Kako bismo proslavili 150. rođendan Roze Luksemburg, objavljujemo dio uvoda Revolucionarne baštine Roze Luksemburg, nove knjige koja analizira život i ideje ove velike marksističke revolucionarke.

Roza Luksemburg je rođena 05. marta 1871. Slučajno je to bila ista godina kada su radnici Pariza ustali i osnovali Parišku komunu: prvi pokušaj radničke klase da preuzme vlast. Euforija koja je stvorila Komunu bila je kratkotrajna. Nakon par mjeseci vladajuća klasa je srušila Parišku revoluciju u kontrarevolucionarnom paklu krvi i metaka. U la semaine sanglante ("krvava sedmica") koja je uslijedila nakon uništenja, ubijeno je 30 000 radnika.

 

Skoro 50 godina kasnije, 1919. godine i sama Roza je ubijena u njemačkoj kontrarevoluciji koja je srušila ustanak njemačkih radnika. Njen se život poklopio sa buđenjem radničke klase u Evropi i bio je neodvojiv od klasne borbe. Nije bila puki posmatrač svjetskih istorijskih događaja sa kojima se poklapao njen život: Prvog svjetskog rata, Ruske revolucije 1917. i Njemačke revolucije 1918. godine.

Umjesto toga, bila je aktivni učesnik u pokušaju da promijeni tok ljudske istorije. Prema sopstvenim riječima, Roza je vidjela da je čovječanstvo suočeno sa izborom između varvarstva i socijalizma. Bacila se u borbu kako bi osigurala da socijalizam pobijedi. Borila se do posljednjeg daha za svjetsku socijalističku revoluciju.

Kultna ličnost

U današnje vrijeme Roza Luksemburg je jedna od najznačajnijih ličnosti na ljevici. Kriza kapitalizma 2008. godine radikalizovala je slojeve društva, posebno omladinu, među kojima je zaživjelo interesovanje za revolucionarne ideje i ličnosti. Roza Luksemburg se ističe kao simbol žene koja ne samo da se usudila suprotstaviti čitavom političkom establišmentu, već se i na kraju žrtvovala u borbi za socijalizam.

Ovo sve veće interesovanje za Rozu i njene ideje znak su da se nešto dešava ispod površine društva. Sve više ljudi pokušava izvući pouke iz istorije, što je izuzetno pozitivno.

Ali Roza nije samo ikona. Nakon njene smrti, nekoliko drugih ličnosti sa ljevice je isto bilo okruženo sa mnogo kontroverzi. Svakim načinom manipulacije i izobličenja, stvarala se slika koja je suprotnost onome što je ona zapravo bila - borac revolucionarne klase. Ona je, prije svega, predstavljena kao žena, feministkinja, zagovornica 'mekšeg', spontanog socijalizma, suprotnost Oktobarskoj revoluciji i Lenjinu.

Mnogi od onih koji danas nju poštuju kao ikonu nisu svjesni njene istorije. Kao takvi, nisu svjesni šta je ona zapravo predstavljala. Ako neko pokuša saznati više informacija o životu i idejama Roze Luksemburg, često se suoči sa ovom iskrivljenom slikom.

Bijedan je paradoks da se autoritet Roze Luksemburg danas koristi za opravdanje reformizma, mekoće i antirevolucionarnih ideja. Kad se pročitaju njeni spisi, ne može biti sumnje da je bila revolucionarka od početka do gorkog kraja. Sve što je radila i napisala bilo je prožeto borbom za socijalističku revoluciju, borbom koja ju je koštala života.

Reforma ili revolucija

Za njen život je specifično da je prije svoje 20. godine bila prisiljena pobjeći iz Poljske u Švajcarsku, kako bi izbjegla hapšenje zbog revolucionarnih aktivnosti. Kada se kasnije preselila u Njemačku, kako bi se aktivirala u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD), hrabro se uključila u ključnu raspravu koja se u to vrijeme vodila. Kao odgovor na pokušaje reformiste Edvarda Bernštajna da izmijeni Marksove ideje, Roza Luksemburg predstavila je partiji sjajnu odbranu revolucionarnog marksizma.

Argumenti današnjih reformista imaju nevjerovatnu sličnost sa Bernštajnovim. Kao takva, kritika Roze Luksemburg zadržava svoju važnost za debate koje se vode na ljevici. Sto godina kasnije,  Rozin odgovor Bernštajnu, Reforma ili revolucija, podjednako je relevantan kao i kada je napisan.

Roza Luksemburg je upozorila da će, ako socijaldemokratski pokret napusti cilj socijalističke revolucije, izgubiti pravo na postojanje. Iz revolucionarne poluge za svrgavanje kapitalizma, pretvorio bi se u puki potporni stub kapitalizma. Istorija socijaldemokratije potvrdila je njenu poziciju.

Ali Reforma ili revolucija trebaju biti posmatrane kao nešto više od običnog predviđanja sudbine koja će zadesiti socijaldemokratske partije. To bi takođe trebalo stajati kao upozorenje "novoj" ljevici koja pokušava pretvoriti Rozu u ikonu. Ona bi imala malo vremena za tu novu ljevicu, koja je odbacila teoriju i koja je u stvarnosti odbacila socijalističku revoluciju i svako vjerovanje u nju:

Šta se pojavljuje kao karakteristika [reformizma u praksi]? Nesumnjivo neprijateljstvo prema „teoriji“. To je sasvim prirodno, jer naša „teorija“, odnosno principi naučnog socijalizma, nameću jasno označena ograničenja praktične aktivnosti - ukoliko se tiču ​​ciljeva ove aktivnosti, sredstava koja se koriste za postizanje tih ciljeva i metoda koje se koriste u ovoj aktivnosti. Sasvim je prirodno da ljudi koji trče za neposrednim „praktičnim“ rezultatima žele da se oslobode takvih ograničenja i da svoju praksu učine nezavisnom od naše „teorije“.

Roza Luksemburg se borila protiv širenja reformizma u radničkom pokretu do samog kraja svog života. U svakoj borbi bila je sa iste strane barikada: s revolucijom.

Iskrivljenja

Pokušaji iskrivljavanja stvarne slike o Rozi, potiču iz različitih smjerova. Vladajuća klasa, koja je prirodno dovoljno zabrinuta za očuvanje statusa quo i svoje moći i privilegija, pokušava je predstaviti kao 'krvavu' Rozu. Njih zanima samo zastrašivanje radnika od pobune, povezivanjem ideje revolucije sa krvlju i nasiljem.

U stvarnosti, kroz istoriju je vladajuća klasa bila ta koja prolijeva bujice krvi kako bi odbranila svoj sistem. Vladajuća klasa je brutalno suzbila Njemačku revoluciju i ubila Rozu Luksemburg, sa još mnogo drugih revolucionara.

Međutim, nalazimo i iskrivljenu sliku Roze koja potiče sa same ljevice. U prvim godinama nakon Oktobarske revolucije, kada su Lenjin i Trocki još uvijek vodili državu mladih radnika, nasljeđe Roze Luksemburg bilo je vrlo cijenjeno. Bila je prepoznata i slavljena kao revolucionarka kakva je i bila. Lenjin je 1922. čak kritikovao Komunističku partiju Njemačke (KPD) jer do sada nije objavila Rozina sabrana djela.

Međutim, Rozino nasljeđe u komunističkom pokretu je bilo neodvojivo od sudbine Oktobarske revolucije koja se dogodila u zaostaloj zemlji. U perspektivi Lenjin i Trocki su uvijek težili širenju revolucije na razvijene kapitalističke zemlje, prije svega na Njemačku, kao jedinu garanciju za opstanak revolucije u Rusiji i njen razvoj prema socijalizmu. To je bila i Rozina perspektiva i ona je učinila sve da je ispuni.

Nažalost, Njemačka revolucija je poražena, a mlada sovjetska država ostala je izolovana. To je bio temelj za degeneraciju revolucije i uzurpiranje vlasti od strane birokratije koju je predvodio Staljin. Da bi učvrstio svoju moć, Staljin je morao iskorijeniti lenjinističko, proletersko krilo, ne samo  Komunističke partije Rusije, već i čitavog međunarodnog komunističkog pokreta. Nije se zaustavljao ni pred čim. Ljevica je fizički uništena, a demokratija ukinuta i revolucionarna tradicija je suzbijena.

Poput Trockog i ostalih koji su se beskompromisno borili za revolucionarnu politiku i Rozine ideje su se ubrzo našle na nišanu Staljina i njegovih pristalica. On je morao zatrti svaku revolucionarnu tradiciju i autoritet Internacionale. Staljinistička birokratija se prestrašila da bi ideje Roze Luksemburg mogle potaknuti mlade komuniste da preispitaju svoju politiku. Stoga je njeno sjećanje moralo biti iskrivljeno.

Vođa Komunističke partije Njemačke Rut Fišer opisala je 1923. godine Rozin uticaj na njemački radnički pokret kao "sifilitičan". A 1931. godine i sam Staljin ušao je u kampanju blaćenja, člankom "Neka pitanja u vezi istorije boljševizma", u kojem je Rozu Luksemburg smjestio u reformistički i antilenjinistički tabor. Kao što je to često činio i ovaj mali manevar je postigao besramnim izvrtanjem istorijskih činjenica.

Staljinisti su raspravu Roze protiv Lenjina iskoristili da bi izmislili mit o "luksemburgizmu": zasebnoj, reformističkoj, antilenjinističkoj teoriji, u kojoj je spontano kretanje masa bilo uzdignuto na sve važne položaje, suprotno organizovanosti i partiji.

Staljinisti su je okrivili za sve poraze i greške Njemačke revolucije u godinama nakon njene smrti, skrećući pažnju s činjenice da su za te greške odgovorni savjeti i uputstva koje je Komunistička partija Njemačke dobila od vodećih u Komunističkoj internacionali, u kojoj je sve više bilo pojedinaca iz Staljinovog užeg kruga.

Ostalo je na Trockom, koji je zajedno s Lenjinom vodio Rusku revoluciju 1917. godine i koji se nakon Lenjinove smrti 1924. godine borio protiv staljinističke birokratije, da brani Rozu Luksemburg od staljinističkih kleveta:

„Da, Staljin ima dovoljno razloga da mrzi Rozu Luksemburg. Ali utoliko imperativnija postaje naša dužnost zaštititi sjećanje na Rozu od Staljinove klevete koju su se uhvatili unajmljeni funkcioneri obe hemisfere i prenijeti ovu prelijepu, herojsku i tragičnu sliku mladim generacijama proletarijata u svoj svojoj veličini i inspirativnoj snazi. "

‘Spontanost’

Kako je Staljinov položaj bio sve stabilizovaniji, antistaljinistička ljevica se ponovo počela zanimati za Rozu, zbog bijesa koji su staljinisti usmjerili prema njoj. Ali u borbi protiv Staljina postojala je tendencija da se ide predaleko u suprotnoj krajnosti. Tačnije, ova antistaljinistička ljevica je uspješno prihvatila 'luksemburgizam' i zalagala se ne samo za odbacivanje Staljinovog naslijeđa, već i Lenjinovog.

Izvor: dpa/ADN

Pravu sliku o Rozi Luksemburg su zamijenili Staljinovom iskrivljenom i počeli ga braniti. Ova mitska Roza Luksemburg, koja je navodno zagovarala 'spontanost' nasuprot organizaciji - antirevolucionarni stav - je ova ljevica branila kao nešto pozitivno. Trocki je kritikovao ovu ultralijevu tendenciju da „koristi samo slabe strane i nedostatke koji kod Roze nikako nisu bili presudni; oni do krajnosti generaliziraju i preuveličavaju slabosti i na osnovu toga grade potpuno apsurdan sistem."

Tako su stvari stajale kada su ideje Roze Luksemburg još jednom došle do izražaja tokom revolucionarnog talasa koji je zadesio svijet krajem 1960-ih. Ona je bila uzdignuta kao uzor nove, antiautoritarne, antistaljinističke ljevice, takozvane „Nove ljevice“.
Ali u stvari, oni su samo ponavljali istu staljinističku laž: ona o „nježnoj“ Rozi, koja se usredotočila na spontanost masa, kao suprotnost Lenjinu. U ovoj tradiciji se, na primjer, nalazi Bertram D. Vulf koji je početkom 1960-ih objavio zbirku Rozinih spisa pod nazivom "Lenjinizam ili marksizam?"

Vulf je bio bivši komunista, koji je napustio komunistički pokret i umjesto toga ostvario akademsku karijeru. U njegovoj knjizi nalazi se Rozin članak "Organizacijska pitanja ruske socijaldemokratije" pod novim naslovom koji je Vulf odabrao: "Lenjinizam ili marksizam?" U ovom članku iz 1904. godine Roza iznosi kritike Lenjinovog pogleda na revolucionarnu organizaciju. Tako da se taj članak koristi za prikazivanje Roze kao "demokratske", "antiautoritarne" i "humane" socijalistkinje za razliku od Lenjinove centralističke i "autoritarne" nastrojenosti.

Ono što Vulf ne spominje jeste da je nakon prve ruske revolucije 1905, Roza Luksemburg izričito izjavila da je kritika koju je usmjerila prema Lenjinu prošlost. Prema njenim vlastitim riječima, mišljenje Roze o Lenjinu i boljševicima nakon Oktobarske revolucije 1917:

„Boljševici su pokazali da su sposobni za sve ono što istinska revolucionarna partija može doprinijeti u granicama istorijskih mogućnosti. […] U ovome su Lenjin i Trocki i njihovi prijatelji bili prvi, oni koji su išli kao primjer proletarijatu svijeta […] To je neophodno i trajno u boljševičkoj politici. U tom smislu, njihova služba na čelu međunarodnog proleterijata je besmrtna istorijska služba [...]. "

Lično nasuprot političkom

Ostaje mnogo Rozinih spisa koji tek treba da budu prevedeni, ne samo sa poljskog na engleski, već i sa njemačkog na engleski jezik. Među spisima, koji su prevedeni i objavljeni, nalaze se i njena pisma. Ubrzo nakon Rozine smrti objavljena su njena pisma iz zatvora supruzi Karla Libknehta. Nekoliko godina kasnije Luiz Kaucki, supruga Karla Kauckog i bliska prijateljica Roze, objavila je svoju prepisku sa Rozom.

Cilj objavljivanja ovih prepiski bio je opovrgnuti javno prikazivanje Roze, od strane vladajuće klase, kao "krvave Roze": hladnog, ciničnog fanatika nasilja; slika koja je promovisana kako bi opravdala njeno ubistvo.

Iznošenjem ovih pisama na svjetlo dana, namjera je bila pokazati da i ona ima emotivnu i empatičnu stranu. Pisma su zaista promijenila javno mnijenje. Međutim, slika koju su predstavili bila je i prilično jednostrana. Bila je to slika s koje je iščeznula revolucionarna Roza Luksemburg.

Određeni broj pisama Roze Leu Jogiču, s kojim je živjela 15 godina, preveden je sa poljskog, a Elzebieta Etinger objavila je 1979. godine pisma Roze Luksemburg, pod naslovom "Drug i ljubavnik", Leu Jogiču s kojim je živjela kao partnerka 15 godina. Etinger u predgovoru navodi kako je ona morala odabrati koje od otprilike 1.000 pisama u prepisci Luksemburg-Jogič želi prevesti. Prema njenim riječima, postojale su tri mogućnosti: prepiska koja se odnosi na učešće Roze u Drugoj Internacionali; njeno sudjelovanje u njemačkoj i poljskoj socijaldemokratskoj partiji; ili njen lični odnos sa Jogičem:

„Iako bi prva dva studentima evropskog, a posebno poljskog, ruskog i njemačkog pokreta pružila bogatstvo materijala, Roza bi ostala kakva je i trenutno - bezlična. Treći izbor bi otkrio ženu, do tada nepoznatu, čiji pol nije umanjio njen politički status i čija politika nije ometala njezin privatni život. Takođe bi se razotkrila krhkost koncepta da žena ne može, bez odricanja ljubavi, ostvariti svoj talenat."

Prevodilac, naravno, ima pravo prevesti šta god poželi. Ali Etinger nije jedina koja je istaknula Rozu kao 'ženu', a ne revolucionarku. Roza je takođe imala privatni život. Da li je zaista željela da se objavljuju njena vrlo lična pisma ljubavniku?

Ovaj fokus na privatnost potpuno zasjenjuje činjenicu da je ona prije svega bila revolucionarka. Da, bila je žena, bila je Jevrejka, bila je Poljakinja. Ali, iznad svega, sebe je doživljavala kao dio međunarodne borbe radničke klase za socijalizam; borbe koja presijeca sve ove podjele.

U pismu Matildi Vurm, napisanom 28. decembra 1916. godine kada je Roza još uvijek bila u zatvoru, ona piše na temu ljudskosti:
„Što se mene tiče, nikada nisam bila blaga, ali posljednjih mjeseci postala sam čvrsta kao polirani čelik i u budućnosti neću učiniti ni najmanji ustupak ni u političkom ni u ličnom prijateljstvu. [...] Biti čovjek je glavna stvar, a to znači biti snažan i jasan i dobre volje uprkos svemu i zbog svega, jer su suze preokupacija slabih. Biti čovjek znači baciti svoj život 'na vagu sudbine' ako treba, biti radostan za svaki lijepi dan i svaki lijepi oblak - oh, ne mogu vam napisati nikakav recept kako da budete čovjek, znam samo kako biti čovjek [...]. Svijet je tako lijep uprkos bijedi i bio bi još ljepši da u njemu nema budala i kukavica.”"

Priča o Rozi Luksemburg mora biti napisana kao da pišemo o bilo kojem drugom velikom revolucionaru: kao priča o idejama i djelima, a da se ne uđe u priče o osjećajima i u ljubavni život pojedinca.

Emancipacija

Posljednjih godina postalo je moderno nazivati Rozu Luksemburg socijalističkom feministkinjom. Sve veći fokus na žensko pitanje danas znak je da ulazimo u revolucionarni period. Sve više i više ljudi počinje preispitivati status quo i ustajati suprotstavljajući se nejednakosti i ugnjetavanju. Ovo je izuzetno pozitivan razvoj događaja.

Roza je u potpunosti podržavala ravnopravnost žena i muškaraca i emancipaciju žena kao dio emancipacije čovječanstva. Ali nikada se nije nazivala feministkinjom. Nazvati je sada feministkinjom znači nametati koncept izvučen iz sadašnjosti u prošlost, iskrivljujući njeno stvarno mišljenje.

Prije svega, Roza Luksemburg je vrlo malo pisala o ženskom pitanju. Ne zato što je to smatrala nevažnim, već zato što je bila zauzeta drugim stvarima. Po njenom dolasku u Njemačku, vođstvo SPD-a pokušalo je odbaciti ovu mladu buntovnu ženu, čije im je prisustvo bilo toliko nezgodno, predlažući joj da se aktivira u ženskom pokretu SPD-a.

Roza je to odbila i umjesto toga ušla u sve velike teorijske rasprave koje su se vodile u SPD-u. Takođe se žestoko protivila buržoaskom i malograđanskom ženskom pokretu. Ona je smatrala da je borba radničke klase za socijalističku revoluciju jedini način da se osigura emancipacija žena. U ovoj borbi buržoaske žene ne bi bile na strani žena iz radničke klase.

Roza Luksemburg je očigledno inspiracija mnogim ženama i muškarcima, širom svijeta. Razlog tome je što je igrala značajnu ulogu u međunarodnom pokretu radničke klase - uprkos preprekama s kojima se suočavala zbog svog pola. Ali to ne bi trebalo dovesti do toga da njene ideje i djela smatramo inspirativnima samo zato što je bila žena.

Ona je inspiracija jer je bila dosljedna revolucionarka do gorkog kraja. Lenjin je opisao kao jednu od „izvanrednih predstavnica revolucionarnog proletarijata i istinskog marksizma“. Zbog toga bi je i trebalo pamtiti: po revolucionarnom nasljeđu.

 

Ako neko želi promijeniti svijet, mora ga razumjeti. To zahtijeva da učimo od onih koji su živjeli prije nas. Revolucionarno nasljeđe Roze Luksemburg je glavno za sve nas koji želimo promijeniti svijet.

Ali prije nego što krenemo učiti iz iskustava Roze Luksemburg, moramo otkriti njeno pravo nasljeđe, uklanjajući ogromna iskrivljenja, lažna prikazivanja i mrlje koje su se na njega nagomilale.

 

10. mart 2021. 

Tekst je originalno objavljen u 21. štampanom izdanju Crvene kritike.