Nacisti svoj prevrat nazivaju revolucijom. Zapravo, u Njemačkoj, kao i u Italiji, fašizam ostavlja društveni sistem netaknutim. Gledajući samo po sebi, Hitlerov prevrat ne zaslužuje da se naziva ni kontrarevolucijom. Ali ne može se posmatrati kao izolovani slučaj; taj prevrat je bio završetak niza šokova koji su počeli u Njemačkoj 1918. godine. Novembarska revolucija, koja je dala moć radničkim i seljačkim sovjetima, je u svojim temeljnim tendencijama bila proleterska. Ali partija koja je bila na čelu proletarijata vratila je moć buržoaziji. U tom smislu, socijaldemokratija započela je eru kontrarevolucije prije nego što je revolucija završila svoj posao. Međutim, dok god je buržoazija zavisila od socijaldemokratije, a s tim i od radnika, režim je zadržavao elemente kompromisa. Svejedno, međunarodna i unutrašnja situacija njemačkog kapitalizma nije ostavljala prostora za dalje ustupke. Kako je socijaldemokratija spasila buržoaziju od proleterske revolucije, fašizam je potom oslobodio buržoaziju od socijaldemokratije. Hitlerov puč je samo posljednja karika u lancu kontrarevolucionarnih promjena.

 

ce78cf5e f7ec 430f 87ca d5c1e63e9e42Naivni umovi misle da vladavina kraljevstva počiva u samom kralju, u njegovom plaštu od hermelina i kruni, u njegovoj glavi i bradi. Zapravo, vladavina kraljevstva je međusobna veza između ljudi. Kralj je kralj samo zbog toga što se interesi i predrasude miliona ljudi prelamaju kroz njegovu ličnost. Kada poplava razvoja pomete ove međusobne odnose, kralj počinje da izgleda kao iscrpljeni čovjek sa labavom donjom usnom. Onaj kojeg su nekada zvali Alfonso XIII bi mogao o ovome da priča iz svježih utisaka.

Vođa izabran voljom ljudi razlikuje se od vođe kojeg je izabrao Bog u tome što je ovaj prvi prinuđen da sam sebi utaba stazu ili da barem potpomogne okolnostima koje će ga uputiti na otkrivanje samog sebe. Bilo kako bilo, vođa je uvijek veza između ljudi, individualna ponuda za kolektivnu potražnju. Kontroverza oko Hitlerove ličnosti postaje oštrija što više budemo tražili tajnu njegovog uspjeha u njemu samom. U međuvremenu, teško je naći drugu političku figuru koja je u toj mjeri fokus anonimnih istorijskih sila. Nije svaki ogorčeni sitni buržuj mogao postati Hitler, ali djelić Hitlera čuči u svakom ogorčenom sitnom buržuju.

Brzi rast njemačkog kapitalizma prije Prvog svjetskog rata ni u kom slučaju nije nagovještavao prosto uništavanje srednjih klasa. Iako je upropastilo neke slojeve sitne buržoazije, stvorilo je nove: oko fabrika, zanatlija i vlasnika prodavnica; unutar fabrika, tehničara i rukovodilaca. Ali iako su se očuvali i čak porasli brojčano – stara i nova sitna buržoazija sačinjava nešto manje od polovine njemačkog stanovništva – srednja klasa izgubila je posljednji trag nezavisnosti. Žive na periferiji velike industrije i bankarskog sistema, i žive od otpadaka koje iza sebe ostavljaju monopoli i karteli, i od duhovnih težnji njihovih teoretičara i profesionalnih političara.

Poraz koji se desio 1918. godine podigao je zid na putu njemačkog imperijalizma. Vanjska dinamika pretvorila se u unutrašnju. Rat je prešao u revoluciju. Društvena demokratija, koja je pomogla Hohencolernima da privedu rat tragičnom kraju, nije dozvolila proletarijatu da privede revoluciju kraju. Vajmarska demokratija 14 godina je pokušavala da pronađe brojne izgovore za svoje postojanje. Komunistička partija pozvala je radnike u novu revoluciju ali se pokazala nesposobnom da ih vodi. Njemački proletarijat prošao je kroz uspon i pad rata, revolucije, parlamentarizma i pseudoboljševizma. U vrijeme kada su stare buržoaske partije dotakle dno, dinamična moć radničke klase je takođe bila potkopana.

Poslijeratni haos ništa bezbolnije nije pogodio zanatlije, trgovce i državne službenike nego što je pogodio radnike. Ekonomska kriza u poljoprivredi upropastila je seljaštvo. Odumiranje srednjeg sloja nije značilo da su oni postali proletarijat, budući da je sam proletarijat izbacivao ogromnu armiju hronično nezaposlenih. Pauperizacija sitne buržoazije, jedva pokrivenih kravatama i čarapama od umjetne svile, potkopala je sve službene doktrine, a prije svega doktrinu demokratskog parlamentarizma.

Mnoštvo partija, ledena groznica izbora, beskonačne promjene ministarstava pogoršale su društvenu krizu stvaranjem kaleidoskopa nepovoljnih političkih kombinacija. U uzavreloj atmosferi koju su prouzrokovali rat, poraz, reparacije, inflacija, okupacija regije Rur, kriza, potreba i očaj, sitna buržoazija uzdigla se protiv svih starih partija koje su je preveslale. Oštre pritužbe malih gazdi koji su stalno pred bankrotom, njihovih sinova na fakultetima bez budućeg zaposlenja i klijenata, njihovih ćerki bez miraza i udvarača, zahtijevale su red i gvozdenu šaku.

Pokret nacionalsocijalizma podignuli su početnici iz nižih i srednjih oficirskih činova stare vojske. Ukrašeni medaljama za izuzetnu službu, oficiri i podoficiri nisu mogli vjerovati da njihovo junaštvo i patnja za otadžbinu ne samo da su bili uzaludni, nego im nisu donijeli nikakvu zahvalnost. Zbog toga mrze revoluciju i proletarijat. Istovremeno, nisu htjeli da se pomire sa tim da ih bankari, industrijalci i ministri šalju na skromne pozicije knjigovođa, inženjera, poštanskih službenika i učitelja. Zbog toga je nastao njihov “socijalizam”. U bitkama na Izeru i pod Verdenom naučili su da rizikuju svoj i život drugih, i da govore jezikom komande, što je zaista ulilo strahopoštovanje u sitne buržuje koji su bili na sigurnoj udaljenosti. Stoga su ti ljudi postali vođe.
Na početku svoje političke karijere, Hitler se isticao samo zbog svog izraženog temperamenta, glasa snažnijeg od drugih i mnogo samouvjerenijeg intelektualnog mediokriteta. Nije uveo u pokret nikakav gotov program, ako zanemarimo želju za osvetom uvrijeđenog vojnika. Hitler je počeo sa pritužbama o versajskom sporazumu, visokoj cijeni življenja, nedostatku poštovanja prema zaslužnim oficirima i o planovima bankara i novinara Mozaika. U državi je bilo mnoštvo upropaštenih i propadajućih ljudi s ožiljcima i svježim modricama. Svi su oni htjeli šakama lupati o sto. Ovo je Hitler radio bolje od drugih. Istina, nije znao kako izliječiti zlo. Ali njegov bučni govor je odjeknuo, kao naredba i kao molitva upućena neumoljivoj sudbini. Propale klase, kao što su oni smrtno bolesni, se nikada neće umoriti od pravljenja varijacija svojih jadikovanja, niti od slušanja utiješnih riječi. Hitlerovi govori su usklađeni s ovim. Sentimentalna bezobličnost, odsustvo disciplinovane misli, glupost zajedno sa razmetljivom erudicijom – svi ovi minusi su se pretvorili u pluseve. Snabdijevali su ga mogućnošću ujedinjavanja svih vrsta nezadovoljstva u prosjačkoj zdjelici nacionalsocijalizma i vođenja masa u onom smjeru u kojem ga guraju. U umu agitatora je, još od njegovih ranijih improvizacija, očuvano šta god bi naišlo na odobrenje. Njegove političke misli bile su plod govorničke akustike. Tako se odigravao odabir slogana. Tako se program učvrstio. Tako se iz sirovina oblikovao “vođa”.

Musolini je otpočetka reagovao svjesnije na društvene materijale nego Hitler, za koga je Meternihov policijski misticizam mnogo bliži nego Makijavelijeva politička algebra. Musolini je mentalno hrabriji i ciničniji. Moglo bi se reći da rimski ateista koristi religiju kada koristi policiju i sudove, dok njegov kolega iz Berlina zaista vjeruje u nepogrešivost rimske crkve. U vrijeme kada je budući italijanski diktator smatrao Marksa “našim zajedničkim nemoralnim vođom” ne baš nevješto je branio teoriju koja prije svega u životu modernog društva vidi recipročne akcije dvije klase, buržoazije i proletarijata. Istina, Musolini je pisao 1914. godine da se između njih nalazi veliki broj srednjih slojeva koji naizgled čine “spajajuću mrežu ljudske zajednice”; ali “u periodu krize, srednje klase teže, u zavisnosti od njihovih interesa i ideja, ka jednoj ili drugoj osnovnoj klasi”. Veoma važna generalizacija! Kao što naučna medicina daje mogućnost ne samo liječenja bolesnih, nego i slanja onih zdravih da se upoznaju sa svojim precima po najkraćem postupku, tako je naučna analiza klasnih odnosa, predodređena od strane svog tvorca za mobilizaciju proletarijata, omogućila Musoliniju, nakon što je skočio u suparnički tabor, da mobiliše srednju klasu protiv proletarijata. Hitler je postigao istu stvar prevodeći metodologiju fašizma u jezik njemačkog misticizma.

Lomače u kojima gori bezbožnička literatura marksizma sjajno osvijetljavaju klasnu prirodu nacionalsocijalizma. Iako su nacisti djelovali kao partija a ne kao državna sila, nisu baš uspjeli pronaći pristup radničkoj klasi. S druge strane, velika buržoazija, čak i oni koji su novčano podržavali Hitlera, nisu njegovu partiju smatrali svojom. Nacionalna “renesansa” oslanjala se u potpunosti na srednju klasu, najnazadniji dio nacije, najveći teret istorije. Politička umjetnost sastojala se od spajanja sitne buržoazije u jedinstvo kroz njihovo zajedničko suparništvo sa proletarijatom. Šta se mora uraditi da se stvari poboljšaju? Prije svega, ugušiti sve one ispod. Nemoćna pred krupnim kapitalom, sitna buržoazija se nada da će u budućnosti ponovno dobiti svoje društveno dostojanstvo kroz propast radništva.

Nacisti svoj prevrat nazivaju revolucijom. Zapravo, u Njemačkoj, kao i u Italiji, fašizam ostavlja društveni sistem netaknutim. Gledajući samo po sebi, Hitlerov prevrat ne zaslužuje da se naziva ni kontrarevolucijom. Ali ne može se posmatrati kao izolovani slučaj; taj prevrat je bio završetak niza šokova koji su počeli u Njemačkoj 1918. godine. Novembarska revolucija, koja je dala moć radničkim i seljačkim sovjetima, je u svojim temeljnim tendencijama bila proleterska. Ali partija koja je bila na čelu proletarijata vratila je moć buržoaziji. U tom smislu, socijaldemokratija započela je eru kontrarevolucije prije nego što je revolucija završila svoj posao. Međutim, dok god je buržoazija zavisila od socijaldemokratije, a s tim i od radnika, režim je zadržavao elemente kompromisa. Svejedno, međunarodna i unutrašnja situacija njemačkog kapitalizma nije ostavljala prostora za dalje ustupke. Kako je socijaldemokratija spasila buržoaziju od proleterske revolucije, fašizam je potom oslobodio buržoaziju od socijaldemokratije. Hitlerov puč je samo posljednja karika u lancu kontrarevolucionarnih promjena.

Sitna buržoazija ne prihvata ideju o razvoju, jer razvoj nedvojbeno ide protiv nje; napredak joj nije donio ništa drugo do neoprostivih dugova. Nacionalsocijalizam ne odbija samo marksizam, već i darvinizam. Nacisti proklinju materijalizam jer su pobjede tehnologije nad prirodom označile trijumf krupnog kapitala nad malim. Vođe pokreta likvidiraju “intelektualizam” jer oni sami posjeduju samo drugorazredne i trećerazredne intelektualne sposobnosti, i iznad svega jer im njihova istorijska uloga ne dozvoljava niti jednu misao vezanu za takav zaključak. Sitna buržoazija treba viši autoritet, koji je iznad materije i istorije, i koji je siguran od konkurencije, inflacije, krize i aukcijske prodaje. Evolucija, materijalistička misao i racionalizam – dvadesetog, devetnaestog i osamnaestog vijeka – suprotstavljena je nacionalnim idealizmom kao izvorom herojske inspiracije. Hitlerova nacija je mitološka sjenka same sitne buržoazije, patetične zaluđenosti hiljadugodišnjim Rajhom.

Da bi se podigla iznad istorije, naciji se daje podrška rase. Istorija se posmatra kao emanacija rase. Kvaliteti rase tumače se bez posmatranja promjena društvenih uslova. Negiranjem “ekonomske misli” kao osnove, nacionalsocijalizam se spušta za ljestvicu dole: sa ekonomskog materijalizma svodi se na zoološki materijalizam.

Teorija rase, posebno stvorena, izgleda za nekog umišljenog samoobrazovanog pojedinca koji traži univerzalni ključ za sve tajne života, prilično melanholično uzimajući u obzir istoriju ideja. Da bi stvorio religiju čiste njemačke krvi, Hitler je morao posuditi, iz druge ruke, ideje rasizma od Francuza, grofa Gobinoa, diplomate i književnog diletanta. Hitler je smatrao da je ova politička metodologija bila spremna u Italiji, gdje je Musolini naveliko posuđivao od marksističke teorije klasne borbe. Sam marksizam je plod ujedinjavanja njemačke filozofije, francuske istorije i britanske ekonomije. Da bi retrospektivno istražili porijeklo ideja, čak i onih najreakcionarnijih i najsmušenijih, mora da se izbriše svaki trag rasizma.

Ogromno siromaštvo filozofije nacionalsocijalizma, naravno, nije spriječilo akademske nauke da dospiju do Hitlera punim jedrima, kad je njegova pobjeda postala dovoljno očigledna. Za većinu profesorske rulje, godine vajmarskog režima, bile su period protesta i pobuna. Istoričari, ekonomisti, pravnici i filozofi bili su izgubljeni u nagađanju toga koja je od suprotstavljenih kriterija istine pravi, tj. koji će od tabora na kraju gospodariti nad situacijom. Fašistička diktatura uklanja faustovsku sumnju i hamletovsko kolebanje na univerzitetskim govornicama. Izlazeći iz sumraka parlamentarnog relativiteta, znanje još jednom dolazi u kraljevstvo apsoluta. Ajnštajn je bio primoran da razapne svoj šator izvan granica Njemačke.

U svijetu politike, rasizam je plitka i napuhana varijacija šovinizma u savezu sa frenologijom. Kako je upropašteno plemstvo tražilo utjehu u otmjenosti svoje krvi, tako se osiromašena sitna buržoazija zamajavala bajkama o posebnim superiornostima svoje rase. Vrijedna pažnje je činjenica da vođe nacionalsocijalizma nisu rođeni Nijemci, nego uljezi iz Austrije, kao što je sam Hitler, iz bivših baltičkih provincija ruskog carstva, kao Rozenberg; i iz kolonijalnih država, kao što je Hes, koji je sadašnji Hitlerov zamjenik u partijskom rukovodstvu. Varvarska buka nacionalizama na granicama civilizacije je bila potrebna da bi se u njihove “vođe” usadile one ideje koje su kasnije odgovor našle u srcima najvarvarskijih klasa u Njemačkoj.

Ličnost i klasa – liberalizam i marksizam – su zlo. Nacija – je dobra. Ali na pragu privatne svojine ova filozofija je izvrnuta. Spas leži samo u ličnoj privatnoj svojini. Ideja nacionalne svojine je izrod boljševizma. Premda obožava naciju, sitni buržuj joj ništa ne želi dati. Naprotiv, on očekuje od nacije da mu pokloni svojinu i da ga brani od radnika i izvršitelja. Nažalost, Treći Rajh mu ništa neće dati osim novih poreza.

U sferi moderne ekonomije, međunarodne u svojim vezama, anonimne u svojim metodama, načelo rase se čini kao da je iskopano iz srednjevjekovnog groblja. Nacisti su prije počeli sa ustupcima; čistoća rase, koja mora biti certifikovana u kraljevstvu duha pasošem, i mora biti demonstrirana u sferi ekonomije isključivo po efikasnosti. Pod modernim uslovima, ovo podrazumijeva takmičarski kapacitet. Kroz stražnja vrata, rasizam se vraća u ekonomski liberalizam, oslobođen političkih sloboda.

Nacionalizam u ekonomiji u praksi se svodi na nemoćne, ali divljačke izlive antisemitizma. Nacisti apstrahuju zelenaški ili bankarski kapital iz modernog ekonomskog sistema jer je on zao duh; i kao što je dobro poznato, upravo se nalazi u sferi u kojoj jevrejska buržoazija zauzima važnu poziciju. Klečući pred kapitalizmom kao cjelinom, buržoazija objavljuje rat protiv zlog duha dobiti pod maskom poljskog Jevreja u dugačkom ogrtaču i obično bez centa u džepu. Ovaj pogrom postaje vrhovni dokaz rasne superiornosti.

Program kojim je nacionalsocijalizam došao na vlast podsjeća – nažalost – na jevrejsku robnu kuću u nepoznatoj provinciji. Nema šta tamo nećete naći – niska cijena, a kvalitet još niži! Sjećanja na “srećne” dane takmičenja, i maglovita sjećanja na stabilnost klasnog društva; nade za obnovom kolonijalnog carstva i snovi o zatvorenoj ekonomiji; fraze o povratku iz rimskog zakona u germanski i čežnje za američkim moratorijumom; zavidan animozitet prema nejednakosti u obliku gazde u automobilu i životinjski strah od jednakosti u obliku radnika sa šljemom i bez kragne; mahnitost nacionalizma i strah od svjetskih kreditora… sav otpad međunarodne političke misli izbačeno je da se popuni spiritualna riznica novog njemačkog mesijanizma.

Fašizam je politici otvorio dubine društva. Danas, ne samo u seljačkim domovima nego i u gradskim neboderima, zajedno sa dvadesetim vijekom živi i deseti ili trinaesti vijek. Sto miliona ljudi koriste struju a još uvijek vjeruju u magičnu moć znakova i egzorcizma. Rimski papa preko radija prenosi čudesnu transformaciju vode u vino. Filmske zvijezde odlaze vidovnjacima. Avijatičari koji upravljaju čudesnim mehanizmima koje je stvorio čovjekov genij nose amajlije na svojim džemperima. Kakve neiscrpne rezerve tame, gluposti i divljaštva samo imaju! Očaj ih je podigao na noge a fašizam im dao zastavu. Sve što se trebalo eliminisati iz nacionalnog organizma u obliku kulturološkog izmeta tokom normalnog razvoja društva sada izlazi poput poplave iz grla; kapitalističko društvo povraća nesvareni varvarizam. Takva je fiziologija nacionalsocijalizma.

Njemački fašizam, poput italijanskog, došao je na vlast na leđima sitne buržoazije, koju je pretvorio u udarnog ovna protiv organizacija radničke klase i institucija demokratije. Ali fašizam na vlasti je u najmanjoj mjeri vladavina sitne buržoazije. Naprotiv, to je najsurovija diktatura monopolskog kapitala. Musolini je u pravu: srednje klase su nesposobne za nezavisnu politiku. Tokom perioda velikih kriza pozivaju se da bi se smanjio apsurd politike jedne ili druge osnovne klase. Fašizam ih je uspio staviti u službu kapitala. Takvi slogani kao što je državna kontrola trustova i eliminacije nezarađenog prihoda su odbačeni odmah nakon dolaska na vlast. Umjesto toga, partikularizam njemačkih “zemalja” koje se oslanjaju na svojstvenosti sitne buržoazije utabao je put kapitalističko-policijskom centralizmu. Svaki uspjeh unutrašnje i vanjske politike nacionalsocijalizma neizbježno će značiti dalje gnječenje malog kapitala od strane krupnog.

Program sitnoburžujskih iluzija nije odbačen; prosto je iščupan iz stvarnosti i rastvoren u ritualnim činovima. Ujedinjenje svih klasa se svodi na polu simbolični prisilni rad i konfiskaciju radničkih praznika kao što je Praznik rada za “dobrobit naroda”. Očuvanje gotskih spisa nasuprot latinskih simbolična je osveta za jaram svjetskog tržišta. Zavisnost od međunarodnih bankara, među njima i jevrejskih, nije baš olakšana sitnica, stoga je zabranjeno ubijati životinje prema talmudskom ritualu. Ako je put ka raju popločan dobrim namjerama, onda su aleje Trećeg Rajha popločane simbolima.

Svođenjem programa sitnoburžujskih iluzija na golu birokratsku maskaradu, nacional socijalizam se uzdiže iznad nacije kao najgori oblik imperijalizma. Potpuno su uzaludne nade da će Hitlerova vlada pasti danas ili sutra, kao žrtva vlastitih unutrašnjih nedosljednosti. Nacistima je ovaj program bio potreban da bi preuzeli vlast; ali vlast Hitleru uopšte ne služi da održi program. Njegove zadatke mu daje monopolski kapital. Prisilna koncentracija svih sila i resursa naroda u interese imperijalizma – prava istorijska misija fašističke diktature – znači pripremu za rat; a ovaj zadatak, zatim, ne trpi nikakve unutrašnje otpore i vodi daljoj mehaničkoj koncentraciji moći. Fašizam ne može biti reformisan ili povučen iz upotrebe. Može se samo zbaciti. Politička orbita režima oslanja se na alternativu, rat ili revoluciju.

Dodatak

P.S.: Prva godišnjica nacističke diktature se približava. Sve tendencije režima imale su vremena da zauzmu jasan i izrazit karakter. “Socijalistička” revolucija prikazana od strane sitnoburžujskih masa kao neophodni dodatak nacionalnoj revoluciji je službeno uklonjena i osuđivana. Bratstvo klasa pronašlo je svoj vrhunac u činjenici da će se na dan posebno određen od strane vlade bogati odreći hladnih predjela i deserta u prilog siromašnima. Borba protiv nezaposlenosti svodi se na rezanje milostinje za one koje gladuju na dva dijela. Ostalo je zadatak jedinstvene statistike. “Planirana” samodovoljnost je samo nova faza ekonomske dezintegracije.

Što je nacistički policijski režim nemoćniji u polju nacionalne ekonomije, više je prisiljen da prenese svoje napore na polje vanjske politike. Ovo se potpuno podudara sa unutrašnjom dinamikom njemačkog kapitalizma, agresivno od glave do pete. Iznenadna sklonost nacista prema miroljubivim deklaracijama može obmanuti samo potpune budale. Koju drugu metodu Hitler ima na raspolaganju da prenese odgovornost za unutrašnje nemire na strane neprijatelje i pritiskom diktature prikupi eksplozivnu silu nacionalizma? Ovaj dio programa, otvoreno opisan i prije nego su nacisti došli na vlast, se sad gvozdenom logikom ispunjava pred očima svijeta. Datum nove evropske katastrofe biće odlučen vremenom koje je potrebno da se Njemačka naoruža. To nije pitanje mjeseci, ali nije ni pitanje decenija. Za svega nekoliko godina će Evropa ponovo biti uvučena u rat, osim ako unutrašnje njemačke sile na vrijeme spriječe Hitlera.

11. novembar 1933.