Donosimo prevod Teda Granta, britanskog trockiste i jednog od osnivača Militanta (trockističke grupe unutar britanske laburističke partije) i Internacionalne marksističke tendencije o uzrocima raskola između Sovjetskog Saveza i Kine. Grant ukazuje da raskol nije nikakva ideološka razlika između dvije države već se radi o uskim nacionalističkim interesima dvije birokratske kaste koje vladaju u ime radničke klase. Navodne razlike u ispravnom tumačenju marksističko-lenjinističke linije su ustvari pokušaji očuvanja različitih birokratskih interesa i privilegija i kontrola Komunističkih partija širom svijeta iz Moskve i Pekinga radi odbrane spoljno političkih interesa sovjetskog i kineskog birokratskog aparata. Degeneracija Sovjestkog Saveza zbog izolovanosti i odgađanja revolucije u naprednim kapitalističkim zemljama dovele su do birokratizacija revolucija u kolonijalnim zemljama koje će obilježiti skoro cijeli period 20. vijeka nakon završetka Drugog svjetskog rata i formiranjem desetina režima u formi proleterskog bonapartizma i deformisanih radničkih država.



53110717 384595642320544 415524135834222592 nTed Grant, avgust 1964.

Drugi svjetski rat završio je revolucionarnim talasom u zapadnoj Evropi ali je kapitalizam preživio zahvaljujući staljinizmu i socijaldemokratiji. Staljinizam u SSSR-u je za cijeli ovaj istorijski period izašao privremeno ojačan.

U istoriji društva bilo je više metoda klasne vladavine. Ovo je posebno tačno za kapitalističko društvo, sa mnogo neobičnih i različitih oblika: republika, monarhija, fašizam, demokratija, bonapartizam, centralizovana i federalna republika.

U periodu kada revolucija (osim Čehoslovačke) zahvati zaostale i nerazvijene zemlje, revolucija neizbježno stvara deformacije, čak i monstruozne deformacije u samoj prirodi države koja traju toliko dugo dok industrijalizovani djelovi svijeta ostaju pod kontrolom kapitala.

Odlučujući uzrok ovakvog razvoja je bonapartistička kontrarevolucija u Sovjetskom Savezu. Maligna moć države i nekontrolisana vlast privilegovanih slojeva u Sovjetskom Savezu poslužila su kao model za „socijalizam“ u ovim zemljama. Buržoaski bonapartizam odražava društvo u stanju krize, gdje se država izdiže iznad društva i klasa i zadržava relativno nezavisnu ulogu, samo u zadnjoj analizi odražava posjedničku klasu zbog odbrane privatne svojine na kojoj je zasnovana.

Proletarijat nije „sveta krava“ gdje se ne mogu dogoditi isti procesi. Proleterski bonapartizam predstavlja najčudniji oblik radničke vlasti. Protivrječnosti u velikim djelom zaostalim društvima u kojima proletarijat predstavlja manjinu, kao što je Lenjin isticao, mogu dovesti do diktature koja se manifestuje kroz vladavinu jednog čovjeka.

Proleterski oblik bonapartizma po svojoj prirodi predstavlja karikaturu radničke vlasti. U društvu gdje je privatno vlasništvo ukinuto i nema demokratije, moć države poprima ogromne razmjere. Država se izdiže iznad društva i postaje alat birokratije u različitim oblicima: vojska, policija, partija, „sindikati“ i uprava. Ovo su privilegovani slojevi unutar društva. Oni su komandujući sloj. U prelazu između kapitalizma ka socijalizmu oblik ekonomije može biti samo državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, sa organizacijom proizvodnje na osnovu plana. Samo demokratska kontrola radnika i seljaka može garantovati takav prelaz. Zato je politička revolucija u ovim zemljama neizbježna dok se ne uspostavi radnička demokratija kao nezamjenjiva nužnost ako se želi da država „uvene“, ali takvi „prelazni režimi“ jedino mogu biti radničke države - jer je ekonomija ovih država zasnovana na nacionalizaciji sredstava za proizvodnju, a upravljanje ekonomijom na osnovi plana.

Marks nikad nije razmatrao problem revolucije u zaostalim zemljama jer je smatrao da će do revolucije prvo doći u naprednim kapitalističkim zemljama. Ovi bonapartistički režimi - režimi krize - odražavaju nerješene ekonomske i društvene probleme, i na uskom nacionalnom planu i internacionalno - krize koje jedino mogu biti razrješene svjetskom revolucijom, posebno u naprednim zemljama.

Razvoj Kineske revolucije uz Rusku revoluciju kao „najveći događaj u ljudskoj istoriji“ kao što su dokumenti Revolucionarne Komunističke Partije unapred proglasili, završio je moćnim deformisanim radničkim državama uz opadanje revolucionarne plime na Zapadu. Bez postojanja monstruozne deformisane radničke države na Istoku, i paralizom ruku imperijalizma radikalizacijom radnika na Zapadu, kineska revolucija ne bi mogla poprimiti oblik kakav je poprimila.

Kineska revolucija se odigrala kao seljački rat predvođena bivšim marksistima. U istočnoj Evropi revolucija je od samog početka imala bonapartistički karakter, sa klasičnim instrumentima bonapartizma, seljačkom armijom. Potpuna nesposobnost kineske buržoazije da riješi makar jedan zadatak buržoasko-demokratske revolucije je rezultiralo ovakvim oblikom kineske revolucije.

Trocki je u predratnom periodu ukazao na problem šta bi se dogodilo u slučaju da kineska Crvena Armija pobjedi u građanskom ratu protiv Čang Kaj-Šeka. On je prognozirao da će vrhovi Crvene Armije izdati seljačku bazu, a u gradovima, sa pasivnošću proletarijata, doći do spajanja sa buržoazijom, dovodeći do klasičnog kapitalističkog razvoja.

Ovo se nije dogodilo jer na putu kapitalističkog razvoja za Kinu nije bilo napretka. Sa modelom Rusije, staljinističko vodstvo seljačke armije je manevrisalo između klasa, ponekad se oslanjajući na „nacionalnu“ buržoaziju ili seljake, a drugi put na radničku klasu stvarajući jako staljinističko vodstvo po uzoru na Moskvu. Ni u jednom trenutku nije bilo perioda radničke vlasti kao u Rusiji 1917., kada su radnici kroz sovjete kontrolisali državu i društvo.

Kao što i buržoaski bonapartizam manevriše između klasa, ali na kraju brani osnovu kapitalističkog društva, na isti način i proleterski bonapartizam se oslanja na bazu stvorenu revolucijom: nacionalizovanu ekonomiju.

Kineska revolucija je riješila probleme koje buržoasko društvo nije bilo u stanju da riješi. Tri decenije vladavine Čang Kaj-Šeka, bonapartističkog predstavnika finansijskog kapitala, otkrivaju potpunu nesposobnost buržoazije da ujedini Kinu, provede agrarnu revoluciju, zbaci imperijalizam. Buržoazija je mogla samo da otvori novi period propadanja kineskog društva. Ovo je dalo impuls vodstvu seljačke armije da zbace buržoaziju i zahvaljujući modelu Rusije, uspostavi državu po staljinističkom modelu.

Vodstvo je bilo bez internacionalne i marksističke perspektive. Nije bilo svjesne uloge i vodstva proletarijata bez kojeg je socijalizam nemoguć. Staljinističko vodstvo u pohodu na gradove je koristilo pasivnost proletarijata, a tamo gdje su elementi proletarijata djelovali spontano završilo je likvidacijom vodećih učesnika.

Međutim, ukrupnjavanje atomiziranih i odvojenih provincija u jednu ujedinjenu modernu nacionalnu državu po prvi put u istoriji Kine; agrarna revolucija; nacionalizacija sredstava za proizvodnju: sve ovo je dalo snažan impuls razvoju proizvodnih snaga. Kina je napredovala kao nijedna kolonijalna ekonomija decenijama prije.

Kineska birokratija, kao i svaka birokratija sličnog karaktera, zainteresovana je samo u održavanju svoje moći, privilegija, dohotka i prestiža. Ona brani nacionalizovano vlasništvo na kojoj počiva jer joj predstavlja osnovu za dohodak i moć.

Kao što je predviđano, prije nego što je kineska birokratija došla na vlast, mogućnost sukoba između nje i ruske birokratije je bila prisutna. Pokušaj ruske birokratije da postigne dogovor sa američkim imperijalizmom, bez uzimanja u obzir potreba i interesa kineske birokratije, uslovilo je razlaz između te dvije tendencije.

Racionalizacija razlaza „ideološkim“ razmatranjima je bio način da se pokuša dobiti podrška komunističkih partija u svijetu. Kinezi su za trenutak koristili radikalne slogane kao način mobilizovanja podrške među staljinističkim pokretom u svijetu protiv Rusa, posebno među kolonijalnim narodima. Njihova otvorena podrška od strane Staljina, odbila je radnike u Sovjetskom Savezu i Zapadu, među ostalim kalkulacijama, je namjenjena da povuče linije krvi i zbunjenosti među radnike komuniste koji traže marksističko rješenje i „trockizmu“ kao izvornom marksizmu-lenjinizmu.

Zbog radikalnih slogana, kineski poziv je privukao kadrove u staljinističkim partijama koji traže revolucionarni put. U tom smislu, svaka nijansa, svaka pukotina, mora biti iskorištena od strane marksističke tendencije da pronađe put do iskrenih radnika staljinista.

Pravo lice kineskog staljinizma pokazalo se oportunizmom vodstva u kolonijalnom svijetu, gdje su pružili podršku trulim, feudalnim, buržoaskim višim slojevima u mnogim zemljama. Podrška Imamu u Jemenu, krediti Avganistanu, Šri Lanki, Pakistanu, podrška Sukarnu u Indoneziji itd. Iako u nemogućnosti da se takmiči u resursima, koristili su oskudna sredstva kineske ekonomije u takmičenju sa ruskom birokratijom i imperijalizmom. Njihova ideologija, njihove koncepcije, se ne mogu uzdignuti iznad uskog nacionalnog interesa kineske birokratije.

Njihov „internacionalizam“ sastoji se od pokušaja izgradnje instrumenta podrške sličnog kakvu posjeduje ruska staljinistička birokratija. Njihova ideologija, metodi i stavovi su falsifikati marksizma, isto kao i ruske birokratije u različitim stupnjevima razvoja.

Idealizacija staljinizma u njegovom najgrubljem i najrepresivnijem obliku je zbog gore pomenutog razloga nastala iz potrebe da se spriječi bilo kakva tendencija militantnih radnika prema „trockizmu“ i zbog same prirode kineske ekonomije. Kao i ruski prije, ovakav režim, na bazi samostalne kineske ekonomije, može izdržati decenijama, sa svojom oskudnom bazom u industriji u poređenju sa stotinama miliona seljaka. Samo socijalistička revolucija na Zapadu ili politička revolucija u Sovjetskom Savezu može promjeniti ovu perspektivu.

Zlonamjernost sa kojom je birokratija Sovjetskog Saveza podržala Indiju u sukobu sa Kinom, povlačeći svoje tehničare i uništavajući planove sa namjerom da oslabe Kinu, je indikacija pravog karaktera birokratije u Sovjetskom Savezu. Oni su bili spremni da daju izdašne zajmove i pomoć buržoaskim i parazitskim višim slojevima kolonijalnih zemalja sa namjerom da podupru ove režime u takmičenju sa imperijalizmom. Ali prema birokratiji druge radničke države, sa kojom su došli u sukob, pokazali su svoj sebični nacionalni interes.

Slično, Kina - svojim diplomatskim dogovorom sa Pakistanom i posjetom premijera Ču En Lai Africi – oponaša rusku birokratiju u svojim nastojanjima da stekne prijatelje. U Zanzibaru su napravili dogovor sa Sultanom, prije nego što je zbačen sa vlasti; nisu kritikovali vladu Tanganjike, Ugande i Kenije za poziv britanskim trupama protiv svojih buntovničkih jedinica. Kineski staljinisti, ne slučajno, savjetovali su Alžirce da idu „polako“ sa revolucijom. Razlog je bio diplomatski dogovor sa francuskim imperijalizmom. Osnovne perspektive kineskog staljinizma određene su njenim nacionalnim ciljevima da zadrže mjesto u UN-u, i jačanju kineske nacionalne države bilo kojim sredstvima, dogovorom o trgovini sa imperijalizmom itd. Oni su pokušali da mobilišu afričko-azijski blok sa ovim na umu, a ne sa internacionalnom perspektivom socijalizma i socijalističke revolucije.

Razlaz između Rusije i Kine, kao i razlaz između Jugoslavije i Rusije, i sada sa razvojem novog nacionalnog staljinizma u zemljama istočne Evrope, Poljske, Rumunije, Čehoslovačke, Mađarske, je simptom staljinističkog truljenja, a u isto vrijeme i slabost revolucionarnih snaga marksizma u svijetu. Kada bi postojala snažna marksistička revolucionarna sila proletarijata koja bi pripremala revoluciju u industrijski naprednim zemljama, takav fenomen bio bi nemoguć. Za vrijeme mađarske političke revolucije 1956. pred kojom su se birokratije ovih zemalja tresle i ujedinile zbog zajedničke zaštite i podrške, kineska birokratija se ne bi usudila da pokrene kampanju protiv ruskog „revizionizma“. Sve ove birokratije bi se suočile sa kolapsom i padom.

Razlaz staljinističkih birokratija po nacionalnim linijama unosi konfuziju među mase širom svijeta. Čak i među naprednim radnicima, iako stvara određene uslove i prilike za ideje marksizma, dalje komplikuje zadatak revolucionarnog marksizma. Međutim, dugoročno ovo potkopava nekadašnji monolitizam staljinizma i njegov uticaj na mase. Put je pripremljen na osnovu velikih događaja da desetine i stotine hiljada radnika stupi na revolucionarni put. U narednim velikim prevratima na Istoku i Zapadu, socijalnim i političkim revolucijama, staljinizam će se urušiti.

Ipak, jedan od osnovnih zadataka je edukacija najsvjesnijih radnika da se ne inficiraju bilo kojom varijantom staljinizma. Velika je razlika između staljinizma u različitim formama, države, ideologije i prave radničke demokratije, marksizma, kao što postoji razlika između bonapartizma, fašizma i buržoaske demokratske države i ideologije.

Dok branimo progresivne aspekte ekonomije u Rusiji, Kini, Kubi i istočnoj Evropi, u isto vrijeme potrebno je povući fundamentalnu razliku između trule nacionalne birokratske ideologije staljinizma i njegovih država, i svjesne kontrole ekonomije i pokreta prema socijalizmu radničke klase kao što je objašnjeno u metodama i koncepcijama internacionalnog socijalizma.

Kolonijalna revolucija u Aziji, Africi i Latinskoj Americi

Sljedeći neuspjeh poslijeratnog revolucionarnog talasa na Zapadu, kapitalizam se uspio učvrstiti za čitavu jednu epohu. Posljedice su postale uzrok. Novi period kapitalističkog rasta je zahvatio razvijene zemlje, sa većom ili manjom snagom. Rastuća snaga Sovjetskog Saveza sa svojim daleko bržim tempom industrijskog rasta, zajedno sa rastom radničkih država i stabilizacijom moćne Kine, rezultirao je novim odnosom snaga u svijetu između kapitalističkih sila na Zapadu i radničkih država na Istoku.

Ovo je pozadina na osnovu koje su jedan za drugim dolazili preokreti nacionalnih ustanaka i revolucija protiv imperijalističke dominacije i nacionalne opresije. U vrijeme rapidnog rasta proizvodnih snaga u naprednim zemljama, jaz između između industrijskih razvijenih zemalja i „nerazvijenih“ djelova svijeta je postao dva puta veći nego prije Drugog svjetskog rata. Kasniji rast industrije u skromnim razmjerima u ovim zemljama pogoršava društvene suprotnosti.

U ovim zemljama, problemi nacionalne revolucije, agrarne revolucije, likvidacije feudalnih ostataka, nisu se mogli riješiti na staroj osnovi. Ovo je period nacionalnog buđenja potlačenih naroda Azije, Afrike i Latinske Amerike.

Suočeni sa ustankom kolonijalnih masa, imperijalisti su bili prisiljeni da se povuku. Vijek ranije, Marks je objasnio da je samo manjak nacionalne svijesti među seljačkim masama omogućio imperijalizmu da osvoji i dominira u Aziji i Africi. Kada su se probudili, bilo je nemoguće da se cijele nacije drže u lancima. Trocki je u godini pred početak Drugog svjetskog rata objasnio da zadatak „pacifikacije“ kolonijalnih pobuna postaje mnogo skuplji nego što su plodovi eksploatacije kolonija. Ovo se događa u periodu kad su kolonijalni ustanci u ranoj fazi.

Već 1945., iz pobune indijskog naroda, Britanija dolazi do zaključka o potrebi kompromisa sa indijskom buržoazijom i zemljoposjednicima. Ovo je dijelom posljedica radikalnog raspoloženja vojnika savezničkog imperijalizma i radničke klase u Britaniji prema novom ratu za ponovno osvajanje Indije, a djelom zbog straha od ustanka indijskog naroda.

Francuski i holandski imperijalizam je ovu lekciju naučio poslije rasipanja krvi i blaga u Indoneziji, Indokini, Alžiru itd. Burboni (1) u Portugalu sada uče ovu lekciju.

Izostanak revolucije u Evropi i drugim zapadnim zemljama pokrenuo je u isto vrijeme revolucije u najslabijim karikama svjetskog kapitalističkog lanca. Međutim, razvoj staljinizma u Rusiji i njegovo protezanje na Kinu i istočnu Evropu, izostanak revolucije u industrijskim djelovima svijeta, značio je da razvoj permanentne revolucije u ovim nerazvijenim zemljama dobije iskrivljeni obrazac. Degeneracija ruske revolucije, bonapartistički oblik kineske revolucije, bez obzira na njen sjaj, značio je da revolucije u kolonijalnim zemljama počinju sa nacionalno ograničenim perspektivama i sa fundamentalnim deformacijama od samog početka.

Revolucija u Rusiji, koja je počela kao buržoasko-demokratska revolucija završila je u proleterskoj revoluciji sa klasičnim proporcijama, sa dominantnom ulogom proletarijata kao odlučujućom silom revolucije. Kulminirala je Oktobarskim ustankom radničke klase koja se bazirala na internacionalističkim i marksističkim perspektivama. Kineski seljački revolt, koji je kulminirao seljačkim ratom 1944.-1949. koji je bio izveden iz poraza revolucije 1925.-1927., ali potpuno drugačiji po ulozi radničke klase. To je bio seljački rat, prvo kao gerilski rat, koji je kasnije kulminirao osvajanjem gradova od strane seljačke vojske.

Socijalistička revolucija, suprotno svim ranijim revolucijama, zahtjeva svjesno učešće i kontrolu od radničke klase. Bez nje, ne može biti revolucije koja vodi do diktature proletarijata kako su to razumjeli Marks i Lenjin, niti može biti tranzicije u smjeru socijalizma.

Revolucija u kojoj je seljaštvo primarna snaga se ne može podići do razine koju zahtjeva istorija. Seljaštvo ne može imati nezavisnu ulogu; ili podržava buržoaziju ili proletarijat. Gdje proletarijat nema vodeću ulogu u revoluciji, seljačka vojska, sa mrtvilom buržoaskog društva, može biti iskorištena za eksproprijaciju buržoazije u bonapartističkom manevrisanju između klasa i izgradnjom države po modelu staljinističke Rusije.

Buržoazija kolonijalnih zemalja je na svjetsku scenu došla prekasno da bi mogla da igra progresivnu ulogu kakvu je igrala zapadna buržoazija u razvoju kapitalističkog društva. Ona je preslaba, njeni resursi su previše uski da bi se mogla takmičiti sa industrijskim ekonomijama kapitalističkog Zapada. Raskorak između slabe i nerazvijene ekonomije kolonijalnog svijeta i naprednih dijelova se ubrzava. Ovo je pojačano u zadnje dvije decenije sa usponom kapitalizma u naprednim djelovima svijeta. U kapitalističkim ekonomijama Zapada, životni standard masa se apsolutno povećao, iako se i razina eksploatacije povećala, u isto vrijeme došlo je do pada životnog standarda na Istoku. Sa neobičnom dijalektikom revolucije, kolonijalne revolucije su ustvari pomogle ekonomijama naprednih kapitalističkih zemalja stvarajući tržište za kapital i robu.

Imperijalisti, sa izuzetkom Portugala, su prisiljeni da napuste stare metode direktne vojne dominacije u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Ekonomska dominacija sa nominalno nezavisnim državama je postala norma.

Period poslije Drugog svjetskog rata karakteriše neviđeni broj prevrata u kolonijalnim zemljama. Period nacionalnog buđenja potlačenih naroda je veliki u tolikoj mjeri da je i upotreba vojnih sredstava osuđena na propast, kao što svjedoči poraz Britanaca na jednom malom ostrvu kao što je Kipar, ili Francuza u Alžiru.

Ove revolucije i nacionalna buđenja desile su se sa izostankom i kašnjenjem revolucije na Zapadu. Međutim, najveća snaga za promjenu društva, na koju uvijek moramo gledati sa internacionalističke perspektive, još uvijek leži u djelovima kapitalističkog svijeta Zapadne Evrope, Britanije, Japana i SAD-a, i deformisanim radničkim državama Rusije i Istočne Evrope. Sa tačke gledišta promjene u jednom ili drugom društvu, koje je od fundamentalnog značaja za revolucionare uključene u aktuelnu borbu, decenija ili dvije u razvoju društva je od sekundarnog značaja. Rast kapitalističkog svijeta, razvoj ekonomije u nerazvijenim djelovima svijeta, vuku zajedno promjenu na svjetskom nivou. U nastojanju da se takmiči sa napredujućim ekonomijama staljinističkih zemalja, kapitalizam je natjeran da koristi veliki dio sopstvenih društvenih rezervi. Direktna dominacija i kolonijalni danak kao posljedica vojne nadmoći su nestali ili su u procesu nestajanja.

Ekonomska dominacija i nadmoć naprednih kapitalističkih zemalja nad slabim ekonomijama kolonijalnih zemalja ili bivših kolonija sada je veća nego u prošlosti. U isto vrijeme, u samim naprednim kapitalističkim zemljama, rast proizvodnog aparata je doveo do situacije gdje su društvene rezerve vladajuće klase postale sve uže. Rast monopola, rast industrije, industrijalizacija poljoprivrede, dovele su do smanjivanja seljaštva i sitne buržoazije i povećale društvenu težinu proletarijata.

Sa marksističke tačke gledišta, bolja situacija se nije mogla predvidjeti. Potencijalna moć proletarijata u deformisanim radničkim državama i kapitalističkim zemljama nikad nije dostigla veći prostor nego što je to u sadašnjoj epohi. Optimistična perspektiva se otvara u budućnosti. Ogromni razvoj proizvodnih snaga će neizbježno dostići svoj kraj, a rezultat će biti novi period paralize i truljenja, kao što je to bio međuratni period u kapitalističkim zemljama. U Sovjetskom Savezu i Istoku, dalji razvoj proizvodnih snaga će doći u sukob sa stiskom birokratske kontrole. Birokratija će sve više postajati nespojiva sa razvojem društva. Biće otvoren novi period revolucija na Zapadu i političkih revolucija na Istoku.

Sa ovom pozadinom i perspektivom na umu moramo se odnositi prema kolonijalnim revolucijama u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Da je Rusija zdrava radnička država, ili država sa relativno blagim deformacijama iz doba Lenjina i Trockog, onda bi nesumnjivo revolucije u ovim zaostalim zemljama poprimile drugačiji oblik. Kao što je Lenjin optimistično izjavljivao sa prvim talasom revolucionarnog buđenja u zaostalim zemljama svijeta, bilo bi moguće da čak i plemenska područja Afrike „krenu pravo u komunizam“ bez perioda intervencije. Ovo se moglo desiti jedino integracijom ovih ekonomija sa snažno razvijenim Sovjetskim Savezom, na bazi prave i bratske federacije, za dobrobit svih. U svakom slučaju, problem bi bio predstavljen potpuno drugačije; zdrava radnička država u Rusiji vodila bi do pobjede revolucije u Evropi i industrijski razvijenim zemljama svijeta uz postavljanje problema nerazvijenih djelova na potpuno drugi način. To je bila šema Marksa, koji je mislio da ostvarenjem revolucija u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj, ostatak svijeta (sa snažnom industrijskom nadmoći ovih djelova svijeta) bi, htio ili ne, to morao pratiti.

Objašnjenje razvoja revolucije u kolonijalnim zemljama leži u odgađanju i prezrelosti revolucije na Zapadu i deformacijom revolucije u Rusiji i Kini. U isto vrijeme, nemoguće je nastaviti na starim linijama i starim obrascima društvenih odnosa. Ako je, sa istorijske tačke gledišta, buržoazija iscrpila svoju društvenu ulogu u naprednim kapitalističkim zemljama, na sadašnjem stupnju svjetskog društva, još više je nesposobna da izvrši zadatak istorije u kolonijalnim djelovima svijeta.

Trula buržoazija Istoka i rađajuća buržoazija Afrike su potpuno nesposobne da riješe zadatak koji je davno prije riješila buržoazija na Zapadu. U međuvremenu, buržoasko-demokratske i nacionalne revolucije u kolonijama ne mogu biti odgođene. Uspon nacionalne svijesti u kolonijama stavlja zahtjev rješenje tih zadataka pod pritiskom razvijenih zemalja Zapada.

Trulost svjetskog imperijalizma i uspon dvije moćne staljinističke države, Rusije i Kine, rezultiralo je neobičnom ravnotežom svjetskih sila. Buržoaziji i do određene mjere nacionalnoj sitnoj buržoaziji i višim slojevima kolonijalnog društva je dozvoljena uloga koja bi bila nemoguća bez odnosa snaga koje su nastale nakon Drugog svjetskog rata. Čak i preuveličana uloga Afro-azijskog bloka u UN-u (na stranu što one nemaju istu ulogu kad se radi o fundamentalnim pitanjima) je indikacija ove promjene. Takmičenje između Zapada i Rusije i sada Kine za pomoć i podršku vladajućim krugovima u Africi, Aziji i Latinskoj Americi je isto rezultat ovakvog nesigurnog odnosa snaga.

Degeneracija ruske revolucije i jačanje staljinizma tokom cijele jedne epohe je glavni razlog zašto je revolucija u Kini od početka stajala na bonapartističkim osnovama. Ovo je značilo da i revolucije u drugim zemljama Azije, Afrike i Latinske Amerike imaju već spremne bonapartističke modele – koji je u glavama vodećih krugova intelektualnih slojeva povezan kao „socijalizam“. Dok je kineska revolucija ostvarena većim djelom kao seljački rat, a seljačka vojska kao instrument proleterskog bonapartizma, u zadnjim fazama revolucije i poslije osvajanja vlasti samo se usmeno pozivala na vladavinu proletarijata. Ovo je bio slučaj i na Kubi, gdje je seljačka vojska kroz gerilski rat odigrala dominantnu ulogu u revoluciji sve do ustanka proletarijata u Havani. Poslije transformacije buržoasko-demokratske revolucije pod Kastrovim vodstvom u državu po modelu Jugoslavije, Kine i Rusije, takođe je data uloga proletarijatu, ali opet samo u riječima.

Cijela istorija je pokazala da seljaštvo po svojoj prirodi kao klasa ne može imati vodeću ulogu u društvu. Može podržati ili proletarijat ili buržoaziju. Pod modernim uslovima, takođe može podržati proleterske bonapartiste ili bivše vođe proletarijata. Međutim, čineći to, iskrivljenja revolucije su neizbježna. Iskrivljenja u obliku vojno-policijske države.

Svaki marksist koji tvrdi da se bazira na naučnoj teoriji Marksa i Engelsa, sa produbljivanjem te teorije idejama Lenjina i Trockog, objašnjava potrebnu ulogu proletarijata kao vodeće sile koja mijenja kapitalizam novim društvom. Bez socijalističke svijesti ne može biti socijalističke revolucije i prelaza društva u socijalizam. Marksisti kao Lenjin i Trocki nisu isticali ulogu socijalističke svijesti i svjesnog učešća proletarijata u toku socijalističke revolucije i rušenju starog društva zbog idealističkih ili sentimentalnih razloga. Oni su to činili jer bez svjesnog učešća proletarijata u socijalističkoj revoluciji (na Zapadu, uspjeh takve revolucije je nemoguć bez mobilizacije svih snaga proletarijata) i svjesne kontrole i organizacije prelaznog društva, razvoj prema socijalizmu je apsolutno nemoguć.

Nema automatizma proizvodnih snaga bez kontrole radničke države, čak i u visoko industrijaliziranim državama kao što su Britanija i Amerika, samo postojanje države bi značilo kapitalističko preživljavanje iz prošlosti. Bez svjesne kontrole od strane proletarijata, čija diktatura je potrebna da ubrza razgrađivanje elemenata državne prinude nad društvom, država kao u Rusiji i Kini neizbježno postaje samostalna sila iznad društva.

Ako je u Kini buržoazija pokazala nesposobnost da riješi zadatke buržoasko-demokratskih revolucija, događaji su pokazali još veću nesposobnost indijske i ostalih azijskih i afričkih buržoaskih elemenata da riješe probleme koje je istorija postavila pred ove zemlje.

Ova nesposobnost buržoazije, gornjeg srednjeg sloja, zemljoposjednika i sitne buržoazije da riješe ove zadatke postavlja problem permanentne revolucije na iskrivljeni način. Da su postojale jake marksističke partije i tendencije u kolonijalnim djelovima svijeta, problem moći bi bio drugačiji. Stvar bi bila postavljena na internacionalističkim perspektivama. Ali i tada bi produžena izolacija imala isti učinak kao u Rusiji i Kini. Čak i više nego u industrijski razvijenim zemljama Zapada, socijalizam u jednoj zemlji ili u nizu zaostalih zemalja je nemoguće maštanje. Ipak, zadatak razvoja u ovim zemljama je postavljen. Sa svjetskim odnosom snaga, sa izostankom revolucije na Zapadu, sa nedostatkom marksističkih partija u tim zemljama i odnosom društvenih snaga između Zapada i Istoka, između imperijalizma i kolonijalnih zemalja, i društvenim klasama u samim kolonijalnim zemljama, neizbježan je novi i neobičan fenomen.

Na primjer, sa moćnom kineskom revolucijom na svojim granicama, razvoj u Burmi je poprimio neobičan oblik. Od kraja rata, burmansko društvo je dezorganizovano. Nacionalne manjine su vodile stalni rat za samoodređenje i nacionalnu autonomiju u svojim državama, a u isto vrijeme, različite frakcije staljinističke partije su vodile užasni gerilski rat. Jedna vlada je dolazila za drugom, ali svaka je bila nesposobna da riješi probleme burmanskog društva. Slaba buržoazija je nesposobna da stavi svoj pečat na društvo. Kao i kineska buržoazija prije, nesposobna je da ujedini društvo, donese društvenu koheziju i zadovolji glad za zemljom seljaštva ili da slomi ekonomski uticaj imperijalizma. Upečatljiv je simptom novog razvoja u ovim zaostalim zemljama da sve frakcije u Burmi tvrde da su „socijalističke“. Imperijalizam je dominirao društvom vlasništvom nad slabo postojećom industrijom i glavnim ekonomskim snagama kao što su plantaže tikovine, nafta i saobraćaj.

Sa primjerom Kine na svojim granicama, gornjim slojevima i sitnoj buržoaziji postalo je jasno da na putu buržoaskog društva za Burmu nema napretka. Kao i u Kini, u decenijama prije revolucije, buržoazija je bila nesposobna da okonča gerilski rat i osigura razvoj stabilnog društva, provede industrijalizaciju i izgradi modernu državu.

Svaka sledeća vlada je pravila samo slabe pokušaje da razvije ekonomiju. Slabost imperijalizma, nacionalni i internacionalni odnos snaga, doveli su do situacije gdje oficirska kasta dolazi pred problem da pronađe stabilnost unutar društva. U ovim zemljama, razvoj buržoaske revolucije, buržoaske demokratske države i razvoj prema modernoj buržoaskoj demokratiji, zbog odnosa klasa i nacionalnih snaga, i pritiska svjetske ekonomije, nemoguć je na duži period.

Posljedično, neki oblik bonapartizma ili neki oblik vojno-policijske države je bio neizbježan u Burmi. Vojna oficirska kasta je vidjela sebe u ulozi jedinog sloja koji može da „spasi“ društvo od dezintegracije i kolapsa, jer slaba buržoazija očigledno nije mogla ponuditi nikakvo rješenje. Oficirska kasta koja je predstavljala jednu od „socijalističkih“ frakcija, odlučila je da jedini put napretka za Burmu predstavlja model „socijalističke“ Kine, ali su to nazvali „burmanski model socijalizma“. Brzo su krenuli linijama jednopartijske totalitarne države, nacionalizacije naftne industrije, plantaža tikovine i saobraćaja. Započeli su eksproprijaciju i domaće buržoazije. Čak su zaprijetili nacionalizacijom malih radnji. Bazirali su se na seljacima i radničkoj klasi. Ali nisu imali pred sobom model naučnog socijalizma, naprotiv, njihov program je bio „burmansko-budistički socijalizam“.

Isti proces manje ili više vidimo u svim kolonijalnim zemljama. U arapskim zemljama, koje su u stanju previranja posljednju deceniju, započeo je isti proces. U Egiptu je revolucija protiv nesposobnog i korumpiranog režima Faruka (2), agenta imperijalizma, vođena od strane oficirske kaste. Tokom perioda, Naser je usvojio politiku „arapskog socijalizma“.

Monotonija sa kojom se ovakve tendencije pojavljuju je posebno upečatljiva. Veliki dio ekonomije Egipta je nacionalizovan. Velika Asuanska brana, od početka je u vlasništvu države. Tokom ove godine, Naserov režim je nacionalizovao veći dio industrije. Pod udarom ekonomske krize na svjetskom nivou, može se predvidjeti da će vladajuća kasta, uz podršku radnika i seljaka nacionalizovati i ostatak ekonomije. Buržoazija je slaba i nesposobna da pruži otpor. Oficirska kasta koja je izvela revoluciju, sa podrškom i simpatijama masa, je učinila to jer nije bilo perspektive modernog razvoja nacije pod starim sistemom. Nije bilo snaga sposobnih da izvedu takvu promjenu. Imperijalizam je slab i naučio je lekciju iz neuspješnih ratova protiv nacionalnih revolucija i post-ratnom periodu. Sa modelom Rusije, Kine i čitavog niza država, sa primjerom razvoja u Alžiru, nema sumje da će vladajuća sitnoburžoaska kasta (kao i bazom koju Naserov bonapartistički režim ima među radnicima i seljacima) dobiti podršku za potpunu nacionalizaciju proizvodnih snaga. Samo tako egipatska država može stupiti u svjetski razvoj.

Lako je za ovu kastu da igra svoju ulogu jer njihove privilegije i dohodak, njihova društvena uloga je u stalnom porastu. Buržoaski sistem u ovim djelovima svijeta je dekadentan i ne može ponuditi nikakvu perspektivu razvoja.

Najupečatljiviji pokazatelj ispravnosti ove teze su događaji u Iraku. Komunistička partija, kroz kukavički oportunizam i politiku Hruščova da ne uznemirava imperijaliste u ovom djelu svijeta, nije uspjela da iskoristi prednost revolucionarne situacije izazvane padom starog režima. Podsticaj masa završio je u razočarenju i demoralizaciji.

Ipak, Kasimov (3) režim, vodeći rat protiv Kurda u isto vrijeme pripremao je mjere za nacionalizaciju.

Kontrarevolucionarni vojni udar se dogodio da spriječi ove mjere. Ali sada da bi se zadržala na vlasti i uvidjevši bezizlaznost situacije, ista ova kasta koja vodi reakcionarni rat protiv kurdskog naroda i koja je izvela krvavi kontrarevolucionarni udar protiv privremenog režima, najavila je mjere nacionalizacije, koje obuhvataju industriju i banke. Kao i u Alžiru, naftna industrija je izuzeta iz ovih mjera zbog straha od represalija moćnih internacionalnih interesa. Ali tendencija je tu i biće pojačana u narednom periodu.

U Aziji beskompromisni seljački rat za oslobođenje Vijetnama, koji se nastavio punih 20 godina, bliži se uspjehu. Američka pozicija u Južnom Vijetnamu, sutra u Južnoj Koreji, postaje neodrživa. Pokušaj da se održi stara polufeudalna zemljoposjednička kapitalistička država je osuđena na propast, posebno sa primjerom Kine u neposrednoj blizini. Najdalekovidniji predstavnici kapitalizma svjesni su ovog procesa. De Gol, poslije iskustva u Alžiru, razumio je jasno ovaj problem i želi da iskoristi prednost za nacionalne interese Francuske. Razumije se da je američki rat beznadežan kao i francuska pozicija u Alžiru. Oni vide da su zemljoposjedništvo i kapitalizam u ovim zemljama pred krajem. Kako se suočiti sa ovim problemom? Nema pitanja da li će seljački rat pod staljinističkim vodstvom i ograničenim nacionalnim perspektivama revolucionarno zaraziti Zapad. Ovaj dio svijeta je za imperijaliste izgubljen u bilo kojem slučaju. Zašto onda ne pokušati i osigurati pobjedu nacionalno-staljinističkog režima u Vijetnamu i ostatku Indokine nezavisno od Kine, kao što je Jugoslavija nezavisna od Rusije?

Imperijalisti žele da Vijetnam – kada se kao perspektiva prihvati neizbježni kraj kapitalizma – traži pomoć od Francuske, čak i Amerike, s ciljem da vodi politiku nezavisno do Crvene Kine. Perspektiva Amerike u vezi Jugoslavije, Poljske, Rumunije je ista kao i za Južnu Aziju. Njihova politika je politika manjeg zla. Zašto ne izvući najbolje iz lošeg posla i iskoristiti najbolje sve protivrječnosti nacionalno-staljinističkih režima? Ipak oni ne predstavljaju direktnu socijalnu prijetnju razvijenim kapitalističkim zemljama, kao ni Alžir pod nacionalnim vodstvom prema Francuskoj.

U Africi, Nkruma (4) u Gani govori o „afričkom socijalizmu“. Pod udarom događaja nije isključeno da Gana može preuzeti cjelokupnu industriju. To bi se dogodilo ako bi došlo do ekonomske krize na svjetskom nivou.

Sličan proces se odvija i u alžirskoj revoluciji. Počevši kao nacionalno – revolucionarni rat protiv kolonijalnog tlačenja, Alžir se našao u ćorsokaku. Na osnovama kapitalističkog društva, nema rješenja za probleme. Sa rezultatom, korak po korak, Ben Bela i FLN (Nacionalno Oslobodilački Front) je gurnut u smjeru „socijalističkog rješenja“.

Alžiru nedostaje industrijski proletarijat. Rat je pretežno vođen od strane seljačko – gerilske vojske uz učešće seoskih proletera i polu-proletera. Da je vodstvo francuskog proletarijata krenulo revolucionarnim putem, to bi imalo efekta i na alžirsku borbu, ali izdaja francuskih socijalističkih i komunističkih partija je gurnula alžirski narod prema FLN isključivo na nacionalnim osnovama.

Ovo je dovelo do situacije da se francuski radnici i tehničari u Alžiru gurnu u ruke fašističkoj organizaciji OAS ( ajna vojna organizacija). Elementi u Alžiru koji su podržavali socijalističke i komunističke partije napustili su ih i okrenuli se OAS. Ovo je samo pojačalo sukob. Pobjeda revolucije uzrokovala je odlazak francuskih tehničara, majstora i kvalifikovanih radnika u Francusku, što je stvorilo poteškoće novoj alžirskoj državi. Od početka, kontrola Alžira je bila bonapartistička. Ako su u ranijim fazama i postojali elementi radničke kontrole u fabrikama i imanjima koja su oduzeta od imperijalizma, ovo neće imati veliko značenje u budućnosti. Bez industrijskog proletarijata i revolucionarne partije, sa nezaposlenom polovinom stanovništva, režim će sve više poprimati bonapartistički karakter.

Istorija će pokazati da li će ovo biti proleterski ili buržoaski oblik bonapartizma. Razvoj događaja bi trebao gurnuti vodstvo FLN-a i vojske u smjeru uspostavljanja režima sa nacionalizovanim vlasništvom. Sa nacionalnom perspektivom vodstva, socijalnom organizacijom Alžira, izostankom svjesnog proletarijata i sadašnjim svjetskim odnosom snaga, to može biti poznati staljinistički model – deformisana radnička država.

Simptomatičan je proces razvoja ideologije Ben Bele – alžirskog „muslimanskog“ socijalizma. Budistički socijalizam, afrički socijalizam, muslimanski socijalizam i ostali različiti oblici sličnog karaktera, svi imaju u sebi procese koji su se dogodili u zaostalim zemljama svijeta. Razlika između ovih revoucija i proleterskih revolucija kako su zamislili Marks i Lenjin, je u razlici između „budističko-muslimanskog socijalizma“ i svjesnog „naučnog“ socijalizma. Naravno, svaki revolucionar će entuzijastično podržavati razvoj kolonijalnih revolucija čak i na buržoaskim osnovama; svaki udarac imperijalizmu, svako ukidanje nacionalnog ugnjetavanja predstavlja korak napred u borbi za socijalizam i trebao bi biti prihvaćen od svih prosvijećenih elemenata društva.

Razvoj kolonijalnih revolucija u posljednjih 15 godina u bilo kakvoj formi, je ogromni korak napred za svjetski proletarijat i za masu čovječanstva u cjelini. To označava stupanje na scenu istorije naroda koje je imperijalizam držao na nivou životinjskog razvoja, čije postojanje teško da je vrijedno imena ljudskog bića.

Ako revolucionarna radnička klasa pozdravlja kolonijalne revolucije i nacionalnu nezavisnost kao korak napred, čak i u buržoaskom obliku, poraz kapitalizma i zemljoposjedništva, uništavanje elemenata buržoaskog i zemljoposjedničkog društva očigledno predstavlja čak i veći korak napred u napretku ovih zemalja i napretku čovječanstva.

U procesu permanentne revolucije, neuspjeh buržoazije da riješi probleme kapitalističkih demokratskih revolucija, pod uslovima kapitalističkog društva modernog doba, ide prema revolucionarnoj pobjedi.

Čak i pobjeda marksističke partije, sa znanjem i razumijevanjem procesa deformacije i degeneracije Rusije, Kine i drugih zemalja, ne bi bio dovoljan da spriječi deformaciju revolucije po staljinističkim linijama, uzimajući u obzir sadašnji odnos svjetskih snaga.

Revolucionarna pobjeda u zaostalim zemljama kao što je Alžir, u sadašnjim uslovima, iako predstavlja ogromnu pobjedu za svjetsku revoluciju i svjetski proletarijat, uz podršku i pomoć avangarde i svjetskog proletarijata, ne može biti osim na linijama totalitarne staljinističke države.

Iako predstavlja ogromni korak naprijed sa tačke gledišta završetka stagnacije i restrikcije proizvodnih snaga nametnute od strane imperijalizma, kapitalizma i zemljoposjedništva i izlazak ovih zemalja na put modernog industrijskog društva, to ipak ne može riješiti probleme sa kojim će se ova društva suočiti. Na višem nivou će se pojaviti nove protivrječnosti. Odgađanje revolucije na Zapadu znači da revolucije protiv imperijalizma i zemljoposjedsništva krećući se putem proleterske revolucije, dobijaju oblik bonapartističke deformacije.

Uočljiva je slabost „marksističkih“ teoretičara i njihovog manjka svijesti prema problemima socijalističke revolucije , da nigdje problemi različitih zemalja se ne razmatraju sa perspektivom svjetske revolucije i svjetskog socijalizma. Čak i među redovima „4. Internacionale“, pod pritiskom velike istorijske regresije u teoriji i idejama, na marksističku perspektivu se stavljaju panaceje.

Od svih istorijskih tendencija, samo je boljševizam počeo sa jasnom internacionalnom perspektivom. Ruska revolucija je provedena jasno i svjesno kao početak revolucije u Evropi. Ova internacionalna perspektiva, nezamjenjiva i nužna osnova za socijalističku revoluciju, prožimala je ne samo vodeće kadrove već i mase predvođene boljševicima.

Internacionalizam nije sentimentalna fraza, već organski dio socijalističke revolucije. Internacionalizam je posljedica jedinstva svjetske ekonomije, koji je bio kapitalistički istorijski zadatak da razvije ekonomiju u jednu cjelinu. Ako Rusija, sa svojim ogromnim resursima, svjesnim proletarijatom, sa najboljim marksističkim vodstvom, nije mogla riješiti probleme uprkos svojoj kontinentalnoj bazi i resursima, suludo je za marksiste i pomisliti da je u sadašnjem odnosu snaga moguće u bilo kojoj od ovih zaostalih zemalja, u izolaciji od zdrave radničke države imati bilo šta osim bonapartističke države sa većim ili manjim represivnim karakterom.

Internacionalizam i svjesno vodstvo – to dvoje idu zajedno – organski su dio marksizma. Bez njih, nemoguće je poduzeti potrebne korake ka socijalističkom društvu. Nijedna od ovih država, s obzirom na populaciju, nije industrijski razvijena ni kao Rusija u vrijeme revolucije. Industrijski razvoj zaostale ekonomije pod pritiskom imperijalizma i sovjetskog i kineskog bonapartizma, pritisak unutrašnjih protivrječnosti, u ekonomiji nestašice vodi neminovno do uspona privilegovanih slojeva.

Nezavisnost države od masovne baze, što je zajedničko za sve ove zemlje (čak i tamo gdje su imali ili imaju podršku populacije) ukazuje da je u zaostalim zemljama nemoguće započeti proces razgradnje države u društvo. Neophodno razgrađivanje privremenih struktura države, koje znači društvo sa stvranom demokratskom kontrolom i učešću masa je važan uslov zdrave tranzicije u socijalizam. Daljnji razvoj ovih država zavisi od razvoja svjetske revolucije.

U onim kolonijalnim ili bivšim kolonijalnim zemljama gdje je buržoazija uspjela zadržati ravnotežu snaga na duži period, kao što su Indija i Šri Lanka, zadržana je sličnost sa buržoaskom demokratijom. U mnogim državama Azije i Latinske Amerike, buržoaska demokratija se razvila u različitim oblicima na osnovima ekonomskog rasta poslije rata. U Indiji, koja možda ima najjaču buržoaziju, od svih bivših kolonija, ovakav režim se uspio održati, ali buržoazija u kolonijalnim zemljama nema pravu perspektivu.

Ako dođe do dublje ekonomske krize, i ako se kapitalizam održi u Indiji, buržoaska demokratija će biti pred krahom. Da bi se održala, buržoazija će morati krenuti putem buržoaskog bonapartizma. Takav proces je jasan u Pakistanu (5). U drugim zemljama Azije i u skoro svim zemljama Afrike, gornji slojevi društva uspjeli su se održati na osnovu jednopartijske bonapartističke države (Gana, Egipat itd.).

Na buržoaskoj osnovi, takve države osuđene su na truljenje i degeneraciju. Ekonomski, politički, društveno, buržoazija može samo dalje razvijati i pogoršavati probleme društva. U Indiji, buržoazija nije riješila problem zemljoposjedništva, nacionalni problem ili problem kasti. Životni standard, uprkos industrijskom razvoju, je zapravo pao na osnovu povećanja populacije. Od svih ovih država, indijska buržoazija je imala najbolju mogućnosti da krene putem razvoja moderne ekonomije i moderne države.

Imperijalizam je sa jednom rukom ponudio pomoć Indiji, a sa drugom rukom kroz trgovinske sporazume i profitom kroz investicije, je potkopao poziciju indijske buržoazije. Ako je i bilo kakvog razvoja industrije, izvoza lake robe kao što je tekstil, uvoz je bio teške mašinerije. Sa ogromnim razvojem trgovine kroz podjelu rada između naprednih zemalja, imperijalisti su mogli u određenom obimu uvoziti laku robu iz kolonijalnih zemalja.

Međutim, posljednjih nekoliko decenija bile su najbolje ekonomske okolnosti pod kojima ove zemlje mogu funkcionisati u okvirima svjetskog tržišta, za koje su vezane kao Prometej za stijenu, i od kojeg nema bijega. Čak i u ovom pogodnom periodu za kapitalizam kao cjelinu, ekonomija kolonijalnih zemalja, povezana sa ekonomijom naprednih zemalja, pretrpjela je veće propadanje nego u periodu kolonijalne zavisnosti u godinama prije rata. Kada dođe na red da moćne imperijalističke zemlje traže put da se spase od ekonomskog srozavanja, „koncesije“ koje daju kolonijalnim zemljama, zbog straha od revolucija, biće završene da bi se spriječile socijalne eksplozije u naprednim zemljama. Nove konvulzije i nove oluje će se razviti u naprednim zemljama a sigurno i u kolonijalnom djelu svijeta.

Niko, ni Marks ni Lenjin ni Trocki, ne mogu tačno pokazati put razvoja društva. Samo osnovne i šire perspektive mogu se pokazati. Neuspjeh revolucije na Zapadu, degeneracija staljinizma, propast talasa revolucija na Zapadu, odgađanje revolucija u naprednim zemljama i konsolidacija staljinizma na Istoku su pozadina revolucionarnog buđenja kolonijalnih naroda.

U Aziji, Kineska revolucija je udarila pečat na razvoj događaja. Poduhvati američkog imperijalizma u Vijetnamu, Južnoj Koreji i drugim djelovima koji su vezani uz Kinu, samo su zajamčile trule socijalne formacije prošlosti. Ušle su u vakum prouzrokovan izbacivanjem anglo-francuskog i japanskog imperijalizma. Vojno-policijske države u Vijetnamu i drugim djelovima jugoistočne Azije mogu se uporediti sa propalim režimom Čang Kaj Šeka u periodu prije Drugog svjetskog rata.

Slaba buržoazija u ovim zemljama ne može riješiti probleme buržoasko demokratske revolucije. Bez intervencije američkih trupa i američkog novca u Vijetnamu i Južnoj Koreji, ovi režimi bi pali preko noći. Čak i sa podrškom američkog imperijalizma, neumoljivi seljački rat u južnom Vijetnamu, koji se neprekidno nastavio od kraja Drugog svjetskog rata, potkopava režim i pretvara pobjedu seljačke armije sasvim sigurnom. Južni Vijetnam je odgovoran koliko i Čang Kaj Šek. Samo resursi američkog imperijalizma dozvoljavaju bacanje dolara u rupu bez dna.

U neposrednom poslijeratnom periodu, izdajnička politika staljinizma, iznad svih ruske birokratije, pomogla je da se održi ravnoteža snaga u Aziji i posebno u njenom jugoistočnom djelu. Ali nemogućnost pronalaska rješenja na putu razvoja modernog društva ovih djelova svijeta gura ove režime u korpu istorije. Posljedično, na bilo kojem stupnju, kada popusti pritisak američkog imperijalizma, iz bilo kojeg razloga, i čak uprkos ovome, kolaps ovih režima je siguran.

Razvoji u Burmi, Laosu, Kambodži su indikativni za način kako će se ovi procesi razvijati. Na kapitaističkim osnovama nema napretka za zemlje Azije. U ovoj ili onoj formi, neće biti impulsa u smjeru socijalističke revolucije. U Indiji i Šri Lanki sa razvijenim proletarijatom moguće je da se buržoaska revolucija transformiše u socijalističku revoluciju po osnovama klasične ideje permanentne revolucije. Uspostavljanje radničke demokratije bi bio vrhunski uspjeh onog trenutka kad bi buržoaska revolucija bila završena, sa proletarijatom koji bi se kroz revolucionarnu partiju borio za preuzimanje vlasti.

Međutim, u ovim zemljama, čak i pod vodstvom trockističke partije kao što je Lanka Sama (6), osvajanje vlasti od strane proletarijata i čvrsto uspostavljanje radničke demokratije bi bila samo epizoda za kojom bi slijedila deformacija ili kontrarevolucija u staljinističkom obliku ako u relativnom kratkom istorijskom periodu ne bi došlo do pobjede revolucije u razvijenim kapitalističkim zemljama. Naravno, čak i kao „epizoda“ bi bila od ogromnog istorijskog značaja za proletarijat naprednih kapitalističkih zemalja kao i za narode nerazvijenih dijelova svijeta. Ali čak ni najveća revolucionarna teorija ne može riješiti sve probleme bez neophodne materijalne osnove.

Samo kompletna nemogućnost iživljenog kapitalizma da riješi probleme na periferiji može dopustiti osvajanje vlasti u ovim zemljama. Naravno, sa potkontinentom kao što je Indija, pobjeda proletarijata bi imala ogromne posljedice i Britaniji i drugim evropskim zemljama, ako bi se revolucija razvila na linijama kao u Kini 1925-1927. godine sa proletarijatom koji igra odlučujuću ulogu. Sa druge strane, svaki razvoj revolucije po linijama Kineske revolucije 1944-1949. godine, sa seljaštvom i gerilskim ratom, rezultat bi bio isti kao i u Kini.

Međutim, razvoj industrije u Indiji, drugačije tradicije u zemlji, daju proletarijatu veću ulogu u društvenom životu zemlje. Da su indijski marksisti stvorili revolucionarnu partiju na vrijeme onda bi mogli voditi radničku klasu do vlasti sa ciljem uspostavljanja radničke demokratije; sa ciljem vođenja seljaštva za ukidanje zemljoposjedništva, i sa ciljem ujedinjenja zemlje kao koraka ka internacionalnoj socijalističkoj revoluciji.

Staljinistička Kina, sa svojim metodama i ideologijom nije slučajno zasićena uskim nacionalizmom birokratske kaste. U tranziciji iz feudalizma u kapitalizam mogu nastati raznovrsni režimi, iz razloga što je razvoj proizvodnih snaga dobio određeni autonomni napredak; onog trenutka kad su buržoaske revolucije bile završene u Britaniji, Francuskoj i Americi.

Istorijski, zbog okolnosti koje je razradio Trocki u seriji radova a dalje iz razvili britanski marksisti u poslijeratnom periodu, ako se revolucija prvo desi u zaostalim zemljama, ovaj faktor (prekid kapitalizma na najslabijoj karici) je odlučujući u privremenom periodu iskrivljavanja i deformacija revolucije u ovim zemljama.

Nacionalna ograničenja kineskih staljinista, njihovo insistiranje na sukobu sa ruskim staljinistima i mješanju reakcionarnih staljinističkih ideja sa demagoškim antiimperijalističkim zahtjevima je pokazatelj njihove potpune nesposobnosti da zaista shvate probleme svjetske revolucije i njihovih pravih ciljeva i interesa. Čak i rješenje nacionalnih problema „nerazvijenih“ dijelova svijeta je posmatrano samo kao dio diplomatskih manevara kineske države.

Njihova ideja da svaka zemlja formira svoj nacionalni entitet kako bi izgradila svoju formu socijalizma je krajnje reakcionarna. Ali ideja socijalizma u jednoj zemlji“ nije pala s neba; ona je odražavala uske interese birokratske kaste u Rusiji, kao i u Jugoslaviji, Albaniji, Rumuniji i Sjevernoj Koreji, ove ideje odražavaju iste procese i iste kontradikcije.

Britanski trockisti su prije deceniju i pol predvidjeli pobjedu kineskog staljinizma, takođe su predvidjeli mogućnost, čak i neizbježnost, da ova uska nacionalistička klika dođe u sukob i raskid sa svojim moskovskim drugovima. Revolucija u Kini je u tom smislu imala dvostruko kontradiktoran karakter. Progresivna u rješavanju problema kineskog razvoja i davanju moćnog podstreka nacionalnom buđenju dvije trećine čovječanstva koje je bilo osuđeno na glad i bijedu u tzv. „nerazvijeni“ dijelovima svijeta, ali u isto vrijeme je dalje ojačala staljinističku diktaturu u Rusiji i ojačala staljinizam širom svijeta.

U naprednim kapitalističkim centrima, staljinističke partije su mogle uživati, ne samo u smislu prisvajanja ruske revolucije, već i aurom velike kineske revolucije. Istorija kineskog staljinizma pokazuje da svojim dolaskom na vlast i svojom ideologijom, metodama i perspektivom, ne može da se uzdigne dalje od uskog nacionalnog horizonta.

Njihove metode u Aziji, čak i intervencija u korejskom ratu, nisu razmatrane iz internacionalističkih pobuda, već čisto iz strateških političkih i ekonomskih interesa „kineske države“, tj. same birokratije. Njihov oportunistički dogovor sa Nehruovom vladom da ne mijenja društvene odnose feudalne teokratske države Tibet, u zamjenu za dogovor sa indijskom buržoazijom, je prekinut pokušajem kontrarevolucije na Tibetu. Ovo je birokratiju natjeralo da se osloni na kmetove i seljake kako bi uništili staro tibetansko društvo.

Čak i rat sa Indijom oko granice i strateškog puta između Sinkijanga i Tibeta je vođen iz nacionalističkih pobuda a ne da bi se izazvala unutrašnja klasna borba u Indiji. Njihova kritika Moskve i oportunističkih politika francuske, italijanske i drugih zapadnih komunističkih partija, je manje-više naknadno i pokušaj dobijanja podrške politikama, metodama i idejama kineske države. Kineska birokratija nijednom nije podigla ideju elementarnog marksizma - Federaciju Azije na socijalističkoj osnovi.

Nijednom nije razmatran problem rusko-kineske federacije, koji bi automatski bio razmatran da je revolucija u Kini bila izvedena na lenjinističkim principima i da je postojao lenjinistički režim u Sovjetskom Savezu. Prije nego što kineska revolucija i druge revolucije u Aziji krenu putem tranzicije u socijalizam, proletarijat i seljaštvo ovih zemalja će morati izvršiti novu revoluciju, ovaj put ne socijalnu, već političku revoluciju koja će uspostaviti radničku demokratiju.

Istorijski je zadatak, možda i nesvjestan, da ovi režimi pripreme materijalne i društvene snage (istorijski zadatak koji kapitalizam nije bio u sposobnosti da izvrši kao na Zapadu) proletarijata i industrije za izgradnju socijalizma. Pobjeda socijalne revolucije u zasotalim zemljama Azije u deformisanoj formi izaziva unutrašnje društvene proturječnosti sa porastom proizvodnih snaga u isto vrijeme, stvarajući time konfuziju ideja i zadataka socijalizma, kako među naprednim proletarijatom Zapada tako i među cjelokupnim proletarijatom.

Ruska revolucija je izazvala veliko revolucionarno buđenje proletarijata na Zapadu i na Istoku. Podigla je nivo svijesti uspavanog proletarijata Zapadne Evrope do stupnja neviđenog u istoriji. Podigla je nivo marksističkih ideja i teorija na novi i viši nivo. Ideja sovjeta, radničke kontrole, radničke demokratije, prelaznog društva su postale razumljive širokom sloju naprednih radnika na Zapadu.

Ova svijest se uzdigla na osnovi najvećeg demokratskog i socijalnog pokreta masa u dotadašnjoj ljudskoj istoriji. Sa svojim oslobađajućim efektom, teorijskim zaključcima, podizanju svijesti masa, čak i Pariška komuna i Marksove genijalne lekcije blijede pred ovim.

Da je u Kini uspjela revolucija 1925-27, ona bi bila slična događajima 1917. godine. Zato je Trocki uvjereno posmatrao efekte kineske revolucije i njen potencijalni uticaj na Rusiju koji bi doveo do rušenja sovjetske birokratije jer bi mobilisao sovjetski revolucionarni proletarijat. U isto vrijeme, kineska revolucija bi odjeknula i među proletarijatom na Zapadu vezujući revolucije u jedan čvor. Trocki je posmatrao razvoj „permanentne revolucije“ jer je kinesku revoluciju vezao za perspektive svjetskog socijalizma.

Ruska birokratija, odnoseći se ravnodušno prema revoluciji 1949. (Staljin i birokratija nisu vjerovali u mogućnost revolucionarne pobjede čak ni u karikiranom obliku), ipak se nije mogla i nije se odnosila prema pobjedi revolucije u bonapartističkom obliku kao prijetnji svojoj poziciji ili trenutnoj prijetnji sovjetskoj birokratiji.

Neosporna je istorijska činjenica, koju su predvidjeli i objasnili britanski marksisti, da je širenje revolucije u obliku bonapartističkih režima u Kini, istočnoj Evropi i drugim azijskim zemljama, za cijeli istorjski period pojačalo koheziju i uvjerenost u svoju moć sovjetske birokratije.

Treba samo uporediti revoluciju u zaostaloj Španiji, koju je Trocki više poredio sa azijskim zemljama nego modernom evropskom državom, da bi se vidjela razlika revolucije u kojoj proletarijat igra odlučujuću i vodeću ulogu i kakav uticaj ima na nacionalnom i internacionalnom nivou. Da je uspjela španska revolucija 1931-37. ona bi izazvala revolucije u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama Zapadne Evrope. Intervencija na istorijskoj sceni herojskog španskog proletarijata bi takođe potkopao poziciju sovjetske birokratije.

Očajnička podrška sovjetske birokratije buržoaskoj kontrarevoluciji u takozvanoj republikanskoj Španiji je diktirana maničnim strahom od ustanka ruskog proletarijata. Pobjeda u Španiji u nekom obliku radničke demokratije bi glatko dovela do pobjede političke revolucije u Sovjetskom Savezu. U ovoj nacionalnoj i internacionalnoj ulozi proletarijata u revoluciji možemo vidjeti razliku između hibridnog oblika prelaza čak i ako revolucija pobjedi u zaostalim zemljama pod sadašnjim okolnostima i proleterske revolucije kako su je podrazumjevali Lenjin i Trocki.

Ovo nije pitanje sentimentalnosti ili formalizma već organske veze socijalizma i svjesnog učešća i kontrole radničke klase.

Kada uporedimo veliku Kinesku revoluciju sa političkom revolucijom u Mađarskoj (7), vidimo važnost i razliku između revolucije u bonapartističkom obliku i političke revolucije. U Mađarskoj je došlo do trenutnog učešća i ustanka radničke klase kao dominantne sile u revoluciji, organizujući sopstvene organe demokratije i kontrole.

Nakon 20 godina fašističkog terora, nakon 10 godina staljinističkog terora, mađarski radnici su otkrili ustrajnost ideja socijalizma i radničke demokratije kao jedini način razvoja budućeg društva. Radnici, kao da su pročitali program Trockog, su u svakom detalju istakli zahtjeve koje je Trocki (odražavajući ideje, interese i aspiracije proletarijata) izradio kao zahtjeve radnika i političkoj revoluciji u Rusiji.

I dok je revolucija u Istočnoj Evropi i Kini dočekana kao dodatak i proširenje moći, privilegija i interesa birokratije, revolucija u Mađarskoj je izazvala užas u srcima birokrata od Pekinga, preko Moskve do Beograda. Sudbina svih režima u Istočnoj Evropi visi u zraku. Od Španske revolucije nije bilo takvog socijalnog zemljotresa koji je uzdrmao proletarijat Sovjetskog Saveza i drugih radničkih država. Zato je uz manično zahtijevanje Mao Ce Tunga i drugih staljinističkih vođa, sovjetska birokratija morala intervenisati u Mađarskoj i ugušiti revoluciju u krvi prije nego što proletarijat tokom revolucije, kao uvijek u takvim okolnostima, može stvoriti potrebnu marksističku partiju i vodstvo. Vreli plamen revolucije je istopio proleterske jedinice ruske vojske i učinio ih potpuno neupotrebljivim. Njih su morali povući i tek su najzaostalije jedinice iz Sibira netaknute revolucionarnim događajima uspjele ugušiti revoluciju u krvi.

Kao što marksistička teorija i očekuje, revolucija u Kini je bila daleki događaj, sa simpatijama samo među naprednim radnicima proletarijata Zapadne Evrope, tako da se u očima proletarijata Zapadne Evrope nije činila kao događaj direktno povezan sa njihovim interesima i aspiracijama. Mađarska revolucija, kao i Španska prije nje, je odmah probudila interese radničke klase u Zapadnoj Evropi. Osim uticaja na Komunističke partije na Zapadu i napredne radnike, revolucija je takođe dobila odjek među širom masom u fabrikama, radionicama i svugdje gdje su radnici okuljeni zajedno u industriji.

Razlika između efekata sadašnjih revolucija u kolonijalnim zemljama i revolucija u zaostalim zemljama kao u Kini 1925-1927. jeste u učešću klasa po modelu Ruske revolucije u ovom drugom slučaju. Slično je i sa Španskom revolucijom koja je takođe vođena u zaostaloj zemlji. Zbog neadekvatnog proleterskog vodstva ove revolucije nisu dovele do pobjede nad buržoazijom.

Proletarijat je svim naporima kojom ta klasa raspolaže pokušao provesti društvenu transformaciju kao u Rusiji. U Kini i drugim djelovima gdje je revolucija pobijedila nakon Drugog svjetskog rata, mahom sve zaostale zemlje, proletarijat nije igrao istu ulogu kao u Španiji, Kini 1925-7. i Mađarskoj revoluciji 1956.

Drugovi koji su skoro otkrili seljaštvo i poluproletarijat i seoski proletarijat kao glavnu revolucionarnu snagu u u ovim kolonijalnim revolucijama, nisu razumjeli pravo značenje i ulogu koju ove klase igraju. Tamo gdje je proletarijat vođen svjesnom revolucionarnom partijom, sitna buržoazija u gradu i na selu pod čvrstim vodstvom proletarijata može podržati pobjedu radničke klase i uspostavljanje revolucionarne diktature, tj. diktaturu proletarijata. Čak i ovdje to može biti urađeno samo gdje je takva revolucija organski, korak po korak, povezana sa perspektivom i idejom socijalističke revolucije na svjetskoj razini. U Istoriji Ruske revolucije Trocki citira vojnika seljaka na kojeg je uticala propaganda i agitacija boljševizma, koji govori o svetskoj revoluciji kao jedinom spasenju revolucije. Ruska revolucija u zaostaloj zemlji je izazvala "Deset dana koji su potresli svijet".

Ideja oslanjanja na seljačke mase, kao "revolucionarnih elemenata koji nemaju šta izgubiti" i lumpenproletarijata kao revolucionarne sile superiornije od "cijenjenog industrijskog proletarijata" koji ima viši životni standard, kao odlučujuće snage u revoluciji, je ideja Bakunjina (8), a ne Marksa ili Trockog. Istina, ove klase pod uticajem revolucionarnog vodstva proletarijata - ponovo zavisnog od svog revolucionarnog vodstva - može igrati važnu ulogu u revoluciji, kao što je seljaštvo igralo u Rusiji jer se do izvjesne mjere gradska sitna buržoazija stavila na stranu boljševizma.

Ali po prirodi ovih klasa, tamo gdje igraju dominantnu ulogu u tranziciji, gdje su "iskorišteni" u makijavelističkom smislu od strane staljinističkog, bivšeg marksističkog ili bonapartističkog vodstva, ovo ostavlja odlučujući uticaj na revoluciju. Ovakva uloga ovih klasa je moguća samo zbog ćorsokaka svjetskog kapitalizma i imperijalizma na jednoj strani, i postojanja sadašnjeg odnosa svjetskih snaga, latentne moći proletarijata u industrijski naprednim zemljama i postojanja moćnih bonapartističkih deformisanih radničkih država. Ali tamo gdje ove klase igraju dominantnu ulogu u uništavanju kapitalizma u zasotalim zemljama one ostavljaju trag na razvoju događaja.

Revolucionarna seljačka vojska Kine bi se mogla uporediti sa vojskom Kromvela, u smislu da su se vojska i partija spojile u borbi. Koristeći socijalističke fraze, oni nisu mogli imati kolektivnu svijest socijalizma koja se instinktivno razvija kod proletarijata u industriji.

Ove klase mogu igrati ključnu ulogu kao rezervne jedinice revolucije, ali oštrica revolucije može biti samo revolucionarna svijest industrijske radničke klase. Religija i ostale predrasude i praznovjerja nakupljena vijekovima još uvijek igraju važnu i odlučujuću ulogu u ideologiji ovih država. Ovo se odražava u ideologiji i javnim izjavama vođa pokreta, ako u Alžiru, i to je od odlučujuće važnosti u karakteriziranju tipa države koja dođe ili će doći nakon revolucija u ovim zemljama (bez pobjede proletarijata u industrijskim zemljama Zapada).

Ove osobine nisu slučajne. Čak i sugerisanje takvih odvratnosti od strane marksističkog vodstva bilo bi kriminalno. Samo staljinizam i socijaldemokratija su krivotvorile revolucionarnu svijest za ove svrhe. Naravno, uz sve nedostatke, važnost stvarne socijalne promjene za marksiste je odlučujuća. Kako bi se zadržao kontinuitet marksističkih ideja i kako bi se pronašao put do ispravne politike, potrebno je razumjeti neizbježni rezultat uloge vodstva klasa uključujući gradsku i seosku sitnu buržoaziju i odlučivanju socijalne uloge i karaktera revolucije.

Ove klase ne mogu imati nezavisnu ulogu. Tamo gdje ih vodi bivše marksističko vodstvo ili intelektualni sloj sitne buržoazije u nekom obliku - vojni oficiri Burme, Egipta, bivši marksisti Kine, intelektualni slojevi sitne buržoazije u Gani i drugim zemljama - moguće je u istorijskim uslovima na koje smo ukazali gore, sa slabom i trulom buržoazijom, ili u odsustvu prave buržoazije, doći do uspostavljanja prelaznog režima bonapartističke radničke države.

Kada vidimo konfuziju oko ovih pitanja koja prevladava u radničkom pokretu i zahvata čak i napredne slojeve marksističkih kadrova, onda se moramo sjetiti kristalno jasnih ideja Lenjina i Trockog o ulozi države.

Čak i pod najpovoljnijim istorijskim uslovima, sa razvijenim proletarijatom koji igra dominantnu ulogu u društvu, oni su upozoravali na osnovu osnovnih ideja Marska, na opasnost koja ležu u samom postojanju države. Država, da budemo tačniji poludržava, čak i u najnaprednijim zemljama predstavlja izvor opasnosti koji samo najviša revolucionarna svijest i budnost proletarijata i njegovog vodstva može spriječiti od degeneracije i deformacije.

Uspon staljinizma u Rusiji nije bila slučajnost već je razlog izolacija revolucije od naprednih zemalja Zapada. Čak proleterska pobjeda u naprednoj kapitalističkoj zemlji, što je nezamislivo u današnjem odnosu svjetskih snaga, koja se ne bi proširila na druge zemlje bi tokom dugog istorijskog perioda bila u opasnosti degeneracije i kolapsa.

Ali cijeli odnos snaga na svjetskoj razini, cijeli razvoj epohe je takav da bi jedna revolucionarna situacija u Zapadnoj Evropi, Japanu, Britaniji ili Americi bila dovoljna da transformiše svjetsku scenu. Proširila bi se kao požar, puno brže i sa dubljim efektima nego Ruska revolucija.

Hajdemo sada postaviti hipotezu da u zemljama kao što su Italija ili Francuska, gdje proletarijat igra odlučujuću ulogu i gdje je latentna moć proletarijata povećana razvojem industrije, staljinisti pod pritiskom revolucionarnog talasa budu gurnuti na vlast, što teorijski nije isključeno. Istina je da trenutno i italijanska i francuska komunistička partija predstavljaju branioce buržoaske države, ali pod uticajem revolucionarnog talasa, oni bi morali pokazati svoje lijevo lice.

Ako budu gurnuti u smjeru preuzimanja vlasti, to se može dogoditi samo potpunom mobilizacijom, revolucionarnom energijom i sposobnosti za organizaciju i borbu od strane proletarijata. Takav proletarijat ne bi dozvolio razvoj birokratije kao u zaostalim zemljama, gdje proletarijat nije odigrao dominantnu ulogu. Bez mobilizacije proletarijata kao u Francuskoj 1936., u Njemačkoj 1918., Španiji 1936. i 1937., pobjeda nad buržoazijom nije sigurna.

Ali revolucionarna pobjeda bi promjenila situaciju i nacionalno i internacionalno. Staljinistička partija bi se raspršila po svim šavovima. Sa druge strane možemo dati dosta uvjerljivu prognozu da bi novi revolucionarni događaji izazvali trenutnu krizu među članstvom staljinističkih partija u svim industrijskim zemljama, šireći se na zemlje Istočnog bloka.

Događaji posljednje dvije decenije su oblikovani staljinističkim sifilisom. Raskoli svjetskog staljinizma, razvoj nacionalnih devijacija djela deformisanih radničkih država, "nezavisna" uloga Komunističkih partija u kapitalističkim zemljama, preuzimanje značajne uloge sitnoburžoaskog sloja nacionalnih intelektualaca u socijalnim transformacijama u Kubi, Alžiru, Gani i drugim zemljama predstavlja istorijsku potvrdu predviđanja Trockog da će doći do nestanka Komunističke Internacionale kao revolucionarne snage.

Kriza unutar svjetskog staljinizma je takva da je fanatična privrženost nezamisliva, slijepa odanost revolucionarnih radnika, čak i naprednih slojeva, nestala. Ali čak i ovo ima dijalektički oblik. Stari tip staljinista je bio više revolucionaran u svijesti i razumjevanju nego sadašnji sloj u staljinističkim partijama, bar kad govorimo o industrijski naprednim zemljama.

Dvije decenije "mrinih" društvenih odnosa u poređenju sa ustancima u prijeratnim danima, kraja revolucionarnih ustanaka nakon završetka Drugog svjetskog rata su otupile svijest naprednih slojeva unutar staljinističkog pokreta. Dvije decenije teorijskog i šovinističkog otrova je sistematski snizio teorijski nivo staljinističkog pokreta. To se poklopilo sa periodom kapitalističkog uspona i rasta.

Šokovi i pobune u staljinističkom svijetu, 20. kongres, Mađarska, novi raskoli između staljinističkih država, raskol između Rusije i Kine, su među članstvom komunističkih partija otvorili prostor za transformaciju odnosa unutar ovih partija. Članstvo neće više tokom revolucionarnih događaja bez pogovora prihvatiti kontrarevolucionarnu ulogu staljinističkih partija koje su ove vodile u kapitalističkim zemljama u prošlosti.

Međutim, razvoj na ovim linijama će biti komplikovaniji nego što se može predvidjeti. U kritikovanju programa Komunističke Internacionale u ranim fazama, Trocki je predvidio da će teorija "socijalizma u jednoj zemlji" neizbježno dovesti do degeneracije po nacionalističkim linijama svih partija Komunističke Internacionale. Na neobičnom istorijskom načinu ovo se dogodilo nakon događaja u zemljama gdje su staljinisti došli na vlast, kao i u kapitalističkim zemljama.

Briljantno predviđanje Trockog je pokazalo moć marksizma da predvidi i analizira odnose fundamentalnih principa. Ovi principi nastaju iz klasnih odnosa društva. Svaka tendencija u radničkom pokretu koja na svakoj velikoj istorijskoj prekretnici ne analizira događaje sa fundamentalne tačke gledišta, rizikuje da dođe pod uticaj i pritisak neprijateljskih tendencija u radničkom pokretu kao što su reformizam i staljinizam.

Deformisani karakter Kineske revolucije je neizbježni odraz potreba i interesa birokratske elite koja je izgurala seljake i radnike u vođenju države i time je dala karakter vladajućoj kineskoj kliki. U smislu dominiranja državom vladajuće aristokratije, birokratske elite, Kina ima više zajedničkog sa Mandarinizmom (9) nego sa zdravom radničkom državom.

Cijela kritika drugih staljinista je iz nacionalističkih obzira, kao što to radi i staljinistička birokratija u Rusiji. Njihova politika u svjetskoj diplomatiji i intervencija u radničkom pokretu je diktirana nacionalizmom. Najznačajniji aspekt njihove borbe protiv ruske birokratije je nacionalistička orijentacija i perspektiva. Oni idu čak dalje i od Staljina u proglašavanju "vjekovne izgradnje socijalizma u Kini".

Kritika oportunizma Toljatija, Torea (vođa italijanske i francuske KP), britanskih i američkih komunista je povezana sa idejom da "nije njihov posao" i da nisu htjeli da se "mješaju" u unutrašnje stvari ovih partija, već je to odmazda zbog njihovog mješanja u stvari kineske KP. Očigledno je da Kinezi nisu spavali 15 godina i sada odjednom otkrili radove Marksa i Lenjina.

Kritika predloženog Komekon dogovora između država Istočne Evrope i Rusije je najgora vrsta uskog nacionalizma. Istina jest da je Rusija to predložila da pojača kontrolu i dominaciju nad ovim zemljama. Ali rješenje leži u prijedlogu Balkanske federacije država povezanih u federaciji sa Rusijom. Ovo bi onda trebalo povezati sa moćnom federacijom sa Kinom. Ali to je nemoguće postići dominacijom birokratija u ovim zemljama.

Ono što određuje njihovu politiku su uski interesi vladajuće elite. Oni se moraju bazirati na najreakcionarnijim nacionalističkim predrasudama i šovinizmu. Samo partija koja se bori za stvarne interese proletarijata se može bazirati na istinskom internacionalizmu kroz povezivanje ekonomije ovih zemalja za zajedničku dobrobit svih. Potreba za jedinstvenom svjetskom ekonomijom protiv rasipništva i ludosti partikularizma, je prepoznata i od strane buržoazije, dokaz je dogovor o Zajedničkom tržištu. Buržoazija ne može riješiti ovaj problem, već samo može provesti polovične mjere koje će na kraju završiti kolapsom u suprotnošću od "internacionalizma" - nacionalizmom i carinskim zidovima.

Trocki je više puta naglasio da su dva zla u modernoj epohi privatna svojina i ograničenja nacionalnih država. Ovo su dvije kočnice razvoju proizvodnih snaga i razlog zašto je kapitalistički sistem na svjetskom nivou prezreo za svjetsku revoluciju.

U zaostalim zemljama, za privremeni istorijski period, postignuće nacionalne države izbacivanjem imperijalizma ostaje moćna i relativno progresivna snaga. Ali na svjetskoj razini ove zemlje odmah dođu pod uticaj, ograničenja i dominaciju naprednih zemalja.

Ali u zemljama gdje bi proletarijat došao na vlast, da li u naprednim ili zaostalim zemljama, odlučujuća je internacionalna perspektiva. Ova perspektiva bi osudila ohole nacionalističke birokratije. Oni igraju progresivnu ulogu u odnosu na odbranu temelja režima, tj. nacionalizovane imovine, ali reakcionarnu ulogu u odbrani svojih privilegija, koje možemo sumirati u uskom nacionalizmu.

Nije ovdje od prevelike važnosti ići u detaljne teorijske perspektive modernog razvoja i različitih varijanti koje je izložio Trocki u svojim zadnjim člancima, tako izmjenjeni od strane Šahtmana, Dojčera (10) i Klifa. Ali važno je istaknuti činjenicu koju iznosi Trocki da istorijski zadatak nije samo uništenje kapitalizma već i uništenje starih nacionalnih ekonomija koje guše i ograničavaju razvoj proizvodnih snaga.

Trocki daje odlučujuću važnost pitanju reakcionarne uloge nacionalne države i pokazuje da samo uništenje privatne svojine, iako od ogromne istorijske važnosti, može biti samo jedna epizoda bez uništavanja nacionalne države.

Da su ruski radnici zadržali kontrolu svoje države, revolucije u Kini i Istočnoj Evropi ne bi dobile reakcionarni nacionalistički karakter. Problemi u razvoju Sibira bi bili riješeni dobrovoljnom emigracijom desetina miliona kineskih seljaka u Sibir koje bi obučavali ruski tehničari a zajednički resursi ovog bogatog prostora bi bili korišteni za dobrobit svih naroda i stvorilo bi federaciju među njima.

Umjesto ove skromne praktične šeme, ni ruska ni kineska birokratija ograničena svojim kastinskim interesima nije mogla postaviti problem na ovaj način. Kinezi su iz svoje tačke gledišta postavili problem "nacionalnog" socijalizma u kojoj se svaka zemlja razvija na sopstvenim resursima, dok su Rusi zauzeli "internacionalističku" poziciju, tj. korišćenje svoje moćne industrijske snage u dominiranju slabijim ekonomijama manjih staljinističkih država Istočne Evrope. Nacionalna ograničenost kineskog staljinizma vrišti sa svake stranice njihovih dokumenata. Zbog ovoga nema ništa da se bira između ove dvije staljinističke države.

Ironičan je paradoks istorije da je u naprednim ekonomijama Zapadne Evrope degenerisano staljinističko vodstvo obuklo smrdljive krpe prevaziđenog nacionalizma. Oni kritikuju sa nacionalističkih pozicija beznadežne pokušaje buržoazije da prevaziđe ograničenja nacionalne države, zadatak koji moderna buržoazija ne može izvesti, bez obzira na njene smiješne i slabašne pokušaje.

Za marksističko krilo radničkog pokreta svaka kritika staljinističkih frakcija mora početi sa ove tačke gledišta. Nikakve ustupke ne treba dati degenerisanom nacionalističkom krilu staljinizma. Trocki je objasnio slabost 4. Internacionale, uz druge razloge, i zbog snage nacionalističkih ideja i tradicija.

Sada su staljinisti u naprednim zemljama Zapada postali druga reformistička agentura buržoazije, umjesto kao u prošlosti da budu vjerno oruđe spoljne politike ruske birokratije.

Borba između Rusije i Kine daje određenu nezavisnost birokratijama KP. Decenije otrovne i šovinističke propagande su dezorijentisale gornje slojeve KP u naprednim zemljama, zahvativši čak i šire članstvo. Ali velika većina kadrova u opoziciji prema vodstvu traži revolucionarni smjer od Pekinga, i oni se pod zastavu marksizma mogu pridobiti isticanjem ovih aspekata internacionalizma i teorije.

Kadrovi staljinističkih partija su decenijama pogrešno učeni o ovim pitanjima. Naš je zadatak da im priđemo i objasnimo probleme. Trocki je naglasio ove probleme još na početku borbe Lijeve Opozicije. Nije Trocki tek tako odlučio napisati Kritiku predloženog programa Komunističke Internacionale. Decenije su prošle a svaki događaj je pokazao ispravnost ovog pristupa. To je uvije bilo važno u misli Trockog. Zavaravaju se drugovi koji sanjaju o "lakšem" pristupu. Nije ostvarljiv oportunistički pristup, dok se revolucionarni pristup ostavlja za kasnije.

Zašto bi bilo koji kadar ruskog ili kineskog krila prišao nama ako mu nemamo šta ponuditi? Šta im možemo ponuditi na ovome stupnju osim teorije ojačane iskustvom posljednjih decenija. Epizodne kritike će povući te kadrove da postanu kritični prema jednoj ili drugoj strani. Što se tiče masa, mi još uvijek nemamo njihovu pažnju.

Kriza staljinizma je izazvala daljnju konfuziju unutar članstva KP. Nedostatak obrazovanja kadrova fundamentalnim djelima marksizma, degeneracija staljinizma po nacionalističkim linijama, prividni sjaj revolucionarnih pobjeda u Kini i drugim zemljama, izvjesna pobjeda seljačkog rata u Vijetnamu, zamutile su i zbunile dio članstva. Ali sukobi nacionalističko-staljinističkih frakcija, posebno Kine i Rusije, posijali su sjeme kriza unutar staljinističkih partija, posebno u naprednim zemljama.

Trenutni efekat rusko-kineskog sukoba je otežavanje rada marksista među masovnim članstvom KP. Mnogi kadrovi ogorčeni oportunizmom komunističkih partija su pozdravili ono što smatraju "revolucionarnim" skretanjem Kineza. Umjesto moćne Rusije, oni sad gledaju u moćni Peking kao revolucionarni centar. Neće biti zainteresovani za uzgrednu kritiku.

Ipak, sa istorijske tačke gledišta, kriza otvara prostor za potpunu transformaciju na svjetskom nivou. Radnička birokratija u Zapadnoj Evropi je izgubila nekritički entuzijazam svog članstva. Nekritička privrženost članstva u KP je takođe okončala. Ne može biti više od jednog Rima i jednog Pape.

Na bazi velikih događaja u narednim decenijama, kao što je Trocki predvidio, neće ostati ni kamen stare "Internacionale" radničke klase. Promjena svijesti masa će se razotkriti u masovnim Komunističkim partijama, posebno u Francuskoj i Italiji. Članstvo više neće bez masovnog protesta tolerisati izdaje kao 1936. u Francuskoj i Španiji i 1944.-1947. (11) u Francuskoj i Italiji. KP će biti podjeljene od vrha do dna.

Za 4. Internacionalu je važno da napravi jasnu kritiku nacionalizma i kod ruske i kod kineske birokratije. Za 4. Internacionalu u kolonijalnim zemljama, problem je posebno težak. Za seljačke mase je vrlo teško da vide iznad nacionalnog horizonta. Njihov pogled je striktno ograničen. Oni u pravom smjeru mogu biti vođeni samo proletarijatom sa konkretnim povezivanjem njhovih materijalnih interesa sa internacionalnom perspektivom.

Doktrina Marksa, Lenjina i Trockog po svojoj prirodi odgovara pogledima proletarijata na održenom istorijskom stupnju. Naravno proletarijat nije imun na nacionalistički otrov. Zato je vrlo važno pozvati napredne radnike da naglašavaju problem internacionalnog pristupa ne samo u naprednim, već i u zaostalim zemljama. Ako ovo ne razumiju, kadrovi će biti izgubljeni. Ne može biti ustupaka na ovome pitanju nijednoj tendenciji unutar radničkog pokreta.

Naravno, sa tačke gledišta svjetske politike, veličanstvena pobuna kolonijalnih naroda priprema potpuno novi odnos snaga na svjetskoj razini. Ali kada teški bataljoni proletarijata Zapadne Evrope stupe na scenu, odnos snaga će biti potpuno promjenjen.

Trocki je jednom upozorio na mogućnost nestanka 4. Internacionale ako ne pronađe put do masa. Ovo se može pojačati još jednim upozorenjem. Ako se osnovne ideje trockizma ne obogate i razviju u svijesti kadrova, Internacionala može degenerisati i ići za repom lijevih reformista, kineskih ili ruskih staljinista. Ne smije biti empirijskog klanjanja pred događajima, osnovna pitanja se iznova moraju postavljati, a posebno u teorijskim radovima i žurnalima Internacionale.

Problem treba postaviti jasno: ili su kolonijalne revolucije poprimile neobičan oblik zbog odgađanja revolucije u naprednim zemljama... ili nema uloge za 4. Internacionalu osim da bude samoproglašeni savjetnik Kastra, Maoa i Ben Bele.

Ovdje treba jasno naglasiti da sa marksističke tačke gledišta da su argumenti Plehanova i teoretičara menjševizma da Rusija nije spremna za socijalističku revoluciju 1917. ispravni... ako se Rusija posmatra izolovano i van internacionalnih perspektiva boljševizma. Sve druge tendencije, klike i grupe u radničkom pokretu su osuđene na sterilnost i kolaps zbog nedostatka internacionalne perspektive u osnovi svog rada. Kolonijalne revolucije predstavljaju ogroman korak napred za čovječanstvo. Ali njihov uspjeh postavlja nove proturječnosti. Rješenje tih problema može biti odlučeno samo u internacionalnoj areni i pobjedi radničke klase u naprednim zemljama.

Uslovi u kojima su se odigrale kolonijalne revolucije, kako se razvijaju, priprema teren za nove političke revolucije čija je svrha stvaranje radničke demokratije. Zadatak marksizma se nalazi u pripremanju avangarde u razumjevanju ovog razvoja i novih problema koje postavljaju.

Napredni elementi u KP se mogu pridobiti čvrstom osnovom samo ako razumiju osnovni pristup. Pristup u kome su Kinezi u pravu u ovom argumentu ili Rusi u onome, teško će ikoga uvjeriti. To samo može zbuniti trockističke kadrove.

Pravi razlog sukoba između Rusije i Kine mora biti razjašnjen. Za marksiste to može biti samo veliki nacionalni interes obe birokratije, tj. moć, privilegije, dohodak i prestiž vladajućeg sloja u obe zemlje. Ovo ne smije biti rečeno uzgredno već mora biti centralna tema. Nemoguće je objasniti taj fenomen, ako i politiku Laburističke birokratije, na bilo koji drugi način a i dalje zastupati principe marksizma. Ne smijemo se baviti samo ideološkim duhovima i racionalizacijama, već moramo u obzir uzeti stvarne materijalne interese birokratija.

Marksizam i danas ostaje nauka perspektiva. Bez jasne perspektive internacionalni pokret će biti osuđen na degeneraciju i kolaps.

Ovi događaji u kolonijalnim zemljama se odigravaju na osnovu dugotrajnog ekonomskog napretka u naprednim zemljama. Oni su najbolji uslovi koje svjetski kapitalizam može ponuditi kolonijalnim narodima. Šta će se dogoditi neizbježnim padom?

Jednopartijska država nastala iz ovih revolucija i kolonijalnih oslobađanja je bonapartističkog karaktera.

Slaba buržoazija, tamo gdje postoji je gurnuta u stranu, u mnogim dijelovima Azije i Afrike ona uopšte i ne postoji. Intelektualci i viši slojevi sitne buržoazije su dobili kontrolu. Ovo je situacija u Kongu, Gani i bivšoj britanskoj istočnoj Africi.

Pod uslovima krize, u Aziji, Africi i Latinskoj Americi stvari će krenuti u smjeru socijalne revolucije u ovome neobičnom obliku. U Južnoj Africi postoji industrijski proletarijat koji može odigrati odlučujuću ulogu kao u Rusiji.

Najočiglednija odlika ovih režima je nemogućnost rješavanja problema zastarjelih nacionalnih granica. Naser nije uspio ujediniti arapske države. Kenjata se hvalio manevrisanjem sa imperijalizmom da bi dobio nezavisnost pretvarajući se da osniva Istočnu Afričku Federaciju! Pokušaj Nkrume da napravi sveafričku federaciju nije uspio. Svi oni ne mogu riješiti fundamentalno pitanje. Karakter režima nastalih iz kolonijalnih revolucija je zbog odgađanja preuzimanja vlasti proletarijata u naprednim zemljama. To je daljnje jačanje činjenice da je kapitalizam prezreo za socijalističku revoluciju.

Tamo gdje određena klasa kasno stigne na istorijsku scenu i nije u mogućnosti da igra ulogu koju istroija zahtjeva, njen zadatak preuzimaju druge klase i socijalne snage. U prelazu iz feudalizma u kapitalizam, kao u Japanu, vladajuće plemstvo se transformisalo u industrijsku vladajuću klasu. Ovo je obilježilo japanske društvene odnose sve do danas. U Njemačkoj je nemogućnost buržoazije, kao što su istakli Marks i Engels, da junkeri djelomično izvedu zadatke buržoasko-demokratske revolucije. Ovo je ostavilo znak na njemačke društvene odnose, ali je i ostavilo uticaj na Njemačku za cijeli istorijski period.

U sadašnjoj epohi je apsurdno vjerovati da se buržoaska država može razviti na normalnim linijama u Keniji, Iraku ili Cejlonu. One su kasno stigle na istorijsku scenu i nema prostora za njhov razvoj kao buržoazija u Francuskoj, Britaniji ili Americi. One se ne mogu nadati takmičenju sa moćnom industrijskom infrastrukturom naprednih zemalja.

Ove zemlje ne mogu ostati samo snabdjevači sirovina i hrane u zamjenu za industrijske proizvode pod prijetnjom kazne kolapsa i propadanja. Na kapitalističkom putu za njih nema stabilnog industrijskog razvoja. Mora se naći drugi put ili napraviti prostor za anarhiju novih snaga.

Već postoji spreman model bonapartističke klike u Moskvi. Nije uzalud Hruščov sa zadovoljstvom na putovanju u Egipat pratio razvoj nacionalističkih režima u Africi. Njegova zamjerka Arefu, diktatoru u Iraku, je izazvala nacionalizaciju u Iraku i izdašnu rusku pomoć, Hruščov je istakao da ovi narodi slijede put "socijalizma" bez da imaju "Komunističku" partiju. Rekao je da je to primjer Rusije!

U ovim zemljama nema snaga otpora starog sistema. Ovaj pokret kolonijalnih naroda se odvija na perifernim i slabim karikama svjetskog kapitalizma. Cijelo čovječanstvo dobija ovim promjenama. Ali bi užasna izdaja bila proglašavati ove režime autentičnim socijalizmom. Pod uslovima zaostalosti, oni mogu biti samo karikature, posebno tamo gdje nema nezavisnog pokreta proletarijata. Ni buržoazija ni staljinistička birokratija ih ne posmatra sa strahom kako bi posmatrali jednu zdravu proletersku revoluciju. Ove bitke su iako važne samo prvi obrisi svjetske proleterske revolucije. Oni pojačavaju svoje rezerve. Ali takođe i razvijaju nerješive proturječnosti na većem stupnju nego prije. Kada dođe do bitaka u naprednim zemljama, svjetska situacija će se potpuno promjeniti. Nije isključena ni politička revolucija u zemljama Istočne Evrope i Rusije. Režim radničke demokratije sa punim slobodama i polu-državom a ne totalitarna kontrola bi bila signal cijelom svijetu. Socijalistička Evropa, Japan i Amerika bi vodile aziju, Afriku i Latinsku Ameriku direktno u komunizam u Svjetskoj federaciji.

Ova perspektiva mora biti na umu tokom rada svakom kadru u svim zemljama svijeta. Van ove perspektive nema puta naprijed za zaostale dijelove svijeta a ni za cijelo čovječanstvo.





Napomene

(1) Burboni su bili vladajuća dinastija u Francuskoj do revolucije 1792.. Kratko su se vratili na vlast od 1830-1848.. U Španiji su Burboni skoro neprekidno vladali od 1700-1930. Ovdje se koristi za vođe koje malo ili ništa ne uče iz istorije.

(2) Kralj Faruk l je zbačen s vlasti 1952. Gamal Naser je bio premijer od 1954. - 1956., a predsjednik od 1956. - 1970. 1956. godine je nacionalizovao Suecki kanal.

(3) Abdul Kasim je postao premijer Iraka 1958. godine nakon vojnog udara. Kurdi su većinsko stanovništvo u Kurdistanu, području koje pokriva Irak, Tursku, Siriju i Iran. U svakoj državi su Kurdi potčinjena nacionalna manjina.

(4) Kvame Nkruma je bio premijer Gane od nezavisnosti 1957. godine, postao predsjednik 1960. i vladao do 1966. godine kada je zbačen vojnim udarom. Ahmed Ben Bela je bio izabrani premijer Alžira od nezavisnosti 1962. godine i postao predsjednik 1963. dok nije zbačen 1965. godine.

(5) Pakistanski Ustav 1956. i 1962. je oba puta zamjenjen vanrednim stanjem.

(6) Glavna radnička partija na Šri Lanki kasnih 40-ih, 50-ih i 60-ih je bila Lanka Sama Samaja partija. Originalno trockistička partija koja je degenerisala i ušla u koaliciju sa buržoaskim SLFP i do 70-ih izgubila svu masovnu podršku.

(7) 1956. godine radnici u Mađarskoj su se pobunili protiv vladajuće birokratije. U šest sedmica su organizovali dva generalna štrajka i dva ustanka. Na kraju su poraženi intervencijom ruskih tenkova.

(8) Mihail Bakunjin, ruski osnivač anarhizma.

(9) Mandarinci su bili kineska civilna služba i državni birokrati od ranog vremena Han dinastije do 1911. godine. Govoreći specifičnim dijalektom i noseći različitu odjeću, zauzimali su privilegovanu poziciju u društvu.

(10) Isak Dojčer se pridružio KP Poljske 1926., izbačen 1932. zbog opozicije staljinizmu. Napisao biografije Staljina i Trockog.

(11) Sa porazom njemačkih okupacionih snaga 1944., radnici Francuske i Italije su krenuli revolucionarnim smjerom. Komunističke partije su ušle u vladu "nacionalnog jedinstva" koje su vladajuće klase iskoristile da uguše radnički pokret. Kada je opasnost prošla, KP su izbačene iz kabineta vlade.