jedna borba/Glasilo društveno-političke organizacije Jedan grad, jedna borba, (31.1.2017), br. 4, Zašto u Sarajevu nema vode ?

- Miroslav Samadržić, (13.4.2017), Privatizacija vode, Novi Plamen/Online časopis