Krajem juna 2025. godine, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Siniša Karan najavio je uvođenje tzv. rezervnog sastava policije, u skladu sa odlukom donesenom od strane Vlade RS po hitnom postupku. Ovu odluku Karan je opravdao realnom potrebom za dodatnim brojem policijskih kadrova, kako u obavljanju svakodnevnih policijskih poslova, tako i u slučaju elementarnih nepogoda. S obzirom da su prethodne reakcije vlasti u RS (naravno, i u BiH uopšte) na prirodne nepogode bile neadekvatne i neblagovremene, gdje je većinski teret padao na volontere, a vlast pokušala sačuvati svoj obraz naknadnim davanjem jednokratne pomoći ugroženima, moramo se zapitati šta se zapravo krije iza uvođenja rezervnog sastava policije Republike Srpske. 

Izvor: krajina.ba

Prije svega, važno je naglasiti da je slična inicijativa pokrenuta još 2019. godine, kada je vlast u Republici Srpskoj popustila pod pritiskom zapadnog imperijalizma, te odustala od uvođenja rezervnog sastava policije. Ipak, sa migrantskom krizom kao dovoljno dobrim izgovorom, MUP RS je već tada djelimično ispunio ovaj cilj formiranjem Žandarmerije od pripadnika Jedinice za podršku MUP-a RS. Ne zaboravimo da je ovaj potez uslijedio samo nekoliko mjeseci nakon Dodikovog konačnog obračuna sa pokretom Pravda za Davida, odakle je jasna potreba za daljom konsolidacijom i jačanjem represivnog aparata. 

Sa druge strane, Dodikova vlast u vrijeme trenutne inicijative za uvođenje rezervnog sastava policije nije uzdrmana od strane masovnog pokreta, već od strane zapadnog imperijalizma, čije je lice aktuelni Visoki predstavnik za BiH, Kristijan Šmit. Objava o donesenoj odluci Vlade RS dolazi u vrijeme kada je pozicija Milorada Dodika postala nesigurna usljed sudskog procesa zbog odbijanja da sprovede odluke Ustavnog Suda BiH i Visokog predstavnika, te je očigledno da se radi o potezu kojim Dodik nastoji stvoriti dodatnu zaštitu od spoljnih pritisaka, a kada to bude potrebno - i od sopstvenog naroda. Istovremeno, zamka permanentne ekonomske i političke krize u BiH idealna je za regrutaciju novih policijskih kadrova iz redova mladih ljudi bez perspektive, koji će usljed potrebe za stabilnošću često pristupiti jednoj od rijetkih opcija koje nude trajno zaposlenje i relativno visoka primanja. 

U posljednjih nekoliko mjeseci takođe smo svjedočili pojačanim sukobima sa istaknutijim opozicionim političarima (hapšenje gradonačelnika Teslića iz redova stranke SDS Milana Miličevića, napadi na poslanika opozicione stranke Za pravdu i red Nebojšu Vukanovića itd) iz čega je jasno da Dodik pokušava sebi obezbjediti zaleđe, označivši gore pomenuti sudski proces kao napad na instituciju predsjednika RS i na srpski narod uopšte, iznova se predstavljajući kao branilac nacionalnog interesa Srba u Bosni. Ne zaboravimo ni da se u dominantnom političkom diskursu u RS ukidanje Vojske Republike Srpske 2006. godine, u više navrata koristilo kao opravdanje za jačanje represivnog aparata (iako je, nimalo iznenađujuće, Dodik svojevremeno podržao ovaj potez, tada još uvijek kao opozicioni pro-evropski političar)

Prema navodima Vlade RS, rezervni sastav policije će vremenom biti transformisan u civilnu zaštitu ili vatrogasce. Onda se postavlja pitanje: zašto skupštinska većina, predvođena Dodikovim SNSD-om, istovremeno pokušava po hitnom postupku usvojiti zakon kojim će vatrogascima plate biti smanjene za iznos između 300 i 500KM? Ovim smanjenjem učinili bi platu vatrogasca duplo manjom od plate običnog policijskog službenika - otkud tolika briga za elementarne nepogode, kad radnicima koji su uvijek na prvoj liniji u slučaju elementarnih nepogoda, oduzimaju značajan dio sredstava za život? Odgovor je jednostavan: rezanjem sredstava za poslove od opšteg društvenog značaja treba se stvoriti dodatni prostor u budžetu za finansiranje Dodikove represivne mašinerije. I ovo se dešava u trenutku kada su poplave i požari svake godine sve izraženiji zbog klimatskih promjena. 

Na drugoj strani entiteske granice takođe nije izostala očekivana reakcija, te ubrzo ministar unutrašnjih poslova FBiH Ramo Isak najavio sprovođenje recipročnih mjera, navodno zbog zabrinutosti za sigurnosnu situaciju u BiH. Ovo nam samo pokazuje stepen međuzavisnosti etničkih frakcija kapitalističke klase u BiH, koje nepopularnost kod sopstvenog naroda uspijevaju nadomjestiti međunacionalnim tenzijama i odbranom “vitalnih nacionalnih interesa”, time držeći radničku klasu u BiH podijeljenom. 

Ipak, jačanje represivnih kapaciteta, te stalno upiranje prstom u drugu stranu postaju sve manje efikasna sredstva za držanje radnog naroda Bosne i Hercegovine u potčinjenom položaju; produbljavanje krize te dalji pad životnog standarda, kao i nesumnjivi gubitak legitimiteta postojećih političkih opcija vodiće mase ka radikalnim zaključcima. Tek kada ti radikalni zaključci pronađu izraz u jednom demokratskom, istinski revolucionarnom i socijalističkom programu, biće moguće oslobođenje naroda BiH od sopstvene vladajuće klase, kao i od imperijalističkih centara moći.