Ove godine obilježavamo 50. godišnjicu Etiopske revolucije (tekst je objavljen 29. novembra 2024. prim.prev.), koja je započela kao ustanak protiv polufeudalnog despotskog režima cara Haile Selasija, ali je otišla mnogo dalje, kulminirajući ukidanjem kapitalizma u ovoj zemlji. U ovom članku, Ben Curry daje prikaz tih dramatičnih događaja i objašnjava složene procese koji su oblikovali tok revolucije.
Članak je izvorno objavljen u broju 45 časopisa In Defence of Marxism, kvartalnog teorijskog magazina Revolucionarne komunističke internacionale. Pretplatite se i preuzmite svoj primjerak ovdje!
U februaru 2024. godine obilježena je 50. godišnjica izbijanja Etiopske revolucije 1974. godine, koja je svrgnula cara Haile Selasija, okončavši 800 godina staru dinastiju koja je tvrdila da vodi porijeklo od biblijskog kralja Solomona.
Tokom događaja koji su uslijedili, ne samo da je uništena autokracija, nego i feudalizam i kapitalizam. A Etiopija nije jedina zemlja u kojoj se ovo desilo; nacionalizirane planske ekonomije uspostavljene su u nizu zemalja širom Afrike u poslijeratnom periodu, uključujući Angolu, Mozambik i Somaliju.
Međutim, umjesto da pruže iskru za socijalističku revoluciju širom kontinenta, ovi režimi poprimili su iste deformirane karakteristike kao ruski staljinizam. Do 1990-ih ovaj proces se okrenuo unazad, a kapitalizam je obnovljen.
Danas, kapitalistički sistem, koji je u stalnoj krizi, ne nudi nikakvu perspektivu razvoja ili napretka. Zapravo, on prijeti barbarizacijom Rogu Afrike, a time i cijelom kontinentu. Samo svjetska socijalistička revolucija može ponuditi izlaz. Revolucionarni događaji poput onih prije 50 godina u Etiopiji, sa svim svojim specifičnostima, nose ogromne lekcije, koje su plaćene gorkom cijenom, za mladu generaciju revolucionara u Africi i širom svijeta danas.
Modernizacija feudalne države
Historijski gledano, Etiopija je bila gotovo jedinstvena među narodima Afrike jer je izbjegla direktnu kolonijalnu okupaciju od strane evropskih sila – osim tokom kratkog perioda okupacije od strane fašističke Italije. Ali od svog osnivanja, Etiopija je bila oblikovana ekstremnim ekonomskim i političkim pritiscima imperijalizma.
Moderna etiopska nacija stvorena je krajem 19. vijeka, usred "utrke za Afriku" koju je vodio evropski imperijalizam. Nastala je kao složen mozaik etničkih grupa, nacija, jezika i religija nad kojima su amharski kršćanski car i njegova klika vladali sa najvećom brutalnošću, bez ikakvog obzira prema svojim podanicima.
Godine 1916, mladi car Haile Selasije preuzeo je etiopski tron. Selasije nije bio naivan i znao je da bi, kako bi izdržao pokušaje direktnog apsorbiranja u neki evropski imperij, njegov feudalni režim morao da se modernizuje, pa je započeo program reformi.
Zaista, dio stare aristokratske elite dijelio je njegovu viziju. Nazvani "japanizatorima", sanjali su o tome da Etiopiju modernizuju oponašajući uspjehe Meiđi Japana iz druge polovine 19. vijeka. Tada je feudalna japanska država uspjela da razvije moćni domaći kapitalizam kopiranjem industrijskih i komercijalnih praksi Zapada. Problem je bio u tome što su etiopski "japanizatori" pokušavali da postignu isti cilj 50-100 godina kasnije, kada je svijet bio pod dominacijom nekoliko naprednih imperijalističkih sila.
Razvoj Etiopije je stigao izuzetno kasno. Do revolucije 1974. godine, zemlja je ostala izrazito zaostala – čak i više nego što je to bila Rusija 1917. godine.
Pod etiopskim feudalizmom, četiri petine stanovništva bile su siromašne seoske porodice. Gotovo sva obradiva zemlja bila je u vlasništvu aristokratije i crkve. Uglavnom koncentrirani u hladnijim visokoplaninskim područjima, seljaci su plaćali ogromne namete ili rente svojim lokalnim feudalnim aristokratima, u nekim slučajevima čak i do 50% ili više svog uroda, uz obavezni rad i vojne dužnosti.
Nepismenost je bila na nivou od 93 posto, prosječni životni vijek iznosio je 33 godine, a godišnji prihod po glavi stanovnika bio je samo 60 američkih dolara, što je deset puta manje nego u savremenom Alžiru — što odražava činjenicu da mnogi seljaci nisu ni koristili novac.[1] Kao u srednjovjekovnoj Europi, tradicionalna feudalna piramida vojnih obaveza, s carem na vrhu, bila je osnova države. Aristokratija je, stoga, uživala značajnu moć.
Ali na temelju Selasijevih reformi, ova aristokratija je sve više bila potisnuta modernom državnom birokracijom i vojskom, koju su činili plaćeni profesionalci, financirani stranim donacijama (u poslijeratnom periodu, uglavnom iz Sjedinjenih Država) kao i novcem dobijenim od izvoza dobara poput kave. Da bi se popunile profesionalne uloge u državi i potaknuo rast domaće industrije i razvoja, država je također pomagala mladim ljudima iz skromnih sredina da odu u inozemstvo na obrazovanje na stranim univerzitetima.
Bez obzira na to što je možda bilo očekivano, rezultat nije bio stvaranje razvijene, liberalne kapitalističke nacije. Selasijeve reforme ostavile su feudalne svojinske odnose netaknutima. Njihovo uništenje bilo je apsolutno neophodno za okončanje poražavajuće zaostalosti.
Poslijeratni uspon kapitalizma doveo je do sve snažnije dominacije svjetskog tržišta, što je uništavalo seljake. Kako bi izbjegli umiranje od gladi, masovno su naseljavali gradove poput Adis Abebe, koji su samim tim rasli jako brzim tempom. Ali, za razliku od drugih polukolonijalnih zemalja, strani kapital tek je počinjao da prodire u Etiopiju. Čak i u gradovima, kapitalistički razvoj bio je veoma ograničen. Urbana populacija Etiopije činila je oko 3 miliona od ukupno 32 miliona stanovnika 1974. godine. Međutim, većina ove populacije bila je ili dio neformalnog sektora, nezaposlena ili lumpenproletarijat. Radnička klasa bila je manjina čak i u gradovima. Savez etiopskih radničkih sindikata (CELU), koji je okupljao radnike iz svih sektora, imao je samo 80.000 članova.[2]
Iako brojčano neznatan, proletarijat je ostavio svoj odlučujući pečat na Etiopsku revoluciju.
I mada Selasijeve reforme nisu uspjele izgraditi snažnu nacionalnu kapitalističku klasu, stvaranje moderne birokratske države ipak je omogućilo caru da se oslobodi zavisnosti od feudalne aristokratije. Kao rezultat, vlast je postepeno bila koncentrisana u rukama Selasija, autokrata, koji se oslanjao na najuzaniji temelj: novostvorenu profesionalnu vojsku. I ona će ostaviti svoj osebujan pečat na predstojećim događajima.
Revolucija iz februara 1974. godine
Radikalizacija 1960-ih godina odjeknula je u Etiopiji kao i svuda u svijetu. Studenti koji su poslani u Evropu i Ameriku kako bi se školovali za funkcionere birokratske države, vratili su se s radikalnim idejama, pod utjecajem pokreta protiv rata u Vijetnamu, pokreta za građanska prava i pokreta solidarnosti s Palestinom – ali najviše pod utjecajem maoističkih ideja koje su tada bile popularne među mnogim studentima na Zapadu.
Do 1960-ih, Etiopija je postala bure baruta. Pobune seljaka izbile su i bile su brutalno potisnute u Sidamu, Gojjamu, Baleu i drugim mjestima. Mnoge pobune imale su oblik nacionalnih oslobodilačkih pokreta.
U poslijeratnom periodu, Ujedinjeni narodi su, svojom "mudrošću", spojili bivšu talijansku koloniju Eritreju s Etiopijom — bez ikakvog obzira prema mišljenju eritrejskog naroda. Herojski gerilski pokreti rasli su među Eritrejcima, ali i u nizinskim područjima somalske većine Ogaden na istoku.
U Tigraju su tinjali ožiljci od poraza iz maja 1943. godine, kada je britanski RAF bombardirao ustanak Woyanne iz Adena, a kako je Selasijev nedavno obnovljeni režim ubijao seljake i uvodio okrutne, kaznene poreze koji su bili čak pet puta veći od onih talijanskih fašista.[3]
U borbi protiv ovih seljačkih ustanaka, koji su stalno boravili u vrućim, suhim, komarcima prepunim nizinama odakle su gerilci djelovali, bili su loše plaćeni vojnici.
Selasije je zamišljao modernu birokratsku državu kao sredstvo za suočavanje sa pritiscima imperijalizma. Niže rangirani vojnici i niži časnici imali su vlastite ideje o putu Etiopije. Prezirali su parazitsku aristokraciju koja je živjela od bogatstva zemlje, ne radeći ništa na njenom razvoju.
Već 1960. godine, grupa časnika izvela je puč protiv Selasija, kojeg su smatrali glavnim faktorom koji je držao Etiopiju u zaostalosti. Puč je bio neuspješan i njegovi lideri su pogubljeni. Ali mistika monarhije je trajno bila oštećena. To je bila samo predigra za ono što je tek dolazilo.
Svi ti uslovi postajali su neizdrživi za mase. Dok je u razvijenim kapitalističkim zemljama ekonomski uspon poslije rata omogućio vladajućoj klasi da pristane na određene reforme, u takozvanom Trećem svijetu stvari su bile potpuno drugačije. Sve je kulminiralo globalnom krizom kapitalizma 1970-ih.
Godine 1973, ogromna sredstva koja su se oduzimala plemenima i seljaštvu, zajedno sa sušom, uzrokovala su strašnu glad u sjevernom dijelu Etiopije. Više od 200.000 ljudi je umrlo od gladi. Država je pokušala da prikrije svoj zločin, ali snimci posljedica gladi su dospjeli u javnost, zajedno sa snimcima proslave 80. rođendana Selasija, sa pompoznim dočekom koji je koštao 35 miliona dolara.
Iste godine, rat na Bliskom istoku izazvao je globalnu recesiju. Šok je izazvao vrtoglavi rast cijena nafte. Slično današnjem svjetskom trendu, naglo povećanje cijena nafte izazvalo je skok cijene benzina od 50% u Etiopiji.[4]
Bilo je to više nego što su mase mogle podnijeti. Radnička klasa je eksplozivno stupila na scenu. Počeli su izbijati štrajkovi: prvo među taksistima, koji su bili među onima koje je poskupljenje goriva najviše pogodilo. Brzo su im se pridružili radikalni učitelji i studenti. Odavde se pokret širio poput požara.
Ubrzo je postalo jasno da ono što je počelo nije puki val štrajkova. Bila je to revolucija.
Ekonomski zahtjevi bili su dopunjeni političkim zahtjevima za pravom na prosvjed i demokracijom. Iako je pokret u ovoj fazi bio potpuno urban, studenti su počeli isticati važan zahtjev - "zemlja zemljoradnicima".
Iz tih su se slojeva društveni nemiri proširili na sve slojeve stanovništva. Veliki nemiri izbili su u Adis Abebi.
Ni vojska nije bila imuna. Obični vojnici trpjeli su istu oskudicu kao i radnici i gradska sirotinja, pojačanu nezadovoljstvom što su vječito zaglibili u protupobunjeničkim kampanjama u Eritreji i Ogadenu.
I tako su izbile pobune oko plaća, mirovina i proizvoljne i oštre discipline. U jednom eksplozivnom incidentu vojnici su uzeli generala kao taoca. Režim je morao postupati oprezno, a u tom je incidentu Haile Selasije osobno intervenirao kako bi oslobodio zarobljenog generala. Ali nakon puštanja na slobodu, isti taj nesretni general posjetio je drugu bojnu i odmah je ponovno uhićen, a vojnici su ga prisilno hranili kruhom punjenim šljunkom i kontaminiranom vodom: istom od koje se očekivalo da će obični vojnici preživjeti.[5]
U roku od nekoliko tjedana, premijer je bio prisiljen podnijeti ostavku. Posvuda se pokret proširio i spontano su osnovani 'koordinacijski odbori' od strane radnika, studenata, učitelja i vojnika. U Jimmi, najvećem gradu u pokrajini Oromia, koordinacijski odbor čak je nakratko preuzeo vlast.
Ovi komiteti nisu bili nimalo različiti od sovjeta, revolucionarnih savjeta radnika i vojnika koji su se pojavili u Rusiji 1905. i 1917. Da je revolucionarna partija bila prisutna u Etiopiji u to vrijeme, ona bi pozvala na povezivanje svih komiteta u gradske, regionalne i nacionalne odbore. Naravno, pozvali bi predstavnike koordinacijskih odbora vojnika da sjede zajedno sa odborima radnika. Pokrenuli bi sustavnu kampanju za pridobijanje običnih vojnika i, preko takvih veza, naoružavanje radnika. Na temelju toga takva je partija mogla preuzeti vlast.
Ali etiopska radnička klasa tek je nastajala. Takva partija nije postojala. Studenti povratnici iz inozemstva, istina, počeli su stvarati jezgre budućih masovnih partija. Ali jedva da su počeli graditi veze s radnicima.
Zapravo, studenti nisu ni imali koncepciju revolucije koju bi vodio proletarijat kroz demokratske organe vladavine radničke klase po uzoru na onu u Rusiji 1917. Umjesto toga držali su se maoističke ideje seljačkog gerilskog rata. Ako se činilo da je jedna zemlja zrela za testiranje maoističke koncepcije ruralnog gerilskog ratovanja, to bi zasigurno bila seljačka Etiopija. Ali njihove sheme potpuno su uništili događaji iz 1974, koji su ih potpuno iznenadili.
Ovo je stoga bilo pravo vatreno krštenje za mladu etiopsku radničku klasu. Bez partije koja je bila sposobna organizirati i unijeti jasnoću u svoje najnaprednije slojeve, nije bila u stanju preuzeti svoje pravo mjesto na čelu revolucije. U tim okolnostima događaji su se odvijali na vrlo neobičan način.
Uspon Derga
Car je ustupcima uspio uvjeriti vojsku da se vrati u kasarne u martu. Ali tek što su se nemiri privremeno smirili u vojsci, duhanski radnici su stupili u štrajk, a 08. marta 1974. sindikalna konfederacija CELU-a najavila je opći štrajk. Svaki sloj etiopskog društva koji je pretrpio neku vrstu ugnjetavanja izašao je sa svojim zahtjevima. Dana 20. aprila održan je marš od 100.000 muslimana kroz Adis Abebu tražeći pravo na slobodu vjeroispovjesti i kraj diskriminacije. Čak su i radnici zaposleni u Etiopskoj pravoslavnoj crkvi izašli u štrajk![6]
Ključni zahtjev bio je otpuštanje korumpiranih dužnosnika, guvernera pokrajina i vojnih časnika. Doista, vojnici su bili uvjereni da se vrate u kasarne samo na temelju obećanja da će ukloniti omražene više časnike. Ali kada je do aprila većina starih časnika ostala na mjestima, koordinacijski odbor u 4. diviziji vojske počeo je preuzimati stvari u svoje ruke. Uhitila je oko 200 visokih dužnosnika.
Ali u maju i junu štrajkački pokret je počeo jenjavati. Bez ujedinjujućeg revolucionarnog vodstva koje bi kanaliziralo sve struje nezadovoljstva, događaji su se počeli odvijati na neujednačen način.
Zanimljiva situacija je sada postojala u vojsci. Privremena oseka štrajkačkog vala ostavila je izolirane vojnike i niže časnike. Bojali su se da naprave puč kako ne bi doživjeli istu sudbinu kao organizatori puča 1960. Ali teško da su se mogli povući: uhićenja su već otišla predaleko i bojali su se odmazde.
Tako su se odbori nastavili širiti po oružanim snagama sve dok, u junu 1974, koordinacijski odbor 4. divizije nije pozvao svaku vojnu postrojbu da pošalje tri delegata (bilo kojeg čina isključujući omražene više časnike starog režima) u novo tijelo. Ovo tijelo, sastavljeno od 106 delegata, sebe je nazivalo Privremenim vojnim administrativnim vijećem i bilo je poznato jednostavno kao Derg (od amharskog za 'odbor').[7]
Ubrzo je ovaj moćni odbor počeo pokazivati mišiće. Uljudno je 'molio' ministre da izvrše ovaj ili onaj zahtjev... a ministri su to teško mogli odbiti. Derg je čak otišao kod Selasija i 'zamolio' cara za dopuštenje da 'surađuje' s kabinetom na promicanju jedinstva i razvoja zemlje. Selasije je pristao, a Derg je dobio pravno pokriće za svoje postupke.
Ukratko, u drugoj polovici 1974. Etiopija je svjedočila onome što se od tada nazivalo "puzajućim udarom", u kojem je Derg počeo koncentrirati sve više i više moći u svojim rukama. Tek u septembru 1974. konačno je objavljeno da je car svrgnut, a 1975. Selasije je umro pod misterioznim okolnostima - vjerojatno ubijen po nalogu Derga.
Derg je došao na vlast.
Kad je od vojnih jedinica isprva zatraženo da pošalju predstavnike u Derg, većina nije shvatila njihov značaj. Nema sumnje da su oni koji su sazvali Derg bili jednako tako malo svjesni kamo će njihov smjer odvesti. Sve vrste slučajnih elemenata završile su sa predstavnicima u Dergu. U nekim slučajevima, zapovjednici su slali nepodobne pripadnike svojih jedinica kao predstavnike u Derg jednostavno kako bi ih maknuli s puta – i požalili bi što su to učinili. Takvo je bilo podrijetlo jednog delegata Derga, Mengistu Haile Mariama, budućeg diktatora Etiopije.
Ono što se pojavilo bila je klika vojnika i nižih časnika. Ali njezino samoproglašeno pravo na vladavinu nije ostalo neosporeno. U rujnu 1974, osjećajući da Derg učvršćuje vojnu diktaturu, CELU je pozvao na žurno organizirani opći štrajk. Ali bez odgovarajuće pripreme, opći štrajk se nije materijalizirao i Derg je reagirao represijom, zatvarajući koordinacijske odbore na radnom mjestu.
Koordinacijski odbori u ostatku vojske – posebno oni koji su najviše simpatisali radnike u inženjeriji, zrakoplovstvu i Prvoj armiji – također su osporavali pravo koordinacijskog odbora 4. divizije da oko sebe formira ekskluzivnu kliku. Zahtijevali su civilnu vladavinu, nacionalizaciju zemlje i velikih poduzeća te ekonomsko planiranje zemlje. I oni su bili podvrgnuti represiji.
Ali udarci koje je Derg zadao kako bi učvrstio svoju moć nisu bili usmjereni samo na ljevicu. Također je okupio visoke vladine dužnosnike iz stare aristokracije. 23. studenog 1974. Derg je prvi put okusio krv kada je pogubio 60 svojih protivnika. Većina su bili viši dužnosnici starog režima, ali su također brojili članove Derga, uključujući njegovog prvog predsjednika, Amana Andoma. Ovo je bio prvi okus nasilnih unutarnjih frakcijskih borbi koje će doći unutar Derga.
No, vladajuća se klika nije zadovoljila s nekoliko uhićenja režimskih moćnika. Da bi učvrstila svoju moć, morala je ići dalje. Početkom 1975. poduzeti su odlučni koraci da se potpuno slomi kičma staroj vladajućoj klasi.
Iako nije imao namjeru niti želju prepustiti vlast masama, Derg je sada počivao na njima da zadaju udarce staroj aristokratskoj eliti i staroj državi. Pokrenuta je zemljišna reforma. Zemlja je nacionalizirana i dodijeljena seljacima na korištenje. Ove su mjere bile iznimno popularne i njihova je objava izazvala stotine tisuća demonstracija podrške.[8]
Derg nije mogao slomiti aristokraciju oslanjajući se na stari državni aparat da izvršava svoje naredbe. Stoga je mobilizirao oko 60 000 radikalnih studenata i nastavnika i poslao ih na selo da agitiraju među seljacima da međusobno preraspodijele zemlju. Ohrabrenje jedva da je bilo potrebno, ali ta je mjera imala prednost za Derg jer je diljem sela raspršio tisuće radikalnih mladih koje je s pravom smatrao ozbiljnom prijetnjom svojoj vladavini.
Tu se nije zaustavilo. Urbano stanovanje je nacionalizirano, kao i banke, osiguravajuća društva i većina velikih industrija.
Dergove nacionalizacije otišle su toliko daleko da su zapravo ukinule kapitalizam u Etiopiji - a ipak izvlašteni kapital nije iznosio vrijednost veću od 30 milijuna američkih dolara! Od tog iznosa, 10 milijuna američkih dolara činio je kapital velikih britanskih i talijanskih banaka. Jedva postojeća etiopska kapitalistička klasa činila je samo djelić ostatka.[9]
Šta je bio Derg?
U članku koji analizira ovaj proces, pod nazivom Kolonijalna revolucija i deformisane radničke države, Ted Grant objašnjava da ono što se dešavalo potvrđuje teoriju Permanentne revolucije Lava Trockog, ali na iskrivljen način:
„Suština teorije Permanentne revolucije leži u ideji da kolonijalna buržoazija i buržoazija zaostalih zemalja nisu sposobni da sprovedu zadatke buržoasko - demokratske revolucije. To je zato što su povezani s posjednicima zemlje i imperijalistima. Banke imaju hipoteke na zemlju, industrijalci posjeduju zemljišta, zemljoposjednici ulažu u industriju, a sve je povezano i umreženo s imperijalizmom u splet interesa koji se protive promjenama.“[10]
Dakle, jedina revolucionarna klasa u Etiopiji koja je mogla preuzeti vlast i preduzeti zadatke uništavanja feudalizma, sprovođenja agrarne reforme i modernizacije nacije bila je radnička klasa, koja bi se oslonila na podršku seljaka. Ali radnička klasa ne bi tu stala. Također bi morala izvršiti napade i eksproprijaciju protiv kontrarevolucionarne kapitalističke klase, započinjući zadatke socijalističke revolucije, iako bi ti zadaci mogli biti dovršeni samo na svjetskom nivou. Tako revolucija postaje „permanentna“.
Događaji su slijedili sličan put kao što je predvidio Trocki. Godine 1975, kapitalizam i feudalizam su uništeni u Etiopiji. Međutim, nisu bili uništeni od strane organizirane radničke klase koja je preuzela vlast s perspektivom svjetske socijalističke revolucije, kao što je to bio slučaj u Rusiji 1917. godine. Umjesto toga, uništeni su od strane vojne klike koja se oslanjala na mase kako bi zadala smrtonosni udarac svrgnutim kapitalistima i posjednicima zemlje, ali koja je također zadala udarce upravo tim masama.
Kako bi mogao biti karakteriziran ovaj neuobičajeni režim? Tu važnost ispravnog teorijskog pristupa ukorijenjenog u marksističkoj metodi postaje izuzetno važna.
Nažalost, dvije glavne maoističke grupe u Etiopiji – Etiopska partija revolucionarnog naroda (EPRP) i Savez svih etiopskih socijalista (ili „Meison“, prema amharskom akronimu) – nisu shvatile prirodu režima. Njihove greške imale su katastrofalne posljedice.
Isprva su obje grupe ukazivale na represiju radnika krajem 1974. i površno su osudile režim kao „fašistički“. Ali onda su uslijedile revolucionarne mjere iz 1975. godine koje su potpuno zbunile obje grupe.
Pokušavajući karakterizirati Derg, svaka od njih se fokusirala na jedan njegov aspekt i došla do suprotnih zaključaka. EPRP je nastavila nazivati režim „fašističkim“ ukazujući na njegovu stalnu represiju. Meison je, naprotiv, napravio 180 stepeni, ukazao na revolucionarne mjere Derga i dao svoju punu podršku hunti.
Kao u paraboli o slijepim ljudima koji susreću slona, gdje svaki dolazi do potpuno različitog opisa životinje jer dodiruje samo jedan dio njenog tijela, etiopski maoisti su prepoznali samo jedan aspekt režima, ne shvatajući njegovu suštinu. Činjenica je da je samo Ted Grant razumio stvarnu važnost Derga.
Kada je revolucija izbila u Etiopiji, radnička klasa bila je premala i bez potrebnog vodstva da preuzme vlast. Ali ako je radnička klasa bila slaba, etiopska kapitalistička klasa bila je još slabija.
U ovoj slijepoj ulici uskočili su niži i srednji časnici, koji su preuzeli vlast i podigli sebe iznad društva balansirajući između klasa, zadavajući udarce i masama i staroj vladajućoj klasi. Ovo je tipična karakteristika režima koje marksisti nazivaju „bonapartističkim“, prema analogiji sa diktaturom Napoleona Bonapartea, a oni nastaju kada klasna borba dođe do mrtve točke.
Takvi režimi, u kojima vojska balansira između klasa kako bi se uzdigla, postali su norma u velikom dijelu takozvanog „trećeg svijeta“ u poslijeratnom periodu. Zašto? Jer slični uvjeti dovode do sličnih rezultata. Stara vladajuća klasa bila je previše diskreditovana zbog kronične društvene krize da bi vladala. Ali radnička klasa nije imala snage ili vodstva da osvoji vlast. Klasna borba je tako došla do mrtve točke.
Međutim, nije svaki bonapartistički režim isti.
Kako je objasnio Ted Grant, činjenica da je u velikom dijelu kolonijalnog i polukolonijalnog svijeta, naročito u Aziji i Africi, kapitalistička država bila novija stvar, bila je značajan faktor. Ona nije bila razvijana kroz stoljeća, kao u razvijenim kapitalističkim zemljama. A kapitalistička klasa je bila nesposobna cementirati lojalnost naoružanih tijela države, koju bi mogla postići samo ozbiljnim razvojem proizvodnih snaga.
Mnogi niži i srednji časnici prezirali su posjednike zemlje i kapitaliste, koji su konzumirali sve, dok nisu doprinosili ničemu za nacionalni razvoj. Tamo gdje su ovi časnici preuzeli vlast u poslijeratnim decenijama, nisu imali nikakve sumnje da zadaju teške udarce starim vladarskim klasama.
Glavne imperijalističke sile nisu mogle direktno intervenirati. Upravo u to vrijeme, bile su prisiljene povući se iz direktne kolonijalne vladavine uslijed ogromnog vala kolonijalnih revolucija, što je ohrabrilo mnoge od ovih časnika da preduzmu drastične mjere.
U brojnim zemljama, režimi časnika napravili su ozbiljne napade na vlasništvo kapitalističke klase: Na primjer, u Egiptu je Naser nacionalizirao niz stranih kompanija i važnih resursa, uključujući Suecki kanal; dok su u Iraku časnici nacionalizirali naftna polja i druge resurse. Međutim, država ne može potpuno oblikovati društvo po svojoj volji. Svaki režim se mora utemeljiti na nekom setu svojinskih odnosa i klasnih odnosa u društvu. U ovim zemljama, eksproprijacije nisu išle tako daleko da ukinu kapitalizam u potpunosti. Oni su ostali, u suštini, buržujski bonapartistički režimi koji počivaju na kapitalističkoj ekonomiji, iako je buržoaska klasa bila lišena političke moći.
Ali nije bilo unaprijed predodređeno da slični režimi neće otići do kraja, potpuno eksproprijirajući slabu kapitalističku klasu.
I to se upravo dogodilo ne samo u Etiopiji pod Dergom, već i u Siriji, Burmi i susjednoj Somaliji, kao i u nekoliko drugih zemalja tokom kolonijalnih revolucija. Ovdje, uz potpunu eksproprijaciju buržoazije, kapitalizam je ukinut. Naravno, ovo nije bio veliki podvig s obzirom na slabu karakteristiku kapitalističke klase u Etiopiji. Kao što je Trocki objasnio: za lava ti treba puška, za buhu ti je dovoljno nokat.
Ali pod ovim režimima, radnička klasa bila je samo pasivni posmatrač i nije imala političku moć, što je preduvjet za prelazak ka socijalizmu. Kako Ted Grant objašnjava, nije bilo sovjeta ili organa radničke vlasti:
„U revoluciji prema normi, takvi ad hoc odbori i tradicionalne organizacije su neophodni. Oni su škola za radnike u umijeću vođenja države, za razvijanje solidarnosti i razumijevanja među radnicima. Nakon pobjedonosnog svrgavanja kapitala, postaju oruđa za radničku vlast, organe nove države i radničke demokracije.
„Ali gdje – kao u Istočnoj Europi, Kini, Kubi, Siriji, Etiopiji – svrgavanje dolazi uz podršku radnika i seljaka, svakako, ali bez njihove aktivne kontrole, jasno je da će rezultat biti različit. Sitnoburžoaski intelektualci, vojni časnici, lideri gerilskih grupa koriste radnike i seljake kao topovsko meso, samo kao oslonac, kao postolje za pušku, da tako kažemo.
„Njihov cilj, svjestan ili nesvjestan, nije vlast za radnike i seljake, već vlast za njihovu elitu.“[11]
Ovi režimi bi se stoga mogli opisati kao bonapartistički. Ali to je bio bonapartistički režim zasnovan na državnoj svojini, a ne na kapitalističkoj svojini, koja je bila ukinuta. Ovo su, kako ih je Ted Grant opisao, proleterski bonapartistički režimi. A njihov model bila je deformisana radnička država u Sovjetskom Savezu, od kojeg su se razlikovali samo površno.
Ostali režimi su do istog rezultata došli različitim putem. U Kini i na Kubi, kapitalizam je ukinut rukama pobjedničkih gerilskih vojski. U Istočnoj Europi, eksproprijacije su se dešavale po naredbama Crvene armije od 1948. godine. U svim tim slučajevima, proces je možda uživao pasivnu podršku radničke klase, ali mu je nedostajala njena aktivna participacija.
Sovjetski Savez je započeo svoje postojanje 1917. godine kao zdrav režim radničke demokracije, ali je u uvjetima izolacije i ekonomske zaostalosti degenerirao, što je dovelo do političke eksproprijacije radničke klase od strane parazitske, privilegovane birokracije, dok je ekonomsko planiranje ostalo netaknuto. Ovi novi režimi nisu bili suštinski različiti od degeneriranog staljinističkog režima u Rusiji.
A staljinizam je bio masivno ojačan pobjedama Crvene armije i Kineske revolucije 1949. godine. Ovdje su bili gotovi primjeri proleterskog bonapartizma koji su se mogli kopirati. Postojanje birokratske karikature socijalizma u SSSR-u imalo je magnetnu privlačnost za klike časnika širom takozvanog „trećeg svijeta“ – a njegove birokratske deformacije su samo povećavale njegovu privlačnost.
Uostalom, „socijalizam“, kako je izgledao u formi Sovjetskog Saveza, činilo se da pokazuje da postoji drugi put za nerazvijene nacije, u kojem se društvo može razvijati kroz plansku ekonomiju, dok bi gornji slojevi i dalje uživali ogromne privilegije. Kao što je Ted Grant rekao:
„Promjena u proleterski bonapartizam zapravo proširuje njihovu moć, prestiž, privilegije i prihod. Oni postaju jedini zapovijedajući i upravljački sloj društva, uzdižući se još više iznad masa nego prije. Umjesto da budu podložni slaboj, pokornoj i neefikasnoj buržoaziji, oni postaju gospodari društva.“[12]
Najmanji stepen političke nezavisnosti radničke klase prijetnja je interesima privilegiranog vladarskog sloja u proleterskom bonapartističkom režimu, koji nema interes za prelazak ka pravom socijalizmu. Ovaj sloj neizbježno mora težiti suzbijanju takve opozicije gdje god ona postane ozbiljna prijetnja. Kao takvi, EPRP je bio u pravu kada je ovaj režim opisao kao diktatorski, koji pokušava konsolidirati svoju vlast kroz represiju. Kako je Ted Grant objasnio:
„Nije bez razloga Trocki objasnio Američkoj socijalističkoj radničkoj partiji da je politički režim u Rusiji, odvojen od državne svojine industrije i zemlje, fašistički! Nema ništa što bi politički režim Staljina razlikovalo od Hitlerovog, osim odlučujuće činjenice da je jedan branio i imao svoje privilegije zasnovane na državnoj svojini, dok je drugi imao svoje privilegije, moć, prihod i prestiž zasnovane na odbrani privatne svojine.“[13]
Ova razlika u svojinskim odnosima je ključna. Kao takvi, izjednačavanjem Derga s „fašizmom“ i suprostavljanjem mu apstraktnom pojmu „demokratije“, EPRP je napravio političku grešku, potkopavši svoju sposobnost da izazove Derg. Diktatorske metode Derga, koliko god se primjenjivale na mase, izazivale su mržnju. Ali koliko god su se koristile protiv feudalnih lordova i kapitalista, bile su ne samo izuzetno popularne, već i historijski progresivne. Apstraktna priča o „demokratiji“ ostavila je EPRP otvorenim za optužbe od strane Derga da je kontrarevolucionarna peta kolona koja se zalaže za demokratska prava kontrarevolucionarnih klasa.
Teorijske greške Meisona dovele su ga, pak, do toga da potone još niže. Podigavši samo revolucionarne akcije Derga i pruživši mu punu podršku protiv svojih neprijatelja, Meison se podredio sitnoburžoaskim časnicima i našao se kompliciran u svim zločinima Mengistuovog terora kada je on pokušao konsolidirati svoju vlast uništavanjem revolucionarne omladine.
Uspon Mengistua
Kada je Derg došao na vlast, postojalo je vrlo malo stvari koje su ujedinjavale ovo tijelo koje je stoga bilo sklono da postane vrlo nestabilna vladajuća klika. Sigurno nije tvrdilo da ima bilo kakvu bliskost s marksističkim idejama, koje su bile potpuno strane njegovim članovima. U mjeri u kojoj su oficiri bili ujedinjeni ideologijom, ta ideologija bila je nacionalistička, sažeta u sloganu Derga: „Etiopija Tikdem“ („Etiopija na prvom mjestu“).
Derg se ubrzo podijelio zbog mnogih pitanja, uključujući kako se nositi s rastućim masovnim uticajem Meisona, a posebno EPRP-a. Potonji je enormno rastao. Uživao je podršku velikog broja mladih, preuzeo je vodstvo u CELU, a prema svim izvještajima njegov uticaj rastao je brzo i unutar vojske. Pojavljivali su se i drugi razlozi podjela unutar Derga, kao što je nacionalno pitanje u Eritreji.
Usred tih razlika, ambiciozni pojedinci su također manevrisali, među kojima je najveći bio Mengistu. Iz pragmatičnih, a ne principijelnih razloga, Mengistu je vidio priliku da se uzdigne tražeći podršku Sovjetskog Saveza, takođe vješto manipulirajući razlikama među maoističkim grupama vođenim studentima.
Kako su se radikalni studenti vraćali iz izgnanstva, Mengistuova frakcija stupila je u kontakt s članovima Meisona, te su započeli suradnju s njima. Meison je naivno vjerovao da mogu „utjecati“ na Mengistua, kojeg su čak podučavali onome što su predstavljali kao „marksističko-lenjinističku“ teoriju! U stvari, sve što je Mengistu uzeo od njih bila je dovoljna retorika da postane efikasan demagog. On je bio taj koji je koristio Meison, čije je kadrove birokratski postavljao na državne funkcije, u komitete na nivou kvartova poznate kao kebele, pa čak i na ministarske pozicije.
Do veljače 1977. godine, oslonjen na podršku Meisona i kebela – kao i sovjetsku podršku – Mengistu se osjećao dovoljno snažnim da pokuša preuzeti vlast. Masakrirao je svoje protivnike unutar Derga, svodeći ga na ništa više od formalne komisije za njegovu ličnu diktaturu.
Da bi konsolidirao ovu diktaturu, sljedeći njegov korak morao je biti likvidacija revolucije, a posebno njene avangarde. To je značilo uništavanje masovnih maoističkih partija. Pokrenuta je kampanja ubistava koja je zahvatila EPRP i nacionalističke gerilske grupe u onome što su Mengistu i Meison perverzno nazvali „Crvenim terorom“. Sramotno, ovaj potpuno kontrarevolucionarni teror uživao je punu podršku, da ne spominjemo tehničku pomoć Sovjetskog Saveza, uključujući prislušne uređaje, visoko-tehničku opremu za praćenje i stručnjake za obavještajne poslove.[14]
Vojne jedinice lojalne Mengistuu, i naoružane lumpenproleterske mase, povezane s kebelima i vođene kadrovima Meisona, bile su puštene protiv EPRP-a.
Na Praznik rada 1977. godine, EPRP je organizirao miting u Adis Abebi. Režim je odgovorio rafalom iz mitraljeza koji je ostavio više od 1.000 mrtvih. Poznato je da su prije nego što su mogli izvući tijela iz bolničke mrtvačnice, majke i očevi bili optuženi za trošak metaka koji su izrešetali tijela njihove djece.
Mengistuova vladavina terora rezultirala je smrću hiljada mladih ljudi – cvijeta revolucionarne generacije. Teško je zamisliti da je neki režim premašio Mengistua u pogledu raznovrsnosti i okrutnosti metoda torture koje je primjenjivao na svoje žrtve.[15]
Preživjeli iz tog perioda tvrde da nije bilo ni jednog muškarca ili žene u gradovima Etiopije u tom periodu, između 15 i 40 godina, koji nije podnio torturu u jednom od režimskih zatvora između 1977. i 1979. godine.
Do sredine 1977. godine, EPRP gotovo da nije ni postojala u urbanim područjima. Oni od njenih kadrova koji su preživjeli, pobjegli su u ruralna područja.
Nakon što je koristio sloj lumpenproletarijata da uništi EPRP, druga faza terora bila je pokrenuta krajem 1977. godine. Ovaj put, glavni cilj bio je sam Meison. Ovo je bila mnogo jednostavnija policijska operacija. Meison nije imao podzemnu organizaciju, njegovi članovi bili su dobro poznati režimu. Brzo je uništen.
Do 1979. godine, Mengistu je službeno učinio Etiopiju jednopartijskom državom. Usvojio je sve metode i vanjsku opremu birokratskog režima Sovjetskog Saveza.
Međutim, nakon što je devastirao revolucionarnu omladinu, Mengistuov režim je ubio upravo onaj sloj populacije koji bi se mogao boriti za očuvanje tekovina revolucije. Bio je to slab režim koji je postajao sve slabiji kako su centrifugalne sile uzimale maha širom zemlje.
Od građanskog rata do kolapsa
Do kraja decenije, zaglušujuća tišina spustila se na revolucionarni pokret u gradovima. Oni koji su nastavili da se protive režimu, to su činili iz gerilskih baza u ruralnim područjima. Mnogi od mladih koji su pobjegli iz gradova povezali su se s takozvanim ‘marksističko-lenjinističkim’ nacionalističkim gerilskim pokretima.
Mengistuov staljinizam pokazao se potpuno nesposobnim da riješi zadatke koje je započela Etiopska revolucija, prije svega nacionalno pitanje, koje može postati eksplozivno, posebno u bivšim kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama gdje buržoasko-demokratska revolucija nikada nije bila dovršena.
Nije bez razloga što su radikalni studenti 1960-ih posudili Lenjinovu frazu opisujući Etiopiju kao “tamnicu naroda”. U Rusiji prije 1917. godine, nacionalno pitanje također je poprimilo sličnu akutnu dimenziju. To je zahtijevalo izuzetno osjetljivu politiku od strane boljševika da uvjere radnike i seljake potlačenih nacionalnosti da su njihovi interesi potpuno usklađeni s interesima ruskih radnika, te da se radnici svih nacionalnosti spoje u jedinstveni revolucionarni pokret.
Da bi uvjerili Latvijce, Ukrajince, Kavkažane, Židove i druge manjinske grupe da su ozbiljni u vezi s okončavanjem barbarske nacionalne opresije ruskog carizma, boljševici su obećali poštovati pravo naroda na samoopredjeljenje, čak i do odcjepljenja.
U Etiopiji, Eritrejci su vodili dugu borbu za nezavisnost koja seže još u vrijeme Selasija. Nacionalno-etnički gerilski pokreti počeli su izbijati još 1960-ih, a njihov broj je rastao zajedno s revolucionarnim buđenjem seljačke mase. Somalski pobunjenici podigli su ustanak u Ogadenu, a od 1975. godine, radikalni studenti osnovali su Front za oslobođenje Tigraja (TPLF), koji i danas igra važnu ulogu u etiopskoj politici.
Zdrav režim radničke vlasti temeljen na lenjinističkim principima mogao je spriječiti građanski rat. Zapravo, glavni zahtjev Tigrajanaca nije bila ni secesija, nego autonomija, koju je bilo lako odobriti. No, nacionalna politika Lenjina i boljševika bila je potpuno strana Dergu.
Časnici, sa svojom nacionalističkom politikom ‘Etiopija Tikdem’ (Etiopija na prvom mjestu), navikli su nametati svoju volju. Koristili su diktatorske metode kako bi potisnuli nacionalne aspiracije Eritrejaca, Somalijaca, Tigrajaca i drugih.
Mengistuov ‘Crveni teror’ dodatno je raspirivao situaciju i uvjeravao potlačene narode da ovaj režim nije mnogo različit od carevog. Birokratske metode u Mengistuovoj zemljišnoj politici dodatno su raspirivale nacionalističke tendencije među seljacima.
S nominalnim ciljem da riješe problem ekstremne parcelizacije zemlje, režim je pokrenuo kampanju ‘ruralizacije– prisilnog preseljenja seljaka u neobradive regione, često u surove uvjete. U mnogim slučajevima ovaj proces je birokratski pogrešno izveden, a seljaci nisu dobili nikakvu podršku koja im je obećana. No, češće nego ne, ova omražena politika pokazala se samo kao prekrivač za ciničnu kontragerilsku politiku usmjerenu na preseljavanje seljačkih zajednica koje su simpatizirale s gerilcima.
Potpuno reakcionarnu ulogu Sovjetskog Saveza u jezivim događanjima koja su se odigravali na Rogu Afrike također treba spomenuti. Moskva je bila voljna pomoći Mengistuovom usponu na vlast. Međutim, prije toga, SSSR je bio saveznik režimu general-majora Barrea u Somaliji i eritrejskim gerilcima koji su se borili protiv Selasijeve autokracije.
Somalski režim također je eksproprirao kapitaliste i feudalce, te nije bio bitno različit od režima Derga. Ali on je također slijedio usku nacionalističku liniju i, naoružan od strane SSSR-a, Barre je pripremao rat za aneksiju Ogadena iz Etiopije.
Moskva je pokušala pomiriti svoja dva saveznika, isprva zagovarajući federaciju Eritreje, Etiopije i Somalije. Socijalistička federacija Roga Afrike možda bi doista bila najpoželjniji ishod za ljude tog regiona, ali činjenica da su uske nacionalističke klike kontrolirale i Etiopiju i Somaliju onemogućavala je takav ishod.
Šta je učinila ruska birokracija? Jednostavno je odbacila svoje stare saveznike i okrenula se Mengistuu. To je bio potez bez ikakvih principa, koji je bio osmišljen samo da služi njihovim geopolitičkim interesima, s Etiopijom kao većim ‘plijenom’ za Moskvu.
Ruska podrška nije spasila Mengistuov režim. Izolirana revolucija u uvjetima zaostalosti koja je vladala u Etiopiji uvijek bi naišla na ogromne teškoće, unatoč prednostima planirane ekonomije. Ali pod Mengistuom, izolacija je bila dodatno pogoršana birokratskim lošim upravljanjem i razarajućim građanskim ratom. To je, zauzvrat, zajedno s rekordno niskim padavinama, dovelo do strahota gladi 1984-85. godine i nekoliko stotina hiljada smrtnih slučajeva. Vlada je odgovorila s još jednim nepopularnim valom preseljenja iz ratom razorenog sjevera.
Kako je pad Mengistuovog režima izgledao sve neizbježnije, Sovjetski Savez (koji je imao vlastitih problema) povukao je svoju podršku krajem 1980-ih. Kako je SSSR propadao, izolirani Mengistu, koji nikada nije bio motiviran principima, pokušao se prilagoditi novim okolnostima, napustivši svoj ‘marksizam-lenjinizam’ i preko noći se okrenuo tržišnim snagama. Usput, isto su učinili i takozvani ‘marksistički’ gerilci koji su se borili protiv njegovog režima u Tigraju i Eritreji.
Godine 1991. Mengistuov režim doživio je svoj neizbježni kraj kada je TPLF (Front za oslobođenje Tigraja) sa svojim saveznicima došao na vlast. Iste godine srušio se proleterski bonapartistički režim Siada Barrea u susjednoj Somaliji, što je dovelo do kolapsa države, građanskog rata, gladi i islamističke pobune, dodatno pogoršane intervencijom američkog imperijalizma.
Prošlo je više od tri desetljeća od pada Mengistuovog režima. Tržište divlja kroz Rog Afrike. Šta je to donijelo? Nove, brutalne vladarske klike koje su uspostavljene u Etiopiji, Eritreji i Somaliji.
Nekoliko godina, bum dvoznamenkastog rasta BDP-a koji je Etiopija uživala 2000-ih godina bio je hvaljen kao ekonomsko čudo. No, sada se taj trend počeo raspadati, a stari ožiljci ponovo se otvaraju. Nemiri; građanski rat u Tigraju; sjena gladi koja visi nad milionima ljudi širom regiona; ratoborna retorika između režima. Nije teško uočiti budućnost koju kapitalizam stvara na Rogu Afrike: onu užasne bijede, masovnih ubistava, etničkih sukoba i gladi. Jednom riječju: barbarizam.
Ali postoji i drugi put za narod Roga Afrike. Cijeli kontinent danas je prepun nezadovoljstva. Radnička klasa, koja je u Etiopiji bila u svom začetku prije 50 godina, danas je jača nego ikad – i to ne samo u Etiopiji, nego svuda.
Ako radnici i omladina Etiopije mogu stvoriti revolucionarnu partiju, prožetu lekcijama iz prošlosti, tada će, za razliku od 1974. godine, moći zauzeti svoje pravo mjesto na čelu sljedeće revolucionarne valove, koji će biti znatno različiti od prethodnih.
Uvjeti koji su doveli do uspona proleterskog bonapartizma više ne postoje – birokratski, nacionalistički model staljinističkog ‘socijalizma u jednoj zemlji’ je mrtav. Oduvijek je bio slijepa ulica. Sljedeći revolucionarni val, ako želi napredovati, mora staviti vlast izravno u ruke radničke klase. Niti jedna grupa oficira, niti intelektualaca, niti gerilskih boraca neće to učiniti za radnike. To je lekcija. Sljedeći val revolucije mora staviti radničku klasu na vlast, te se prebaciti u kontinentalne i svjetske borbe za svrgavanje kapitalizma i imperijalizma svuda.
Tada, i samo tada, kada se poluge ekonomije oduzmu od stranih imperijalista i njihovih lokalnih pomagača, možemo ozbiljno govoriti o razvoju proizvodnih snaga, okončanju nacionalnih i etničkih sukoba, i stvaranju budućnosti lišene oskudice, bijede i napornog rada za milijune radnika i seljaka.
[1] The Ethiopian People’s Revolutionary Party Program, printed by the Ethiopian Students Union in North America, 1975, pg 1
[2] A Tiruneh, The Ethiopian Revolution (1974 to 1984), Cambridge University Press, 1993, pg 51
[3] A Bertha, A political history of the Tigray People's Liberation Front, Tsehai Publishers, 2009, pg 54
[4] A Tiruneh, The Ethiopian Revolution (1974 to 1984), Cambridge University Press, 1993, pg 64
[5] ibid. pg 63
[6] ibid. pg 72
[7] ibid. pg 104
[8] ibid. pg 152
[9] ibid. pg 139
[10] T Grant, “The Colonial Revolution and the Deformed Workers’ States”, in The Unbroken Thread, Fortress, 1989, pg 349-350
[11] ibid. pg 355
[12] ibid. pg 345-346
[13] ibid. pg 363
[14] J Wiebel, “The Ethiopian Red Terror”, in T. Spear (Ed.), Oxford research encyclopedia of African history, Oxford University Press, 2017 pg 20
[15] See B Tola, To Kill a Generation, Free Ethiopia Press, 1989
