Fred Veston, urednik stranice marxist.com, objašnjava kako se italijanska ljevica početkom sedamdesetih godina spotakla na kamenju “principa manjeg zla”. S obzirom na prijevremeno glasanje na američkim izborima, i ogroman pritisak na ljevici da glasa za Bajdena kako bi se smijenio Tramp, mogu se naučiti vrijedne lekcije iz italijanskog iskustva.

Postoji ogroman pritisak na ljevicu u SAD da podrži Bajdena na predsjedničkim izborima. Čak se i bivši najtvrdokorniji socijalisti koji prije ne bi ni razmišljali o glasanju za demokrate, upinju da objasne “kako su stvari sada drugačije”. Naravno, razlika je u tome što se “sada suočavamo sa fašizmom” u obliku Trampa. Nikad ranije nije bilo ovoliko zbrke.

Princip manjeg zla na italijanski način i kako je to uništilo ljevicu 
 Izvor: PCI

Za ovu ideju zalažu se čak i oni koji za sebe kažu da su socijalisti i koji bi voljeli vidjeti treću partiju: pravu ljevičarsku partiju. Međutim, pošto im se perspektiva takve treće partije čini suviše dalekom, zadovoljavaju se saradnjom sa demokratama, podržavaju ih na izborima, itd., a onda nekad u dalekoj budućnosti, stvoriće se uslovi za raskid sa njima.

Ono što ovdje nedostaje je svjetski i dugoročni pogled na problem. Istina je da, ako Bajden pobijedi, Tramp gubi. Ali šta će Bajden uraditi ako pobijedi? Da li će provoditi “progresivnu” politiku s ciljem odbrane prihoda, poslova, kuća, obrazovanja, penzija radničke klase u Americi? Ako to pitate neko šestogodišnje dijete, čak i ono će znati da to nije tako. Bajden je kandidat američke vladajuće klase i on će, ako pobijedi, ugroziti standard života običnih radnika u Americi. A svako ko ga je podržao, biće umrljan njegovom politikom. Niko ne zna kako se ovo može predstavljati strategijom za formiranje treće, radničke partije u SAD.

Ono što se nalazi iza ovakvog pristupa je ideja “manjeg zla”, tj. da se glasa za najmanje lošeg kandidata da bi spriječili ekstremnu desnicu da preuzme kontrolu nad vladom. U SAD se ova ideja predstavlja u kontekstu rasprave na ljevici o tome kako stvoriti treću silu koja može slomiti decenijama star dvopartijski sistem i ponuditi pravu alternativu američkim radnicima.

Ideja “manjeg zla”, međutim, nije isključivo američki fenomen. Pojavljivala se mnogo puta u različitim državama. Italija je najbolji primjer, država koja je imala najveću Komunističku partiju u Zapadnoj Evropi, PCI, od 2 miliona članova i 34% glasova u svom vrhuncu, 1976. godine. Ovaj članak je o tome kako je princip “manjeg zla” uništio tu nekada moćnu partiju, i kako je Italija završila tu gdje je sad, bez prave masovne radničke partije.

Sedamdesete godine

Princip manjeg zla na italijanski način i kako je to uništilo ljevicu 1Želimo se fokusirati prije svega na ono što se dogodilo 1990ih i 2000ih, ali takođe vrijedi dati i jedan kraći pregled onoga što se desilo 1970ih, jer je DNK principa manjeg zla već bila usađena u razmišljanje lidera stare PCI, koja je onda prenijeta na lidere ne samo PDS-a (Demokratske partije ljevice) nego i partije Rifondacione Komunista (Partija komunističke obnove), nakon raspada PCI-a 1991. godine.

Krajem šezdesetih godina, desio se veliki talas radničke borbe u Italiji, koji je doveo do famozne Vruće jeseni 1969. godine. Ovo je načelo decenije intenzivne klasne borbe, u kojoj su sindikati dobili duplo više članova, a Komunistička partija Italije (PCI) je prednjačila na svim izborima. 1976. godine, PCI je pobijedila sa 34% glasova: njihov najveći procent osvojenih glasova ikada. Pokret radničke klase činio se nezaustavljivim.

Tragedija čitave ove situacije bila je u idejama koje je razradilo rukovodstvo PCI, čiji je tadašnji predsjednik bio Enriko Berlingver. Sedamdesete godine bile su godine intenzivne klasne borbe širom svijeta, ali i godine poraza, od kojih je najvažniji onaj u Čileu, septembra 1973. godine, kada je general Pinoče pokrenuo državni udar, uništio radničke organizacije, hapsio, mučio i ubio hiljade ljudi, i uspostavio brutalnu vojnu diktaturu. Rukovodstvo PCI iskoristilo je događaje u Čileu da zatraži promjenu strategije, i razradi ideju “istorijskog kompromisa”.

Osnovna pozicija bila je da bi izbjegli prijetnju fašizma u Italiji, neophodno je formirati veliki savez svih “demokratskih sila”, prije svega sa Hrišćanskom demokratskom partijom. Primjer kako je Berlingver argumentovao svoju tvrdnju su sljedeći citati iz članka Društveni savez i političke usklađenosti, kojeg je on napisao a koji je objavljen u časopisu “Rinašita” 12. oktobra 1973. Godine:

“…kako se postarati da se program temeljne društvene transformacije – koji nužno određuje razne vrste reakcija od strane nazadnih grupa – ne sprovodi na način da tjera ogromne slojeve srednjih klasa u suparništvo, nego umjesto toga prima, u svim svojim fazama, konsenzus velike većine stanovništva.”

Upozorio je na opasnost izazivanja “ozbiljne podjele na dvoje u državi, koje bi bilo pogubno za demokratiju i koje bi nadjačalo osnovu opstanka demokratske države”. I upozorio je da, čak i ako bi ljevica kao cjelina osvojila 51% glasova, to ne bi bilo dovoljno.

“Zbog ovoga ne pričamo o “lijevoj alternativi” nego o “demokratskoj alternativi”, to jest, političkoj perspektivi saradnje i razumijevanja narodnih sila komunističke i socijalističke inspiracije s nardnim silama katoličke inspiracije, kao i formacija drugačije demokratske orijentacije”.

Berlingver je opisao utopijski scenario u kojem “privilegovani plaćaju u mjeri koja je neophodna” i gdje će se proces “duboke i generalne preraspodjele bogatstva” održati bez dovođenja kapitalizma u pitanje.

Ovdje vidimo kako je rukovodstvo PCI pripremalo članove na klasno-kolaboracionističku politiku. Strašilo “opasnosti fašizma” korišćeno je kao opravdanje ideje o vladavini sa hrišćanskim demokratima. “Manje zlo” je bila vlada sa Hrišćanskim demokratima, a veće zlo je bio fašizam.

Stoga, kada je hrišćansko-demokratska vlada nastavila nametati mjere štednje krajem 1976. godine, komunistički lideri u parlamentu su ih podržali i progurali tvrdnju da je to bila nužna ali neophodna žrtva koju je radnička klasa morala podnijeti. Iako zapravo nisu bili dio koalicijske vlade kojom su upravljali hrišćanski demokrati, lideri PCI su prvobitno pružili vanjsku podršku Andreotiju, ali su se kasnije pridružili vladinoj parlamentarnoj većini, preuzimajući potpunu odgovornost za tu politiku.

Daleko od toga da je započeo period preraspodjele, naprotiv, radnici su platili ogroman ceh, dok su kapitalisti nastavili praviti profit na račun radničke klase. Ovo je značilo kraj velike popularnosti Komunističke partije Italije. Vladajuća klasa je iskorištavala lidere PCI između 1976. i 1979. godine i onda ih odbacila. Na izborima 1979. godine, PCI je ušao u ono što će se kasnije pokazati kao dugoročni pad, osvojivši svega 30% posto glasova, ispod 30% 1983. godine, i manje od 27% 1987. godine. Slojevi koje je PCI pridobila u periodu kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina su razočarano napustili partiju.

Raskol unutar Komunističke partije

Međutim, ono što će se desiti nekoliko godina kasnije pokazaće se kao još veća katastrofa. Padom staljinizma u Istočnoj Evropi i kasnije u Sovjetskom Savezu, lideri PCI su se mogli zalagati za nešto o čemu su mnogi od njih sanjali, ali na šta su članove partije teško mogli natjerati: napuštanje samog imena Komunistička. Ideja je bila da je pad popularnosti PCI uslijedio zbog njihovog komunističkog izjašnjavanja. Bilo je potrebno nešto “modernije”. Smislili su ime Demokratska partija ljevice (Partito Demokratiko dela Sinistra, PDS).

Kad su januara 1991. godine održali kongres da bi donijeli odluku o promjeni imena, partija se podijelila na dvije strane, od kojih je jedna odbila napuštanje komunističkog imena, nakon čega je formirala Rifondacione Komunista (Partija komunističke obnove). Na izborima 1992. godine, PDS je osvojila svega 16,1% glasova, dok je Rifondacione osvojila tek nešto ispod 6% glasova. Ukupan procenat glasova ova dva krila bivše Komunističke partije Italije pao je na svega 21%. Očigledno, ime partije nije bio razlog pada popularnosti partije, nego godine kompromisa i klasne saradnje.

Međutim, stvari će uskoro još drastičnije promijeniti italijansku politiku. 17. februara 1992. godine, sudija Antonio di Pjetro izdao je nalog za hapšenje Marija Kjeze. On je bio član PSI, Italijanske socijalističke partije, koja je tada bila u koalicijskoj vladi sa hrišćanskim demokratima. Kjeza je uhapšen zato što je prihvatio veliki mito od jedne kompanije za čišćenje. Da bi izbjegao skandal zbog negativnog uticaja na sudbinu PSI, njen tadašnji lider je pokušao da distancira PSI od Kjeze, nazivajući ga lopovom.

Kjeza nije bio zadovoljan ovakvim tretmanom – jer je bio potpuno svjestan činjenica da se korupcija proteže sve do vrha partije – počeo je razotkrivati mnoge druge lidere partije koji su bili uključeni u korupciju. Ovdje nećemo analizirati ono što će kasnije biti poznato kao skandal Tangentopoli [bukvalno “Mito-pol”], ali reći ćemo da je to bio početak operacije Mani puliti [“Čiste ruke”], koja će razotkriti korupciju među vrhovnim liderima ne samo Socijalističke partije, nego i glavne buržoaske partije, Hrišćanske demokratije. Posljedica toga je bio je raspad ovih partija jer su se mase u ljutnji okrenule od njih.

PSI je brzo nestala, jer je ona bila u centru ovog korupcijskog skandala, dok je njen lider Betino Kraksi otišao u Tunis u izgnanstvo. Hrišćanska demokratija pretrpjela je ogroman pad na izborima za lokalna vijeća 1993. godine, osvojivši svega 9% glasova u Milanu, 12% u Rimu, 12% u Torinu i 9,9% u Napulju. Pored Milana, gdje je Sjeverna liga napravila veliki proboj, većinu gradova osvojile su koalicije u kojima je glavna partija bila PDS, a ponekad je i Rifondacione Komunista takođe bila dio saveza.

Na desnici se pojavio vakuum. Glavne partije pomoću kojih je italijanska buržoazija upravljala Italijom potpuno su se raspale. Iz rezultata izbora za lokalna vijeća 1993. godine, činilo se da su koalicije koje uključuju PDS kao glavnu partiju bile jedina preostala opcija za ljevicu. Pojavljivali su se članci u ozbiljnim buržoaskim novinama koji su procjenjivali ovu mogućnost. Neke sekcije italijanske kapitalističke klase, međutim, bjesnila su na ideju da bivša Komunistička partija bude u vrhu vlade.

Berluskonijev uspon

Tada je Berluskoni, ogromnim finansijskim resursima iz svoje mreže poslova, pokrenuo novu partiju, Forca Italia, i pobijedio na izborima u martu 1994. godine sa skoro 43% glasova u savezu sa Sjevernom ligom i Nacionalnom alijansom. Koalicija u kojoj su bile PDS i Rifondacione uspjela je prikupiti svega 34% glasova.

Nacionalna alijansa je pokrenuta kao nova partija neposredno prije izbora 1994. godine. Njen glavni dio bio je Italijanski društveni pokret (MSI), bivša neo-fašistička partija, a njen lider Đanfranko Fini bio je i lider MSI. Stari MSI bio je marginalizovan u italijanskoj politici.  Smatran je nasljednikom Musolinijeve stare Fašističke partije, i uglavnom je osvajao oko 6% glasova na izborima. Ali 1994. godine, s obnovljenim imidžom,  glasovi su skočili na 13,4% i Nacionalna alijansa je postala sastavni dio prve Berluskonijeve vlade.  

Princip manjeg zla na italijanski način i kako je to uništilo ljevicu 2Ovo je uzdrmalo ljevicu i bilo je puno priče o neposrednoj fašističkoj prijetnji. Pojavljivali su se članci o novom režimu koji će trajati 20 godina. Novine Il Manifesto (važne dnevne novine koje su postale referentna tačka komunističke ljevice PDS-a i Rifondacionea) su čak poredile Berluskonijev uspon sa maršem na Rim 1922. godine koji je doveo Musolinijev fašistički režim na vlast.

Onima koji su iznosili ovakve priče nedostajao je osjećaj za proporcije, i bilo kakva ozbiljna analiza Nacionalne alijanse. To nije bila fašistička partija, ali je postala desničarska konzervativna partija. Fini je shvatio da bi mogao privući neke desničare koji su napuštali Hrišćansku demokratiju, u čemu je i uspio. Time je javno raskinuo sve veze sa pravim fašistima unutar MSI, koji su kasnije oformili marginalniju desničarsku partiju.

Raspoloženje u državi je, međutim, uglavnom bio strah da će desnica preuzeti kontrolu. 25. april je godišnjica pada Musolinijevog režima 1945. godine, i proslavlja se kao državni praznik. Tokom godina, antifašistički protesti su skoro postali rutinske komemoracije s malim brojem učesnika. Ali ovoga puta, 25. aprila 1994. godine, nekoliko sedmica nakon izbora, više od 500.000 ljudi je učestvovalo u glavnom protestu u Milanu.

Princip manjeg zla se ponovo javlja

I ovdje se princip manjeg zla ponovo javlja. Ovog puta je trebalo da ima direktan uticaj na sudbinu Rifondacione Komunista. Dva glavna bloka italijanske politike će postati poznati kao “desni centar” i “lijevi centar”: tako da desnica i ljevica više nisu postojale! Centar-desno je bila savez kojim se okružio Berluskoni. Lijevi centar je bio usidren oko PDS-a, ali je u njemu bilo i veliki broj buržoaskih partija.

U prvi nekoliko mjeseci, Berluskonijeva vlada – sa svojim napadima na penzije, rezove  društvenih izdataka i najavom velikog broja privatizacija – izazvala je masovnu radničku mobilizaciju, u vidu spontanih napuštanja fabrika i drugih radnih mjesta, što je naposljetku izazvalo jedan od najvećih protesta u Italiji, novembra 1994. godine, sa više od 1,5 miliona učesnika. Ubrzo nakon toga, Sjeverna liga je povukla svoju podršku Berluskoniju i on je u decembru bio primoran da podnese ostavku.

Međutim, nije bilo drugih izbora. Italijanska vladajuća klasa počela je pribjegavati nečemu što se zove “tehnokratska vlada”, sačinjena od navodno apolitičnih “stručnjaka”, na čelu sa bivšim generalnim direktorom Italijanske banke, Lambertom Dinijem, koji je takođe bio Berluskonijev ministar finansija. Ovoj vladi je, još uvijek, trebala neka vrsta podrške u parlamentu i tu podršku obezbijedio je takozvani lijevi centar, iako je većinu imao samo u Senatu. Uz dodatnu podršku Sjeverne lige, uspjela je potrajati do proljeća 1996. godine. Ta vlada je uspjela, uz sporazum sindikata, donijeti zakon po kom se mijenja način na koji se penzije obračunavaju, kako bi srezali društvene izdatke. To je izazvalo veliki pokret protiv Dinijeve vlade i dovelo je do rasta Rifondacione Komunista.

U aprilu iste godine, održani su novi izbori na kojima je lijevi centar nastupio pod imenom “Maslinovo drvo”, koalicije sačinjene od PDS-a i nekoliko manjih buržoaskih formacija, kao što je Narodna partija (bivši Hrišćanski demokrati) i Republikanci. Koalicija je pobijedila i formirala sljedeću vladu, s Romanom Prodijem kao premijerom. Prodi je bio bivši ministar i član Hrišćanskih demokrata, a takođe je bio i šef IRI-a (Instituta za industrijsku rekonstrukciju), vijeća državnih preduzeća i nadgledao je brojne slučajeve privatizacije. On će postati otjelotvorenje mjera štednja koje je promovisala vlada lijevog centra.

Rifondacione Komunista držala se izvan Maslinovog drveta i sama osvojila solidnih 8,6% glasova na izborima 1996. godine. Međutim, sklopila je izborni savez sa Maslinovim drvetom po pitanju toga uz koga će stajati a uz koga ne, da bi povećala broj svojih članova parlamenta.

Tad su počeli pravi problemi za Rifondacione Komunista. Nakon izbora 1996. godine, lideri partije su odlučili da će pružiti vanjsku podršku prvoj Prodijevoj vladi. Ovdje je ironično to da je ta vlada uspjela učini daleko više za italijansku kapitalističku klasu nego bilo koja prethodna vlada, što se tiče privatizacije, uvođenja honorarnog rada, rezova izdataka za društvenu bezbjednost, itd.

Rifondacione je bila pod ogromnim pritiskom PDS-a i buržoaskog “javnog mnijenja” da nastavi pružati podršku koalicijskoj vladi u parlamentu (opet, da bi spriječila povratak desnice). Na unutrašnjim debatama u partiji dominiralo je ovo goruće pitanje: da li bi trebalo da nastavimo pružati podršku Prodijevoj vladi? Argument za nastavak pružanja podrške je otprilike bio: “ako dovedemo Prodijevu vladu do pada, onda će se Berluskoni – sa svojim fašističkim saveznicima – vratiti”.

Marksisti u Rifondacioneu [okupljeni oko sedmičnog časopisa Falčemartelo, tadašnjeg glasila IMT-a u Italiji] su upozoravali da ne samo da će partija skupo platiti za ovo, nego će se Berluskoni upravo vratiti zbog Prodijevih mjera štednje. Međutim, uprkos kolebanju rukovodstva po ovom pitanju, stvarao se sve veći pritisak među članovima partije, kojima je postajalo sve teže i teže da podnesu ovu politiku. 

Oktobra 1998. godine, rukovodstvo partije – nakon što je podržalo brojne zakone usmjerene prema mjerama štednje – napokon je odlučilo povući podršku Prodijevom budžetu. To je izazvalo važan raskol – stari lider Kosuta i njegova frakcija su se odvojili od partije. Iako je Prodi napustio scenu, koalicija Maslinovo drvo je nastavila upravljati Italijom sve do 2001. godine, jer se većina ministara iz Rifondacionea pridružila vladi nakon odvajanja od partije.

Izbori 2001. godine, prvo upozorenje

Na izborima 2001. godine, glasovi za Rifondacione pali su na 5%. Ovo je bio prvi znak onoga što će uslijediti. Ali što je još gore je to da se Berluskoni vratio te godine i pobijedio na izborima sa 367 članova parlamenta protiv 248 iz Maslinovog drveta.

Koristeći se logikom manjeg zla – tj. mišlju da je bolje podržati lijevi centar, iako je to značilo podržati mnoge njihove mjere štednje, nego dopustiti Berluskoniju i njegovim “fašistima” da se vrate – rukovodstvo Rifondacionea omanulo je na svim frontovima, nije uspjelo spriječiti Berluskonijev povratak, demoralizaovalo je svoje članove i izgubilo značajan broj poslanika u parlamentu. Ovdje vidimo kako je princip manjeg zla, umjesto jačanje ljevice – u obliku Rifondacionea – bio ključni faktor njenog daljeg slabljenja.

Princip manjeg zla na italijanski način i kako je to uništilo ljevicu 3 
 Izvor: Soman

Pomislili bi da je rukovodstvo do sada naučilo lekciju, da će donijeti ispravne zaključke i okrenuti se ka ljevici, i napustiti sve oblike klasne saradnje. Upravo suprotno! Usred donošenja zakona, u oktobra 2004. godine, partija se ponovo pridružila koaliciji lijevog centra u opoziciji, opet sa Prodijem na čelu.

Na opštim izborima 2006. godine, PRC je nastupila kao dio koalicije lijevog centra, sad poznata pod nazivom “Unija”, koja je s malom razlikom pobijedila Berluskonijevu koaliciju. Partija je tad osvojila 5,8% glasova i 41 mjesto u parlamentu. Bertinoti, lider partije, nagrađen je za svoje usluge tako što je izabran za predsjednika parlamenta. Kao da to nije bilo dovoljno, partija se ovog puta zapravo pridružila vladi, s Paolom Fererom kao ministrom za društvenu solidarnost zajedno sa mnoštvom podsekretara.

Kao dio koalicione vlade, partija je sada pozvana da glasa u korist budžeta, što je i učinila. Štaviše, otišla je još dalje od toga glasajući za refinansiranje vojnih operacija Italije u Avganistanu i slanje trupa u Liban. Sve ovo je razočaralo mnoge koji su prethodno glasali za partiju. Naposlijetku, Prodijeva većina se podijelila, vlada je pala januara 2008. godine, i izbori su raspisani za april.

Rukovodstvo Rifondacione Komunista je ovaj put na izbore izašla u lijevoj koaliciji pod imenom Lijeva duga, koja je uključivala grupe koje su se odvojile na desničarsku stranu partije nekoliko godina ranije, kao i Zelene. Ukupni procenat glasova ove četiri formacije koje su sačinjavale Lijevu dugu bio je 10% na prethodnim izborima. Ovog puta osvojili su svega 3,1% i nijednog člana parlamenta, potpuna katastrofa!

Nakon poraza na izborima, sazvan je vanredni partijski kongres. Većina u rukovodstvu zastupala je ideju likvidiranja partije u “širu” formaciju, ali nije uspjela dobiti apsolutnu većinu. Kongres iz 2008. godine predstavljao je posljednju šansu da se u partijskoj politici napravi jasan okret ka ljevici, ali očekivanja oko tog skretanja u lijevo su bila osujećena. Partija je pretrpjela još jedno odvajanje u desno, koje je zastupao tadašnji lider Bertinoti i Niki Vendola.

Od tada lideri Rifondacionea očajnički traže načine da se vrate u parlament. 2013. godine, u još jednom savezu ljevice, Građanskoj revoluciji, stvari su bile još gore, jer je zajednička lista osvojila svega 2,2% glasova i ponovo nijednog člana parlamenta. Slično se desilo i na opštim izborima 2018. godine, gdje je Rifondacione izašla kao dio izborne liste Vlast naroda. Osvojili su bijednih 1,1% glasova i nijednog člana parlamenta.

Posljednje poglavlje

Ovo je bilo posljednje poglavlje neslavnog principa “manjeg zla” – na italijanski način! Ne samo da ta ideja nije uspjela zaustaviti Berluskonija, koji je ponovo bio u vladi Italije između 2008. i 2011. godine, nego je u tom procesu uništila Rifondacione. U periodu raskola u staroj Komunističkoj partiji između Rifondacionea i PDS još 1991. godine, partija je imala 112.000 članova (dostigavši svoj najveći broj članova od preko 130.000 1997. godine), a sada je spala na svega 10.000 članova na papiru, dok je njihova aktivna baza daleko manja od toga.

Međutim, zaključno sa julom 2019. godine, prema ciframa koje je objavio Nacionalni odbor, “sertifikovanih”, tj. verifikovanih članova je bilo 5.178, 2017. i 2.191, 2018. godine, što bi, ako je potvrđeno, značilo da je ono što je nekad bilo značajna sila ljevice s više od 40 članova u parlamentu, sada spalo na beznačajnu sektu koja se bori za opstanak na marginama italijanske politike.

Nisu htjeli slušati kad je marksističko krilo partije trubilo o ideji da partija ne bi trebalo da podrži lijevi centar, jer bi to značilo podržati sve anti-radničke politike koje su zastupale te vlade. Nisu htjeli slušati kad smo objašnjavali da, ako partija nastavi tim putem, ne da neće zaustaviti Berluskonija, nego će pomoći da se steknu uslovi za njegov povratak s još više glasova. To je upravo ono što se dogodilo, i to ne samo jednom.

U Italiji, princip manjeg zla je uništio ljevicu i stavio radničku klasu u situaciju gdje nemaju partiju koju bi mogli nazvati radničkom. Desnica je u Italiji uspjela prenijeti poruku značajnom dijelu biračkog tijela da “la Sinistra” [ljevica] brani bankare i biznismene, smanjuje penzije i nameće mjere štednje. To joj nije bilo teško, s obzirom na broj vlada lijevog centra koje su u posljednjih 20 i više godina,  sprovodile drakonske mjere štednje.

Još jedan važan element u ovoj jednačini je pitanje fašizma i toga da li je on danas stvarna prijetnja u Italiji. Greška se desila kad se stara MSI preobrazila u Nacionalnu alijansu, i kad se ona onda pojavila kao član Berluskonijeve prve koalicijske vlade 1994. godine. Greška je bila vjerovati da fašistički režim može doći na vlast.

Navršilo se 26 godina od prve Berluskonijeve vlade, i još nema fašističkog režima na vidiku. Kad je Musolini osnovao svoju partiju 1919. godine, došla je na vlast samo 3 godine kasnije. Ali to je samo zato što je radnička klasa prethodno već pretrpjela veliki poraz 1920. godine. Štaviše, društvena osnova fašizma je tada bila mnogo jača nego danas.

Današnji odnos klasnih snaga – gdje su seljaštvo, mali trgovci i uopšteno sitna buržoazija, spali na to da su postali manjina u društvu – ne dozvoljava stvaranje masovne fašističke sile sposobne da uništi organizacije radničke klase. To ne znači da male fašističke organizacije ne predstavljaju opasnost po radnički pokret, u smislu da fizički napadaju pojedine militante, ali ne mogu postati masovna društvena sila kao za vrijeme Musolinija.

Salvini, lider Lige [stare Sjeverne lige koja se ponovo pojavila kao nacionalna partija] koristi rasističku i netrpeljivu retoriku, ali nije u poziciji da pokrene masovni pokret. Trebalo bi proučiti grčki primjer. Zlatna zora je takođe bila predstavljana kao simptom sve veće fašističke reakcije. Gdje je ona danas? Grčka buržoazija, ne da nije iskorištavala Zlatnu zoru, nego ih je dala uhapsiti iz straha od radikalizacije radničke klase i omladine nakon ubistva muzičara Pavlosa Fisasa. To nije bilo zato što su progresivni – njihova vlastita istorija pokazuje da se nisu dvoumili pri usvajanju represivnih mjera. Ali s obzirom na tradiciju i snagu grčke radničke klase, smatrali su da će Zlatna zora, ako joj se dopusti da nastavi sa svojim provokacijama, izazvati ogroman zazor radničke klase. Pa su iskoristili reformističke lidere SIRIZE da bi upravljali situacijom, tj. poznate lidere radničke klase, jer su oni imali autoritet da suzbiju radnike i omladinu. I pošto ih je iskoristila i djelomično diskreditovala, radili su na tome da vrate njihovu odanu Novu demokratiju.

Da su lideri Rifondacionea imali marksističko shvatanje situacije, ne bi napravili ogromne greške koje su napravili. Razumjeli bi da je, još 1994. godine, bilo neophodno oduprijeti se pritiscima buržoaskog javnog mnijenja, “ići uzvodno” i zadržati nezavisnu poziciju. Da su tako postupili, kasnije bi ubirali ogromne plodove. Ali nisu bili sposobni dugoročno sagledati taj proces. Oslijepila ih je neposredna situacija i nisu mogli vidjeti kakav će uticaj njihove kolaboracionističke politike imati na budućnost partije.

Princip manjeg zla i klasna kolaboracija direktno proizlaze iz činjenice da ovi reformistički lideri mogu jedino da vide promjenu u smislu onoga što je moguće unutar kapitalističkog sistema i unutar aritmetike parlamentarne politike. Nisu sposobno postupali na način koji može da mobilizuje milione radnika i omladine na njihovim radnim mjestima, odnosno naseljima u kojima žive. Ovo se ne odnosi samo na desničarske reformiste nego i na one ljevičarske.

Lekcije za Sjedinjene Američke Države      

Ovo iskustvo utiče na događaje u SAD-u danas. Ljevica u SAD-u, kao što smo mogli vidjeti, raspravlja o tome kakav će pristup imati prema Bajdenu, da li ga treba podržati ili ne. Berni Sanders je potpuno podržao Bajdena.

U nedavnom govoru u Lebanonu, u Nju Hempširu, Sanders je potpuno podržao Bajdena, gajeći iluziju da će on zaštiti američku radničku klasu. Evo dio onoga što je rekao:

“Kada tri čovjeka posjeduju više bogatstva od siromašnije polovine ove države; tri čovjeka; to nije prihvatljivo. Pod Džoom Bajdenom i demokratskim Kongresom, sve ćemo to promijeniti. (…) takođe uopšte nije upitno da su ekonomski prijedlozi koje Bajden podržava jaki i da će zaista uspješno poboljšati život radničkim porodicama. (…) Postoji još nešto što Džo razumije. A to je da usred najgore ekonomske krize u našim životima, moramo stvoriti milione i milione dobro plaćenih sindikalnih poslova.”

Princip manjeg zla na italijanski način i kako je to uništilo ljevicu 4Ono što se moramo zapitati je sljedeće: kakav će program Bajden zaista sprovesti kad bude izabran? Samo postavljanje tog pitanja daje tačan odgovor! Bajden je, kao što smo već objasnili, kandidat američkog establišmenta i stoga, jednom kad bude na vlasti, sprovodiće interese američke vladajuće klase; napašće životni standard radničke klase. Čak se ne trudi ni da sakrije politiku na koju se obavezuje kad bude izabran.

I ono što se mora neprestano ponavljati je da će svako ko ga je podržavao neizbježno biti umrljan istom politikom. Stoga, iako se “manje zlo” čini kao privlačna opcija u kratkoročnom planu, ono ne pomaže napredak u formiranju treće, radničke sile u SAD-u, što je ono što američki radnici očajnički trebaju.

Štaviše, ako na ljevicu pređe ova Bajdenova politika, onda će se Tramp, ili neko još gori od njega, kasnije vratiti. Glasanje za manje zlo neće zaustaviti “veće zlo”, samo će napraviti plodno tlo za kasnije jačanje tog većeg zla.

U Italiji, princip glasanja za manje zlo je uništilo nekada moćnu Komunističku partiju. Kako ono može pomoći američkoj radničkoj klasi da nađe put do svog nezavisnog glasa? Mi proučavamo iskustva kao ovo koje je opisano u ovom članku, ne zbog akademskog interesa, nego zato što će nam pomoći da izbjegnemo nepotrebne greške u budućnosti.