Petog kolovoza 2025. Hrvatska i Srbija su obilježile 30. godišnjicu Vojno-redarstvene operacije “Oluja”. I dok je suštinska ideja ovih obilježavanja ista – osnaživanje vladajućih režima i opravdavanje postojanja današnjih postjugoslavenskih republika – načini na koje se ovaj datum obilježava su veoma različiti, kao što su različite i njegove interpretacije u mitologijama vladajuće klase u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatskoj se ovaj dan od 1996. obilježava kao “Dan pobjede i domovinske zahvalnosti”, i prema riječima premijera Andreja Plenkovića ovaj državni praznik obilježava hrabrost i žrtvu hrvatskih branitelja poginulih u ratu, kao i očuvanje integriteta hrvatskog teritorija te praktični završetak rata u Hrvatskoj. Dan se tradicionalno obilježava vojnim paradama i domoljubnim koncertima, a vrhunac manifestacije označava simboličko podizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi. U Hrvatskoj tako prevladava interpretacija kako Oluja predstavlja oslobođenje okupiranog teritorija i okončavanje srpske pobune koja je bila okosnica hrvatskog rata za neovisnost, ili kako ga se u Hrvatskoj naziva, Domovinskog rata.

Suprotno tome, u Srbiji se od 2015. ovaj dan obilježava kao dan žalosti, dan kada je, prema srpskim izvorima, čak do 300 000 hrvatskih Srba protjerano, oko 2 000 ubijeno, a njihove kuće su spaljene kako bi im se onemogućio povratak. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovaj događaj opisuje kao najveću tragediju koja je zadesila srpski narod od Drugog svjetskog rata. Ovim se povodom organiziraju festivali javnog žalovanja, povodom kojih se dovode politički podobni izbjegli krajiški Srbi kako bi podijelili svoja svjedočanstva, a politički vrhovi Srbije i Republike Srpske tu priliku koriste kako bi pokazali tobožnju empatiju sa žrtvama progona i obrazložili zašto je važno štititi prava srpskih populacija tj. ekonomske i političke interese srpske vladajuće klase u državama regije.

Zamah leptirovih krila

Stoljećima je Balkan bio sinonim za ratove i nacionalne sukobe. Riječ "balkanizacija" prešla je u engleski jezik kao izraz cijepanja cijelih regija u sitne zaraćene države. Iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat pojavila se na Balkanu, koji je također odigrao značajnu ulogu i u Drugom svjetskom ratu.

Nakon Prvog svjetskog rata, kao rezultat dogovora imperijalističkih sila Velike Britanije i Francuske, ratnih ciljeva Srbije, težnje dijela slovenske i hrvatske buržoazije da zaustave teritorijalne pretenzije Italije i Njemačke i potrebe za zaustavljanjem revolucionarnog vrenja na kraju rata - nastaje Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvana Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina SHS je nastala ujedinjenjem Srbije i Crne Gore s bivšim austrougarskim teritorijima Hrvatske, Slovenije, Vojvodine i dijela Banata, kao i dijelova turskog carstva u koje su spadale Makedonija i Kosovo. Kraljevina Jugoslavija bila je država gdje je dominantnu ulogu imala srpska vladajuća klasa na čelu sa dinastijom Karađorđević. U ovim okolnostima nije bilo moguće riješiti nacionalno pitanje, te je jedini način za održavanje državnog jedinstva bilo provođenje represije gušenjem nacionalnih prava hrvatskog, slovenskog, makedonskog i albanskog naroda. Odnosi između hrvatske i srpske vladajuće klase su zahvaljujući srpskoj dominaciji postali posebice napeti, što je uz neravnopravnost hrvatskog naroda unutar Kraljevine Jugoslavije stvorilo plodno tlo za širenje nacionalističkih i separatističkih ideja.

Tokom Drugog svjetskog rata nacistička Njemačka uspostavila je marionetsku državu NDH na tlu današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srijema koja je bila odgovorna za masovno ubijanje Srba, Židova i Roma. Nacionalno pitanje na Balkanu se i tada koristilo kao alat imperijalističkih sila da zlostavlja, manipulira i eksploatira balkanske narode.

Nakon pobjede partizanske vojske pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije i Josipa Broza Tita 1945. godine činilo se kao da je nacionalno pitanje balkanskih naroda razriješeno unutar SFRJ. Jugoslavenska revolucija jeste predstavljala veliki iskorak za sve narode ovog dijela Balkana. Ukidanje kapitalizma i stvaranje ekonomije zasnovane na planskoj privredi omogućilo je podizanje standarda radničke klase i seljačkih masa Jugoslavije na do tada u povijesti neviđenu razinu. Međutim, težnja izgradnji socijalizma u jednoj zemlji i birokratsko upravljanje privredom i društvom, bez prave radničke demokracije, neminovno su doveli do ekonomske stagnacije i pripremili plodno tlo za buđenje nacionalističkih demona za koje se smatralo da su prošlost jugoslavenskih naroda.  

U okolnostima posustajanja jugoslovenske ekonomije dolazi do postepene ekonomske reforme iz planskog upravljanja, te sve se više uvode tržišni elementi privrede koji dobijaju novi zamah Privrednom reformom 1965., direktna posljedica koje je ekonomska kriza krajem 60-ih. S ovim dolazi do paralelnog rasta moći republičkih birokracija i širenja društvenog nemira među stanovništvom, koje je počelo tražiti alternativu degeneriranom sustavu pod kojim je živjelo.

Gušenje studentskih nemira 1968. godine u Jugoslaviji  dovodi do toga da se kontradikcije između republika i interesa republičkih birokracija manifestiraju u tzv. “hrvatskom proljeću”. Tokom “hrvatskog proljeća” hrvatska birokracija zahtijeva veći stupanj autonomije i pravo zadržavanja stranih valuta na tlu Hrvatske. Kriza je sanirana intervencijom Tita. Hrvatsko proljeće, a po uzoru na njega i kasnije srpsko, pokazuje tadašnje sve veće tendencije birokacije ka pribjegavanju nacionalizmu kao alatu za ostvarivanje svojih namjera. Pa je tako u 70-ima izmijenjen grb nogometnog kluba Dinama i u njega umetnuta hrvatska šahovnica da bi se pokazao novi smijer birokracije koja je išla sve više ka osamostaljenju od Beograda.

Paralelno s tim radnička klasa diljem Jugoslavije pruža otpor idejama vladajućih birokrata. Radničko nezadovoljstvo kulminiralo je krajem 80-ih kada militantni hrvatski i srpski radnici ujedinjeni tokom štrajkova, od kojih su najznačajniji oni u Borovu i Kninu iz perioda 1989. do 1991. godine, ukazuju na to da u ovom periodu neposredno uoči raspada Jugoslavije i dalje ne postoje nacionalne tenzije već upravo suprotno, radnička klasa se organizira instinktivno projugoslovenski i na klasnoj osnovi. Međutim radnička klasa se za svoje interese mogla izboriti samo preuzimanjem vlasti što je bilo nemoguće bez prave revolucionarne komunističke partije. Ovaj nedostatak komunističke alternative omogućio je da kontrarevolucija preuzme primat.

Pod pritiscima pada Sovjetskog Saveza i želje republičkih birokrata da postanu prava kapitalistička klasa planovi za restauraciju kapitalizma na području Jugoslavije započeli su reformama Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika predsjedništva Saveza komunista Hrvatske, 1989. godine. Plan ove gospodarske reforme stvoren je  uz pomoć SAD-a i tadašnje Busheve administracije kojoj se Jugoslavija zadužila velikim kreditima u nadi izlaska iz ekonomske krize.

Tada Marković osniva Reformsku stranku s jugoslavenskim unitarističkim programom koji ima namjeru provesti restauraciju kapitalizma pritom održavajući živom Jugoslaviju u konfederalnom obliku.

Istovremeno u Hrvatskoj rastu druge tendencije te nastaje stranka HDZ, potpomognuta njemačkim imperijalizmom sakupljajući članove iz dijaspore i disidente iz SFRJ nacionalističkih načela.

Kulminaciju trenda pojačanog nacionalizma, kao oružja za provođenje interesa pojedinih birokrata, možemo vidjeti u radikalizaciji vlasti Socijalističke republike Srbije pod Slobodanom Miloševićem, čiji govor na Gazimestanu 1989. predstavlja simbolički početak nove ere jugoslavenske politike. Svjestan da neće moći zadržati vlast ukoliko barem prividno ne sprovede sistemsku reformu, Milošević je u tom periodu drastično promijenio retoriku te je počeo koristiti srpski nacionalizam kao alat za upravljanje narodnom voljom, sve u svrhu daljnje privatizacije i uvođenja slobodnotržišnih reformi na nagovor Međunarodnog monetarnog fonda, te kako bi osigurao vlastiti ostanak na vlasti kroz tranzicijski period.

Hrvatska partijska birokracija prolazila je generalno kroz sličan trend. Međutim, radi nemogućnosti razrješenja goruće ekonomske krize i pod pritiskom radničke klase gubi povjerenje masa. Istovremeno nacionalistička retorika Miloševića i širenje ideja “Velike Srbije”, posebice nakon događaja na Kosovu, daju prostor etabliranju HDZ-a među hrvatskim narodom, na čelu sa autoritativnim Franjom Tuđmanom koji kao bivši general i snažna ličnost može konkurirati sve više rastućim centralističkim tendencijama srpske birokracije. Na taj način HDZ zadobiva vlast na prvim izborima nauštrb reformskih snaga Ante Markovića i SKH. No, bitno je naglasiti, otvorena neovisnost rijetko je bila spominjana, a retorika vladajućih bila je usmjerena na postizanje većeg stupnja autonomije unutar Jugoslavije. Tako je na famoznom referendumu 1991. 92% hrvatskih građana uz izlaznost od 83% glasalo za povećanje autonomije Hrvatske to jest za konfederativni ustroj Jugoslavije, no nijedno od dva postavljena pitanja nije spominjalo nezavisnost (!), već su se ticala prava Hrvatske na slobodniju vanjsku politiku te odbacivanje Miloševićevog prijedloga o reustroju Jugoslavije u centralizirani oblik.

Istovremeno se odvija ključna intervencija njemačkog imperijalizma kojom Njemačka, tokom očiglednih tadašnjih problema u Jugoslaviji i sve izglednije restauracije kapitalizma, nastoji proširiti svoj utjecaj na jugoslavenski prostor. Tadašnji kancelar Njemačke Helmut Khol priznaje neovisnost Hrvatske unatoč protivljenju Francuske i Velike Britanije i generalno planu EU. Do tada je bio posve moguć čak i scenarij mirnog razrješenja jugoslavenske krize i stvaranja konfederacije bez rata. Međutim njemačka podrška omogućuje HDZ-u slobodnu volju intepretacije rezultata referenduma unatoč protivljenju tadašnje oporbe u hrvatskom saboru odnosno socijaldemokrata pod vodstvom Ivice Račana. S danom proglašenja neovisnosti Hrvatske, neovisnost proglašava i Slovenija te započinje rat između Hrvatske i krnje Jugoslavije i kompletnog reakcionarnog razbijanja SFRJ.

Paralelno događajima u ostatku Hrvatske, recipročan proces tekao je u odmetnutim područjima pod srpskom kontrolom. Kao odgovor sa jedne strane na Miloševićevu radikalizaciju oko pitanja Srba na Kosovu, a sa druge strane na HDZ-ove separatističke težnje i rehabilitaciju nacionalističke reakcije, dolazi do razvoja težnje ka odcjepljenju od Hrvatske i pripajanju Srbiji u okviru Jugoslavije. Milošević iskorištava plaćene kriminalce i nacionaliste da organizira napade po hrvatskim selima te financira samoproglašenu Republiku Srpsku Krajinu na teritoriju Republike Hrvatske. Nacionalistička retorika koju Milošević širi na prostoru se Krajine primila primarno iz egzistencijalnog straha, pošto su zvjerstva koja su ustaše proveli nad Srbima u Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata još bila u živućem sjećanju. U tim je okolnostima čelništvo novonastale Republike Srpske Krajine sazvalo paralelni referendum o neovisnost od Hrvatske, očekujući svakoga časa odluku Hrvatske o odcjepljenju od Jugoslavije. Okolnosti održavanja ovog referenduma još su maglovitije nego onoga u ostatku zemlje, no prema navodima vlade RSK izlaznost je iznosila 95%, od čega je 91% glasovalo za odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Srbiji, nakon čega je vlada na čelu sa Milanom Martićem proglasila neovisnost. Ovim je činom službeno započelo ratno stanje između RSK i Republike Hrvatske.

Zatišje pred Oluju

Činjenica rata u Hrvatskoj je da se u većini Krajine radilo o sukobu niskog intenziteta. Unatoč Miloševićevim obećanjima vojne pomoći, zbog kaosa rata u BiH i teritorijalne nekonzistencije RSK, Milošević nije mogao pružiti značajnu podršku pobunjenicima van Istočne Slavonije. Istovremeno, Hrvatska je uslijed predratnih sporazuma s Miloševićem i embarga na oružje koji SAD podiže nad područjem cijele bivše Jugoslavije bila u suštini razoružana. Teritorijalna obrana je bila raspuštena a službena vojska bila je praktički nepostojeća sve do kraja 1991. U tim oklonostima, hrvatska se vlada prvotno oslonila na Zbor narodne garde (ZNG) i odrede MUP-a, ali i na paravojne formacije pod upravom neofašističke Hrvatske stranke prava, takozvanih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Brigade HOS-a bile su u pravilu predvođene povratnicima iz ustaške emigracije te sitnim kriminalcima koji su u Jugoslaviji bili podvrgnuti represiji, i radi toga su osjetili osobnu mržnju prema toj državi, a zahvaljujući svojim ideološkim korijenima i prema Srbima uopće. Ova situacija pogodovala je popularnosti HSP-a među narodom, i dovela je do značajnog rasplamsavanja antisrpskog sentimenta u hrvatskom društvu. S druge strane, nacionalistička retorika  i društveni sentiment još su jače okrenuli Srbe protiv Hrvata i osnažili narativ o ratu na život i smrt. Civilna populacija je postepeno postala uvjerena da će ju, ukoliko hrvatska strana prevlada u ratu, čekati ista sudbina koja je zadesila njihove sunarodnjake u NDH 50-ak godina ranije. Tom je sentimentu pripomogla paralelno sa hrvatskom, nacionalistička retorika Miloševića i ekstremnih nacionalističkih elemenata u Srbiji poput Šešelja koji su širili antihrvatsku propagandu uvjeravajući srpski narod da su svi Hrvati “ustaše i pozivajući se na NDH koju je u stvarnosti za njezina postojanja podržavalo manje od 10% Hrvata.

Tokom rata, položaj Hrvatske se iz dana u dan poboljšavao. Nakon pada Vukovara krajem 1991. te javne objave srpskih zločina u Bosni, hrvatska je strana u ratu stekla relativnu podršku međunarodne zajednice, a prvenstveno zapadnih sila. Krajem 1991. zarobljen je veliki broj vojarni JNA, što je osiguralo značajan dio vojne opreme potrebne za opremanje novonastale Hrvatske vojske. Zahvaljujući svom geografskom položaju, "žmirenju" Zapada na jedno oko i dugogodišnjoj suradnji s pljačkaškom tranzicijskom mađarskom vladom, Hrvatska je istovremeno uspjela osigurati stabilan priljev strane vojne opreme, što je omogućilo konsolidaciju Hrvatskih oružanih snaga te kastriranje i na kraju ukidanje HOS-a između 1991. i 1992. Tako je 1992. označila početak relativno stagnantnog sukoba, gdje ni HV ni vojska RSK nisu imale snagu potrebnu za osiguranje apsolutne pobjede nad drugom stranom. Ipak, dok je hrvatska snaga rasla, RSK je postepeno slabila.

Prostori koje je držala RSK bili su najnerazvijeniji dio predratne Socijalističke Republike Hrvatske. Radilo se o teritoriju koji je bio izrazito ruralan – Knin je sa svoje 23 tisuće stanovnika bio najveći grad RSK van Istočne Slavonije, te je industrijska razvijenost ovih krajeva bila zanemariva. Uz to, ovi prostori bili su desetljećima pogođeni posljedicama urbanizacije Jugoslavije, koja je izazvala ogromnu seobu mladog, radno sposobnog stanovništva u industrijske centre u zapadnim dijelovima zemlje. Iz ovoga je razloga prosječna dob na prostorima RSK 1991. bila iznad 50 godina, što je značilo da je među već malom populacijom bilo ispod prosječno malo vojno sposobnih muškaraca. Ovaj podatak potkrepljuje i statistika UN-a, koja navodi kako je za vrijeme VRO Oluje smrtno stradalo oko 1 600 stanovnika RSK, od kojih su oko dvije trećine bili vojnici, a oko tri četvrtine je bilo starije od 50 godina. Evidentno je kako ovaj politički entitet nikada nije bio sposoban izdržati produljeni ratni sukob bez direktne podrške iz Beograda.

Što se zapravo dogodilo?

Hrvatsko je vojno zapovjedništvo polovinom 1995. ustanovilo kako je dozreo trenutak za provođenje konačnog udara protiv pobunjene RSK, nakon što su razvoji rata u Bosni osigurali potpunu nemogućnost značajne vojne pomoći RSK iz dijelova BiH pod srpskom kontrolom. U ranim jutarnjim satima 4. kolovoza 1995. je tako počeo koordinirani udar hrvatske vojske iz četiri pravca – iz smjera Karlovca i Zagreba spram Siska i Korduna, iz smjera Gračaca prema Kninu te iz smjera Gospića prema bosanskoj granici. Istoga jutra, uvjeren u beznadnost situacije, a prema nekim navodima u namjeri da primora odgovor Beograda, predsjednik RSK Milan Martić naredio je evakuaciju cjelokupnog civilnog stanovništva Like i Dalmatinske Zagore. Ovo je izazvalo panično povlačenje desetaka tisuća ljudi, koji su spakovali samo svoje najvrijednije potrepštine i zaputili se isplaniranom rutom prema Bosni i Srbiji, često na traktorima pošto nisu posjedovali osobne automobile. U kasnijim satima evakuacijska naredba izdana je i za terirorije Korduna i Banije, no u tom trenutku je samovoljna evakuacija tih krajeva već bila započela, pošto se pročulo da je u planu generalna evakuacija čitave RSK.

Slike tisuća staraca, žena i djece naguranih u traktorske prikolice koje su često vozili golobradi dječaci, čiji su roditelji i djedovi bili na ratištu obišle su svijet i izazvale osudu međunarodne javnosti. Hrvatska se vlast branila tvrdeći da su krajiški Srbi samoinicijativno pobjegli pred nadolazećim hrvatskim trupama, te da su poklekli pred srpskom propagandom koja je bez razloga zastrašivala hrvatskom odmazdom nad civilnim stanovništvom.

Ipak, stvarnost govori drugačije. Hrvatska vojska je tokom operacije provela masovnu ratnu pljačku i palež srpskih sela na koja su naišli. UN navodi kako je tokom Oluje spaljeno oko 5 000 civilnih objekata, međutim ovaj bi broj mogao biti veći pošto je, kako sam UN navodi, teško odrediti koji su objekti spaljeni tokom operacije a koji tokom ranijih ratnih sukoba. Ovaj palež i pljačka nisu bili puki hirovi – sve upućuje da je postojala koordinirana težnja ka sprječavanju povratka izbjeglih Srba, na osnovu čega je Haaški sud osudio generale Gotovinu i Markača 2011. U vrtlogu međunarodne politike ova presuda je poništena iduće godine, no stav suda o namjeri hrvatske vlade da Srbe zadrži van zemlje nikada nije službeno povučen.

Istovremeno, od populacije koja je brojala manje od 10 000 Srba preostalih na prostoru RSK nakon izgona, ubijeno je barem 150 civila u mjesecima nakon provođenja Operacije, dok su ostali bili izloženi sustavnoj represiji. Sve ovo govori kako bojazni srpskog stanovništva nisu bile neutemeljene. Istovremeno, hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, kao i Hrvati iz Krajine koji su prognani kada je RSK ustanovljena organizirano su naseljeni na ovo područje što je dodatno otežalo povratak srpskim izbjeglicama.

Sveukupno, procijenjeni broj izbjeglica izazvanih Olujom kreće se između 80 000 i 250 000. Podaci popisa stanovništva nam govore da je na prostoru obuhvaćenom Olujom 1991. živjelo oko 180 000 Srba, što upućuje da stvaran broj vjerojatno nije mogao nadmašiti tu brojku. Valjalo bi naglasiti i da je tokom rata došlo do značajnog raseljavanja stanovništva, dezertacija te stradanja, i ova populacija se zasigurno smanjila do 1995. Sveukupni broj Srba koji su napustili Hrvatsku tokom rata procjenjuje se na oko 330 000.

Nakon Oluje

Unatoč pravdanju pred međunarodnom javnošću, hrvatski vlastodršci nisu skrivali svoje veselje srpskim izgonom. Tuđman je nakon Oluje slavio navodeći kako je opasna srpska manjina svedena na bezopasne ostatke – ovu je izjavu nadopunio u javnom govoru 1998, riječima „Riješili smo srpsko pitanje i Srba više neće biti 12 posto i šest posto Jugoslavena koliko ih je bilo. A tri posto koliko će ih biti, neće više ugrožavati hrvatsku državu“. Uistinu, popisom stanovništva 2001. utvrđeno je da je udio Srba pao sa 12,2 posto 1991. na 4,5 posto 2001. godine. Tuđmanov je plan rješavanja srpskog pitanja tako prošao savršeno uredno.

Sa druge strane Dunava doduše situacija je bila drugačija. Vlada Savezne Republike Jugoslavije nije bila adekvatno pripremljena za priljev golemog broja izbjeglica, a Milošević je pridošlice prvo pokušao poslati na Kosovo kako bi povećao broj srpskih stanovnika u tada većinom albanskoj autonomnoj pokrajini. Ovo je prvi, ali ne i posljednji izravni pokušaj korištenja izbjeglih krajiških Srba kao političkog oružja od strane srpske vlasti.

Foto: Antonio Ahel, Pixsell

Ipak, pristizanje ogromne izbjegličke kolone u kratkom vremenu prisililo je vlast da organizira privremeni smještaj za izbjeglice diljem Srbije. Kako su predviđeni smještajni kapaciteti za ratne izbjeglice već ranije bili popunjeni zahvaljujući primarno ratu u Bosni i Hercegovini, vlada se odlučila na izgradnju niza izbjegličkih kampova. Kvaliteta života u ovim kampovima bila je od početka vrlo niska, i ljudi su nastojali napustiti ih i integrirati se u šire srpsko društvo. Ovo se pokazalo kao teža zadaća nego su očekivali.

U Srbiji se vrlo brzo pojavila frikcija između izbjeglica i lokalnog stanovništva. Zahvaljujući porazu RSK, mlađi su muškarci među izbjeglicama u Srbiji često bili izloženi zlostavljanju, nazivani su izdajicama i kukavicama jer su radije izbjegli nego ostali da se bore „do posljednjeg čovjeka“. Najgoru su diskriminaciju doživljavali na Kosovu, gdje su ih neprijateljski dočekali albanski separatisti kao i radikalizirani srpski nacionalisti koji su se nalazili usred međusobnog etničkog sukoba. Krajiška su djeca bila izložena vršnjačkom nasilju zbog toga što su „govorila hrvatski“ i često preferirala latinicu nad ćirilicom. Državna diskriminacija je također bila raširena, i u pokušaju da motivira većinu izbjeglica na preseljenje na Kosovo srpska vlada je uvela niz restriktivnih mjera usmjerenih spram krajiških izbjeglica na prostoru Srbije.

Sve ove okolnosti izazvale su osjećaj malodušnosti među raseljenim stanovništvom, i u narednih nekoliko godina veliki broj je emigrirao u inozemstvo. Službeni hrvatski podaci iz 2006. navodili su kako se kroz politiku povratka izbjeglica usvojenu 2001. nakon pobjede liberalne opozicije na izborima 2000. godine vratilo oko 120 000 izbjeglica, no većina od tog broja gotovo sigurno tada nije efektivno živjela u Hrvatskoj prema tom istom izvješću. Izvjesno je da je veliki broj Krajišnika težio ishodovati hrvatske dokumente kako bi lakše emigrirali u Zapadnu Europu. Sa druge strane, srpski izvori danas procjenjuju kako na teritoriju Srbije još uvijek živi oko 40 000 krajiških izbjeglica, od kojih značajan udio zapravo živi na teritoriju Kosova. Od te populacije, 2015. je oko 1 000 još uvijek živjelo u izbjegličkim kampovima. Iste godine, Vučićeva je vlada održala prvu masovnu komemoraciju žrtava Oluje. Ovo uz javnu šutnju oko problematične integracije i sustavne diskriminacije izbjeglica savršeno prikazuje perfidnost srpske vlasti, i dokazuje kako svrha komemoracija koje su od tada postale vašar nacionalističkog kiča nikada zapravo nije bila obilježavanje tragedije izgnanih Krajišnika, već samo njihova politička instrumentalizacija u interesu srpske vladajuće klase.

Ostavština Oluje u Hrvatskoj danas je kompleksna. Dominantni državni narativ još uvijek odbija kritičko preispitivanje operacije, a 5.8. je zauzeo ulogu državnog praznika u rangu Prvog maja ili Vele Gospe. Godinama su različite vlade ovaj datum nastojale lišiti političkog konteksta i pretvoriti ga u civilni praznik proslave hrvatske državnosti. Taj se trend dodatno pojačao dolaskom na vlast liberalne proeuropske vlade HDZ-a 2016. godine. Ovaj proces nije ponukan toliko političkom voljom HDZ-a koliko je osmišljen kako bi se ove komemoracije učinilo prihvatljivijima međunarodnoj javnosti. Veliki politički uspjeh za HDZ bio je tako kada su 2020. uspjeli motivirati saborske zastupnike predstavnike srpske nacionalne manjine da se priključe komemoraciji Oluje - time su pred očima Europske unije dokazali da nemaju namjeru obilježavati etničko čišćenje, već hrvatsku državnost. Naravno, ovaj potez nije označio stvarnu podršku srpskog stanovništva i javno je osuđen iz Srbije i Republike Srpske.

Na kraju, proslave Oluje nije moguće stvarno lišiti tereta prošlosti, a od skretanja hrvatske vlasti prema desnici u kontekstu eskalirajućih svjetskih sukoba i aktualne ekonomske krize narativ o “civilnom prazniku” sada i slabi. To je evidentno i iz činjenice da je groteskni Thompsonov koncert održan točno mjesec dana prije tridesete obljetnice OIuje, a Vlada je javno pokazala potpunu nonšalantnost oko niza kvazi ustaških eskapada koje su ga pratile - HDZ danas ponovno nastoji rasplamsati hrvatski nacionalizam kako bi  skrenuli pozornost sa aktualnog pokreta u Srbiji koji uživa veliku podršku kod većine hrvatskog stanovništva i s time predstavljala opasnost za trenutni nacionalistički status quo - rušeći same temelje kriminalne restauracije kapitalizma na prostoru bivše Jugoslavije. U tom duhu, organizirali su “najveću do sada” proslavu Oluje za ovaj 5. kolovoz, koju su pratile daljnje kvazi fašističke eskapade.

Foto: Sime Zelić, Pixsell

Za revolucionarne komuniste Oluja predstavlja ključni trenutak u dugogodišnjoj operaciji zatiranja solidarnosti jugoslavenskih naroda. Taj je događaj savršeno iskorišten kako od hrvatske, tako i od srpske vlasti kao gorivo za vlastite političke ambicije, dok su žrtve sustavno ostavljene po strani. Oluja je također, kao i čitav rat, iskorištena kao alat privatizacijske pljačke, i dok su oči naroda bile uperene u “veliku nacionalnu pobjedu” i prateću nacionalističku farsu, odnosno veliki narodni poraz i mučeništvo srpskog puka, vlastodršci su tim hrabrije nastavili prazniti njihove džepove. Društvene su firme tako u vihoru rata bez potpitanja postale privatne, a negdašnji sitni birokrati preko noći su postali vlasnici firmi koje je radnička klasa desetljećima  gradila.

U tom kontekstu Oluja je za nas poraz - ne poraz jedne od zaraćenih strana, već poraz čitave jugoslavesnke radničke klase pred invazijom birokrata karijerista i ratnih profitera koji su nakon svoje pobjede sa bojnog polja svečano izjahali na konjima novopečenog kapitalizma, kao novo plemstvo našeg doba, kao 200 velikih obitelj iz Tuđmanovih snova.

Trideset godina nakon “Oluje” i etničkog čišćenja Srba iz Krajine, činjenica je da Hrvatska nije ostvarila nikakve demokratske niti emancipatorske zadatke koje su tadašnji vođe hrvatskog naroda obećavali početkom 90-ih. Srbi iz Hrvatske istjerani su bajunetma hrvatske vojske, a Srbi koji su ostali nakon rata postali su manjina i politički ukras kojima vladajuće elite daju mrvice i stalno ih drže ovisnima o dobronamjernosti vlasti.

Foto: Goran Kovačević, Pixsell

U isto vrijeme kapitalistička restauracija je i većinskom hrvatskom narodu donijela siromaštvo, deindustrijalizaciju i demografski kolaps. U današnjoj kapitalističkoj Hrvatskoj, ni Hrvati niti Srbi ne mogu živjeti dostojanstveno od svog rada, dok im vladajuća klasa baca prašinu u oči konstantnim raspirivanjem straha i mržnje kada pogled treba skloniti s ekonomske i socijalne situacije i potpune podređenosti hrvatske države diktatu EU birokrata i američkog imperijalizma.

Ratne se rane i nacionalistički jaz mogu zacijeliti jedino kroz zajedničku borbu hrvatskih i srpskih radnika za društvo po mjeri radnih ljudi. Za takvo društvo su se Srbi i Hrvati borili tokom NOB-a i Jugoslavenske revolucije, i ta je borba ostvarila djelomične rezultate. Današnja borba taj zadatak mora dovršiti. Simpatije koje je pokret u Srbiji izazvao među hrvatskom mladeži, evidentne u skupovima podrške održanima diljem zemlje, govore u prilog tome da stasava nova generacija neopterećena ratom i mržnjom. Ova generacija će ponovo ujediniti Srbe i Hrvate pod barjakom socijalističke revolucije.