Svedok izvršenja kazne don Niko Luković, mobilisani sveštenik iz Prčnja

Prvog februara 1918. godine oko šest hiljada mornara austrougarske ratne flote uzelo je komandu u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zalivu Boke. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea u Padovi, pobuna mornara bila "rezultat lenjinističkih ideja koje su se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile poznatu surovu disciplinu".

Pobuna je ugušena već trećeg februara posle dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Uhapšeno je oko hiljadu dvesta mornara, ali je pred preki sud izvedeno samo njih devedeset osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na smrt streljanjem.

Poznati cetinjski književnik i istoričar Niko Simov Martinović pribeležio je izjavu don Nika Lukovića koji je u vreme Prvog svetskog rata bio mobilisani sveštenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su Franc Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgoric, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brnicevic, artiljerac iz Jasenice u Poljicama kraj Splita, odlukom prekog vojnog suda u Kotoru osudeni na kaznu smrti streljanjem, da ce se kazna nad imenovanima izvršiti 11. februara u 7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikova) dužnost da sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7 da bude sa osudenicima i da ih verski pripremi za smrt.

Raskalašni oficiri

"Od uznemirenosti nijesam spavao, kazuje don Niko. Tačno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom spratu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudija - pr. pr.) Milota, pročitao presudu. Na to je Franjo Raš doviknuo: 'Ta presuda je pucanje na pravdu!'" Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu ćeliju, a Mato Brničević u samicu. Predsednik suda se obratio Lukoviću: "a sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost da osuđene pripravite na smrt i da im olakšate zadnje časove života". Don Nika su najpre odveli u ćeliju gde su bili Raš, Šižgorćc i Grabar.

"Šižgorić je od ljutine razderao bluzu, priča don Niko, i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: 'Ja neću da ništa tajno ispovijedam. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalista borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, videći ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Nemačka i Austrija protiv Slovena, radio sam u pokretu, mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah naturi mir. Povod za to dali su mi naši oficiri koji su nas zlostavljali i raskalašno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se desilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slovene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'".
Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: "Tako je!"
Don Niko je počeo da teši osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mu je Šižgoric odgovorio: "Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo da živimo na ovom svijetu i da radimo za narod".

Pucate u pravdu!

"Anton Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove sa kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao da napravi nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspeo ni da ih vidi.

Mato Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu 'Gea', kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizovana. 'Ja ne žalim, rekao je Mate, što sam učestvovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'".

U sedam sati mornari su već bili izvedeni na strelište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Očevidac, don Niko, priča:

"Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod komandom jednog kapetana Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: 'Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate'. Na to je jedan od vojnika, koji su trebali da pucaju, pao onesvješćen. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješćeni nije zamenio drugim.

Komandant je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nijesu htjeli da pucaju. Komandant je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: 'Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!' Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po komandi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".

Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nika Lukovića. Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se čulo i van naših planina i našeg mora.