Ruska revolucija je najveći događaj u ljudskoj povijesti, jer po prvi put radnička klasa ne samo da je vodila revoluciju, već je preuzela vlast izravno u svoje ruke i nastavila transformirati društvo. Čin se kleveće kao nedemokratski, dok je u stvarnosti uključivao najdalekosežniju i najrevolucionarniju demokraciju koju je svijet ikada vidio. U ovom članku Daniel Morley objašnjava kako je to funkcioniralo u praksi.

“Drugovi, radni ljudi! Zapamtite da ste sada sami na čelu države. Nitko vam neće pomoći ako se sami ne ujedinite i ne preuzmete u svoje ruke sve državne poslove. Vaši Sovjeti su od sada organi državne vlasti, zakonodavna tijela s punim ovlastima.

Okupite se oko svojih Sovjeta. Ojačajte ih. Nastavite sami s poslom; počnite od dna, ne čekajte nikoga.”

Ove snažne Lenjinove riječi, upućene ruskim masama 10 dana nakon preuzimanja vlasti, vjerno odražavaju njegov stvarni stav prema radničkoj demokraciji. Dan ranije, Lenjin je detaljnije iznio istu točku.

„Stvaralačka, živa, djelatnost masa, glavni je čimbenik novog društva. Radnici moraju početi organizirati radničku kontrolu svojih tvornica, revitalizirati farme industrijskim proizvodima i zamijeniti ih za pšenicu. Svaki predmet, svaki kilogram kruha treba prebrojati, jer socijalizam je prije svega vođenje popisa. Socijalizam se ne stvara po naredbama odozgo. Nepoznat mu je bezumni, službeni birokratizam. Živi, dišući socijalizam je kreacija samih narodnih masa.“

Ovim revolucionarnim proglasima Lenjin je najavio najveći događaj u povijesti i početak radikalno nove ere. Neka nitko ne laže da je Oktobarska revolucija bila nedemokratska. Ruska revolucija, kao što ove izjave pokazuju, uvela je najtemeljitiji demokratski oblik države ikada ostvaren.

U kapitalizmu slušamo puno o demokraciji drugačijeg tipa. Naši političari, mediji, istaknuti intelektualci, establišment općenito, ne umaraju se ponosno veličati vrline ‘demokracije’, barem apstraktne.

Gdje su nejasni i apstraktni, budimo konkretni. Demokracija koju hvale zapravo je samo jedan oblik demokracije, a to je buržoaska demokracija. To je, kako je Lenjin rekao, poput demokracije u staroj Grčkoj – demokracija za robovlasnike. Maskira diktaturu kapitala.

Radnička demokracija je vrlo različita, štoviše, izravno je suprotna od buržoaske demokracije. Buržoaska demokracija je formalna i izvještačena. U mjeri u kojoj uopće postoji (a ne zaboravimo da se za nju borilo protiv vladajuće klase tijekom mnogih stoljeća), njena povezana prava i slobode govore vrlo malo o tome što stvarno imamo slobodu činiti. Svi mi imamo formalnu slobodu glasati – ali to je u kontekstu ekonomskog sustava nad kojim nemamo kontrolu. Jasan nedavni primjer je referendum o mjerama štednje koje je nametnula EU u Grčkoj, na kojem je 61 posto glasovalo protiv mjera štednje. To je propisno ignorirano jer nije bilo u skladu s imperativima najvažnijih europskih banaka, a kao kazna je izrečena još oštrija štednja.

Da se glasovanjem u ovom sustavu obično postiže malo i da stvarne odluke kontroliraju, iz dana u dan, velike banke i druge vodeće buržoaske figure iza scene – široko je rasprostranjeno mišljenje, i to s pravom. Parlament je uglavnom pričaonica. Tijekom posljednjeg razdoblja, borbe unutar britanske Laburističke partije bile su vrlo poučne za razmjere u kojima vladajuća klasa manipulira i koči demokratski proces iza kulisa. Da, radnici se mogu pridružiti Laburističkoj partiji i sudjelovati u njoj, što je prava sloboda. Ali ako glasaju za lidera s ljevice, suočit će se s nemilosrdnim protivljenjem organizacija kao što je 'Progress' – desničarska frakcija laburista koju financiraju milijarderi. Buržoazija na svakom koraku ima svoj novac i agente koji vuku konce, dok se radnici bore sa skromnim primanjima i nemaju vremena da se posvete politici. Demokracija je u konačnici materijalno, a prije svega klasno pitanje.

Prvi primjer radničke države

Radnička demokracija je sasvim drugačiji oblik vladavine – to je vladavina većine. To nije izmišljen i fiksni skup pravila sastavljen da prikrije ono što se stvarno događa, niti služi toliko ometanju koliko osnaživanju. Radnička demokracija stvarnu vlast stavlja u ruke proletarijata. To je stvaran, praktičan i u početku spontan razvoj.

To nije neki idealan plan koji su izmislili marksisti. Umjesto toga, izveli smo ga iz stvarnih događaja. Prvi primjer, iz kojeg su Marx i Lenjin crpili mnogo inspiracije, bila je Pariška komuna 1871.

„[Pariška komuna] formirana je od općinskih vijećnika, izabranih općim pravom glasa u različitim dijelovima grada, odgovornih i opozivih u kratkim rokovima. Većina njegovih članova prirodno su bili radnici ili priznati predstavnici radničke klase. Komuna je trebala biti radno, a ne parlamentarno tijelo, izvršna i zakonodavna vlast u isto vrijeme.“

„Umjesto da i dalje bude agent središnje vlade, policija je odmah lišena svojih političkih atributa i pretvorena u odgovornog i uvijek opozivog agenta Komune. Tako su bili i službenici svih ostalih grana uprave. Od članova Komune naniže, javna služba morala se obavljati po radničkoj plaći.“

„U gruboj skici nacionalnog ustrojstva, koju Komuna nije imala vremena razviti, jasno stoji da je Komuna trebala biti politički oblik čak i najmanjeg seoskog naselja, te da je u ruralnim krajevima stajaću vojsku trebalo zamijeniti narodnom milicijom, s izuzetno kratkim rokom službe. Ruralne zajednice svakog okruga trebale su upravljati svojim zajedničkim poslovima na skupštini delegata u središnjem gradu, a te su skupštine okruga opet trebale slati poslanike u Nacionalnu delegaciju u Parizu, pri čemu je svaki delegat mogao biti opozvan u bilo kojem trenutku i vezan od strane mandat imperatif-a (formalne upute) njegovih birača…. Umjesto da se jednom u tri ili šest godina odlučuje koji će član vladajuće klase lažno predstavljati narod u parlamentu, opće biračko pravo služilo je narodu, sastavljenom u komunama.“ (Marx, Građanski rat u Francuskoj)

Iz ovog inspirativnog i herojskog početnog iskustva Marx, a potom i Lenjin, izveli su opća načela oblika demokratske radničke države, o čemu ćemo kasnije raspravljati. Glavna poanta za nas ovdje jest da je radnička demokracija proizvod praktičnog iskustva radničke klase i odražava stvarne potrebe radničke revolucionarne borbe za samooslobođenje.

Također je iz tog iskustva Marx došao do izraza 'diktatura proletarijata'. Pod ovim nije mislio na diktaturu nad proletarijatom, već točno na ono što smo vidjeli u Pariškoj komuni – radničku klasu koja se demokratski organizirala kao vladajuća klasa i upravljala društvom po svojim vlastitim uvjetima. U Marxovo doba izrazu 'diktatura' nedostajale su loše konotacije koje ima danas, a zapravo se odnosio na tradiciju starog Rima.

Jedna od apstrakcija buržoaske demokracije jest da smo svi jednaki atomi, za koje se pretpostavlja da raspolažu jednakim resursima i vremenom, pa stoga svaki glas predstavlja potpuno isto što i sljedeći. Ali iza te fikcije krije se stvarnost nevjerojatnih materijalnih nejednakosti i, što je ključno, sukobljenih klasnih interesa. Ali u buržoaskoj demokraciji te se temeljne istine ignoriraju, a iza kulisa golemo bogatstvo kapitalista povlači konce.

Sa stajališta ovih liberalnih apstrakcija, radnička demokracija se čini manje demokratskom, jer nužno isključuje kapitaliste. Ali to proizlazi iz uvjeta iz kojih izvire. Kao praktična i stvarna demokracija, to je neophodno. Buržoaska demokracija daje svima pravo glasa (barem, nakon što su razne borbe izborile opće pravo glasa) kao sredstvo da se sakrije gdje se stvarno nalazi moć i da se demokratski sustav osudi na status beskorisne pričaonice.

Kad radnici osnuju sindikat, pozivaju li šefa na sastanke? Bi li bilo demokratskije da su tako postupili? Ili bi to spriječilo njihovu sposobnost da slobodno raspravljaju i provode svoje odluke u praksi?

Radnička demokracija, u cijelom društvu, mora značiti diktaturu proletarijata, kao što na radnom mjestu mora značiti isključivanje šefa. U tome je iskrena. Buržoaska demokracija je zapravo diktatura buržoazije, samo što nije iskrena.

Sovjetski sustav

Sovjetska država izgrađena je upravo na takvom spontanom, živom i praktičnom primjeru radničke demokracije – Sovjetima. Oni su bili najveće tvorevine radničke demokracije ikada. Mnoga njihova načela i pravila nadahnuta su načelima i pravilima Pariške komune, prvog stvarnog primjera radničke vlasti.

„Novi ustav nije toliko stvorio nove oblike vlasti koliko je registrirao i regulirao one koji su bili u tijeku uspostavljanja nekoordiniranom inicijativom nakon revolucionarnog prevrata.“ (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., tom I, str. 134).

Riječ Sovjet znači vijeće, ili alternativno savjet ili skupština. Sovjeti su prvotno stvoreni u revoluciji 1905., a zatim ponovno stvoreni 1917., kao obrambene organizacije radničke klase. Neformalni i fleksibilni, njihov je oblik ovisio o potrebama i stupnju razvoja klasne borbe. Općenito, radnici i članovi lokalne zajednice birali bi izaslanike sa svog radnog mjesta ili zajednice da prisustvuju lokalnom Sovjetu, koji bi raspravljao o pitanjima koja se odnose na revoluciju i potom provodio odluke u praksi. Iskustvo izgradnje Sovjeta omogućilo je najveći napredak političke svijesti među radnicima.

Zbog svog spontanog i neformalnog karaktera, te zbog svog podrijetla iz revolucije, oni su sasvim prirodno poprimili karakter klasne demokracije, ili organa potlačenih klasa koji se bore za svoju emancipaciju. Nikome nije palo na pamet formalno isključiti bogate, jer se oni nikada nisu pojavili.

Iako pri prvom pojavljivanju 1905. mnogi boljševici nisu shvatili značaj Sovjeta, Lenjin jest. Za njega to nisu bili puki ad hoc odbori za obranu, već organi radničke vlasti u potencijalu; zametak nove, radničke države, slične Pariškoj komuni. Posjedovanje te ideje bila je odlučujuća razlika između boljševika i menjševika 1917. – ovi potonji su često vodili Sovjete ne razumjevši ih – i to je nadahnulo najvažniji slogan koji je definirao Oktobarsku revoluciju: „Sva vlast Sovjetima!“

Nakon preuzimanja vlasti 7. studenoga (po modernom kalendaru) 1917., Sovjeti su konačno postali organi nove radničke države, kako je to Lenjin zamislio 12 godina prije.

Dana 16. siječnja 1918. Sveruski središnji izvršni komitet Kongresa Sovjeta donio je Deklaraciju o pravima radnog i izrabljivanog naroda, a sutradan je objavljena u Izvestiji. Službeno je proglasio da su Sovjeti suvereni u cijeloj Rusiji. Ne iznenađuje da je ova rezolucija, kada je sljedećeg dana predstavljena konkurentskoj Ustavotvornoj skupštini, odbijena.

Ali ne bismo smjeli zaboraviti da je u ovu pobjedu radničke demokracije u socijalističkoj revoluciji uključeno bilo i ostvarenje čitavog niza buržoaskih demokratskih sloboda dotad nečuvenog stupnja. Došlo je do ogromnog proširenja prava i sloboda. Sloboda govora i okupljanja bila je zajamčena, a radnici su doista pozitivno poticani na okupljanje! Sloboda vjere (dok je službenoj crkvi oduzet službeni status i ogromni zemljišni posjed), sloboda seksualnosti, jednaka sloboda razvoda za žene i muškarce i jednakost u svim drugim aspektima braka, pravo na pobačaj – sve ovo i više od toga bilo je dodijeljeno od strane Oktobarske revolucije i Sovjetske vlade.

3. srpnja 1918. nacrt novog Sovjetskog ustava bio je gotov, a kasnije će biti predstavljen Petom kongresu Sovjeta na odobrenje. Izjavljeno je:

„Federativni karakter republike; odvojenost crkve od države i škole od crkve; sloboda govora, mišljenja i okupljanja radnika, osigurana davanjem na raspolaganje tehničkih sredstava za izradu listova, pamfleta i knjiga kao i prostorija za sastanke; obveza za sve građane da rade po načelu ‘tko ne radi, taj ne jede’ [to je bilo usmjereno protiv buržoaskih pojedinaca koji su živjeli od tuđeg rada, a ne invalida ili proletera bez posla]; obvezu svih radnika na služenje vojnog roka u obrani Republike; pravo na državljanstvo za sve radnike koji žive na ruskom teritoriju i pravo na azil za strance koji su progonjeni na temelju političkih ili vjerskih prijestupa; i ukidanje svake diskriminacije na temelju rase ili nacionalnosti.“ (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., sv. I, str. 135, naš naglasak).

Zajednička je značajka buržoaskog društva da ne može ostvariti ni svoje 'vlastite' slobode. U Britaniji, s 'majkom parlamenta', imamo još jedan (neizabrani) parlament s pravom blokiranja zakona donesenih u izabranom domu. Sastoji se od namještenika, aristokratskih vršnjaka i anakrone crkvene hijerarhije. Glava britanske države je kraljica, kojoj vojska priseže na vjernost. Zadaća je socijalističke revolucije da u potpunosti ostvari sve demokratske slobode, kao i da nastavi s postavljanjem organiziranih radnika na vlast i okončanjem kapitalizma.

Sovjetski ustav proglasio je vrhovnu vlast u društvu:

„Sveruski kongres Sovjeta, sastavljen od predstavnika gradskih Sovjeta na temelju jednog zastupnika na svakih 25 000 stanovnika i pokrajinskih Sovjeta na temelju jednog zastupnika na svakih 125 000 stanovnika. Sveruski kongres izabrao je Sveruski središnji izvršni komitet od najviše 200 članova koji je vršio sve ovlasti kongresa kada kongres nije zasjedao.“ (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., sv. I, str. 136).

Slične odredbe donesene su o tome kako će regionalni kongresi Sovjeta, odgovorni za manje regije, biti sastavljeni od manjih, lokalnih Sovjeta, koji su prema ustavu, „sve do najmanjeg, potpuno autonomni u lokalnim pitanjima, ali usklađuje svoje aktivnosti prema općim dekretima i rezolucijama središnje vlasti i prema većim sovjetskim organizacijama“.

Godine 1918. Sveruski kongres, koji nije bio sastavljen od profesionalnih političara izabranih samo jednom svakih pet godina, već od izaslanika radničke klase iz cijelog društva, sastao se četiri puta, obično na oko tjedan dana. Intenzivno se raspravljalo o temeljnim pitanjima revolucije i kako izgraditi novo društvo. Konkretno, ono „ovlašćuje, mijenja i dopunjava ustav, usmjerava opću politiku, proglašava mir i rat, utvrđuje plan za gospodarski život nacije, izglasava proračun, regulira financijske i slične aranžmane, donosi zakone i amnestije.“ (Serge, Prva godina ruske revolucije, 1992., str. 273).

Sovjetski ustav zahtijevao je najmanje dva takva kongresa svake godine, što bi značilo da bi izvršni odbor bio odgovoran i ponovno izabran od strane delegata najmanje dva puta godišnje. Izvršni komitet, odnosno jedna trećina lokalnih Sovjeta, imao je pravo sazivati ​​izvanredne kongrese. Ovo tijelo nije izum boljševika. Zapravo, prvi kongres održan je sredinom 1917., prije nego što ju je Oktobarska revolucija učinila suverenom. Bio je to živi proizvod revolucije koju su stvorili sami radnici i stoga je u njihovim očima imao demokratski legitimitet.

Načela Pariške komune

Najopćenitija načela te demokracije formulirao je Lenjin u “Državi i revoluciji”, a nadahnuta su iskustvom Pariške komune (kao i ruskih Sovjeta 1905. i početkom 1917.). Oni su bili:

1) Slobodni i demokratski izbori i pravo opoziva svih dužnosnika.

2) Nijedan službenik ne smije primati veću plaću od kvalificiranog radnika.

3) Nema stalne vojske nego naoružani narod.

4) Postupno, sve zadatke vođenja države redom će obavljati radnici: kad su svi redom „birokrati“, nitko nije birokrat.

Ovo su opći principi i parole proleterske vlasti, najbolja pravila po kojima radnička klasa zadržava demokratsku kontrolu nad svojom državom. Na Sedmom kongresu Ruske komunističke partije 1918. Lenjin se također zalagao za sljedećih deset načela nove vlasti,

1. Jedinstvo svih siromašnih i izrabljivanih masa.
2. Jedinstvo svjesne, aktivne manjine za preodgoj cijelog radnog stanovništva.
3. Ukidanje parlamentarizma koji odvaja zakonodavnu od izvršne vlasti.
4. Jedinstvo između masa i države koje će biti bliže nego u starijim demokratskim oblicima.
5. Naoružavanje radnika i seljaka.
6. Više demokracije i manje formalizma, bolji objekti za izbore i opoziv delegata.
7. Bliske veze između političke vlasti i proizvodnje.
8. Mogućnost eliminacije birokracije.
9. Prijelaz iz formalne demokracije bogatih i siromašnih u stvarnu demokraciju radnika.
10. Sudjelovanje svih članova Sovjeta u upravljanju i administraciji države.

Jedna značajka Pariške komune koju je Marx pozitivno primijetio bilo je spajanje izvršne, zakonodavne i sudske funkcije. Buržoaska demokracija inzistira na njihovom odvajanju, tobože kao zaštiti od „tiranije“. Ali tiranija u očima buržoaskih liberala prvenstveno znači državnu tiraniju protiv privatnog vlasništva, a vlasništvo je za njih ključ slobode. Podjela vlasti zapravo služi očuvanju kapitalističkog statusa quo, davanju kapitalu slobode da dominira iza kulisa, dok država ograničava vlastitu moć. Socijalistička preobrazba društva ogroman je praktični zadatak koji zahtijeva „sve ruke na palubi“, „sve snage do točke napada“. Radnička klasa, s prstom na pulsu proizvodnje, mora primijeniti kolektivnu vlast nad gospodarstvom i društvom kako bi ga reorganizirala i kako bi zadovoljila potrebe masa i okončala anarhiju tržišta.

Pravo glasa

Učinivši Sovjete suverenima, ustav je pravo glasa unutar ovog sustava dao isključivo onima koji rade, kao i vojnicima i invalidima; oni koji su zapošljavali druge da rade za njih bili su isključeni iz sudjelovanja. Naravno, u pravu glasa nije bilo rodnih ograničenja. Sovjeti su mogli opozvati svoje delegate, ako nisu bili zadovoljni njima, u bilo koje vrijeme. Kao što je rekao Lenjin, „iz izbora nestaju sve birokratske formalnosti i ograničenja, a mase same određuju redoslijed i vrijeme izbora sa slobodnim pravom opoziva izabranih.“

Sovjeti su bili pravi organi vlasti koje su radnici sami stvorili, izabrani izravno iz tvornica i koji su stvarno odražavali njihove želje i moć. Nisu mogli uključiti kapitaliste, koji nikada nisu ni pokušali sudjelovati u Sovjetima. Da bi sovjetski sustav bio ono što je trebao biti – najdemokratskiji sustav ikada stvoren – morao se temeljiti isključivo na živoj borbi masa protiv njihovih eksploatatora.

Lenjin je napisao da su Sovjeti izvorno bili politički otvoreni i inkluzivni entiteti, napominjući u djelu “Proleterska revolucija i renegat Kaucki” (1918.):

„Obespravljivanje buržoazije nije nužno i neizostavno obilježje diktature proletarijata. A u Rusiji boljševici, koji su davno prije listopada iznijeli parolu proleterske diktature, nisu ništa unaprijed govorili o obespravljivanju izrabljivača. Ovaj aspekt diktature nije se pojavio „prema planu“ bilo koje partije; proizašlo je samo od sebe u tijeku borbe... čak i kad su menjševici (koji su se nagodili s buržoazijom) još vladali Sovjetima, buržoazija se sama od sebe odvojila od Sovjeta, bojkotirala ih, stavila se u opoziciju prema njima i intrigirala protiv njih. Sovjeti su nastali bez ikakvog ustava i bez njega su postojali više od godinu dana (od proljeća 1917. do ljeta 1918.). Bijes buržoazije protiv ove neovisne i svemoćne (jer je bila sveobuhvatna) organizacije potlačenih; borba, beskrupulozna, sebična i prljava borba koju je buržoazija vodila protiv Sovjeta; i, na kraju, otvoreno sudjelovanje buržoazije (od kadeta do desnih esera, od Miljukova do Kerenskog) u pobuni Kornilova - sve je to otvorilo put za formalno isključenje buržoazije iz Sovjeta.“

U istom djelu, Lenjin je tvrdio da, mnogo važnije za ostvarenje demokracije u praksi, nije davanje formalnih sloboda (kao što je sloboda govora), već praktične mjere potrebne da se to ostvari, koje opet moraju poduzeti klasni karakter, tj. bilo je potrebno nacionalizirati i dati radničkoj kontroli novine, eter, dvorane za sastanke, itd., kako bi se radnicima zajamčio pristup njima. Oni su te legalističke odredbe ispunili materijalnim sadržajem.

Kao što je Lenjin objasnio:

„Stari buržoaski aparat — birokracija, privilegije bogatstva, buržoaskog obrazovanja, društvenih veza, itd. (ove stvarne privilegije su to raznovrsnije što je više razvijena buržoaska demokracija) — sve to nestaje pod sovjetskim oblikom organizacije. Sloboda tiska prestaje biti licemjerje, jer su tiskare i zalihe papira oduzete buržoaziji. Ista stvar vrijedi i za najbolje građevine, palače, vile i dvorce. Sovjetska vlast je eksploatatorima jednim potezom oduzela tisuće i tisuće tih najboljih zgrada i na taj način pravo na okupljanje - bez kojega je demokracija prijevara - učinila milijun puta demokratičnijim za ljude. Neizravni izbori za lokalne Sovjete olakšavaju održavanje kongresa Sovjeta, čine cijeli aparat jeftinijim, fleksibilnijim, dostupnijim radnicima i seljacima u vrijeme kada život ključa i potrebno je vrlo brzo moći opozvati svog mjesnog zamjenika ili ga delegirati na opći kongres Sovjeta.“

„Postoji li ijedna država na svijetu, čak i među najdemokratskijim buržoaskim zemljama, u kojoj prosječni obični radnik, prosječni, obični poljoprivredni radnik ili općenito seoski polu-proleter (tj. predstavnik potlačenih, goleme većine stanovništva), uživa išta što se može približiti takvoj slobodi održavanja sastanaka u najboljim zgradama, takvoj slobodi korištenja najvećih tiskara i najvećih zaliha papira za izražavanje svojih ideja i obranu svojih interesa, takvu slobodu promicanja muškaraca i žena iz vlastite klase da upravljaju državom i da je 'oblikuju', kao u Sovjetskoj Rusiji?“

„U Rusiji je, međutim, birokratski stroj potpuno razbijen, sravnjen sa zemljom; svi stari suci su poslani da se spakiraju, buržoaski parlament je raspršen - a radnicima i seljacima je dana daleko pristupačnija reprezentacija; njihovi Sovjeti su zamijenili birokrate, ili su njihovi Sovjeti stavljeni u kontrolu nad birokratima i njihovi Sovjeti su ovlašteni birati suce.“

Ustavotvorna skupština

Godine 1917., prva radnička vlada nastala tim procesom zapravo je bila koalicija između boljševika i lijevih Socijal-revolucionara (esera). U to su vrijeme sve te stranke – i lijevi i desni eseri, svi menjševici, itd. – sudjelovale na sovjetskim izborima, bile birane u Kongres Sovjeta i slobodno objavljivale svoje novine.

Međutim, tijekom borbi u građanskom ratu, počevši od sredine 1918., istina je da su mnoge od tih sloboda bile ograničene. Da je to bilo nužno pokazuje da ne može postojati stvarna ‘nadklasna’ demokracija. Ove druge stranke digle su oružje protiv režima, urotile su se s imperijalističkim vladama u građanskom ratu koji će dovesti do toliko smrti i toliko nevolja. Postupati s njima na način džentlmenskog debatnog kluba bilo bi nemoguće.

Nakon što je na svom prvom zasjedanju 18. siječnja 1918. odbacila rezoluciju boljševika Černova da Ustavotvorna skupština prihvati vlast Sovjeta kao suverenu, skupština, u biti buržoaski parlament, jednostavno je prestala postojati kada su njezini stražari izjavili da su preumorni držati ga otvorenim. Drugim riječima, stvarna, materijalna moć bila je u Sovjetima. Oni su zapovijedali 'naoružanim tijelima ljudi', ne kroz prisilu, već kroz klasnu lojalnost, budući da su ta naoružana tijela ljudi bile Crvene garde iz radničke klase. Svaka nadobudna država koja ne može pronaći nikoga tko bi provodio njezinu volju osuđena je na propast od samog početka.

Sljedećeg dana dekret o raspuštanju skupštine jezgrovito je objasnio da su se „radne mase uvjerile vlastitim iskustvom da je buržoaski parlamentarizam zastario; da je potpuno nespojiv s izgradnjom socijalizma; jer samo klasne, a ne nacionalne institucije, mogu slomiti otpor vlasničkih klasa i postaviti temelje socijalističkom društvu.“ (Citirano u Serge, op cit, str. 135).

Uvjeti građanskog rata: gašenje partija s druge strane barikada

Godine 1918. zemlja je bila upletena u sveopći građanski rat. Politički uvjeti, kao što bi se i očekivalo u revoluciji, bili su sve teži i nasilniji jer je preuzimanje vlasti značilo uništavanje privilegija stare vladajuće klase.

Tipična linija napada na boljševike i revoluciju je ukazivanje na zatvaranje drugih partija i 'slobodnog tiska'. Nikada se ne daje nikakvo objašnjenje ili kontekst, a strahopoštovanje prema 'slobodnom tisku' u liberalnim krugovima je takvo da je samo spominjanje te činjenice dovoljno da se osudi cijela revolucija. Ali kakav je bio pravi kontekst?

U svibnju 1918. boljševik Volodarski objasnio je da „slobodu kritiziranja djelovanja sovjetske vlade i agitiranja u korist druge vlade dajemo svim našim protivnicima. Jamčit ćemo vam slobodu tiska ako je u tom smislu shvaćate. Ali morate odustati od širenja lažnih vijesti… laži i kleveta.“ Treba shvatiti da su se u ovim uvjetima građanskog rata, kada je cijeli imperijalistički svijet bio usmjeren protiv Rusije, u još uvijek slobodnom buržoaskom tisku nemilosrdno tiskale svjesne laži, koje su izravno i namjerno pomagale kontrarevoluciji.

Fanny Kaplan

Kao da dokazuju da je Volodarski bio u pravu u svojim upozorenjima, mjesec dana kasnije ubio ga je eser. Zatim, mjesec dana kasnije ponovno u kolovozu, Uritskog, vodećeg boljševika i šefa Čeke (revolucionarne tajne policije), ubio je vojni kadet. Istog dana, Fanny Kaplan, još jedna eserkinja, tri puta je upucala Lenjina dok je bez nadzora odlazio s radničkog skupa. Preživio je, ali ozljede koje je zadobio uzrokovale su moždane udare koji će ga ubiti 1924. godine. Ova tri djela natjerala su boljševike da vrate smrtnu kaznu, koju su ukinuli nakon preuzimanja vlasti, te da organiziraju Crveni teror za borbu protiv Bijelog terora, koji se širio u građanskom ratu.

Četvrti kongres Sovjeta u ožujku 1918. ratificirao je Brest-Litovski ugovor koji je donio mir. To je bilo nepodnošljivo koalicijskim partnerima boljševika - lijevim eserima, jer su željeli obnoviti rat s Njemačkom na revolucionarnoj osnovi. Kao rezultat toga, na ovom su kongresu izašli iz radničke vlade, što je dovelo do samo boljševičke vlade. Njihova strast za ratom s Njemačkom bila je tolika da će četiri mjeseca kasnije lijevi eseri ubiti njemačkog veleposlanika Mirbacha, u pokušaju da prisile Nijemce da ponove ofenzivu. Iskoristili su svoje službeno članstvo u revolucionarnoj tajnoj policiji, Čeki, kako bi dobili pristup njegovom veleposlanstvu.

„Ovaj državni udar je bio praćen pokušajem preuzimanja vlasti u Moskvi i pobunama u raznim pokrajinskim središtima... Savinkov, poznati eser terorist, kasnije je tvrdio da je bio organizator ovih pobuna, te da su bili financirani sredstvima iz francuskog vojnog atašea u Moskvi. Suočen s izdajom tako velikih razmjera u trenutku kada su se savezničke snage iskrcavale u Murmansku i Vladivostoku, kada su češke legije započele otvorena neprijateljstva protiv boljševika i kada se prijetnja rata nazirala sa svih strana... [Peti kongres Sovjeta] je donio oprezno formuliranu rezoluciju u smislu da 'utoliko što se određeni dijelovi lijeve partije esera povezuju s pokušajem uvlačenja Rusije u rat ubojstvom Mirbacha i ustankom protiv sovjetske vlasti, tim organizacijama ne može biti mjesta u Sovjetu radničkih i seljačkih deputata'“. (Carr, op cit, str. 173-4).

Desni eseri su u svibnju 1918. otvoreno zagovarali svrgavanje boljševičkog režima i povratak parlamentarnoj demokraciji (kao da je to u ovim uvjetima bilo moguće), uz pomoć britanskog i francuskog imperijalizma (za koji su govorili da je potreban jer i oni žele obnoviti rat s Njemačkom). Ovaj poziv esera na rat doveo je do njihovog isključenja iz Izvršnog komiteta Kongresa Sovjeta, uz preporuku da ih lokalni Sovjeti također isključe iz borbe u građanskom ratu. Isto se odnosilo i na menjševike, koji su zauzeli sličan stav. U građanskom ratu, i eseri i menjševici su se naoružali zajedno s imperijalističkim vojskama i reakcionarnim bijelim generalima iz carističkog režima, čime su pridonijeli daleko većoj smrti i ekonomskom razaranju od bilo koje boljševičke represije u ovom razdoblju.

Ali ne smijemo preuveličavati represiju koju su boljševici bili prisiljeni koristiti. Unatoč dekretu koji je zabranjivao one partije i novine koje su otvoreno propovijedale neposluh i nasilje protiv radničke vlade, većina partija i novina, od kadeta (buržoaskih liberala) do menjševika i anarhista, nastavila je s radom.

„Kada se 6. Sveruski kongres Sovjeta, prvi gotovo isključivo boljševički kongres, sastao uoči prve godišnjice revolucije... odmah je odobrio ono što je opisano kao 'amnestija', naredivši oslobađanje svih onih 'zatočenih' od strane organa za borbu protiv kontrarevolucije' osim ako protiv njih nije podignuta definitivna optužba za kontrarevolucionarno djelovanje.“ (Ibid., str.178)

Ovaj kongres također je svim građanima dao pravo žalbe protiv državnih službenika, a lokalnim Sovjetima dao je više ovlasti protiv izvršne vlasti nacionalnog Sovjeta. Kongres je također tražio pomirenje s menjševicima, koji su otprilike u isto vrijeme održali konferenciju na kojoj su odlučili prihvatiti Oktobarsku revoluciju i „prestati raditi s neprijateljskim klasama“. Od ovog trenutka nadalje, tj. od kraja 1918., menjševicima i eserima bilo je dopušteno djelovati, biti birano u Sovjete, objavljivati ​​svoje novine, itd. Tijekom sljedeće dvije godine (tj. tijekom građanskog rata), ove dvije partije djelovale su javno i bile izabrane u Sovjete. Međutim, s vremena na vrijeme, oni bi se vratili u podršku kontrarevoluciji, uzrokujući racije u njihovim uredima, zapljenu izdanja njihovih novina, itd.

Ne smijemo zaboraviti da se tijekom svega toga vodio nevjerojatno brutalan građanski rat, a Sovjetska Rusija je bila blokirana i izgladnjivana od strane zapadnih imperijalista. Bili su to izuzetno teški uvjeti u kojima se moglo prakticirati cvjetajuću demokraciju (što liberali izgleda očekuju od revolucije od prvog dana), u najmanju ruku. Ipak, unatoč povremenoj zabrani ili represiji drugih partija, radnici su mogli slobodno voditi svoje tvornice, birati delegate u Sovjetima i dobili su pristup sredstvima komunikacije i okupljanja u razmjerima koji su do tada bili nemogući zbog privatnog vlasništva.

Radnička kontrola

Boljševici su poznati po svojoj praksi 'demokratskog centralizma'. O tome se vodi mnogo kontroverzi, uglavnom od strane anarhista. Predstavljaju ga kao jedinstveno centralistički ili autoritarni. Zapravo, demokratski centralizam su samo opći principi radničke demokracije. Odluka radnika o štrajku donosi se nakon slobodne rasprave i glasovanja. To je prvi dio demokracije. Međutim, nakon što se donese odluka o štrajku, on tada mora biti snažno centraliziran, drugim riječima, ne postoji 'opt-out' za one koji su glasovali protiv. Ako bi umjesto toga svi radnici mogli raditi što hoće, koja je svrha štrajkanja ili uopće osnivanja sindikata? Autoritet se mora nametnuti svim potencijalnim štrajkbreherima, inače će štrajk propasti. To je centralizam: nužni drugi dio demokracije.

Ono što to znači u revolucionarnoj socijalističkoj vladi jest da radnici dobivaju punu slobodu sudjelovanja u raspravama, izborima za Sovjete i kontroliranju svojih radnih mjesta. Ali ovaj proces mora biti okrunjen općim političkim smjerom i nacionalnim ekonomskim planom, kojem moraju biti podređena sva radna mjesta pod radničkom kontrolom.

Postoje mnoge naivne ideje o radničkoj kontroli, koje odražavaju utjecaj anarhizma ili sindikalizma na ljevici. Pretpostavlja se da radnička kontrola znači da svako radno mjesto ima punu slobodu ili autonomiju da radi što želi. Anarhisti naglašavaju potrebu za federalnim sustavom, a ne centraliziranim. Za njih je nametanje vlasti ovoj ili onoj tvornici ili industriji kršenje radničke demokracije. U ranim danima revolucije vodile su se rasprave o tome koliko bi država trebala biti centralizirana ili federalna. Grupa poznata kao 'lijevi komunisti', koja uključuje istaknute boljševike u Centralnom komitetu (uključujući Buharina), zagovarala je mnogo veću autonomiju lokalne radničke kontrole i nikakvo korištenje stručnjaka iz starog sustava, no ovu je raspravu prekinula hitnost građanskog rata.

Odmah po preuzimanju vlasti, Lenjin je izdao sljedeći dekret pozivajući radnike da preuzmu kontrolu nad svojim tvornicama:

1. „Radnički nadzor nad proizvodnjom, skladištenjem, otkupom i prodajom svih proizvoda i sirovina uvodi se u svim industrijskim, trgovačkim, bankarskim, poljoprivrednim i drugim poduzećima koja zapošljavaju najmanje pet radnika i službenika (zajedno), ili s godišnjim prometom od najmanje 10 000 rubalja.

2. Radničku kontrolu provode svi radnici i službenici poduzeća, bilo izravno, ako je poduzeće dovoljno malo da to dopušta, ili preko svojih izabranih predstavnika, koji će biti izabrani odmah na općim skupštinama, na kojoj će se zapisnik izbora provesti i imena izabranih priopćit će se vladi i mjesnim Sovjetima radničkih, vojničkih i seljačkih zastupnika.

3. Osim ako dopuštenje ne daju izabrani predstavnici radnika i službenika, obustava rada poduzeća ili industrijskog objekta od državnog značaja (vidi klauzulu 7), ili bilo kakva promjena u njegovom radu strogo je zabranjena.

4. Izabranim predstavnicima bit će omogućen pristup svim knjigama i dokumentima te svim skladištima i zalihama materijala, instrumenata i proizvoda, bez iznimke.

5. Odluke izabranih predstavnika radnika i namještenika obvezuju vlasnike poduzeća i mogu ih poništiti samo sindikati i njihovi kongresi.

6. U svim poduzećima državnog značaja svi vlasnici i svi predstavnici radnika i namještenika izabrani radi vršenja radničke kontrole odgovaraju državi za održavanje najstrožeg reda i discipline i za zaštitu imovine. Oduzimanjem cjelokupne imovine i kaznom zatvora do pet godina kaznit će se osobe koje su krive za zanemarivanje dužnosti, prikrivanje dionica, računa i sl.

7. Pod poduzećima od državne važnosti podrazumijevaju se sva poduzeća koja rade za obranu ili su na bilo koji način povezana s proizvodnjom predmeta potrebnih za egzistenciju masa stanovništva.

8. Detaljnija pravila o radničkoj kontroli izradit će mjesni Sovjeti radničkih predstavnika i konferencije tvorničkih komiteta, a također i komiteti službenika na općim sastancima svojih predstavnika.“

U to je vrijeme također dogovoreno da će komesari (ekvivalent ministrima) biti plaćeni 500 rubalja – otprilike isto kao i kvalificirani radnik. Gore citirana Lenjinova četiri principa radničke demokracije provodila su se u praksi! Radnički sudovi osnovani su kako bi se pravosudni sustav izvukao iz ruku stare privilegirane državne birokracije.

Naravno, ti su dekreti, sami po sebi, bili samo riječi na papiru – iako su radnici stvarno preuzeli njihova radna mjesta i politika je uspjela razbiti buržoasku državu i buržoasko upravljanje, što je Marx objasnio kao nešto što je neophodno. Ali pravo upravljanje, učinkovita kontrola i planiranje, u praksi su ostvarivi samo unutar ograničenja tehnike, obrazovanja, vremena te materijalnih i kulturnih uvjeta.

U Rusiji je plan bio da se vlasništvo u početku ostavi u rukama buržuja, s radničkom kontrolom koja je značila kontrolu nad zapošljavanjem i otpuštanjem, plaćama itd. Trocki je ovo objasnio:

„[Pod kontrolom] mislim na to da ćemo se pobrinuti da se tvornica ne vodi sa stajališta profita, nego sa stajališta demokratski zamišljenog društvenog blagostanja. Na primjer, nećemo dopustiti kapitalistu da zatvori svoju tvornicu kako bi izgladnjivao svoje radnike u pokornost ili zato što mu ne donosi profit. Ako donosi ekonomski potreban proizvod, mora nastaviti raditi. Ako je kapitalist napusti, on će je potpuno izgubiti, jer će upravni odbor kojeg su izabrali radnici biti postavljen na čelo...

Opet, 'kontrola' podrazumijeva da će knjige i korespondencija koncerna biti otvoreni za javnost, tako da ubuduće neće biti industrijskih tajni. Ako ovo poduzeće naleti na bolji proces ili uređaj, to će biti priopćeno svim drugim poduzećima u istoj grani industrije, tako da će javnost odmah shvatiti najveću moguću korist od pronalaska. Trenutno je skriven od drugih poduzeća po diktatu profitnog motiva, a artikl može godinama biti nepotrebno oskudan, iako je važan potrošačkoj javnosti...

'Kontrola' također znači da će primarni rekviziti ograničene količine, kao što su ugljen, nafta, željezo, čelik, itd., biti dodijeljeni različitim postrojenjima koja ih zahtijevaju s obzirom na njihovu društvenu korisnost...

[Ovo neće biti učinjeno] prema nadmetanju kapitalista jednih protiv drugih, već na temelju potpune i pažljivo prikupljene statistike.“

Kao što vidite, ova vlast radnika koju su dobili od listopada bila je vrlo prijelazna. Ideja da se buržuji ostave kao vlasnici odražavala je razumijevanje među boljševicima da radnicima nedostaje vremena i stručnosti da odjednom kontroliraju gospodarstvo. Ali davanje kontrole radnicima na gore navedene načine bilo je jasno kontradiktorno s prepuštanjem buržoaziji i njihovim menadžerima da upravljaju, budući da oni žele samo ostvariti privatne profite i neće tolerirati upade radnika i veće potrebe društva. Tako je stvorena situacija dvovlasti na radnom mjestu.

U praksi je građanski rat prisilio boljševike da krenu u ofenzivu i ekspropriraju imovinu buržoazije kako ova ne bi mogla sabotirati novi režim zaustavljanjem proizvodnje.

Problemi radničke kontrole

Dodjela radničke kontrole pridobila je mnoge anarhiste u to vrijeme, i istina je da je situacija koju je stvorila doista graničila s potpunom anarhijom! Kao što smo rekli, radnička kontrola u praksi ovisi o stvarnim ekonomskim, tehničkim, obrazovnim uvjetima; te vremenu i kulturnoj razini. U Rusiji je sve to bilo vrlo ograničeno. U stvarnosti, ovaj anarhistički san o radničkoj kontroli početkom 1918. bio je vrlo kaotičan i ekonomija se raspadala.

Radnički vođa je u to vrijeme objasnio problem: „radnička kontrola se pretvorila u anarhistički pokušaj postizanja socijalizma u jednom poduzeću, ali zapravo dovodi do sukoba među samim radnicima, i do odbijanja pružanja goriva, metala, itd. jednih drugima.“ (citirano u Avrich, Ruski anarhisti, str. 164).

Neki radnici su, u ovim teškim ekonomskim uvjetima, krali. Nekim su tvornicama radnici oteli imovinu. Radnici u strateški važnim industrijama, ili onima koji su opskrbljivali potrepštine u vrijeme nedostatka i velike potražnje, ponekad su se urotili sa starim vlasnicima da zaustave proizvodnju kako bi izvukli višu cijenu. U nekim slučajevima, kao u tvornici gumba u Moskvi, radnici su protjerali bivšu upravu, samo da bi shvatili da im nedostaje tehničko znanje i umijeće za upravljanje pa su ih molili da se vrate!

Ovo nije argument protiv radničke kontrole. Te su pogreške djelomično bile rezultat ranog neiskustva i euforije radnika na novoosvojenoj vlasti, ali uglavnom zbog akutne nestašice i ekonomskog kaosa koji je Rusija pretrpjela nakon tri godine iscrpljujućeg rata. Nitko nije bio siguran postoje li uopće sirovine za proizvodnju ili postoji li prijevoz za odvoz proizvoda njihove tvornice, a svi su se suočili s ozbiljnom glađu i siromaštvom; tako da su mnogi prirodno pribjegli krajnje kratkovidnim djelima očaja, kao što je otimanje imovine.

Postojale su i političke prepreke potpunoj radničkoj kontroli. Iako je boljševičku pobunu aktivno poduprla većina radničke klase, mali broj se prirodno opirao promjenama. Radnici telegrafske centrale, na primjer, odbili su obraditi komunikacije nove vlade, budući da su bili relativno privilegirani dio radne snage koji se nikada nije identificirao kao radnička klasa. Kao što John Reed opisuje u svom klasiku “Deset dana koji su potresli svijet”, nova radnička vlada pokušala ih je uvjeriti da se vrate na posao,

„Komesar Vojno-revolucionarnog komiteta, Višnijak, pokušao je uvjeriti djevojke da ostanu. Bio je nevjerojatno pristojan. 'Loše su postupali s vama, rekao je. 'Telefonski sustav kontrolira općinska duma. Plaća vam je šezdeset rubalja mjesečno, a morate raditi deset sati i više... Od sada će se sve to promijeniti. Vlada namjerava telefone staviti pod kontrolu Ministarstva pošte i telegrafa. Plaća će vam odmah biti podignuta na sto pedeset rubalja, a radno vrijeme skraćeno. Kao pripadnici radničke klase trebali biste biti sretni'--“

Ali tada su ga odsjekli i oni su odbili raditi. Slično tome, sindikalno vođstvo željezničkih radnika, poznato kao Vikžel, bilo je pod menjševičkom kontrolom, bilo je konzervativno i stalno je prijetilo opstanku vlade zaustavljanjem vlakova. Bila je to manjina radničke klase koja je držala revoluciju kao otkupninu.

Radnička vlada bi se u ovim okolnostima nadala da će uvjeriti ovu zaostalu manjinu klase da radi u skladu s klasom kao cjelinom. Ali za to nema jamstva, a što su teže objektivne okolnosti, to su dijelovi radničke klase skloniji staviti svoje vlastite pojedine interese u prvi plan, itd.

Victor Serge citira boljševika koji slikovito opisuje izvanredne poteškoće za radničku kontrolu 1918.:

„U ovakvim uvjetima bilo je neopisivo teško ponovno pokrenuti razne odjele gradske uprave. Štrajk svih zaposlenih bez iznimke, liječnika, nastavnika i inženjera; bojkot njihovih poslova; sabotaža koju su prakticirali novi dužnosnici, zajedno s potrebom da se fizičkim radnicima isplate njihove normalne plaće (civilna i vojna uprava u Moskvi zapošljavala je preko dvjesto tisuća tih radnika); potreba da se hrane deseci tisuća izbjeglica i održavaju usluge za vodu, kanalizaciju, tramvaje, klaonice, plin i struju, pod svaku cijenu: takav je bio problem s kojim su se morali odmah suočiti naši radnici i militanti, vrlo neiskusni u ovim stvarima, bez ičega što bi moglo odgovoriti na situaciju osim vlastite pameti.“ (Serge, op. cit., str. 90)

Što bi radnička vlada trebala učiniti u tako očajnim uvjetima? Doista je bilo mnogo neslaganja unutar vlade i boljševičke partije, često uključujući gore spomenutu lijevu komunističku frakciju. Lenjin je odgovorio na ljevičarske kritike o oslanjanju vlade na središnju vlast na sastanku sovjetske izvršne vlasti u ožujku 1918.:

„Kada čujem stotine tisuća pritužbi, kad je u zemlji glad, kad vidite i znate da su te pritužbe u pravu, da imamo kruha, ali ga ne možemo transportirati [jer je konzervativni željeznički sindikat Vikžel to odbio učiniti, zapravo je upravo prijetio da će Petrogradu odsjeći sve opskrbe], kada nailazimo na ruganje i prosvjede “lijevih komunista” protiv takvih mjera kao što je naš dekret o željeznici...“ (Lenjin je prekinuo s gestom prezira). (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., tom II, str. 395)

Nije bilo druge nego provesti odredbu o nadglasavanju radničke kontrole odozgo. Anarhisti se žale na ovo „upravljanje jednog čovjeka“ (za razliku od kolektivnog upravljanja), ali što je bila alternativa u tim okolnostima?

Socijalizam znači planiranje

Štoviše, ni u najidealnijim uvjetima radnička demokracija, pa i socijalizam općenito, ne može biti sveden pod 'radi što hoćeš'. Radnička kontrola bez podređenosti općem planu zapravo je samo sustav kooperativnog kapitalizma, gdje svako radno mjesto donosi odluke – demokratski, da – na temelju tržišne anarhije i lova na profit, a ne društvene potrebe. Socijalizam znači sveukupno usklađivanje svih društvenih nastojanja da se zadovolje potrebe. Samo postizanje ovoga može donijeti stvarnu slobodu u živote masa, oslobađajući ih od siromaštva, dugog radnog vremena, nadmetanja za oskudnim resursima itd.

Trocki je objasnio realnost ovoga:

„Ne, radnici neće imati potpunu kontrolu nad svojim radnim mjestom. Oni će biti podložni politikama koje je odredilo lokalno vijeće radničkih zastupnika... [i] njihov raspon diskrecije bit će zauzvrat ograničen propisima koje za svaku granu industrije donose odbori ili biroi središnje vlade.

Kropotkinov komunalizam funkcionirao bi u jednostavnom društvu temeljenom na poljoprivredi i domaćinstvu, ali nije nimalo prikladan za stanje stvari u modernom industrijskom društvu. Ugljen iz porječja Donjecka ide po cijeloj Rusiji i nezamjenjiv je u svim vrstama industrija. Sada, zar ne vidite da kad bi organizirani ljudi tog okruga mogli raditi što bi htjeli s rudnicima ugljena, mogli bi ujedno i zadržati ostatak Rusije ako bi htjeli? Potpuna neovisnost svakog lokaliteta u odnosu na njegove industrije rezultirala bi beskrajnim trvenjima i poteškoćama u društvu koje je doseglo stupanj lokalne specijalizacije industrije. Moglo bi čak dovesti do građanskog rata. Kropotkin ima na umu Rusiju od prije 60 godina, Rusiju svoje mladosti.“ (Trocki, U obranu ruske revolucije, radničke kontrole i nacionalizacije)

Pod radničkom kontrolom mislimo na kontrolu na lokalnom radnom mjestu nad zapošljavanjem i otpuštanjem, izborom upravitelja i stvarno pravo izbora izaslanika u lokalni Sovjet i druga tijela koja izrađuju ekonomske planove. Ali opći plan, kada se jednom izradi, mora biti primaran. Određeno radno mjesto ne može isključiti taj plan, iako je slobodno kritizirati plan i sudjelovati u njegovom sastavljanju.

Izvorno u Rusiji, Vesenka je formirana kao vrhovni gospodarski Sovjet uz politički, s planom da se sastaje jednom mjesečno. Njegova je zadaća bila „regulirati i organizirati svu proizvodnju i distribuciju, te upravljati svim poduzećima u republikama“. Sastojalo se od 10 članova iz izvršne vlasti političkog Sovjeta, 20 iz regionalne industrije i 30 iz sindikata. Izvršila je plan uglavnom putem usmjeravanja kredita nacionaliziranim industrijama.

Pod Vesenkom je svakom industrijom upravljao 'Glavki' odgovoran za provedbu općeg plana i organiziranje nacionalizirane industrije. Glavki odjele činilo je 10 posto bivših poslodavaca, 9 posto tehničara, 38 posto državnih službenika i 43 posto radnika ili njihovih predstavnika.

Problemi radničke Kontrole

Ali u uvjetima građanskog rata ta se tijela obično nisu uspjela sastajati na mjesečnoj bazi. Vesenka i Glavki previše su težili centralizmu, sa sve manje i manje drugova koji su učinkovito upravljali odlukama, uglavnom zbog hitnih potreba građanskog rata. Odluke su morale biti donesene u djeliću sekunde. Sve naslijeđeno bilo je ekonomski i organizacijski nered, koji je u kombinaciji s građanskim ratom značio da je sve bilo promjenjivo i nesigurno, pa su stoga plan sastavljen na većim sastancima stalno morale mijenjati manje grupe. Bilo je sukoba oko pritiska da se poveća produktivnost – na primjer, neke neproduktivne tvornice su morale biti zatvorene, što je dovelo do štrajkova i sukoba između vlade i nekih predstavnika radnika – još jedan primjer poteškoća u prakticiranju radničke kontrole u lošim uvjetima. Ova tendencija sukoba između centra, koji predstavlja opći plan, i lokalnih radnika neizbježno je dovela do pretjerane centralizacije.

Istom su pritisku bili izloženi i Kongresi Sovjeta, suverenog tijela. U građanskom ratu, umjesto da se sastane najmanje dva puta godišnje, uspio se sastati samo jednom godišnje. Jednostavno nije bilo moguće često birati i zatim prevoziti stotine radničkih delegata iz cijele zemlje koja je bila opustošena brutalnim građanskim ratom, i doista su se mnogi vjerojatni delegati zapravo borili u ratu. Ovdje možemo vidjeti da su objektivni pritisci revolucije u izoliranoj i zaostaloj zemlji stalno potkopavali, i na kraju uništili, radničku demokraciju koja je ključna za izgradnju socijalizma. Sovjeti su nestali. Umjesto da radnici kolektivno upravljaju svojim vlastitim sustavom, sve su više završavali tako da su glavni bili profesionalni birokrati:

„Nedvojbeno je da je sovjetski birokrat tih ranih godina u pravilu bio bivši pripadnik buržoaske inteligencije ili službene klase i da je sa sobom donio mnoge tradicije stare ruske birokracije. Ali te iste su skupine pružile onoliko znanja i tehničkih vještina bez kojih režim ne bi mogao preživjeti.“ (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., tom I, str. 187)

Za marksiste radnička kontrola nije apstraktno pitanje. Ne svodi se na formalna pravila – puko pravo na ovo ili ono. Radnička klasa treba stvarnu, materijalnu moć da promijeni društvo i okonča anarhiju, siromaštvo i otuđenje života u kapitalizmu. Za to nam treba visokoobrazovana radna snaga s vremenom za sudjelovanje u radničkoj demokraciji. Trebamo naprednu i integriranu industriju koja je dobro koordinirana i visoko produktivna, kako bi zadovoljila sve potrebe društva, posvuda, iz godine u godinu. Moramo povećati produktivnost kako bi se radni tjedan mogao smanjiti, ostavljajući vremena za redovito sudjelovanje radnika u upravljanju društvom. Jednostavno dopuštanje radničke kontrole na radnom mjestu daleko je od spoznaje ovih stvari i samo je dio jednadžbe. U Rusiji su materijalni uvjeti jednostavno bili preslabi da bi se tamo ikada stiglo bez pomoći revolucija u naprednim zemljama. Ova pomoć nikada nije stigla.

Lenjin je neprestano pokušavao potaknuti inicijativu odozdo. Kad je građanski rat završen, Komunistička partija se na svom 10. kongresu pokušala otvoriti nakon tih teških godina, potičući široku raspravu o svojim odlukama i kontrolu nad središnjim tijelima od strane običnih tijela. Ali to se nažalost poklopilo s velikom gospodarskom i poljoprivrednom krizom i glađu (koja je dovela do Nove ekonomske politike), izvanrednom situacijom koja je skratila sve napore prema demokratizaciji.

„Ako je Lenjin bio vođen praktičnim potrebama da prepozna stalno rastuću koncentraciju autoriteta, nema dokaza da se pokolebao u svojoj vjeri u protuotrov 'izravne demokracije': ali je počeo shvaćati da će napredak biti sporiji nego što su se prije nadali i da je bauk birokracije bilo teže kontrolirati... U travnju 1921. Sovnarkom je izdao dekret čiji je objavljeni motiv bio 'održati vezu između sovjetskih institucija i širokih radničkih masa, oživjeti sovjetski aparat i postupno ga osloboditi birokratskih elemenata. Dekret je, između ostalog, nastojao uvesti radnice i seljanke u sekcije izvršnih komiteta kongresa Sovjeta.“ (EH Carr, Boljševička revolucija 1917.-1932., tom I, str. 230).

Naposljetku, objektivni uvjeti ruske revolucije – izolacija, siromaštvo, nepismenost i dugo radno vrijeme – učinili su nemogućim golemo čišćenje privilegiranih birokrata iz države golemim proleterskim pokretom. Ali napori masa i Komunističke partije u tom cilju bili su vrlo stvarni, nisu bili uzaludni i otišli su daleko dalje nego u bilo kojem drugom slučaju u povijesti. Radnička vlast u Ruskoj revoluciji golema je inspiracija i neprocjenjiva lekcija za revolucionare i radnike diljem svijeta, a bit će i velika pomoć budućim radničkim vladama dok nastoje ostvariti radničku kontrolu proizvodnje. Samo u naprednim uvjetima moderne industrije naši napori bit će u potpunosti uspješni. Radnička demokracija ponovno će se ostvariti i poprimiti opseg i dubinu nezamislivu nama koji živimo u lažnoj demokraciji kapitalizma.