Bojkot kupovine proizvoda u marketima petkom oblik je kolektivnog otpora koji otkriva ekonomske i socijalne tenzije u društvu. U regiji Jugoslavije, najprije u Hrvatskoj 24. januara, a zatim 31. januara i u BiH, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, organiziran je takav ili sličan djelomičan bojkot, što je predstavljalo reakciju na rast cijena, rastuće ekonomske nejednakosti i svijest o nedostatku državne intervencije. Iako je ovaj događaj značajan kao izraz građanskog nezadovoljstva, njegova ograničenja i nedostaci moraju biti kritički razmotreni. Osim toga, postoji hitna potreba za učinkovitijim oblicima otpora, poput štrajka, koji izravno pogađa ekonomske strukture i povećava moć radničke klase.

Izvor: radiosarajevo.ba

Ograničenja bojkota kupovine

Praksa bojkota petkom vuče korijene iz Dana nekupovine u Americi, koji se održava petkom nakon Dana zahvalnosti kada antikonzumeristi izražavaju bunt protiv „potrošačkog društva“. Nećemo ulaziti u pogrešnost nazivanja kapitalizma potrošačkim društvom, već ćemo samo potvrditi da je ovo društvo, u kojem se potrebe ljudi za robama i uslugama mijenjaju, takvo da proizvodi dobra koja su nerazumno nedostupna većini unatoč briljantnoj produktivnosti i razvoju znanja, vještina i sposobnosti. Smatramo da je temeljni problem prekomjerna proizvodnja vođena profitnim stopama koje prisvaja kapitalistička klasa. Ova prekomjerna proizvodnja ne može se trajno apsorbirati na tržištima, što dovodi do periodičnih kriza s rastom duga i inflacije, pa sve do uništavanja roba i proizvodnih snaga.

Bojkot kupovine proizvoda, kakav je proveden na Balkanu, iako trezven i simboličan, ima nekoliko ključnih ograničenja. Prvo, on je kratak i vremenski ograničen, što znači da je njegov utjecaj na ekonomske strukture privremen. Kapitalistički sustav dovoljno je fleksibilan da apsorbira takve dnevne šokove i brzo se vrati u normalu nakon završetka bojkota. To vrijedi čak i ako se akcija ponavlja svakog petka, što je teško sprovedivo.

Drugo, bojkot često nije dovoljno organizovan i jasno definisan, što znači da njegovi zahtjevi i ciljevi mogu biti nejasni ili nedovoljno radikalni kao u našem slučaju. Potvrda toga je činjenica da su organizatori ad hoc labave strukture sa društvenih mreža, bez javno određene političke linije, što ne pretenduje prerasti u jaču, trajniju grupu. Ako se tome doda da službeni predstavnici vlasti ili elitističke političke stranke, poput ministra finansija Crne Gore ili premijera Makedonije, otvoreno izražavaju podršku, tada se zahtjevi, umjesto da budu usmjereni na prave ciljeve, odvlače, a otrovne strijelice usmjeravaju se prema velikim marketima, kao da su oni jedini koji određuju cijene proizvoda i odgovorni su za inflaciju. Nije ni čudo da vladajuće elite ne pominju ograničavanje profita posrednika od samog proizvodača do krajnjeg kupca, ili stvaranje poljoprivredne banke gdje cijena hemijskih gnojiva, sjemena ili rasade, a pogotovo mašine bi imale državno zagarantovane cijene, pri čemu bi seljak, ne prekupac ili gazda supermarketa, bili nagrađeni za svoji trud.

Treće, bojkot kupovine ne pogađa korijen ekonomskih problema, već samo liječi simptome ili ih pokušava ublažiti. On ne dovodi u pitanje ekonomske strukture, kapitalističke elite sa svojim mrežama u kojima su radnici i poljoprivrednici zarobljeni, niti sistem prisvajanja viška vrijednosti koju stvara radni narod, a koji uzrokuje nejednakosti, već samo privremeno smanjuje profite preduzeća.

Izvor: halo inspektore

U kontekstu regije, bojkot je izraz frustracije širokih narodnih masa, ali njegov utjecaj na ekonomske politike i strukture ograničen je upravo zato što nije kanalisan kao čin radničke klase. Uspio je istaknuti potrebu za ekonomskom pravdom, koju su vlasti protumačile kao potrebu da privatne kompanije budu moralnije, od umjerenih zahtjeva do najradikalnijeg stava da su nužne zakonske reforme. No, ovaj oblik otpora, iako značajan, nije dovoljan da donese stvarne promjene.

Potreba za štrajkom kao oblikom otpora

Prema marksističkoj nauci, temeljenoj na istorijskom iskustvu, štrajk je jedan od najuspješnijih oblika klasne borbe. Za razliku od bojkota kupovine, štrajk izravno udara na ekonomske strukture prekidom proizvodnje i usluga. Ovaj oblik otpora povećava radničku svijest o vlastitoj moći, jer direktno prekida proizvodne procese o kojima kapital zavisi te se suočava sa slugama kapitala – državom, policijom, pravosuđem i njihovim poretkom. Zbog istorijskih pobjeda, država, iako kapitalistička, može se postaviti iznad klasnih kontradikcija i barem privremeno djelovati protiv interesa kapitala.

U razbijenoj Jugoslaviji, štrajk je nužan kao oblik otpora koji može donijeti stvarne promjene. Dok je bojkot kupovine de facto simboličan, štrajk ima potencijal dovesti u pitanje ekonomske strukture i prisiliti elite na reviziju svojih politika. Štrajk takođe stvara solidarnost među radnicima i jača njihovu kolektivnu moć.

Zašto je štrajk nužan?

Štrajk je nužan jer izravno pogađa ekonomske interese kapitalističke klase. U zemljama Balkana, gdje su ekonomske nejednakosti duboko ukorijenjene, a radnici atomizirani ne samo po nacionalnim linijama nego i unutar nacija po strukovnim i lokalnim linijama, štrajk može postati alat za borbu protiv socijalne nepravde i eksploatacije. Dok je bojkot kupovine reakcija na ekonomske uslove, štrajk je aktivni oblik otpora koji dovodi u pitanje ekonomske sile.

Štrajkovi će u ovoj globalnoj krizi kapitalizma postati svakodnevna ili redovna pojava, donoseći radnicima nove lekcije. Neki od njih biće loše, kao rezultat više decenijske apstinencije radnika iz aktivne političke borbe, ali neki će biti iznimno pozitivni za razvoj klasne svijesti mlađe generacije boraca. Radnička apatija, koja je poput infekcije oduzela sposobnost borbe, biće zamijenjena energijom i borbenim duhom.

Zaključak

Bojkot kupovine u januaru na prostoru razbijene Jugoslavije značajan je kao izraz nezadovoljstva širokih narodnih masa. Podržavamo ovaj gest, pa makar on simbolično udario na profite monopolista. Ističemo i povezanost jugoslovenske radničke klase te ispravnost naše organizacije da je jugoslovenska revolucija moguća i potrebna. Istovremeno, trebamo biti realni i otvoreno ukazati na njegova ograničenja. Da bi se postigle stvarne ekonomske i društvene promjene, nužni su uspješni oblici otpora koji mnogo organizovanije udružuju radne ljude, poput štrajka. Štrajk je glavni metod borbe za poboljšanje položaja radničke klase.