Ponovno objavljujemo pamflet (prvi put objavljen 1987, tijekom sumraka sovjetskog režima), koji služi kao neprocjenjiv uvod u događaje od Oktobarske revolucije do uspona staljinizma u Rusiji ‒ iz kojeg se mogu izvući bezbrojne lekcije za klasnu borbu danas. Napisao ju je George Collins, tada član južnoafričke sekcije Komiteta za radničku internacionalu (CWI).

Oktobarska revolucija

Petrograd, glavni grad Rusije, u noći 25. listopada 1917. S Prvim svjetskim ratom koji je bjesnio na ratištima Europe, Ruska je revolucija dosegla svoj odlučujući trenutak. Naoružani odredi radnika i vojnika, u organizaciji Boljševičke partije, preuzeli su kontrolu nad gradom. Prokapitalistička Privremena vlada, diskreditirana i izolirana, prestala je postojati.

Scena iz filma "Oktobar"

U Institutu Smoljni, nekadašnjoj ženskoj školi, zasjeda Kongres sovjeta [izabrana vijeća] radničkih i vojničkih delegata.

Neki delegati su profesionalni političari, ljevičarski intelektualci ili radikalizirani vojni časnici. Ali velika većina su predstavnici običnih radnih ljudi: „velike mase otrcanih vojnika, prljavih radnika, seljaka ‒ jadnika, savijenih i s ožiljcima u gruboj borbi za opstanak“ (John Reed, Deset dana koji su potresli svijet) ‒ ali ispunjeni revolucionarnom vizijom budućnosti i strastvenom odlučnošću da okončaju svoje ugnjetavanje jednom zauvijek.

Reformisti srednje klase osuđuju boljševike i traže da se kongres raspusti! Ali delegat za delegatom radnika, seljaka i vojnika utapa ih u volji i nadahnuću masa koje se dižu na noge.

Vojnik izražava raspoloženje: „Kažem vam, latvijski vojnici su mnogo puta rekli: 'Nema više rezolucija! Nema više razgovora! Želimo djela - vlast mora biti u našim rukama!'“

Dvorana se, izvještava John Reed, „tresla od navijanja...“ (stranice 102-103)

Usred burnog pljeska, boljševici objavljuju prijenos državne vlasti na sovjete radnog naroda. „Proglas radnicima, vojnicima i seljacima“, koji su iznijeli boljševici, prihvaćen je velikom većinom. Sažima neposredne zadatke:

„Sovjetska vlast će smjesta predložiti neposredan demokratski mir svim nacijama i trenutačno primirje na svim frontama. Osigurat će slobodan prijenos veleposjedničkih, krunskih i samostanskih posjeda na Zemaljske odbore [koje biraju seljaci kao instrumente za eksproprijaciju veleposjedničkih posjeda], braniti će prava vojnika, provodeći potpunu demokratizaciju vojske, uspostaviti radničku kontrolu nad proizvodnjom... poduzeti sredstva za opskrbu gradova kruhom i sela osnovnim potrepštinama, te osigurati svim nacionalnostima koje žive u Rusiji stvarno pravo na samostalan život.“

„Kongres odlučuje: da će se sva lokalna vlast prenijeti na Sovjete radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, koji moraju provoditi revolucionarni poredak.“ (Citirao John Reed, stranice 115-116)

Pod vladom revolucionarne radničke partije, koju su podržavale mase siromašnih seljaka, ruski narod se oslobađao stoljetnog ropstva. Time su rušili uvjete za postojanje kapitalističkog sustava.

Lenjin se sljedeće večeri obratio Kongresu. Kad se konačno mogao čuti iznad gromoglasnog pljeska, njegove prve riječi bile su da potvrde zadatak koji je demokratska revolucija stavila na dnevni red:

„Sada ćemo nastaviti s izgradnjom socijalističkog poretka.“

Tijekom dugih, teških godina borbe koje su dovele do ove noći, marksisti su teoretski objašnjavali što bi taj zadatak uključivao. Sada su boljševičke vođe to trebale objasniti u praksi.

Petrogradski sovjet 1917.

Lav Trocki, uz Lenjina najpoznatiji vođa Ruske revolucije, govorio je kasnije te iste noći:

„Sve naše nade polažemo u mogućnost da će naša revolucija pokrenuti europsku revoluciju. Ako pobunjenički narodi Europe ne slome imperijalizam, tada ćemo mi biti slomljeni... Ili će ruska revolucija podići vihor borbe na Zapadu ili će kapitalisti svih zemalja slomiti našu revoluciju.“ (Trocki, Povijest ruske revolucije, Svezak 3, stranica 315)

Delegati su, napisao je promatrač, pozdravili ove riječi „s golemim klicanjem“. Jasno je da su Lenjin i Trocki izrazili misli i osjećaje velike većine revolucionarnih boraca prisutnih u Smoljnom te noći.

Tako je u svojim prvim satima novi proleterski režim ponovno potvrdio dvije temeljne postavke marksizma ‒ ne više kao teorijske koncepte, već kao osnovu državne politike:

(a) demokracija i rješenje zemljišnog pitanja, u nerazvijenoj zemlji kao što je Rusija, mogući su samo pod vladavinom radničke klase, što sa sobom nosi rušenje kapitalizma i prijelaz u socijalizam.

(b) Socijalistička revolucija ne može biti ograničena unutar granica jedne zemlje; može napredovati samo kroz borbu za svrgavanje kapitalizma na svjetskoj razini.

Crvena garda tvornice Vulkan

Ostatak ovog pamfleta bavit će se sudbinom Ruske revolucije u sljedećih deset do dvadeset godina i zamjenom radničke demokracije monstruoznom birokratskom diktaturom. Iz pažljivog proučavanja ovih razvoja mogu se izvući lekcije koje će biti od vitalne važnosti za borbu u svrgavanju kapitalizma danas i izgradnju zdravih režima radničke demokracije u sljedećem razdoblju.

Kontrarevolucija

Marx i Engels smatrali su da je najvjerojatnije da će kapitalizam prvo biti poražen u razvijenim zemljama, gdje je radnička klasa bila najmoćnija i gdje je postojala industrijska osnova za prijelaz u socijalizam.

Umjesto toga, u listopadu 1917. lanac svjetskog kapitalizma je puknuo na svojoj najslabijoj karici.

Boljševička vlada naslijedila je zaostalo društvo u stanju raspada, iscrpljeno trogodišnjim ratom i nizom razornih poraza od Njemačke.

Imperijalisti nisu mogli tolerirati izazov njihovom autoritetu i prijetnju njihovim interesima u Rusiji koju su predstavljali boljševici. Kao što prokapitalistički povjesničar otvoreno priznaje: „Oni [imperijalistički vođe poput Churchilla i Focha] upozoravali su da je boljševizam opasna prijetnja svjetskom društvu i da ga treba slomiti dok je još slab.“ (J.N. Westwood, Rusija 1917. do 1964., stranica 38)

Unutar Rusije, privilegirane i reakcionarne klase, kao i reformisti u radničkom pokretu, borile su se protiv revolucije svim raspoloživim sredstvima ‒ bojkotima, ekonomskim sabotažama, čak i prijetnjom općim štrajkom.

Radnička kontrola nad proizvodnjom, kroz sustav tvorničkih, regionalnih i nacionalnih komiteta, proglašena je za određenu kontrolu nad aktivnostima kapitalista. Ali nije bilo načina da se mirno regulira erupcija klasne borbe koju je pokrenula revolucija.

S jedne strane, kapitalisti su odbili podvrgnuti se radničkoj kontroli. S druge strane, tamo gdje su radnici potvrdili svoju vlast, nisu stali samo na 'kontroliranju' kapitalista. Preuzeli su tvornice u potpunosti, čak i prije nego što im je njihova vlada uspjela osigurati podršku i resurse.

Ove borbe u industriji jasno su potvrdile perspektivu koju je objasnio Trocki u svojoj teoriji „permanentne revolucije“ (vidi Odjeljak 11): jednom kad radnička klasa preuzme vlast, čak i u zaostaloj zemlji, postaje nemoguće ograničiti njihov program na granice kapitalizma. Radnici će neizbježno biti natjerani na eksproprijaciju kapitalista i program socijalističke transformacije.

Buržoaski povjesničar opisuje sve dublju paralizu ruskog društva kako se borba između klasa pojačala:

„U proljeće 1918. rusko gospodarstvo približavalo se točki potpunog kolapsa. Novac je izgubio svaku vrijednost, roba je nestala iz trgovina, same trgovine su se zatvorile jer su normalni kanali trgovine prestali funkcionirati; špekulacije i korupcija su bile raširene.“ (Theodore H. von Laue, Zašto Lenjin? Zašto Staljin? stranica 154)

Glad se pogoršala u gradovima jer su zalihe hrane gotovo stale: kad se industrijska roba nije mogla dobiti čak ni trampom, zašto bi seljaci uzgajali hranu za gradsko tržište?

Boljševici masakrirani od strane čehoslovačkih legionara, foto: Lt. William C Jones

Poduzete su revolucionarne protumjere. Banke su, unatoč njihovoj upornoj sabotaži, okupirane i nacionalizirane u prosincu 1917. Radnici su spontano preuzimali sve više i više tvornica do dekreta iz lipnja 1918. kojim je svaka važna grana industrije dovedena pod državno vlasništvo.

Organizirani su komiteti siromašnih seljaka i naoružani odredi radnika koji su zaplijenili zalihe žita koje su skupljali bogati seljaci (kulaci).

Nepomirljiva borba među klasama eskalirala je u pravo odmjeravanje snaga. Počela se rađati oružana kontrarevolucija, utemeljena na savezništvu imperijalističkih sila s kulacima, kapitalistima i ostacima snaga carizma. Ruski građanski rat bjesnio je, s vrhuncima i intervalima, od svibnja 1918. do proljeća 1921. godine.

Građanski rat, kao i revolucija, prisiljava svakoga da zauzme stranu ‒ za ili protiv vlade. Desni ‘socijalisti’, bivši revolucionari i reformisti, čija je mržnja prema marksizmu (kao i uvijek) jača od straha od reakcije, u velikom su se broju pridružili jurišu na radničku državu.

U ožujku 1918. britanske su snage okupirale sjevernu luku Murmansk, a u kolovozu su zauzele Arhangelsk, presjekavši Rusiji izlaze na more. U travnju su se japanske trupe iskrcale u Vladivostoku u istočnom Sibiru.

„Ohrabreni izgledima savezničke intervencije“, piše vodeći buržoaski povjesničar, E.H. Carr, „desni eseri [desno krilo takozvane Socijalističke revolucionarne partije, utemeljeno na bogatijim seljacima] na svojoj partijskoj konferenciji u Moskvi u svibnju 1918. otvoreno su zagovarali politiku osmišljenu 'da se svrgne boljševička diktatura i uspostavi vlada zasnovana na općem pravu glasa i spremna prihvatiti savezničku pomoć u ratu protiv Njemačke'“ ‒ tj. proimperijalističku vladu! (Boljševička revolucija 1917.-1923., stranica 170)

Menjševici, podijeljeni u svim smjerovima, bili su „beskompromisni samo u jednoj točki ‒ njihovom neprijateljstvu prema [boljševičkom] režimu“. (Carr, stranica 170)

U Samari su eseri uspostavili antiboljševičku 'vladu' i počeli okupljati vojsku. U kolovozu su zauzeli Kazan. Lijevi eseri (temeljeni na siromašnom seljaštvu) bili su u koaliciji s boljševicima do ožujka 1918., kada su napustili vladu jer su se protivili mirovnom ugovoru s Njemačkom, nazivajući ga „izdajom“.

Sada su kovali urotu protiv vlade i pokušavali izazvati njemački napad za koji su vjerovali da će biti odgovoren „revolucionarnim ratom“. Potpuno krivo tumačeći situaciju, u srpnju su digli ustanak, koji je brzo propao.

Zapadne sile, kako se njihov rat protiv Njemačke bližio kraju, koncentrirale su svoju pozornost na Rusiju. Još britanskih, francuskih i američkih trupa iskrcano je u Murmansku i Arhangelsku. Američke, japanske, britanske, francuske i talijanske trupe okupirale su Vladivostok i napredovale prema zapadu do planina Urala. Znatne francuske snage bile su raspoređene u Crnom moru.

U isto vrijeme, imperijalisti su financirali i naoružavali kontrarevolucionarne ('Bijele') vojske koje su od najzaostalijeg seljaštva organizirali bivši carski časnici.

Victor Serge, tadašnji boljševik, slikovito opisuje očajnu situaciju u listopadu 1919:

„Bijeli pod admiralom Kolčakom su gospodari Sibira; oni čine 'vrhovnu vladu' Ukrajine pod generalom Denikinom koji se priprema za marš na Moskvu. Na sjeveru, zahvaljujući britanskim bataljunima, oni dominiraju nejasno socijalističkom vladom kojom predsjedava stari Čajkovski, veteran prvih borbi protiv carizma; i general Judenič se sprema zauzeti Petrograd, gdje ljudi umiru od gladi na ulicama, a mrtvi konji su nagomilani ispred Velike opere.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 31)

Odred Crvene garde tokom Građanskog rata

Ipak, godinu dana kasnije, Wrangel (Denikinov nasljednik) je slomljen na Krimu i vojna prijetnja je efektivno okončana.

Pobjeda boljševika nad združenim snagama unutarnje i vanjske reakcije, iz pozicije užasne slabosti, zasigurno se mora svrstati u jedno od najbriljantnijih vojnih postignuća svih vremena.

Kako je izborena ova pobjeda?

Kako su boljševici porazili kontrarevoluciju

Opstanak ruske radničke države bio je moguć, prije svega, zbog podrške radničke klase na internacionalnoj razini u golemim pokretima nakon Oktobarske revolucije.

Briljantno potvrđujući perspektivu boljševika, Europa je utonula u razdoblje revolucije. Put do pobjede otvarao se pred radničkom klasom u jednoj zemlji za drugom.

Imperijalisti, vezani borbama na život i smrt u svojim zemljama, nisu mogli nastaviti s napadima na Rusiju a da još više ne isprovociraju radnike i ne natjeraju njihove vojnike na pobunu.

Štrajk mađarskih radnika u proizvodnji municije u siječnju 1918. proširio se poput šumskog požara u Beču, Berlinu i cijeloj Njemačkoj, uključivši više od dva milijuna radnika. Njihov središnji zahtjev, sličan zahtjevima ruskih radnika, bio je mir. U Finskoj je proglašena Nezavisna radnička republika. Nakon višemjesečnih borbi slomljena je uz pomoć njemačkih trupa.

Zatim je 4. studenoga 1918. izbila pobuna u njemačkoj pomorskoj bazi Kiel i zapalila Njemačku revoluciju. Za nekoliko dana svaki je veći grad bio u rukama radničkih vijeća.

Lenjin govori 1919, foto: Goldshtein G

Učinak na rusku radničku klasu bio je elektrificirajući. Boljševik Iljin-Ženjevski, uzimajući slobodnu večer u petrogradskom kazalištu, daje kratak uvid u njegov utjecaj u cijeloj zemlji:

„Prije nego što je jedan od činova trebao početi, čovjek u jakni i visokim čizmama je izašao na pozornicu i rekao: 'Drugovi! Upravo smo dobili vijesti iz Njemačke. U Njemačkoj je izbila revolucija. Wilhelm [car] je svrgnut. Sovjet radničkih zastupnika formiran je u Berlinu i poslao nam je telegram pozdrava.'“

„Teško je dočarati što je uslijedilo... Objava je dočekana svojevrsnim urlanjem, a mahniti pljesak potresao je kazalište na nekoliko minuta...“ (Boljševici na vlasti, stranice 127-128)

U Austriji su masovni štrajkovi i vojne pobune konačno slomile carski Habsburški režim. Carstvo se raspalo, a u Mađarskoj je u ožujku 1919. vlast preuzela revolucionarna sovjetska vlada.

Francusku su zahvatili masovni štrajkovi i pomorska pobuna. Britanski vojnici su se pobunili, a Crvena zastava se zavijorila nad Clydeom u škotskom industrijskom središtu. Irska je bila u oružanoj pobuni protiv britanske vlasti. Štrajkovi koji su uključivali četiri milijuna radnika potresli su SAD 1919.

Ovi događaji, jedva spominjani u službenim povijesnim knjigama, pokazali su zakon koji svaki komunist treba razumjeti: uspješna radnička revolucija ima nesaglediv internacionalni utjecaj, izazivajući kapitalističku reakciju, ali, u isto vrijeme, nadahnjujući radnike u drugim zemljama da dođu u njenu obranu i da slijede njezin primjer.

Duh internacionalne solidarnosti bio je najmoćnije oružje ruskih radnika. Ne moralnim apelima na 'demokraciju' ili 'savjest' kapitalističke klase, nego povezujući se s borbom radničke klase za vlast na internacionalnoj razini, boljševici su osvojili neizmjernu potporu iz svih krajeva svijeta i otvorili 'drugu frontu' iza leđa imperijalista.

Kad su im se obratili na drugarski način, britanske i američke trupe u Rusiji počele su se buniti. Na Crnom moru su francuski mornari izvjesili Crvenu zastavu. Imperijalisti su bili prisiljeni povući svoje snage i prepustiti Bijelu armiju njenoj sudbini.

Rani kongresi Komunističke internacionale (vidi Odjeljak 4 dolje) pozvali su radnički pokret na internacionalnoj razini da poduzme mjere protiv bilo kakve podrške Bijelim snagama u Rusiji. U srpnju 1920., nakon invazije reakcionarnih poljskih snaga na Rusiju, Drugi kongres je apelirao:

„Zaustavite sav posao, zaustavite sav transport, ako vidite da unatoč vašim prosvjedima kapitalističke klike vaših zemalja pripremaju novu intervenciju protiv Rusije. Ne dopustite niti jednom vlaku, niti jednom brodu do Poljske.“ (Citirano u J. Degras, Komunistička internacionala 1919.-1943. ‒ Dokumenti, Svezak 1, stranica 113)

U Britaniji su se londonski dokeri veličanstveno okupili uz svoje drugove u Rusiji kada su odbili utovariti oružje na brod Jolly George za Bijele snage u Poljskoj.

U srpnju, dok je Crvena armija potiskivala osvajače, britanska vlada je zaprijetila da će poslati trupe u Poljsku. Sindikalisti širom Britanije osnovali su Vijeće za akciju, prijeteći općim štrajkom ako intervencija bude pokrenuta.

Britanska vlada je – 48 sati nakon što je odbila sovjetski odgovor na njezin ultimatum – ustuknula.

Slike iz Građanskog rata / Yanachka

Na ratištima u Rusiji, kao i u internacionalnoj areni, pobjedu radnika omogućila je samo beskompromisna revolucionarna politika boljševika.

Vojnik, govoreći na masovnom skupu u Petrogradu, jasno iznosi klasni program na kojem je izgrađena Crvena armija:

„Vojnik kaže: 'Pokažite mi za što se borim... Je li to demokracija ili su to kapitalistički pljačkaši? Ako mi možete dokazati da branim revoluciju, onda ću izaći i boriti se bez smrtne kazne da me prisili'.“

„Kad zemlja bude pripadala seljacima, a tvornice radnicima i vlast sovjetima, tada ćemo znati da se imamo za što boriti i borit ćemo se za to!“ (John Reed, Deset dana koji su potresli svijet, stranice 45-46)

Ključni čimbenik borbe je vodstvo ‒ u prvom redu ideje i program; ali slijedeći iz toga, uloga pojedinaca u shvaćanju tih ideja, utjelovljujući nagon svoje klase prema naprijed i pokazujući drugima put.

Bilo bi nemoguće, na primjer, zanijekati povijesni doprinos Marxa i Engelsa u razvoju programa socijalizma ili Lenjina u pripremanju puta za Oktobarsku revoluciju.

Bilo bi jednako nemoguće podcijeniti ulogu Trockog kao komesara za rat od 1918. do 1925. u izgradnji Crvene armije i njenom vođenju do pobjede.

Trocki je organizirao Crvenu armiju kao revolucionarnu vojsku, motiviranu političkim razumijevanjem, a ne slijepom poslušnošću. Njegovo nepokolebljivo povjerenje u radnike, omladinu i seljake koji su činili njegove redove najbolje je izraženo njegovim riječima:

„Što je bilo potrebno za [spašavanje revolucije]? Vrlo malo. Prvi redovi masa morali su shvatiti smrtnu opasnost u situaciji. Prvi preduvjet za uspjeh bio je ne skrivati ništa, a najmanje naše slabosti; ne igrati se s masama nego sve nazvati pravim imenom.“ (Moj život, stranica 43)

Predani mladi radnici bili su privučeni vojsci i postali su njena avangarda. Trocki nastavlja:

„Sovjeti, partija, sindikati, svi su se posvetili podizanju novih odreda i poslali tisuće komunista na [front]. Većina partijske mladeži nije znala rukovati oružjem, ali je imala volju pobijediti, a to je bilo najvažnije. Stavili su kost u meko tijelo vojske.“

„Volja za pobjedom“ bila je „najvažnija stvar“. Kako se koristiti oružjem može se naučiti u kratkom vremenu. Ali volja za pobjedom može se roditi samo iz osjećaja svrhe, jasnog cilja za koji se treba boriti i razumijevanja načina na koji se on može postići.

„Sve dok Wrangel nije preuzeo ostatke Bijele armije [tj., gotovo na kraju rata], njezini su časnici davali primjer pijanstva, pljačke i nasilja koji su njihovi vojnici spremno slijedili. Nečuven tretman lokalnog stanovništva, otvorena namjera vraćanja veleposjednika i veći društveni rascjep između Bijelih snaga i seljaštva natjerao je potonje da konačno preferiraju Crvene.“ (Rusija 1917. do 1964.)

Obraćanje Trockog Crvenoj gardi tokom Građanskog rata

Tako je početni juriš kontrarevolucije poražen. Boljševici su, međutim, shvatili da njihova pobjeda može donijeti samo predah u borbi. Kao što je Lenjin komentirao 1920. godine:

„Sada smo iz rata prešli u mir. Ali nismo zaboravili da će rat opet doći. Sve dok postoje i kapitalizam i socijalizam, ne možemo živjeti u miru. Ili će jedni ili drugi na duge staze pobijediti.“ (Citirano od strane Trockog, Povijest ruske revolucije, Svezak 3, stranica 365)

Neuspjesi u internacionalnoj borbi

U moćnim klasnim pokretima koji su uslijedili nakon Oktobarske revolucije, rušenje kapitalizma diljem Europe bilo je na dnevnom redu.

Pobjeda radničke klase u razvijenim zemljama, pak, pružila bi osnovu za prevladavanje ekonomske zaostalosti Rusije i uklonila prijetnju imperijalističkog napada.

Internacionalna organizacija bila je ključna za ujedinjenje radnika koji su krenuli u akciju u različitim zemljama i usmjeravanje borbe protiv svjetskog kapitalističkog saveza.

Druga internacionala je prestala postojati kao instrument radničke borbe za vlast. Trebalo je izgraditi novu Internacionalu.

Kriza vodstva radničke klase

Prije 1914. Druga internacionala bila je posvećena suprotstavljanju imperijalističkom ratu svim sredstvima, uključujući i generalni štrajk. Ipak, kad je rat objavljen, velika većina vodstva pružila je aktivnu ili pasivnu potporu svojim 'vlastitim' vladama.

Koji su bili temeljni uzroci ove potresne izdaje?

Druga internacionala osnovana je 1889. kao federacija (uglavnom europskih) socijaldemokratskih stranaka, općenito privrženih marksizmu. Izgrađena je u razdoblju imperijalističke ekspanzije i općenito stabilnog rasta u razvijenim kapitalističkim zemljama. To je presudno utjecalo na njezin karakter.

Važne borbe vodile su se pod zastavom Internacionale. Osvojeni su veliki ustupci – demokratska prava, bolje plaće, bolji radni uvjeti. Pritom je stvorena kvalificirana i relativno dobro plaćena 'aristokracija rada'. Iz tog se sloja sve više izvlačilo vodstvo, zajedno s intelektualcima koji su svoju karijeru odlučili graditi u radničkom pokretu.

Lenjin, Trocki i Kamenjev 1920, foto: Recuerdos de Pandora

Udaljeni od radničkih svakodnevnih borbi, ovi su se vođe sve više osjećali ugodno na dobro plaćenim poslovima parlamentaraca ili stranačkih i sindikalnih dužnosnika. Neizbježno je na njihove ideje utjecalo njihovo okruženje. Njihovo opće raspoloženje bilo je sažeto u teoriji „reformizma“ koju je iznio njemački socijaldemokrat E. Bernstein - ideji da se kapitalizam može postupno „reformirati“ mirnim, parlamentarnim metodama.

To je značilo da se borba za svrgavanje kapitalističke države mogla tiho potisnuti u drugi plan. ‘Borba’ bi se mogla voditi iz mekih saborskih klupa – uz visoku plaću, koju daje država!

Reformistička tendencija poprimala je sve monstruoznije razmjere. Neizbježno je dovelo do sve veće suradnje s kapitalističkom klasom. Radnički su se vođe sve više uključivali u razne državne organe. Javni položaji davali su im nove privilegije.

Kroz sve te pritiske kultivirani su nacionalistički pogledi. Vidik socijaldemokratskih vođa sve se više sužavao na institucije državne i lokalne vlasti. Njihove veze s internacionalnim pokretom bile su svedene na puke osjećaje i fraze.

Katastrofalne posljedice tog postupnog procesa političke degeneracije izbile su na površinu u kolovozu 1914., kada su reformisti gotovo jednoglasno stali na stranu kapitalističke države. Radničkoj borbi za svrgavanje kapitalizma, od ove točke nadalje, reformistički će se vođe otvoreno i bijesno suprotstavljati.

Početkom 1919. poslano je povijesno pismo organizacijama revolucionarnih radnika u različitim zemljama. Potpisali su ga Lenjin i Trocki u ime Ruske komunističke partije (novo ime Boljševičke partije) i radnički čelnici iz drugih zemalja. Pozvao je organizacije na kongres koji će se održati u Moskvi i objasnio svrhu na sljedeći način:

„Kongres mora uspostaviti zajedničku borbenu frontu u svrhu održavanja stalne koordinacije i sustavnog vodstva pokreta, središta komunističke internacionale, podređujući interese pokreta u svakoj zemlji zajedničkim interesima internacionalne revolucije.“ Citirano u Degrasu, Svezak 1, stranica 5)

Na tom kongresu, održanom od 2. do 6. ožujka 1919., formirana je Komunistička (Treća) internacionala.

Iz “Platforme Komunističke internacionale” usvojene na osnivačkoj konferenciji

„Imperijalistički sustav se raspada. Vrenje u kolonijama, vrenje u nekadašnjim zavisnim malim nacijama, pobune proletarijata, pobjedničke proleterske revolucije u nekim zemljama, raspad imperijalističkih vojski… – takvo je stanje stvari danas u cijelom svijetu…“

„Postoji samo jedna sila koja može spasiti [čovječanstvo], a to je proletarijat... On mora stvoriti pravi red, komunistički poredak. Mora uništiti vladavinu kapitala, onemogućiti rat, ukinuti državne granice, promijeniti cijeli svijet u jednu kooperativnu zajednicu...“

„Rast revolucionarnog pokreta u svim zemljama, opasnost da će savez kapitalističkih država ugušiti ovaj pokret… konačno, apsolutna nužnost koordinacije proleterskog djelovanja – sve to mora dovesti do temelja istinski revolucionarne, istinski proleterske komunističke internacionale.“

„Internacionala… će utjeloviti uzajamnu pomoć proletarijata različitih zemalja… [Ona] će podržati izrabljivane kolonijalne narode u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kako bi promicala konačnu propast imperijalističkog svjetskog sustava.“

Inspirativan napredak radničke klase 1918.-1919, međutim, označio je samo početak dugotrajnog razdoblja revolucije i kontrarevolucije. U plimi i oseci klasnih bitaka koje su se rasplamsale diljem Europe, radnici nisu mogli zadržati svoje početne uspjehe.

Lenjin na Prvomajskom skupu 1919, foto: Flickr

Dva su se glavna čimbenika udružila kako bi proizvela niz poraza: prvo, namjerna izdaja socijaldemokratskih vođa; drugo, nezrelost revolucionarnih struja u radničkom pokretu izvan Rusije – drugim riječima, slabost istinskog marksističkog vodstva čak i u strankama Treće internacionale.

U Njemačkoj su veliki dijelovi radnika još uvijek imali iluzije u reformističkom vodstvu SPD-a. U studenom 1918. reformisti, na čelu s Noskeom i Scheidemannom, gurnuti su u vladu kao svjesni agenti kontrarevolucije.

Njihova je strategija bila uvjeriti radničku klasu da prihvati autoritet 'demokratskog' kapitalističkog parlamenta. Zatim su obnovili oružane snage kapitalističke države kako bi razbili radnička vijeća.

Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht, istaknute revolucionarne vođe u njemačkom radničkom pokretu, ubijeni su u siječnju 1919. u vojnoj kontrarevoluciji koju su pokrenuli njihovi bivši partijski drugovi.

Ali njemački kapitalisti ostali su slabi, a radnički pokret je bio daleko od toga da je slomljen. Moralo bi se voditi još mnogo bitaka prije nego što bi se pitanje moći riješilo na bilo koje vrijeme.

Članstvo u Komunističkoj internacionali ('Kominterni') eksplozivno je skočilo uvis. Pedeset i jedna nacionalna sekcija, s ukupnim članstvom od 2,8 milijuna (samo 550 000 u SSSR-u) bila je zastupljena na Trećem kongresu 1921. godine.

Mnoge različite političke tendencije bile su uvučene u Internacionalu, u rasponu od „centrizma“ (tj. između marksizma i reformizma: revolucionaran na riječima, ali kolebljiv u praksi) do ultraljevičara.

U Mađarskoj su ultraljevičarske pogreške komunističkog vodstva dovele do poraza sovjetske republike. Odbijajući podjelu zemlje među seljaštvom, dogmatski inzistirajući na kolektivizaciji veleposjedničkih posjeda, nisu uspjeli pridobiti potporu seljačkih masa i ujediniti zemlju.

Kad je nastupila kontrarevolucija u obliku invazije rumunjske i čehoslovačke vojske, seljaci nisu bili spremni boriti se za vladu koja je odbila njihov najosnovniji zahtjev.

U kolovozu 1919, nakon četiri mjeseca herojskog otpora, pala je radnička republika. Radnički pokret bio je podvrgnut užasnom krvoproliću u reakcionarnom teroru koji je uslijedio.

U Italiji je centristička beskičmenjačnost radničkih 'revolucionarnih' vođa učinila pobjedu nemogućom.

Veliki val okupacije tvornica 1920. stvorio je revolucionarnu situaciju, sa sovjetima koji su kontrolirali tvornice i Crvenom gardom koja ih je branila. Kapitalistička država je bila paralizirana. Zadatak je bio mobilizirati i naoružati radnike za osvajanje vlasti.

Rosa Luxemburg, foto: RLS

„Marksistički“ vođe Talijanske socijalističke partije bili su prisiljeni pritiskom odozdo priznati potporu Kominterni. Zapravo su bili podijeljeni, a čak je i 'maksimalističko' (lijevo) krilo odbilo voditi borbu. Inicijativi je dopušten prijelaz na reformiste, koji su zauzvrat vratili vlast kapitalistima - kao i obično, u zamjenu za neke privremene ustupke.

U Francuskoj, Irskoj, Britaniji, Nizozemskoj i mnogim drugim zemljama kapitalistička klasa uspjela je povratiti kontrolu uz pomoć reformističkih radničkih vođa. U svakom slučaju, to je bilo moguće samo u nedostatku razvijenog marksističkog vodstva sposobnog iskoristiti goleme prilike i izolirati reformiste, kao što su to učinili boljševici u Rusiji.

Do 1921. radnička borba na internacionalnoj razini bila je u stanju privremene oseke. Nastajao je neobičan i opasan odnos snaga: s jedne strane kapitalistička klasa koja je učvršćivala svoj položaj na internacionalnoj razini; s druge strane, ruska radnička država, izolirana i iscrpljena.

Iscrpljenost sovjetske demokracije

Ruska radnička država preživjela je građanski rat, ali uz užasnu cijenu.

Do 1920. proizvodnja krupne industrije pala je na 14 posto razine iz 1913., a proizvodni učinak na manje od 13 posto. Poljoprivredna proizvodnja pala je za dodatnih 16 posto između 1917. i 1921. Proizvodnja čelika iznosila je 5 posto razine iz 1913. godine.

Glad je bjesnila istočnom i jugoistočnom Rusijom tijekom 1921. i 1922, usmrtivši pet milijuna ljudi, dovodeći izolirane zajednice do barbarstva, čak i do kanibalizma. Entuzijastični duh iz 1917. pretvoren je u očaj, težnja da se društvo transformira u sumornu borbu za opstanak.

Politička demokracija nije mogla preživjeti u takvim uvjetima. Svaki rat zahtijeva čvrstu centralizaciju zapovijedanja resursima i ljudstvom. Štoviše, revolucionarni građanski rat ne vodi se samo na vojnoj fronti, već i protiv onih dijelova društva koji podržavaju kontrarevoluciju u pozadini.

Oktobarska revolucija ovisila je o savezu između radničke klase i seljaštva. Seljaci su podržavali radničku državu jer im je nudila mir i zemlju.

Ali ratna nestašica umanjila je potporu seljaka revoluciji. Proizvedena dobra postala su gotovo nedostupna, dok su zalihe hrane bile rekvirirane od seljaštva kako bi se prehranila Crvena armija i gradovi.

Samo je divljaštvo Bijelih armija i njihova namjera vraćanja veleposjednika spriječilo velike dijelove seljaka da prijeđu u kontrarevoluciju.

Sloboda govora i organiziranja nije se mogla održati s društvom podijeljenim na dva dijela i radničkom vladavinom koja visi o niti. Neprijateljski elementi, agitirajući oko nezadovoljstva masa, mogli su zapaliti zemlju pobunom i otvoriti vrata kontrarevoluciji. Trocki je objasnio:

„Vodimo borbu na život i smrt. Tisak nije oružje jednog apstraktnog društva, već dviju nepomirljivih naoružanih i sukobljenih strana. Uništavamo tisak kontrarevolucije, kao što smo uništili njezine utvrđene položaje, skladišta, komunikacije i obavještajni sustav.“ (Terorizam i komunizam, stranica 80)

Bilo je to razdoblje poznato kao 'ratni komunizam'. U gospodarstvu, potrošnja očajnički oskudnih resursa zemlje morala je biti strogo kontrolirana. U isto vrijeme, očekujući pobjedu njemačke radničke klase, sovjetska se vlada nadala prijeći s kontrole nad distribucijom na kontrolu nad proizvodnjom, koristeći metode ratnog komunizma kao polazište za plansko socijalističko gospodarstvo.

Reformisti i bivši marksisti podigli su veliko negodovanje zbog nemilosrdnih mjera koje su boljševici bili prisiljeni poduzeti u slamanju kontrarevolucije. Koja je razlika, pitali su, između metoda boljševizma i stare diktature cara? Trocki je odgovorio:

„Ne razumijete ovo, sveti ljudi? Objasnit ćemo vam. Teror carizma gušio je radnike koji su se borili za socijalistički poredak. Naše izvanredne komisije strijeljaju veleposjednike, kapitaliste i generale koji nastoje obnoviti kapitalistički poredak. Shvaćate li ovu... razliku? Da? Za nas komuniste to je sasvim dovoljno.“ (Terorizam i komunizam, stranice 78-79)

Represiju su, međutim, boljševici vidjeli kao iznimnu i privremenu metodu, na koju ih je prisilila neposredna opasnost od reakcije. Čak i pod tim kritičnim uvjetima ostali su pomirljivi prema svojim političkim protivnicima, pod uvjetom da su u praksi podržavali radničku državu i na temelju toga zastupali svoju politiku.

Boljševici ni u jednom trenutku nisu iznijeli ideju o 'jednopartijskoj državi', za koju nema temelja u marksizmu.

Međutim, u praksi su se oni koji su podržavali revoluciju velikom većinom pridružili boljševicima. Oporbene stranke su sve više bile napuštene za krajnje neprijatelje radničke države. Borili su se i izgubili.

U lipnju 1918. sovjeti su isključili desne esere i menjševike iz svojih redova zbog njihove upletenosti u kontrarevoluciju.

Još u kolovozu 1920. menjševici su održali svoju partijsku konferenciju u Moskvi, što je bilo pokriveno u medijima. Ali do 1921. većina menjševičkih vođa napustila je Rusiju kako bi svoju kampanju protiv sovjetske države vodili iz inozemstva.

Kongres Komunističke partije 1921. priznao je da radničku demokraciju treba ponovno izgraditi. Ali osnova radničke demokracije – jedinstvo, organizacija i revolucionarna energija radničke klase – bila je razbijena nadljudskim naporom da se pobjedi rat.

Kolaps industrije značio je desetkovanje radničkih redova:

„Do 1919. godine broj industrijskih radnika pao je na 76 posto razine iz 1917. godine... Do 1920. brojka industrijskih radnika općenito je pala s tri milijuna u 1917. na 1.240.000, tj. na manje od polovice. U dvije godine radnička populacija Petrograda se prepolovila.“ (A. Woods i T. Grant, Lenjin i Trocki: Za što su se stvarno borili, stranica 75)

Radnički politički kadar – klasno svjesni aktivisti koji su mobilizirali svoje kolege, vodili štrajkove, uzeli oružje, stvorili i vodili sovjete – gotovo je iskorijenjen. Kao što je Iljin-Ženjevski zabilježio u Petrogradu još u prvim danima rata:

„Front je tražio pojačanje – i obične redove Crvene armije i vodeće rukovodioce… Petrogradski komitet poslao je na front oko 300 takvih osoba, članova naše Partije. Morali smo žrtvovati svoje najbolje snage za zahtjeve fronte.“ (Boljševici na vlasti, stranice 116-117)

Tisuće tih revolucionarnih kadrova izginuli su u ratu. Većina preživjelih apsorbirana je u ministarstva radničke države.

Radna snaga koja je ostala u tvornicama transformirana je u suprotnost revolucionarnoj avangardi iz 1917. Još 1919. delegat na kongresu sindikata upozorio je:

„U velikom broju industrijskih centara opažamo da su radnici… apsorbirani u seljačku masu, a umjesto stanovništva radnika, dobivamo poluseljačko ili ponekad čisto seljačko stanovništvo.“ (Citirani od Woodsa i Granta, stranica 75)

S klasno svjesnim radnicima desetkovanim i raspršenim, sa sirovom, poluseljačkom radnom snagom u tvornicama koja se danonoćno borila za nastavak proizvodnje s trošnom opremom i stalnim nestašicama, sovjeti su prestali funkcionirati.

Sve-ruski kongres sovjeta, koji se trebao sastajati svaka tri mjeseca, do 1918. sastajao se samo jednom godišnje; a i ti su sastanci bili nedovoljno pripremljeni.

Zbog krajnje iscrpljenosti, mase više nisu bile u stanju izravno vršiti vlast. Taj je faktor bio odlučujući u degeneraciji ruske radničke države.

Ali, moglo bi se postaviti pitanje, zar boljševici nisu mogli osigurati da država ostane instrument politike radničke klase? Bili su na vlasti – zašto nisu mogli iskorijeniti birokratizam i provoditi socijalističku politiku?

Ovo je pitanje također važno za pojašnjenje zašto je danas istinska socijalistička politika nemoguća bez masovnog sudjelovanja radničke klase u vođenju svakog državnog organa.

Sljedeća tri odjeljka detaljnije će ispitati objektivne prepreke s kojima su se boljševici suočavali, ograničenja njihove kontrole nad državnim aparatom u nedostatku funkcionalnih sovjeta i učinke promjenjive situacije nad samom Komunističkom partijom.

Birokracija i radnička država

Lenjin je, malo prije Oktobarske revolucije, briljantno objasnio prirodu radničke države u svojoj knjizi Država i revolucija:

„Uz golemu ekspanziju demokracije, koja po prvi put postaje demokracija za siromašne... diktatura proletarijata donosi niz ograničenja slobode tlačitelja, izrabljivača, kapitalista. Moramo ih potisnuti kako bismo oslobodili čovječanstvo od najamnog ropstva; njihov otpor mora biti slomljen silom... ali to je sada potiskivanje izrabljivačke manjine od strane izrabljivane većine. Još je potreban poseban aparat, poseban stroj za suzbijanje, ‘država’, ali to je već prelazna država.“ (vidi stranice 107-110)

„Odumiranje“ ili „uvenuće“ države kao specijaliziranog organa represije i kontrole, kao naoružanih tijela odvojenih od mase ljudi – to je politička mjera radničke vladavine. Lenjin sažima što to znači:

„Eksploatatori prirodno nisu u stanju potisnuti narod bez vrlo složenog stroja...ali narod može potisnuti eksploatatore vrlo jednostavnim 'strojem'...jednostavnom organizacijom naoružanih masa (kao što su Sovjeti radničkih i vojničkih deputata …)“ (stranica 110)

Kako bi ovaj „jednostavni stroj“ funkcionirao u praksi? Kako radni ljudi mogu zadržati kontrolu nad državom koju su stvorili i spriječiti rast vojne i birokratske elite? Lenjinove osnovne smjernice vrijede i danas kao i na dan kada su napisane:

• „Nijedan službenik ne bi primao veću plaću od prosječnog kvalificiranog radnika…“
• „Administrativne dužnosti trebale bi se rotirati među najširim slojevima stanovništva kako bi se spriječila kristalizacija ukorijenjene kaste birokrata.“
• „Svi radni ljudi moraju nositi oružje kako bi zaštitili revoluciju od prijetnji s bilo koje strane, unutarnje ili vanjske.“
• „Sva vlast treba biti povjerena Sovjetima. Sastav Sovjeta, laički delegati s radnih mjesta podložni trenutačnom opozivu, obvezivali su delegate da se jave na masovne sastanke svojih kolega s posla... i tako osigurali maksimalno masovno sudjelovanje.“ (R. Silverman i E. Grant, Birokratizam ili vlast radnika?, stranica 3)

Revolucija je razbila staru carističku državu do te mjere da je otjerala najreakcionarnije generale i plemiće na čelu ministarstava i oružanih snaga. Komunisti su zauzimali njihova mjesta gdje god je to bilo moguće.

Ali temeljita transformacija državnog aparata bila je nemoguća uz resurse izoliranog Sovjetskog Saveza. Boljševici su u veljači 1917. brojali samo 23 600. Manjina od tog broja činila je partijski kadar, sposoban voditi druge u borbi za partijsku politiku. Državni je aparat, pak, brojao stotine tisuća službenika.

'Specijalisti' i vješti administratori starog režima nisu se mogli zamijeniti; trebalo ih je zadržati, čak i pod cijenu potkupljivanja privilegijama. U gradu Vjatki 1918. godine, na primjer, čak 4476 od 4766 službenika bili su isti pojedinci koji su prije služili caru.

Trocki je u svojoj knjizi Izdana revolucija objasnio značaj onoga što se događalo.

Radnička je država, rekao je, „most između buržoaskog [kapitalističkog] i socijalističkog društva“. Njegova je zadaća planskim korištenjem resursa stvoriti društvo obilja kroz koje će nestati klasne podjele i sama država kao organ klasne vladavine.

U prvom razdoblju, radnička država mora djelovati s ekonomskim sredstvima koje je naslijedila od kapitalizma. Mora koristiti kvalificirane ljude obučene u kapitalizmu i neke od metoda kapitalizma: podjelu rada, isplatu plaća, itd.

Cijeli razvoj radničke države je stoga određen „promjenjivim odnosima između njezinih buržoaskih i socijalističkih tendencija“ (stranica 54) – tj. između preostalih elemenata starog buržoaskog aparata i njegovih metoda kontrole odozgo, i razvoja upravljanja radničke klase odozdo.

Samo sve veće komandovanje radnih ljudi nad društvom može iskorijeniti ostatke kapitalizma.

U zaostaloj Rusiji, međutim, sovjeti su prestali postojati kao organi naoružanog naroda. Svakodnevna uprava bila je u rukama armije nekomunističkih službenika, koji su predstavljali gledišta privilegiranih slojeva društva.

Birokracija u zaostaloj zemlji, objasnio je Trocki, proizvod je same zaostalosti – slabosti radničke klase, nedostatka vještina i položaj moći koji uživaju državni službenici:

„Osnova birokratske vladavine je siromaštvo društva u predmetima potrošnje, s posljedičnom borbom svakoga protiv svih. Kada u dućanu ima dovoljno robe, kupci mogu doći kad žele. Kad ima malo robe, kupci su primorani stajati u redu. Kada su kolone jako dugačke, potrebno je postaviti policajca za održavanje reda. Takvo je polazište sovjetske birokracije. 'Zna' tko treba nešto dobiti, a tko mora čekati.“ (Izdana revolucija, stranica 112)

Dakle, birokracija u izoliranoj, zaostaloj radničkoj državi ne postaje jednostavno suvišna i „odumire“. U mjeri u kojoj „nerazvijena“ radnička klasa ne može preuzeti njezine funkcije, birokracija stječe – barem na određeno vrijeme – objektivnu osnovu za svoje postojanje.

Preko birokracije vršen je pritisak reakcionarnih klasa na i unutar ruske radničke države. To je postajalo sve očitije kako je iscrpljenost sovjeta ostavljala dužnosnicima veću slobodu da djeluju kako žele.

Politički predstavnici radničke klase, organizirani u Komunističkoj partiji, bili su zahvaćeni sve težom borbom protiv ove birokracije.

Lenjin, pogođen bolešću u posljednje dvije godine života, postao je oštro svjestan opasnosti situacije. Na Četvrtom kongresu Kominterne 1922. dao je internacionalnim delegatima ovu iskrenu ocjenu položaja u Rusiji:

„Nedvojbeno smo učinili, i još ćemo činiti, mnoštvo gluposti... Zašto radimo te gluposti? Razlog je jasan: prvo, zato što smo zaostala zemlja; drugo, jer je obrazovanje kod nas na niskoj razini; i treće, jer ne dobivamo pomoć izvana. Niti jedna civilizirana država nam ne pomaže. Naprotiv, svi oni rade protiv nas. Četvrto, kriva je naša državna mašinerija. Preuzeli smo staru državnu mašineriju i to je bila naša nesreća. Vrlo često ova mašinerija djeluje protiv nas...Sada imamo golemu vojsku državnih službenika, ali nedostaju nam dovoljno obrazovane snage da vrše stvarnu kontrolu nad njima.“ (Lenjin, Četvrti kongres Komunističke internacionale, stranica 19)

Pod „obrazovanim snagama“ Lenjin je mislio na komunističke radnike, organizirane i sposobne kontrolirati „specijaliste“. Lenjin nije mogao ponuditi trenutačno rješenje problema jer ga unutar Rusije nije bilo.

„U svim našim agitacijama“, rekao je Lenjin, „moramo... objasniti da je nesreća koja nas je snašla internacionalna nesreća, da iz nje nema izlaza osim internacionalne revolucije.“ (Citirano prema Trockom, Povijest ruske revolucije, Svezak 3, stranica 367).

Drugim riječima, samo osvajanje vlasti od strane radničke klase u razvijenim zemljama i pružanje tehničke pomoći velikih razmjera njihovoj braći i sestrama u Rusiji, moglo bi ukloniti osnovu za birokratsku vlast.

Partijska demokracija

Iscrpljenost sovjetske radničke klase stavila je ključnu odgovornost na Komunističku partiju i njezino vodstvo da brane tekovine revolucije.

Ratni uvjeti uništili su sovjete, osnovne organe radničke države. Do 1921. čak se i Izvršni odbor Kongresa sovjeta sastajao samo tri puta godišnje. 'Sovnarkom' (Vijeće narodnih komesara ili vlada) ostao je kao djelotvorni organ državne vlasti.

Sovnarkom se sastojao od vodećih komunista, izabranih da provode partijsku politiku. Naravno, oni su djelovali unutar discipline partije.

Partija je ostala, drugim riječima, kao jezgra i okosnica radničke države. Autoritet je nužno bio koncentriran u rukama Centralnog komiteta – i, kasnije, političkog biroa („Politbiroa“) kojeg je birao Centralni komitet – kao rezultat ekstremne centralizacije koju je zahtijevao rat.

Trocki je dao primjer što je to značilo na kongresu Kominterne 1920, u vezi s pitanjem potpisivanja mira s Poljskom:

„Tko je odlučio o ovom pitanju? Imamo Sovnarkom, ali on mora biti pod određenom kontrolom. Čija kontrola? Kontrola radničke klase kao bezoblične kaotične mase? Ne. Sazvan je Centralni komtiet partije kako bi raspravio prijedlog i odlučio hoće li na njega odgovoriti.“ (Citirano u E. H. Carr, Boljševička revolucija, stranica 226)

Ali centralizacija vlasti pod Lenjinom i Trockim, koliko god beskompromisna bila, ni u jednom trenutku nije degenerirala u sustavno birokratsko nametanje odozgo.

Partija i njeni kadrovi izgrađeni su kroz borbu za ujedinjenje velikog broja odvojenih revolucionarnih grupa, svaka sa svojim vodstvom i idejama, oko marksističkog programa. Metoda je bila diskusija. Pravo članova ili skupina ('frakcija' ili 'tendencija') da preispituju vodstvo i organizirano zastupaju svoje ideje bilo je apsolutno uzeto zdravo za gotovo.

Politbiro na 14. kongresu KPSS

Godine 1918, primjerice, protivljenje 'lijevih komunista' proizašlo je iz oštrih rasprava unutar partije oko pitanja mira s Njemačkom. Dvanaest dana izdavali su vlastite dnevne novine u Petrogradu; u Moskvi su osvojili kontrolu nad partijskom organizacijom.

No, s početkom građanskog rata, ljevica je zbila redove s ostatkom partije i bacila se u borbu.

Eksplozija neobuzdane radničke demokracije tijekom tih ranih dana dobro je prikazana u izvještaju Iljin-Ženjevskija:

„Narodni komesar [ministar]... bio je dužan u nekim slučajevima ne izdavati naredbe, već upućivati zahtjeve upravnom organu koji mu je bio podređen. I ovaj vlastiti organ se možda ne bi složio s narodnim komesarom i mogao bi odbiti njegov zahtjev. Ovakve stvari bile su uobičajena pojava. Široka demokratičnost u načinu vođenja poslova našla je izraz u sloganu 'vlast na lokalnoj razini'.“ (Boljševici na vlasti, stranica 30).

Čak su se i u Crvenoj armiji kritičari Trockijevog vodstva - u biti pristaše gerilskog rata - mogli organizirati kao 'vojna oporba' i voditi kampanju za svoja stajališta. Poraženi su argumentima i primjerom.

Krajem 1920. pojavila se takozvana Radnička opozicija, s programom koji je Carr sažeo kao „mješavina trenutačnih nezadovoljstava, usmjerenih uglavnom protiv rastuće centralizacije ekonomske i političke kontrole“. (Boljševička revolucija, stranica 203)

Njihovi su se stavovi iz dana u dan, mjesecima prenosili u partijskom tisku. Pamflet koji navodi njihov slučaj kružio je na partijskom kongresu u ožujku 1921., gdje se o tim pitanjima trebalo u potpunosti raspravljati.

Međutim, rad kongresa dramatično je presjekao ustanak mornara u pomorskoj bazi Kronštat, otoku u Finskom zaljevu nasuprot Petrogradu.

Ustanak u Kronštatu

Godine 1917. mornari iz Kronštata bili su u prvim redovima revolucije. Do 1921. ova je generacija nestala na ratnim bojištima i zamijenjena seljačkim vojnim obveznicima, politički neiskusnim, koji su došli pod anarhistički utjecaj.

Pogođeni svim žalbama seljaka, tražeći veću slobodu, ali bez programa za rješavanje problema zemlje, digli su oružani ustanak pod sloganom „Dolje s boljševičkom tiranijom!“

To je predstavljalo mnogo ozbiljniju prijetnju radničkoj državi od skupina naoružanih pobunjenika koji su još uvijek harali dijelovima zemlje. Kronštat je zapovijedao pristupom Petrogradu. Budući da je Kronštat izvan vladine kontrole, Petrograd se nije mogao obraniti. To je Bijelim snagama i imperijalistima dalo jedinstvenu priliku da napadnu ključno središte revolucije.

Mornari iz Kronštata 1917.

Finski zaljev je još uvijek bio zaleđen, branjen teškim topovima i Baltičkom flotom, postao bi neosvojiv. Vrijeme za rješavanje krize bilo je vrlo kratko.

Mornari su se odbili predati. Trocki je uz jednoglasnu podršku vodstva partije naredio napad. Nakon dana ogorčenih borbi, Kronštat su zauzele boljševičke trupe.

Opstanak Sovjetskog Saveza ponovno je visio o niti. Hoće li se pobuna proširiti? Delegatima na partijskom kongresu bilo je jasno da je neophodno čvrsto i jedinstveno vodstvo. Javne podjele u partiji, u ovom trenutku, neprijatelj bi iskoristio da dezorijentira radnike i seljake. Odlučeno je da se organizirane frakcije unutar partije moraju raspustiti.

Lenjin je godinu dana kasnije sažeo osnovu za ovaj stav bez presedana:

„Ako ne zatvaramo oči pred stvarnošću, moramo priznati da u ovom trenutku proleterska politika partije nije određena karakterom njezinog članstva, već golemim nepodijeljenim ugledom koji uživa mala skupina koja bi se mogla nazvati Stara garda partije. Blagi sukob unutar ove grupe bio bi dovoljan, ako ne da uništi ovaj prestiž, u svakom slučaju da oslabi grupu do te mjere da joj oduzme moć da određuje politiku.“ (Sabrana djela, svezak 33, stranica 257)

Operativne riječi bile su „u sadašnje vrijeme“. Boljševici su znali da se problemi ne mogu riješiti samo organizacijskim mjerama; dugoročno, jedinstvo se može graditi samo na diskusiji, obrazovanju i dogovoru. Uskraćivanje prava tendencija moglo se opravdati samo kao hitna mjera u suočavanju s trenutnom krizom, koju treba ukinuti čim se situacija ponovno stavi pod kontrolu.

Borba za vlast u Komunističkoj partiji

Ustanak u Kronštatu naglasio je eksplozivno nezadovoljstvo koje se nakupilo među seljaštvom zbog žrtava, nestašica i prisilnih rekvizicija koje su im bile nametnute tijekom ratnih godina. Nije bilo izgleda za trenutačni proboj radničke klase na Zapadu. Jasno je da je bilo nemoguće nastaviti s režimom ratnog komunizma bez opasnosti od opće pobune.

Lenjin je na jednostavnom primjeru sažeo situaciju:

„Kad bismo sutra mogli dati 100.000 prvoklasnih traktora, opskrbiti ih benzinom, opskrbiti ih mehanizacijom... srednji seljak bi rekao: 'Ja sam za komunizam', ali da bi se to moglo, prvo je potrebno osvojiti internacionalu buržoaziju, prisiliti je da nam da te traktore.“ (Citirano u Woods i Grant, Lenjin i Trocki: Za što su se stvarno borili, stranica 76)

Deseti partijski kongres u ožujku 1921. nije mogao vidjeti nikakvu alternativu napuštanju ratnog komunizma (koji je prvi zagovarao Trocki prethodne godine) i usvajanju onoga što se zvalo 'Nova ekonomska politika' (NEP) – niz ustupaka kapitalistima i bogatijim seljacima koji su dominirali poljoprivrednom proizvodnjom. Omogućila im je profitne poticaje za povećanje proizvodnje za tržište, kao sredstvo za prehranu gradova i oživljavanje industrije.

NEP je nedvojbeno uspio donekle oživjeti gospodarstvo. Do 1922. industrijska proizvodnja porasla je na 25 posto razine iz 1913, iako uglavnom u granama lake industrije koje su zadovoljavale potražnju seljaka.

Potpisivanje Brest-Litovska

S druge strane, NEP je označio ozbiljno povlačenje temeljnog radničkog pokreta prema kolektivizaciji i centralnom planiranju gospodarstva. To je uvelike ojačalo takozvane ‘NEP-ovce’ – vrstu posrednika koji su iskoristili stalne nestašice za špekulacije i punjenje vlastitih džepova.

Odnos snaga u ruskom društvu sve se više naginjao protiv radničke klase. Kulaci i NEP-ovci dijelili su privilegiran položaj s državnom birokracijom. Ovi su slojevi postajali sve sigurniji i odlučniji da učvrste svoj položaj. Njihov pritisak na radničke vođe je bio sve veći.

Victor Serge opisuje iskrivljenja koja su počela postojati:

„Klase se ponovno rodile pred našim očima: na dnu ljestvice nezaposleni su primali 24 rublje mjesečno; na vrhu, inženjer koji prima 800; a između njih dvojice partijski funkcioner sa 222, ali dobivajući dosta toga besplatno… Bilo je jadno, srceparajuće siromaštvo… dok je bogatstvo bilo bahato i samozadovoljno… Pili su mladi, pili su stari, pijanstvo je postala kuga. A najgore od svega je što više nismo mogli prepoznati staru partiju revolucije.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 39)

Birokracija nije formirala klasu u marksističkom smislu (tj. društvenu skupinu s nužnom funkcijom u proizvodnom sustavu). Već se degenerirao u sloj parazita, iskorištavajući nedostatak vještina za iznuđivanje privilegija s pravom.

Neizbježno su rasle napetosti između „arogantne, samozadovoljne birokracije“, ukorijenjene u državnom aparatu, i preživjelog boljševičkog kadra. Birokracija nije mogla mirovati dok je vlast ostala u rukama revolucionarnih marksista. Borba za kontrolu nad Komunističkom partijom bila je svojstvena toj situaciji.

U partiji je marksistički kadar bio rastegnut do pucanja zahtjevima javnih dužnosti, dok su redovi partije nabujali golemim priljevom novih članova. Članstvo je poraslo s 23 600 u veljači 1917. na 115 000 početkom 1918. godine, 313 000 godinu dana kasnije i 650 000 u ožujku 1922. godine.

Mnogi od onih koji su se pridružili, osobito tijekom mračnih dana građanskog rata, bili su militantni radnici i mladi privučeni partiji revolucije. Ali sve više su bivši menjševici, birokrati, NEP-ovci i drugi neprijateljski elementi, tražeći novo sredstvo za svoje političke ambicije, počeli usmjeravati svoju pozornost na Komunističku partiju.

Već u ožujku 1919. Osmi partijski kongres prepoznao je opasnost:

„U partiju se širokim potokom slijevaju nedovoljno komunistički ili čak izravno parazitski elementi. Ruska komunistička partija je na vlasti, a to joj neminovno privlači, zajedno s boljim elementima, i karijerističke elemente... Neophodna je ozbiljna čistka u sovjetskim i partijskim organizacijama.“ (Citirao Carr, Boljševička revolucija, stranica 212)

Borba unutar partije je tijekom ratnih godina potisnuta u drugi plan. Čistka je na kraju provedena 1921.-22. Za razliku od nemilosrdnih birokratskih napada na opoziciju kasnijih godina, također poznatih kao 'čistke', to se sastojalo od pažljivog ispitivanja članova od strane lokalnih partijskih organizacija, kako bi se odlučilo koji se od njih, zbog svoje predanosti i aktivnosti, zapravo mogu računati kao komunisti.

Daljnja odluka Osmog kongresa rezultirala je osnivanjem Narodnog komesarijata radničke i seljačke inspekcije ('Rabkrin') u veljači 1920, sa zadatkom borbe protiv „birokratizma i korupcije u sovjetskim institucijama“.

Za narodnog komesara zaduženog za novi odjel, kongres je imenovao Josifa Staljina – dugogodišnjeg člana partije; nikakav teoretičar, ali dobar organizator, koji je jedva bio poznat izvan same partije. Godine 1922. Staljin je imenovan na još jedno važno administrativno mjesto: na mjesto generalnog sekretara.

Rabkrin u potpunosti nije uspio u svom zadatku. U praksi su se njegovi članovi sastojali, kako je Trocki rekao, od „radnika koji su stradali na drugim poljima“. Ili kao što je Lenjin komentirao: „najbolji radnici su uzeti za front.“ (Citirao Carr, stranice 232-233)

Ali postojali su temeljniji razlozi zašto se plima birokratskog zadiranja nije mogla zaustaviti.

Zaostalost Rusije ogledala se, politički, u slabosti proletarijata u odnosu na seljaštvo i reakcionarne klase, na nacionalnoj i internacionalnoj razini. Kao što je Lenjin rekao:

„Iako smo i dalje zemlja malih seljaka, u Rusiji postoji čvršća osnova za kapitalizam nego za komunizam.“ (Citirano u Platformi udružene opozicije, stranica 6)

Socijalna slabost sovjetske radničke klase nije se mogla prevladati administrativnim mjerama; buržoaski pritisci unutar državnog aparata nisu se mogli eliminirati stvaranjem novih birokratskih struktura. Rješenje je bilo u političkoj regeneraciji radničke klase kroz napredovanje revolucije na internacionalnoj razini.

Utjecaj birokracije sve je više prožimao partiju. Mnoge komuniste, zaokupljene kompliciranim administrativnim poslovima, već je „vodila“ birokracija.

Čak su i partijski čelnici bili pod pritiskom da se prilagode 'praktičnim' zahtjevima birokracije, da se usredotoče na stvaranje stabilnosti u Rusiji kroz organizacijske mjere i potisnu internacionalnu revoluciju u drugi plan.

Lenjin je u svom posljednjem razdoblju aktivnog života postajao sve svjesniji opasnosti koje prijete od moći birokracije. Na Jedanaestom partijskom kongresu 1922. (posljednjem na kojem je prisustvovao) izgovorio je ovo upozorenje:

„[Državni] stroj odbio je poslušati ruku koja ga je vodila. Bilo je to poput automobila koji se nije kretao u smjeru kojim je vozač želio, nego u smjeru koji je netko drugi želio: kao da ga je vozila neka nezakonita, tajanstvena ruka... možda profitera, ili privatnog kapitalista, ili oboje.“ (Sabrana djela, Svezak 33, stranica 279)

Staljin je u tom razdoblju izbio u prvi plan. Nije njegova vlastita osobnost ili sposobnosti, pa čak ni njegove svjesne namjere, ono što je pretvorilo ovu bezbojnu osobu u tiranina kasnijih godina. Staljinov dolazak na vlast bio je u potpunosti posljedica promjene odnosa snaga u društvu i državi.

Chervonetz, novac tokom NEP-a

Birokracija radničke države počela je izolirati 'socijalističku tendenciju' i korumpirati elemente u radničkom vodstvu koji su bili politički slabi. Staljin je bio ključni dužnosnik koji se pokazao 'najdosljednijim i najpouzdanijim' birokraciji. Kako Trocki objašnjava:

„(Staljin) je donio (birokraciji) sva potrebna jamstva: prestiž starog boljševika, jak karakter, usku viziju i bliske veze s političkim strojem… Sitnoburžoaski pogled na novi vladajući sloj bio je njegov vlastiti pogled. On je duboko vjerovao da je zadatak stvaranja socijalizma nacionalne i administrativne prirode.“ (Izdana revolucija, stranice 93, 97)

Izuzetna centralizacija moći koju je donio građanski rat bila je za birokraciju prirodna metoda vladanja. Osigurao je sredstva za zaštitu njihovih privilegija od prijetnje buduće kontrole radničke klase.

Staljin je odigrao središnju ulogu u konsolidaciji položaja birokracije unutar partijskog aparata. Od 1922. sustavno je postavljao svoje sljedbenike za područne, okružne i pokrajinske tajnike. To mu je omogućilo učinkovit nadzor nad svakodnevnom provedbom politike, organizacijom sastanaka, izborom kongresnih delegata itd.

Ovi manevri otvorili su put direktnom sudaru s Lenjinom, Trockim i ostatkom boljševičkog vodstva.

Prekretnica

Godine 1923.-1924. označile su prekretnicu u Sovjetskom Savezu: razdoblje u kojem su proturječnosti u državi i partiji izbile u odlučnu političku borbu.

Do kraja 1922. Lenjin je bio ozbiljno bolestan nakon niza moždanih udara. Više nije bilo izvjesno kada će se i hoće li se vratiti političkom djelovanju.

Birokracija je bila neprijateljski raspoložena i bojažljiva prema Trockom – uz Lenjina najautoritativnijem i najneumoljivijem marksističkom vođi partije. Međutim, određeni 'stari boljševički' vođe - pokolebani političkom skučenošću, osobnim ambicijama i lojalnošću - također nisu bili voljni vidjeti Trockog, u Lenjinovoj odsutnosti, na njegovom mjestu na čelu Politbiroa.

Josif Staljin 1918.

U prosincu 1922, Zinovjev (tadašnji predsjednik Komunističke internacionale) i Kamenjev (blizak Zinovjevljev suradnik) formirali su tajnu frakciju sa Staljinom (kasnije poznatu kao 'trio' ili 'trijumvirat') sa specifičnom svrhom kovanja urote protiv Trockog. To im je dalo efektivnu većinu u šesteročlanom Politbirou i, kao rezultat toga, zapovjednu vlast nad Centralnim komitetom i partijom u cjelini.

Lenjin je iz bolesničke postelje prvi osjetio značaj onoga što se događalo i otvorio borbu protiv Staljina i birokracije.

U kratkoj bilješci, kasnije poznatoj kao njegov 'Testament', Lenjin je 25. prosinca 1922. napisao: „Drug Staljin, nakon što je postao generalni sekretar, ima koncentriranu neograničenu vlast u svojim rukama i nisam siguran da će uvijek moći koristiti tu snagu s dovoljno opreza...“

Deset dana kasnije dodao je:

„Staljin je previše grub, a ovaj nedostatak, iako sasvim podnošljiv u našoj sredini u ophođenju i među nama komunistima, postaje nepodnošljiv kod generalnog sekretara. Zato predlažem da drugovi razmisle o tome kako da maknu Staljina s tog mjesta i na njegovo mjesto postave drugog čovjeka koji se u svim drugim aspektima razlikuje od druga Staljina po tome što ima samo jednu prednost, a to je da je tolerantniji, lojalniji, više uljudan i pažljiv prema drugovima, manje hirovit, itd. Ova se okolnost može činiti zanemarivim detaljem. Ali mislim da sa stajališta zaštite od raskola... to nije detalj, ili je to sitnica koja može imati odlučujuću važnost.“ (Sabrana djela, sv. 36, str. 594-596)

Lenjin nije iznio „odlučujuću važnost“ za koju se bojao da bi Staljinovo ponašanje moglo dobiti. Ali što bi to moglo značiti osim da bi se Staljin, sukobivši se s najboljim predstavnicima marksizma u partiji, našao kao oruđe neprijateljskih sila – kulaka, birokracije, ‘kapitalista’ i ‘profitera’?

Sam taj uvid mogao bi objasniti Lenjinov iznenađujući zahtjev da se generalni sekretar smijeni tako brzo nakon imenovanja.

Ali s Lenjinom na samrtnoj postelji, Staljin i njegova frakcija ponašali su se sve arogantnije, zlorabeći svoje ovlasti prkoseći svim tradicijama partije.

Stvari su došle do vrhunca Staljinovim birokratskim uključivanjem Sovjetske republike Gruzije u SSSR (formirane 30. siječnja 1922.) i njegovom represijom nad lokalnim boljševičkim vođama. Lenjin je, kada je saznao što se dogodilo, smatrao da se borba protiv te tuđe tendencije u partiji više ne može odgađati.

Previše bolestan da prisustvuje Dvanaestom partijskom kongresu u travnju 1923, Lenjin je povjerio Trockom zadatak obrane gruzijskih boljševika isporučivanjem „bombe“ protiv Staljina.

Ali Staljin se povukao, prihvaćajući sve kritike Trockog i ispravljajući njegove formulacije o nacionalnom pitanju. Trocki je u ovom trenutku oklijevao javno napasti Staljina, što bi se smatralo 'borbom za vlast' za Lenjinov položaj i povećalo bi opasnost od cijepanja partije.

Stoga je sučeljavanje odgođeno. Ubrzo nakon toga Lenjin je doživio novi moždani udar i bio je eliminiran iz političkih aktivnosti sve do svoje smrti u siječnju 1924.

Tijekom sljedećih mjeseci napetosti u partiji eksplodirale su oko dva središnja pitanja: partijske demokracije i ekonomske politike.

Na kongresu je Trocki napravio bilancu NEP-a i ukazao na opasno zaostajanje industrijske proizvodnje. Koristio se dijagramom promjena cijena industrijskih i poljoprivrednih proizvoda kako bi ilustrirao svoje mišljenje. Imao je izgled otvorenih škara: poljoprivredne cijene pokazivale su silaznu liniju, a industrijske cijene rastuću liniju.

Do ožujka 1923. industrijske su cijene dosegle 140 posto razine iz 1913, dok su cijene poljoprivrednih proizvoda pale na manje od 80 posto. Problem koji je ovo odražavao kasnije je nazvan 'kriza škara'.

Ako industrijska proizvodnja nastavi padati, a cijene nastave rasti, upozoravao je Trocki, raskid između seljaštva i proletarijata, između sela i gradova, postat će neizbježan.

Kongres je prihvatio argumente Trockog za novi zaokret u okviru NEP-a: razviti državni sektor na temelju središnjeg plana i proširiti industriju, kako bi se na kraju apsorbirao i eliminirao privatni sektor.

Ali ova promjena politike ostala je mrtvo slovo na papiru. Birokracija, vezana uz 'privatni sektor' vezama zajedničkih privilegija, nije ga željela potkopati. U praksi su se nastavili kao i prije oslanjati na kulake kako bi povećali proizvodnju radi zarade.

U srpnju i kolovozu došlo je do vala štrajkova dok su radnici davali oduška svojoj frustraciji zbog teških uvjeta u kojima rade. Vođe – mnogi od njih stari boljševici – uhićeni su po nalogu birokracije. Svi su znakovi pokazivali da je bolest u partiji dosegla opasnu razinu.

Trocki je oglasio upozorenje. Zatvaranje protivnika, objasnio je, ne bi ništa riješilo dok su neposredni uzroci sukoba prisutni: nedostatak ekonomskog planiranja i vlast birokracije nad partijom.

„Ovaj sadašnji režim“, napisao je Trocki Centralnom komitetu 8. listopada, „mnogo je dalje od bilo kakve radničke demokracije nego što je bio režim u najžešćem razdoblju ratnog komunizma.“ (Dokumenti opozicije iz 1923, stranica 2) Hijerarhija sekretara, imenovana odozgo, „stvorila je partijsko mišljenje“, dominirala je među radnicima i osigurala da se kritički stavovi ne slušaju iskreno.

Nekoliko dana nakon Trockijevog prosvjeda, 46 drugih vodećih članova partije objavilo je priopćenje, izražavajući svoju kritiku kursa Politbiroa i razne prijedloge da se on ispravi.

Victor Serge, član Opozicije iz 1923, objašnjava opći stav:

„Zemlja se približavala neizlječivoj gospodarskoj krizi, krizi koja bi mogla pobuditi stotinu i dvadeset milijuna seljaka protiv socijalističke vlasti i staviti ih na milost i nemilost stranog kapitala prisiljavajući ih da uvozi (na kredit? i pod kojim uvjetima?) velike količine proizvedene robe. Kako bi se spriječila ova kriza, morale su se poduzeti određene mjere prije nego bude prekasno.“

Ove mjere su bile:

• „Vratiti demokraciju u partiju, kako bi se osjetio utjecaj radnika; provjetriti državne biroe. To je bio očiti uvjet za uspjeh svih gospodarskih mjera.“
• „Usvojiti plan za industrijalizaciju i značajno obnoviti industriju u roku od nekoliko godina.“
• „Kako biste dobili resurse potrebne za industrijalizaciju, prisiliti dobrostojeće seljake da predaju svoju pšenicu državi.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 40)

Time su se jasnije povlačile crte sukoba unutar partije. Bila je to borba između suprotstavljenih društvenih snaga: između tendencije koja se temeljila na radničkoj klasi i one koja je branila „dobrostojeće seljake“ i druge privilegirane dijelove.

'Trio' i njihove pristaše izazov je bacio u nemir. Izjava 46-orice, protiv svih partijskih presedana, zabranjena je, a Trocki je osuđen jer ju je 'pokrenuo'.

No, pod pritiskom većine partije (uključujući vojsku i omladinu), birokracija je bila prisiljena na povlačenje. Oni su na riječima prihvatili zahtjeve Opozicije i proklamirali 'Novi kurs' slobode i demokracije u partiji - ali držeći sve konce vlasti u svojim rukama.

Posljednja fotografija Lenjina

Trocki je odgovorio otvorenim pismom članovima partije 8. prosinca, upozoravajući da 'Novi kurs' na papiru nije dovoljan, da se partija ne može vratiti na put boljševizma osim ako obični ljudi – a posebice mladež – ne djeluje na „regeneraciju i obnovu stranačkog aparata“. (Novi kurs, stranica 71)

Ovo pismo primljeno je s ogromnim entuzijazmom među partijskim radnicima – a od strane birokracije kao objava rata. Rasprava je trebala biti riješena na Trinaestoj konferenciji, koja se sastala u siječnju 1924.

Borbu u sovjetskoj partiji presudno su presjekla zbivanja u Njemačkoj tijekom 1923.

Poraz Njemačke revolucije

Nesigurna stabilnost Njemačke razbijena je u siječnju 1923. kada su francuske trupe okupirale industrijsku oblast Ruhr kako bi uz prijetnju oružjem izvukle 'ratnu odštetu' koju su njemački imperijalisti bili prisiljeni platiti kao cijenu poraza u Prvom svjetskom ratu.

Njemačka ekonomija je pala. Inflacija, koja je već vrtoglavo porasla tijekom 1922., postala je astronomska – vjerojatno u području od 1.000.000.000.000.000 posto tijekom 1922.-1923!

Životni standard radnika i srednje klase se urušio. Radnička klasa naglo je zaokretala ulijevo. Tvornička vijeća su se pojavila kao oporba reformističkim sindikalnim vođama. KPD (Komunistička partija Njemačke) porasla je za desetke tisuća. Formirane su ‘Proleterske stotine’ (radničke milicije) koje su do jeseni uključivale 60.000 radnika, s (prema kapitalističkim procjenama) 11.000 pušaka u rukama.

U dvije pokrajine, Saskoj i Tiringiji, na vlasti su bile lijeve vlade SPD-a, oslanjajući se na podršku KPD-a.

Dana 11. kolovoza opći štrajk srušio je desničarsku Cunovu vladu u Berlinu. Njemačka je bila u revolucionarnoj krizi.

Radničko vodstvo bilo je nespremno. Vodstvo KPD-a bilo je podijeljeno između frakcija 'centra', 'lijevih' i 'desnih', s opreznim Brandlerom na čelu. Oklijevanje i neizvjesnost obilježili su njezinu politiku cijelo vrijeme.

Na Kominternu je sve više djelovala borba u sovjetskoj partiji. Konzervativizam i kratkovidnost birokracije, prenošeni kroz vodstvo sovjetske partije, počeli su prevladavati.

Predstavnik Kominterne u Njemačkoj, Radek, dao je punu podršku Brandleru. Još u srpnju Staljin je savjetovao da „Nijemce treba obuzdati i ne poticati“. (Carr, Interregnum 1923.-1924, stranica 195)

Tek s padom Cunove vlade Izvršni komitet Kominterne (ECCI) prihvatio je argument Trockog da je borba za vlast na dnevnom redu u Njemačkoj, da je hitno potrebno izvršiti političke i organizacijske pripreme za oružani ustanak.

No, nažalost, ta politika nije provedena. Trocki sažima ono što se dogodilo:

„Zašto Njemačka revolucija nije dovela do pobjede? Razloge za to treba tražiti u taktici, a ne u postojećim uvjetima. Ovdje smo imali klasičan primjer promašene revolucionarne situacije. Nakon svega što je njemački proletarijat prošao posljednjih godina, mogao bi se dovesti do odlučne borbe samo ako bi bio uvjeren da će ovaj put pitanje biti odlučno riješeno i da je Komunistička partija spremna za borbu i sposobna ostvariti pobjedu. Ali Komunistička partija je vrlo neodlučno i nakon vrlo dugog odgađanja izvršila zaokret [na ustanak]. Ne samo desnica, nego i ljevica... gledala je prilično fatalistički na proces revolucionarnog razvoja do rujna-listopada 1923.“ (Treća internacionala nakon Lenjina, stranica 70)

Propagandni plakat KPD

Trijumvirat nije bio u stanju intervenirati i usaditi hrabro revolucionarno razumijevanje situacije u vodstvo KPD-a. Trocki je bio namjerno izoliran. Posljedice su bile katastrofalne. Kao što je bliski suradnik Trockog napisao 1936. (citirano u Ted Grant, Uspon i pad Treće internacionale, stranica 28):

„Kada je njemačka buržoazija konačno skupila svoje snage, proglasila opsadno stanje, krenula u ofanzivu, [KPD] je kapitulirala bez borbe“ – to jest, prekinuli su ustanak. (Vijest o kapitulaciji nije stigla do Hamburga na vrijeme, te je došlo do izoliranog ustanka, koji je ugušen nakon višednevne borbe.)

Neuspjeh vodstva KPD-a koštao je njemačku radničku klasu i europsku revoluciju šanse za pobjedu koja bi promijenila tijek svjetske povijesti. Umjesto toga, KPD je nekoliko mjeseci proglašen nezakonitim. Uz veliku pomoć SAD-a, njemačko gospodarstvo je stabilizirano, a kapitalizam je povučen s ruba.

Nekoliko mjeseci ranije masovna Bugarska komunistička partija je, kao njezini čelnici, dogmatski, odbila ući u ujedinjenu vladu Seljačkog saveza protiv desničarskog vojnog udara. I u Poljskoj su radnici, potaknuti na akciju njemačkim događajima, bili poraženi.

Ti su neuspjesi imali kritičan učinak na borbu unutar partije u Rusiji. Osobito je Njemačka uvijek bila smatrana ključem europske revolucije. Sada je postalo jasno da se od Zapadne Europe ne može očekivati nikakvo olakšanje u mjesecima ili godinama koje dolaze.

Pokrenuo se začarani krug. Sve jači stisak birokracije na sovjetsku partiju (a preko nje i na Kominternu) postajao je ozbiljna prepreka razvoju revolucionarne politike i internacionalnog vodstva. Neuspjesi koji su iz toga proizašli, zauzvrat su ojačali struje demoralizacije i konzervativizma na kojima je birokracija bujala.

Manje politizirani radnici počeli su gubiti povjerenje u marksističku perspektivu internacionalne revolucije. Zaostalim slojevima skepticizam i cinizam birokracije počeli su izgledati 'realno'.

„Rusijom je prošao val depresije,“ napisao je Serge, „i birokracija je tri godine imala svoj vlastiti slobodan put.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 42)

Izum "trockizma"

Partijska birokracija pribjegla je lažiranju glasova kako bi isključila opozicione delegate s Trinaeste konferencije u siječnju 1924, gdje se trebala odlučiti rasprava unutar partije.

U Moskvi je, primjerice, Opozicija imala većinsku podršku u većini ćelija (ogranaka). Na regionalnim izborima, unatoč nemilosrdnom uklanjanju pristaša Opozicije od strane Staljinovih imenovanih sekretara, 36 posto glasova ipak je otišlo Opoziciji. Ipak, na pokrajinskoj razini taj je glas misteriozno prepolovljen.

Iz cijelog SSSR-a samo su tri opoziciona delegata uspjela ući na konferenciju!

Zatim je stigla vijest o Lenjinovoj smrti. Radnička i omladinska masa bila je utonula u još dublji mrak, dok se birokracija odmah osjetila u jačoj poziciji.

Zinovjev, izumitelj trockizma

Trijumvirat je sada krenuo da porazi bazu Opozicije među partijskim aktivistima. Navodno u znak počasti Lenjinu, otvorili su partiju radnicima – nije li Trocki kritizirao činjenicu da su samo 15 posto članstva radnici?

Između veljače i svibnja 1924. primljeno je oko 240 000 radnika. Ovaj takozvani 'Lenjinov poziv' zapravo je bio ismijavanje metode izgradnje partije koju je Lenjin razvio.

Kao što je partijski kongres objasnio 1919.:

„Komunistička partija je organizacija koja u svojim redovima okuplja samo avangardu proletarijata i najsiromašnijeg seljaštva – onaj dio tih klasa koji svjesno teži ostvarenju komunističkog programa u praksi.“

„Komunistička partija sebi postavlja zadatak da osvoji odlučujući utjecaj...u svim organizacijama radnika...“

Preplavljivanje partije neobrađenim novacima išlo je izravno u suprotnost ovom zadatku – ali služilo je drugoj svrsi. 'Lenjinov poziv', računao je trio, prije svega bi im osigurao glasačku bazu za eliminisanje Opozicije. Neiskusni članovi, suočeni s nepoznatim problemima, težit će slijediti vodstvo koje im je dano. Vrlo malo njih bi se osjećalo sposobnim izazvati Politbiro.

Kao i u Rusiji, postojala je snažna potpora Opoziciji u komunističkim partijama na internacionalnoj razini. Centralni komiteti masovnih francuskih i poljskih partija, na primjer, prosvjedovali su protiv napada na Trockog.

Trijumvirat to nije mogao tolerirati. Zinovjev je kao predsjednik Kominterne nemilosrdno zlorabio svoj položaj, raspuštajući rukovodeća tijela nacionalnih partija kako bi se riješio pristaša Trockog – pod parolom ‘boljševizacije’!

Ipak, birokracija se nije mogla osjećati sigurnom sve dok je Trocki, sa svojim golemim autoritetom teoretičara i jednog od vođa Oktobarske revolucije, nastavio podvrgavati njihov oportunizam i greške nemilosrdnoj marksističkoj kritici. Za zinovjevce i staljiniste bilo je bitno promijeniti povijest i blatom prekriti ime Trockog.

Njihova je taktika bila izmisliti 'trockizam' (izraz koji je skovao Zinovjev u prosincu 1923.). To se sastojalo od isticanja svake razlike između Lenjina i Trockog iz prošlosti kako bi se insinuiralo da se Trocki 'uvijek' protivio boljševizmu.

Trockog su vrijeđali kao menjševika (nakon zbunjujućeg raskola između boljševika i menjševika 1903, on se na nekoliko mjeseci našao u taboru menjševika prije nego što su političke razlike među njima postale jasne), ali i kao ultraljevičara! Osobito je njegova teorija permanentne revolucije iskorištena kako bi se pokazalo njegovo „sitnoburžoasko odstupanje od lenjinizma“.

Zapravo, temeljno neslaganje Trockog s menjševicima bilo je upravo temelj za njegov politički savez s Lenjinom 1917. i kasnije.

Zinovjev i Kamenjev

Menjševici su, objasnio je Trocki, „uzeli kao polazište ideju da liberalnoj buržoaziji... pripada vodeća uloga u buržoaskoj [demokratskoj] revoluciji. Prema tom obrascu, partiji proletarijata dodijeljena je uloga lijevog krila demokratske fronte.“ (Uvod u Permanentnu revoluciju, stranica 3).

Iz ovoga je proizlazilo da se revolucija treba provesti u dvije etape: prva, „demokratska“ etapa (na temelju kapitalizma); i tek bi u nekom trenutku u budućnosti „socijalizam“ došao na dnevni red.

Trocki je odbacio ovu mehaničku formulu i razvio vlastitu analizu karaktera revolucije u zaostaloj zemlji kao što je Rusija. Ova analiza, briljantno potvrđena Oktobarskom revolucijom, postala je poznata kao teorija 'permanentne revolucije'.

„U slučaju odlučujuće pobjede revolucije“, napisao je Trocki 1906, „vlast će prijeći u ruke one klase koja igra vodeću ulogu u borbi – drugim riječima, u ruke proletarijata... Politička dominacija proletarijata nespojiva je s njegovim ekonomskim porobljavanjem, bez obzira pod kakvom je političkom zastavom proletarijat došao na vlast, on je dužan krenuti putem socijalističke politike.“ (Dosignuća i perspektive, stranice 201, 233).

Dodao je:

„Ako se ruski proletarijat nađe na vlasti... naići će na organizirano neprijateljstvo svjetske reakcije, a s druge strane naići će na spremnost svjetskog proletarijata da pruži organiziranu podršku... Neće imati alternative nego povezati sudbinu svoje političke vladavine, a time i sudbinu cijele ruske revolucije, sa sudbinom socijalističke revolucije u Europi.“ (stranica 247)

Lenjin je u travnju 1917. godine došao do identičnih zaključaka. Do 1924. pojam 'permanentna revolucija' godinama nije bio problem, a rasprava o tome bila je čisto povijesna.

Za birokraciju je, međutim, partijska predanost revolucionarnom internacionalizmu – koju je prije svega branio Trocki – postajala nepodnošljiv trn u tijelu.

Porazom njemačke revolucije postalo je jasno da se Sovjetski Savez suočio s razdobljem produljene izolacije. Za birokraciju je perspektiva svjetske revolucije postajala sve više pusta želja. Otpisali su radničku klasu na Zapadu i posvetili se 'praktičnom' zadatku upravljanja Sovjetskim Savezom usred kapitalističkog svijeta.

Materijalni uvjeti stvaraju ideje. 1890-ih Bernstein je razvio 'teoriju' reformizma kako bi opravdao stvarno povlačenje desnog krila socijaldemokracije od programa klasne borbe.

Slično, 1924.-25., Staljin je proizveo 'teoriju' koja je odražavala konzervativizam sovjetske birokracije, izražavajući njihovo protivljenje marksističkom stajalištu koje je zastupao Trocki, i pokušavajući, u 'marksističkim' terminima, opravdati svoj raskid s njim: 'teorija socijalizma u jednoj zemlji'.

'Socijalizam u jednoj zemlji'

Na temelju triju citata izvučenih iz opsežnih Lenjinovih spisa, Staljin je u prosincu 1924. iznio nečuvenu ideju da se socijalizam može izgraditi u Rusiji bez pobjede radničke klase u razvijenim zemljama.

Ta se ideja protivila svemu što je Lenjin pokušao objasniti, čak i u dokumentima koje je Staljin citirao. Lenjin nije otišao dalje od toga da je istaknuo da su u Rusiji politički uvjeti za socijalističku transformaciju (radnički režim podržan od strane seljaštva) stvoreni Oktobarskom revolucijom. Ni u jednom trenutku Lenjin nije gajio iluziju da su ekonomski preduvjeti postojali u zaostaloj Rusiji.

Sve do veljače 1924. Staljin je još uvijek propovijedao upravo suprotno od 'socijalizma u jednoj zemlji':

„... može li se postići konačna pobjeda socijalizma u jednoj zemlji, bez zajedničkih napora proletarijata više naprednih zemalja? Ne, to je nemoguće... Za konačnu pobjedu socijalizma, za organizaciju socijalističke proizvodnje, napori jedne zemlje, posebno takve seljačke zemlje kao što je Rusija, nisu dovoljni. Za to su potrebni napori proletera nekoliko naprednih zemalja.“ (Staljin, Osnovi lenjinizma)

Ipak, za nekoliko mjeseci Staljin je zauzeo potpuno drugačiji stav:

„Ako smo unaprijed znali da nismo dorasli zadatku [samo izgraditi socijalizam u Rusiji], zašto smo onda, do vraga, morali napraviti Oktobarsku revoluciju? Ako smo uspjeli osam godina, zašto ne bismo uspjeli u devetoj, desetoj ili četrdesetoj godini?“ (Citirano u Carr, Socijalizam u jednoj zemlji, Svezak 2, stranica 181)

Što je natjeralo Staljina da svoje ideje okrene naglavačke?

U osnovi, upravo je promjenjiv odnos snaga bio taj koji je ohrabrio ne-teoretičara Staljina da baci rukavicu svim teoretičarima marksizma. Opozicija, ideje marksizma i klasni zahtjevi radništva bili su ušutkani, dok je birokracija, sve bahatija, prevladavala.

Ideja revolucionarne borbe protiv kapitalizma na internacionalnoj razini ('permanentna revolucija') bila je posve strana novim gospodarima Sovjetskog Saveza. Staljinov potpuno neiskren argument nije bio teorija u pravom smislu riječi (pokušaj objašnjenja stvarnosti). Nije to bio ništa drugo nego pokušaj pokopavanja programa permanentne revolucije, samog marksizma.

Kako bi prikrila tragove, birokracija je sve više 'mijenjala' partijsku povijest i marksističke udžbenike, kako bi radnicima učinili da se njihova politika dosljedno nastavlja na boljševizam. Na primjer, do studenog 1926. Staljin se osjećao sposobnim izjaviti:

„Partija je uvijek polazila od ideje da pobjeda socijalizma u jednoj zemlji znači mogućnost izgradnje socijalizma u toj zemlji, a da se taj zadatak može izvršiti snagama jedne zemlje“! (Citirano od Woodsa i Granta, stranica 109)

Dovedena do svojih zaključaka, Staljinova 'teorija' nijekala je potrebu za revolucionarnom Internacionalom. Obrana 'socijalizma' u Sovjetskom Savezu, za razliku od izgradnje socijalizma kroz svjetsku revoluciju, sada je postala primarni zadatak komunističkih partija na internacionalnoj razini.

U praksi je to značilo nekritičku podršku politici i nacionalnim interesima sovjetske birokracije. (1943. sam Staljin je to na najbesramniji način potvrdio kada je potezom pera raspustio Kominternu – do tada birokratsku ljušturu – kako bi dokazao svojim ratnim saveznicima, imperijalističkim vođama Rooseveltu i Churchillu, da je sovjetsko vodstvo odbacilo svaku pomisao na svjetsku revoluciju.)

Opozicija je prokazana kao „pesimisti“ i „cinici“ zbog preispitivanja sirovih, antimarksističkih ideja birokracije.

U stvarnosti je Opozicija bila ta koja je dosljedno objašnjavala potrebu za industrijalizacijom kako bi se ojačala osnova radničke vlasti u Sovjetskom Savezu. (Zbog toga su pak bili prokazani kao 'super-industrijalizatori'!) Ali također su objasnili da to samo po sebi neće biti dovoljno za dovršetak prijelaza u socijalizam.

S druge strane, odricanje od programa internacionalizma značilo je otpisivanje perspektive obnove Rusije u bilo kojem stvarnom smislu – tj. kao dijela socijalističke Europe. Alternativa birokraciji bila je otvorenije oslanjanje na kulake kao glavni oslonac 'nacionalne' ekonomije. Buharin je u travnju 1925. otišao toliko daleko da je izlanuo:

„Seljacima... moramo reći: Obogatite se, razvijajte svoja gospodarstva, ne bojte se da će vam biti postavljena ograničenja.“ (Citirano u Carr, Socijalizam u jednoj zemlji, Svezak 1, stranica 280)

Taj je slogan bio napadnut jer je bio previše očit i Centralni komitet ga je odbacio, ali opća ideja postala je partijska politika.

Prije kraja godine Staljin je čak razmišljao hoće li zemlju denacionalizirati!

U to vrijeme trijumvirat se raspadao. Njegova je svrha bila postignuta. Zinovjev i Kamenjev udružili su snage s mediokritetom Staljinom iz neprijateljstva prema Trockom; sada su ustuknuli pred nemilosrdnim Staljinom koji je uzeo gotovo svu vlast u svoje ruke.

Političke razlike među trojcem sada su počele izlaziti na površinu.

Na partijskom kongresu u prosincu 1925. Zinovjev i Kamenjev počeli su postavljati pitanja o Staljinovim idejama. Međutim, Trockom je prepušteno da razvije temeljno marksističko pobijanje 'socijalizma u jednoj zemlji' i razotkrije njegove inherentne opasnosti.

Staljin i Buharin

Danas je to pitanje poprimilo još veći značaj nego 1920-ih. Moćni sovjetski režim današnjice ima golem utjecaj u masovnom internacionalnom pokretu, posebno u nerazvijenim zemljama. Filozofija birokracije o 'socijalizmu u jednoj zemlji' (ili 'nacionalnim putevima u socijalizam') postala je svjesno ili nesvjesno polazište za mnoge vođe.

Trockijev odgovor Staljinu ostaje najjasnija osnova za odgovor na ove ideje i razradu marksističkog puta naprijed.

Zašto se marksizam zalaže za internacionalizam

Trocki je pokazao da program internacionalizma (sada označen kao 'permanentna revolucija') nikada nije bio osporavan u Boljševičkoj partiji prije 1924. Staljinovo grubo osporavanje, međutim, učinilo je nužnim da se to pitanje još jednom temeljito objasni.

Trocki je krenuo s osnovnim idejama marksizma. Civilizacija, objasnio je, napreduje kroz razvoj proizvodnih snaga – kroz borbu ljudi i klasa u društvu da zadovolje svoje materijalne potrebe, u tom procesu potičući razvoj znanosti, tehnologije, politike i kulture.

Društveni sustavi nastaju na temelju organizacije proizvodnje. Društveni sustav može biti zbrisan samo kada je došao do granica svog razvoja, a nova revolucionarna klasa, sa sposobnošću da reorganizira i dalje razvija proizvodne snage, bude spremna preuzeti vlast.

Potreba za socijalizmom proizlazi iz prepreka koje je kapitalistički sustav stvorio daljnjem razvoju proizvodnih snaga. Povijesna svrha socijalizma je razviti društvo izvan ekonomskih i političkih ograničenja kapitalizma, do novih razina obilja i slobode.

„Socijalističko društvo“, kako je objasnio Trocki, „može se izgraditi samo na najnaprednijim proizvodnim snagama... na kombiniranju, poopćavanju i dovođenju do maksimalnog razvoja najviših elemenata moderne tehnologije... Socijalizam, međutim, ne smije samo preuzeti iz kapitalizma najrazvijenije proizvodne snage, nego ih mora odmah povesti naprijed...i dati im stanje razvoja kakvo nije bilo poznato pod kapitalizmom.“ (Treća internacionala nakon Lenjina, stranice 40-41)

Borba i žrtva za okončanje kapitalizma i izgradnju socijalizma, drugim riječima, ne bi mogli imati opravdanja – niti privlačnosti za masu radnih ljudi – ako ne predstavljaju nikakav napredak (ili korak unazad) u odnosu na životni standard koji je kapitalizam sposoban ponuditi.

Zašto socijalistička transformacija omogućuje golem iskorak čak i od najviših dostignuća kapitalizma? S jedne strane, zato što oslobađa proizvodnju od anarhije tržišnih sila, distorzija privatnog vlasništva i ograničenja nacionalnih država. S druge strane, oslobađa kolektivnu genijalnost i kreativnost mase radnih ljudi od represivne discipline kapitalističke proizvodnje.

Radnička demokratska vladavina, drugim riječima, bitan je politički preduvjet za prijelaz u socijalizam i komunizam.

Zašto se ta transformacija ne može provesti unutar granica jedne zemlje? Upravo zato što se kapitalizam razvio kao svjetski sustav. 'Najnaprednije proizvodne snage' nisu sadržane ni u jednoj zemlji; oni ovise o udruženim naporima radničke klase u čitavom nizu zemalja, povezanih svjetskom trgovinom. Oni svakako ne bi mogli postojati u nerazvijenoj zemlji, kakva je bila Rusija 1917. godine.

Prijelaz u socijalizam – za kontrolu nad 'najnaprednijim proizvodnim snagama' – može biti samo internacionalni proces, koji ovisi o osvajanju vlasti od strane radničke klase u barem određenom broju industrijaliziranih zemalja (što bi zapečatilo propast kapitalisičke klase u svjetskim razmjerima).

Lav Trocki, vođa Lijeve opozicije

Sve dok radnička vladavina ostaje ograničena na jednu zemlju, suočavat će se s kombiniranim neprijateljstvom svjetskih kapitalista, s ogromnim ekonomskim i vojnim resursima na raspolaganju.

Staljinov grubi argument, da Oktobarska revolucija nije mogla imati drugi cilj osim izgradnje socijalizma u Rusiji, je stoga potpuno promašio bit. Lenjin mu je, u jednoj od mnogih izjava na to pitanje, unaprijed odgovorio:

„Ruski proletarijat sam ne može dovesti socijalističku revoluciju do pobjedonosnog završetka. Ali on može Ruskoj revoluciji dati snažan zamah koji bi stvorio najpovoljnije uvjete za socijalističku revoluciju, i koji bi je, u određenom smislu, započeo. Može olakšati nastanak situacije u kojoj bi se njen poglavar, njen najvjerodostojniji i najpouzdaniji saveznik, europski i američki socijalistički proletarijat, mogao pridružiti odlučujućim bitkama.“ (Sabrana djela, Svezak 23, stranica 372)

Što je zapravo značio 'socijalizam u jednoj zemlji'

Sovjetski Savez nije mogao prestići kapitalizam i napredovati u socijalizam jer unutar svojih granica nije raspolagao s 'najvišim proizvodnim snagama'. Čak i osnovne potrepštine za preživljavanje mogle su se dobiti samo kroz trgovinu s imperijalističkim silama.

Neposredni izazov bio je uhvatiti korak s kapitalizmom, osvojiti 'komandne visine' svjetske ekonomije i tako postaviti osnovu za izgradnju socijalizma kao internacionalnog sustava.

Drugim riječima, temeljna slabost Sovjetskog Saveza bila je u njegovoj ekonomskoj i tehničkoj zaostalosti u usporedbi s naprednim kapitalističkim zemljama. Zaostalost je bila korijen birokratizacije (vidi Odjeljak 6); birokratska vladavina isključivala je radničku demokraciju i predstavljala apsolutnu prepreku socijalističkoj transformaciji.

Birokracija je ustrajala u sagledavanju internacionalnog problema revolucije u esencijalno vojnom smislu, i kockala se sposobnošću Sovjetskog Saveza da porazi buduće imperijalističke invazije.

Kao što je Trocki istaknuo, čak je i vojna prijetnja imperijalizma proizašla iz njegove tehničke nadmoći. Ali, dodao je, „nije toliko vojna intervencija koliko intervencija jeftinije kapitalističke robe ono što predstavlja možda najveću neposrednu prijetnju Sovjetskom Savezu.“ (Treća internacionala nakon Lenjina, stranica 37)

Drugim riječima: sovjetske mase će braniti svoje tekovine i boriti se protiv prijetnje otvorene kontrarevolucije. Ali demoralizirani i razočarani birokratskom vladavinom, od njih se nije moglo očekivati da brane vlastitu zaostalost od kapitalističkog neprijatelja koji im je očito nudio bolji način života.

U tom slučaju nisu vojske kapitalističkih demokracija napale Sovjetski Savez 1941, nego Hitlerove. Sa sobom su, umjesto 'jeftinije robe' za ruske mase, donijeli bodljikavu žicu i jezivu opremu robovskog rada i logora za istrebljenje.

Podvrgnuti barbarskoj rasnoj represiji od strane nacista, ruski radnici su se herojski okupili u obranu Sovjetskog Saveza.

Danas se ravnoteža snaga na internacionalnoj razini uvelike promijenila protiv imperijalističkih sila i više nema mogućnosti kapitalističke obnove u Sovjetskom Savezu. Birokracija je preusmjerila ogromne resurse u vojni razvoj i transformirala Sovjetski Savez u nuklearnu supersilu. Prijetnja imperijalističke invazije zapravo je okončana.

Čang Kaj-Šek sa ženom i generalom Stilwellom

Ali čak ni ovaj spektakularni ekonomski napredak, moguć samo na temelju državnog i planskog gospodarstva, nije mogao nadvladati distorzije u ruskom društvu koje je stvorila vladavina privilegirane elite.

Birokratska represija gušila je svaku inicijativu odozdo. Radnici su tjerani naprijed kombinacijom mita i prisile. Umirujuća fraza birokracije o izgradnji socijalizma „puževim korakom“ (Buharinova fraza) ismijavala je radničke težnje.

Sve što je to značilo, u stvarnom smislu, bila je mukotrpna borba za razvoj državnog gospodarstva u zaostaloj zemlji – pod njihovom vlašću.

Marx i Engels su još 1845. predvidjeli zašto se socijalizam ne može izgraditi pod uvjetima poput ovih:

„Ovaj razvoj proizvodnih snaga... apsolutno je nužna praktična premisa [socijalizma] jer bez njega nestašica postaje samo opća, a s neimaštinom borba za potrepštine i svi stari prljavi poslovi nužno bi se reproducirali.“ (Iz Njemačke ideologije, u Odabranim djelima, Svezak I, stranica 37)

Taj je uvid jasno potvrdila birokratska degeneracija ruske radničke države. Birokracija je mogla izgraditi samo društvo nejednakosti. S nejednakošću je došla sve veća korupcija i policijska represija od strane birokracije, a među masama i surova borba „svakoga za sebe“.

Pismo radnika kolhoza (kolektivne farme), napisano u travnju 1930, saželo je nove odnose koji su se stvarali između radnih ljudi i njihovih birokratskih gospodara:

„Članovi kolhoza dva mjeseca nisu primili plaću... Pedeset posto prihoda ide u kolhoznu blagajnu, pedeset posto za poreze i zakupninu. Što ostaje radnicima? Nitko ne zna. Predsjednik sebi plaća nekoliko certifikata za brašno svaki mjesec i suzdržava se od svakog fizičkog rada...“

Tvornički radnik u ožujku 1930.:

„Stiskaju nas, i to kako! Povećanje produktivnosti rada za 25 posto i povećanje plaća za 1,9 posto. Već tri godine plaće se ne mijenjaju, iako je proizvodnja jako porasla. Pet ljudi u brigadu umjesto šest, bez promjene opreme sustav bonusa se primjenjuje na takav način da... se trebaju isplaćivati svakih šest mjeseci, ali u stvarnosti se nitko ne nada da će ih primiti...“ (Citirano od Sergea, Od Lenjina do Staljina, stranice 60, 61)

Socijalizam se ne može graditi pod tim uvjetima. Bitni politički uvjet za razvoj socijalizma, stvoren Oktobarskom revolucijom i uništen od strane birokratske kontrarevolucije, tek treba biti ponovno osvojen: demokratska vladavina radničke klase.

Zinovjev i Kamenjev, sa svojim pristašama, udružili su snage s Trockim i opozicijom 1926. u borbi da povuku partiju sa Staljinovog sve više antimarksističkog kursa. Staljin je sa svoje strane udružio snage s ekstremno desnim, pro-kulačkim krilom partije, na čelu s Buharinom, u svrhu poraza Ujedinjene Lijeve opozicije.

Tu su borbu presjekli novi internacionalni preokreti.

U Britaniji je opći štrajk u svibnju 1926. izazvao duboku krizu. Maloj Komunističkoj partiji ukazala se prilika da predvodi stotine tisuća radnika u opoziciji reformističkom vodstvu TUC-a i pripremi prijenos vlasti na radničku klasu.

Ali staljinističko vodstvo u Rusiji bilo je vezano u oportunističkom savezu s 'ljevicom' u Glavnom vijeću TUC-a i nije dopuštalo nikakvu borbu protiv njih. Desno krilo TUC-a prvom je prilikom izdalo štrajk. Staljinovi 'lijevi' saveznici nisu pružili otpor.

Nakon 10 dana, dok se štrajk još širio, Glavno vijeće ga je jednoglasno otkazalo i predalo se šefovima. Time je britanska radnička klasa osuđena na povijesni poraz.

„Uzrok proleterske revolucije na Zapadu“, napisao je Serge, „činio se izgubljenim za mnogo godina koje dolaze. A sada se neizmjerno svjetlo dizalo na Istoku; kineske mase... napredovale su iz pobjede u pobjedu.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 44)

Kineska radnička klasa kretala se neovisno o nacionalističkom pokretu, Kuomintangu, kojeg je vodio reakcionarni Čang Kaj-šek. Kineska komunistička partija postajala je masovna snaga. Šangaj i Hankow bili su u rukama radnika. Borba za vlast bila je neizbježna.

Opet je staljinistički oportunizam stajao na putu pobjede. Staljin i vodstvo Kominterne imali su opasne iluzije u Čang Kaj-šeku i proglasili su Kuomintang „revolucionarnim blokom radnika, seljaka, intelektualaca i urbane demokracije [tj. kapitalističke klase] na temelju zajednice klasnih interesa... u borbi protiv imperijalista i cijelog militarističko-feudalnog poretka“. (Rezolucija ECCI-ja, ožujak 1926.)

U praksi je to značilo da se Komunistička partija morala pokoriti Čangovom autoritetu. Što je to bilo osim stare menjševičke ideje o zajedničkoj borbi radničke klase i 'demokratskih kapitalista' za demokraciju na kapitalističkoj osnovi?

Lijeva opozicija borila se protiv ove politike svakim centimetrom. Objasnili su da Čang brani kapitaliste i zemljoposjednike; da je potrebna sovjetska (radnička) vlast koja će dati zemlju seljaštvu i uspostaviti demokraciju.

„Znamo da Čang Kaj-šek priprema otvorenu izdaju sindikata i njegovih komunističkih saveznika“, napisao je Serge, „Nije nam dopušteno govoriti. I Staljin uzima riječ u Moskvi pred tisućama radnika i svečano ih uvjerava da mi nemamo se čega bojati od Čang Kaj-šeka.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 45)

Čang je iskoristio priliku koju mu je Staljin dao da pripremi divlji pokolj komunista i radnika u travnju 1927. Kominterna (nakon koketiranja s 'lijevim' rivalom Čanga i pretrpljenih daljnjih poraza) okrenula se suprotnom, ultraljevičarskom kursu, i pokušala oblikovati ustanak u Kantonu. Bio je ugušen u krvi.

Ovi događaji označili su kraj Kineske komunističke partije kao revolucionarne radničke organizacije.

Kineska revolucija pokrenula je goleme udarne valove na internacionalnoj razini.

„Val uzbuđenja zapljusnuo je [sovjetsku] partiju“, napisao je Trocki. „Opozicija je podigla glavu... Mnogi mlađi drugovi mislili su da će očiti bankrot Staljinove politike sigurno približiti pobjedu Opozicije...

Bio sam primoran izliti mnogo kanti hladne vode na usijane glave svojih mladih prijatelja... Činjenica da se naša prognoza pokazala točnom mogla bi nam privući tisuću, pet tisuća ili čak deset tisuća novih pristalica.

Ali za milijune značajna stvar nije bila naša prognoza, nego činjenica slamanja kineskog proletarijata. Nakon poraza Njemačke revolucije 1923, nakon sloma engleskog generalnog štrajka 1926, nova katastrofa u Kini samo će pojačati razočaranje masa u internacionalnu revoluciju.

I upravo je to isto razočaranje poslužilo kao glavni psihološki izvor za Staljinovu politiku nacionalnog reformizma [tj. „socijalizam u jednoj zemlji“].“ (Moj život, stranice 552-553)

Tako su internacionalni porazi, prouzročeni kratkovidnim oportunizmom birokracije, ujedno ojačali birokraciju i stvorili uvjete za izolaciju i poraz marksističke opozicije. Trocki objašnjava:

„Napredni radnici su nedvojbeno bili naklonjeni Opoziciji, ali je ta naklonost ostala pasivna. Masama je nedostajalo vjere da se situacija može ozbiljno promijeniti novom borbom. U međuvremenu je birokracija tvrdila: 'Za dobrobit internacionalne revolucije, opozicija predlaže da nas uvučete u revolucionarni rat! Zaslužili smo pravo na počinak. Sagraditi ćemo socijalističko društvo bliže domu. Oslanjajte se na nas, vaše vođe!' Ovo evanđelje počinka... nedvojbeno je našlo odjeka među umornim radnicima, a još više među seljačkim masama.“ (Izdana revolucija, stranica 92)

Poraz Ujedinjene Lijeve opozicije

U velikom dokumentu pod naslovom Platforma Ujedinjene Opozicije (1927.), Trocki je skicirao bilancu deset godina komunističke vlade i ponovno potvrdio politiku marksizma u suprotnosti sa slijepim oportunizmom birokracije.

Platforma je pozivala na oživljavanje sovjeta, obnovu radničke demokracije i hrabar program industrijalizacije. Pod pritiskom opozicije, birokracija je iznijela prijedloge za ograničeni petogodišnji plan. No, temeljila se na interesima kulaka, a zanemarivala potrebu za industrijskim razvojem. Platforma je objasnila alternativu:

„Moramo na djelima izvršiti preraspodjelu poreznog tereta među klasama - dodatno opteretiti kulaka i NEP-ovca, rasteretiti radnike i sirotinju...“

„moramo voditi čvrst kurs prema industrijalizaciji, elektrifikaciji i racionalizaciji, temeljenoj na povećanju tehničke moći gospodarstva i poboljšanju materijalnih uvjeta masa.“ (stranice 45-46)

Opozicija je kritizirala Staljinovu katastrofalnu vanjsku politiku traženja „instant“ podrške od lijevih reformističkih i nacionalističkih vođa, umjesto izgradnje Kominterne kao masovne revolucionarne sile. Opasnost od imperijalističkog napada, kako je objašnjeno, mogla se pobijediti samo sveobuhvatnom borbom da se mobilizira podrška masa radničke klase na internacionalnoj razini.

Trocki i Lijeva opozicija 1927.

Birokrati nisu imali odgovor na te ideje. Njihov „odgovor“ bio je pokrenuti kampanju žestokog zastrašivanja Opozicije.

U Centralnom komitetu, sada prepunom Staljinovih odabranih pristalica, su na Trockog, Zinovjeva i druge psovali i zavijali kad god su pokušali govoriti. Ništa bolje nije bilo ni u ostatku partije. Victor Serge opisuje scenu sa sastanka za sastankom:

„Imao sam prilike govoriti, ili bolje reći pokušati govoriti, prije skupova koje je treslo nekakvo ludilo. Dobili smo riječ na pet minuta nakon trosatnih harangi. A protiv svakog od nas su pustili po pet, šest, ponekad i deset 'aktivista' koji su željeli pridobiti naklonost sekretara. Publika je gledala pasivno, s određenom zabrinutošću; često su bili na našoj strani, ali su se bojali.“ (Od Lenjina do Staljina, stranica 49)

Na desetu godišnjicu Oktobarske revolucije, suočena s ovim nemilosrdnim lovom na vještice, Opozicija je herojski iznijela svoje parole na masovne demonstracije u Moskvi i Lenjingradu: „Okrenimo vatru udesno - protiv kulaka, NEP-ovaca i birokrata“; „Nosimo našu Lenjinovu oporuku“; „Protiv oportunizma, protiv raskola, a za jedinstvo Lenjinove partije“!

Birokracija je reagirala s paničnim bijesom. Vidjeli su, na prosvjedima u Lenjingradu prošlog mjeseca, kako su se tisuće radnika okupile da slušaju Trockog i Zinovjeva kada ih je, greškom, policija otpratila do platforme. Sada su opozicione demonstracije nasilno razbijene. Ispaljen je hitac na automobil Trockog.

Na Petnaestom kongresu, u prosincu 1927, niti jednom opozicionaru nije bilo dopušteno prisustvovati kao delegatu. 940 vodećih pristaša Trockog je protjerano. Ipak, Opozicija se nastavila boriti za svoje ideje. London Times je pod naslovom „Trocki protiv Staljina“ izvijestio:

„Stavovi Opozicije, usprkos svim zabranama i naporima Ogpu-a [tajne policije] ... nastavljaju se naširoko propagirati pomoću ilegalnih pamfleta, koji se, prema Pravdi, svaki tiskaju u nakladama od desetak tisuća...“ (2. prosinca 1927.)

Marksistička opozicija vladavini birokracije od tog je trenutka bila potisnuta u ilegalu.

Zinovjevljeva i Kamenjevljeva hrabrost ih je napustila te su se zajedno s 2500 pristaša predali Staljinu. Uslijedilo je još protjerivanja trockista. Sam Trocki je protjeran u Sibir [zapravo je bila Alma Ata], a zatim je - budući da je ostao središnja točka Opozicije - deportiran iz Sovjetskog Saveza početkom 1929.

Unatoč tim strašnim udarcima, Trocki i tisuće njegovih pristaša ostali su privrženi idejama boljševizma i programu Oktobarske revolucije. U svojoj propagandi identificirali su se kao boljševici-lenjinisti, kako bi se razlikovali od novopečenih birokrata koji su se postavili na čelo komunističkog pokreta.

Iz egzila, Trocki je nastavio svoj teorijski rad - njegovo razotkrivanje oportunizma, pretvaranja i izdaje staljinističke birokracije, i njegovo pojašnjenje marksističke alternative u uvjetima koji se brzo mijenjaju - što je činilo njegov možda najveći doprinos marksizmu. Te će ideje poslužiti kao smjernice za novu revolucionarnu generaciju.

Proleterski bonapartizam

Od kasnih 1920-ih nadalje politika sovjetske birokracije prolazila je kroz niz zbunjujućih cik-cak krivulja, stvarajući ogromnu zbrku u radničkom pokretu na internacionalnoj razini.

Pristaše režima pljeskali su svakom kontradiktornom novom zaokretu kao „ispravnoj“ i „nužnoj“ mjeri za obranu „socijalizma“ u SSSR-u. Neki protivnici, očajavajući zbog gnusne travestije 'lenjinizma' koju je predstavljao režim, tvrdili su da su tekovine revolucije uništene i da se Rusija više ne može smatrati radničkom državom ni u kojem smislu.

Trocki je, boreći se s ovim pitanjima u ranim 1930-ima, zaključio da je sovjetska radnička država, u stvarnosti, degenerirala u režim nove vrste:

„Kako birokracija postaje neovisnija, kako se sve više i više moći koncentrira u rukama jedne osobe, to se više birokratski centrizam pretvara u bonapartizam [nazvan po francuskom vojnom diktatoru Napoleonu Bonaparteu]“. (Spisi 1934-35, stranica 180)

Bonapartizam je, objašnjava Trocki,

„bio i ostao vlada buržoazije tijekom razdoblja krize... Bonapartizam uvijek podrazumijeva političko kolebanje između klasa; ali pod bonapartizmom u svim njegovim povijesnim verzijama postoji očuvana jedna te ista društvena baza: buržoasko [kapitalističko] vlasništvo...“

„Apsolutno je točno da je samovlada sovjetske birokracije izgrađena na tlu kolebanja između klasnih sila, unutarnjih i internacionalnih. Utoliko što je birokratsko kolebanje okrunjeno... Staljinovim režimom, moguće je govoriti o sovjetskom bonapartizmu.“ (Klasna priroda sovjetske države, u Spisima 1933-34, stranice 107-108)

'Proleterski' karakter ovog bonapartističkog režima proizlazi iz činjenice da se ne temelji na 'buržoaskom vlasništvu', već na državnom i planskom gospodarstvu stvorenom Oktobarskom revolucijom, odražavajući povijesni interes radničke klase.

Povijest režima od 1920-ih naovamo slikovita je ilustracija 'skretanja između klasnih sila, unutarnjih i internacionalnih.

Do 1927. godine, upravo kako je Opozicija upozoravala, kulaci su držali pušku uperenu u glavu režima. Kako bi podigli cijene, zadržali su svoje žito i gomilali zlato i oružje pripremajući se za obračun.

Gradovima je prijetila glad. Prijetnja kapitalističke obnove odjednom je postala stvarna.

Birokracija je reagirala u panici, pokušavajući suzbiti opasnost administrativnim dekretom, a gdje nije uspjelo, silom. Uveli su obaveznu rekviziciju žita. Kulaci su se odupirali; birokracija je odgovorila sveobuhvatnim napadom.

Lijeva opozicija dugo je objašnjavala potrebu za kolektivizacijom zemlje, ali je naglašavala da bi to trebalo biti dobrovoljno kako bi se zadržala podrška seljaka i minimizirao poremećaj. Staljinova objava rata seljaštvu nije imala ništa zajedničko s marksizmom; bila je to slijepa refleksna akcija, s katastrofalnim rezultatima.

Sve do 1929. godine Staljin je tvrdio da „individualna poljoprivreda može nastaviti igrati dominantnu ulogu u opskrbi zemlje hranom...“ (Citirao I. Deutscher, Staljin, stranica 320) Sada je, iznenada, seljačku zemlju kolektivizirao dekret. Do 1930. godine 55 posto seljačke zemlje pretvoreno je u državne farme, a 88 posto do 1934. godine.

Ruralna Rusija bila je potresena građanskim ratom. Izbila je glad jer su seljaci klali svoje životinje prije nego što su ih dali režimu. Procjenjuje se da je deset milijuna ljudi stradalo kao izravna posljedica ovih birokratskih ekscesa. Čitave seljačke zajednice, pa čak i cijele nacionalne skupine bile su ubijane ili deportirane. U gradovima se vratilo racioniranje kruha.

Ti su događaji srušili NEP, prekinuli Staljinov savez s Buharinom i partijskim desnim krilom i formirali pravu osnovu za njegovo poniranje u nasilno ultraljevičarstvo između 1927. i 1934. godine.

Opozicija je dugo zagovarala industrijalizaciju, a pod pritiskom desnice je s prezirom odbijana. Sada Staljin nije mogao vidjeti alternativu industrijalizaciji – kao paničnoj mjeri, pod nemilosrdnom prisilom odozgo. Godine 1928, potaknuta Opozicijom, birokracija je polovično prihvatila petogodišnji plan gospodarskog razvoja. Sada je iznenada izdana naredba da se plan dovrši za četiri godine!

Pokrenuti su ogromni projekti – brane, elektrane, čeličane, rudnici – koji su transformirali Sovjetski Savez u roku od jednog desetljeća. Dok je kapitalistički svijet bio utonuo u depresiju 1930-ih, sovjetska industrijska proizvodnja skočila je za 250 posto. Nevjerojatno, zaostala Rusija do 1935. proizvodila je više traktora nego bilo koja druga zemlja na svijetu.

U kapitalizmu bi takav usklađen razvoj bio nemoguć. Rusija bi pod kapitalizmom nastavila čamiti u beznadnom siromaštvu poput većine zemalja trećeg svijeta do dan-danas.

„Socijalizam“, rekao je Trocki, „je pokazao svoje pravo na pobjedu, ne na stranicama Marxovog Kapitala... nego jezikom čelika, cementa i električne struje.“ (Izdana revolucija, strana 8)

Napredak Sovjetskog Saveza 1930-ih impresionirao je radnike diljem svijeta. No, pod birokratskom vladavinom, to se dogodilo uz užasnu cijenu.

Naredbe, često krajnje nerealne, izdavale su se iz birokratskih ureda. Njihovo neizvršenje tretirano je kao sabotaža. Prisilni rad se koristio u golemim razmjerima. Do 15 milijuna sovjetskih građana – seljaka koji su se protivili kolektivizaciji, a kasnije i protivnika svakojakog opisa – strpano je u robovske radne logore. Ogromna masa ljudi je amo nestala.

Radnička klasa narasla je s 11 milijuna 1928. na 23 milijuna 1932. Propusnice, nazvane 'radničke knjižice', uvedene su 1931. kako bi se radnici vezali za njihova radna mjesta. Dok je birokracija njegovala radničku aristokraciju, vrijednost radničkih plaća pala je za dvije trećine između 1928. i 1935. godine.

Potrošnja mlijeka po osobi pala je sa 189 kilograma godišnje 1927.-28. na 105 kilograma 1932.; potrošnja mesa sa 27,5 kilograma na 13,5 kilograma – dok se birokracija ukorijenila u njihov privilegirani način života.

No, usprkos radničkim nadljudskim žrtvama, Sovjetski Savez je i dalje daleko zaostajao za industrijaliziranim kapitalističkim zemljama u gotovo svim aspektima. Njezina kulturna zaostalost nije se mogla prevladati birokratskim diktatom. Sofisticirane nove industrije, koje zahtijevaju visoku tehničku razinu, nisu se mogle graditi poput željezničkih pruga.

Za provedbu industrijalizacije na ovim temeljima, tjerajući milijune radnika do krajnjih granica i slamajući svaku opoziciju, bila je potrebna najnemilosrdnija centralizacija moći. Birokratski režim degenerirao je u potpunu policijsku diktaturu.

Staljinova frakcija, slomivši i ljevicu i desnicu, ostala je kao vrhovni arbitar u birokratiziranoj 'Komunističkoj' partiji. Staljin, nekoć spletkarski poslušnik birokracije, sada je postao njezin gospodar – najviši birokrat, koji dijeli privilegije i položaje svojim sljedbenicima.

Trocki sažima:

„Staljin tekovine Oktobarske revolucije ne štiti samo od feudalno-buržoaske kontrarevolucije, već i od zahtjeva radnika, njihove nestrpljivosti i nezadovoljstva; on slama lijevo krilo koje izražava uređene povijesne i progresivne tendencije nepovlaštene radničke mase, stvara novu aristokraciju, putem ekstremne diferencijacije u plaćama, privilegijama, činovima itd.

Oslanjajući se na potporu najviših slojeva nove društvene hijerarhije naspram najnižih - ponekad i obrnuto - Staljin je postigao potpunu koncentraciju moći u svojim rukama. Kako bi se drugačije ovaj režim trebao nazvati, ako ne sovjetski bonapartizam?“ (Spisi 1934-35, stranica 181)

Od „Trećeg perioda“…

Vanjska politika proizlazi iz unutarnje politike, služeći istim interesima. Nasilni raskid birokracije s kulacima i desnim krilom partije bio je popraćen jednako nasilnim zaokretom prema ultraljevičarstvu na internacionalnoj areni.

Ustuknuvši pred oportunističkom linijom koja je dovela do katastrofe u Britaniji i Kini, Staljin je pokušao spasiti 'revolucionarne' akreditacije režima nametanjem potpuno suprotnog kursa na Šestom kongresu Kominterne u kolovozu 1928. (prvom u četiri godine).

Kapitalizam je, proklamirao je Staljin, prošao kroz dva „razdoblja“ od 1918. - prvo, revolucionarno razdoblje do 1923.; zatim, „postupna i djelomična stabilizacija“. Sada je započelo „treće razdoblje“ intenzivne krize, koje će označiti „konačni slom“ kapitalizma i staviti borbu za vlast na dnevni red.

Marksizam objašnjava da ne postoji nešto poput „konačne krize“ kapitalizma. Kapitalistička klasa će uvijek rješavati svoje probleme na račun radničke klase sve dok njihova vlast ne bude svrgnuta.

Staljinov cilj, međutim, nije bio razviti marksističku poziciju, već gurnuti Kominternu ulijevo. Komunističke partije morale su slomiti sve druge tendencije kako bi zarobile vodstvo pokreta; vrijeme za raspravu je prošlo!

Kao recept za građanski rat u radničkom pokretu Staljin je iznio suludi argument da je „objektivno, socijaldemokracija umjereno krilo fašizma... Oni nisu antipodi nego blizanci“. (Citirano u Deutscher, Staljin, stranica 401)

Najkatastrofalniji rezultati 'staljinizma trećeg perioda' doživljeni su u Njemačkoj, gdje je podijelio radničku klasu, omogućio Hitleru preuzimanje vlasti i učinio Drugi svjetski rat neizbježnim.

Vojna parada KPD

Iz razloga koje Staljin nije predvidio, kolaps burze u New Yorku u listopadu 1929. doveo je do svjetske kapitalističke depresije. Osobito je Njemačka bila razorena. Međutim, kriza vodstva i sektaštvo koje je paraliziralo radnički pokret omogućilo je Hitlerovim nacistima da steknu sve veću podršku.

Uništena srednja klasa, nezaposleni, radnici i omladina uzalud su tražili rješenje u SPD-u i KPD-u. Čelnici SPD-a bili su u braku s kapitalizmom; KPD je bio opsjednut napadima na SPD i razbijanjem njihovih sastanaka.

Srednja klasa, a posebno najutučeniji slojevi, bili su privučeni u sve većem broju na 'nacionalsocijalističke' skupove. Demagoški napadi fašista na kapitaliste i Židove; njihovo mistično obećanje da će vratiti njemačku 'veličanstvenost'; iznad svega, njihova pojava svrhovitog određenja činila se jedinom alternativom tim slojevima.

Među organiziranim radnicima potpora Hitleru bila je gotovo nepostojeća.

Trocki je objasnio kritičnu potrebu za ujedinjenim frontom radničkih organizacija za slamanje fašističke prijetnje i, na taj način, za pripremu radničke klase za osvajanje vlasti. Ali staljinizirano vodstvo Kominterne bilo je slijepo i gluho za stvarnost.

Njemački radnički pokret bio je najmoćniji na svijetu. I socijaldemokrati i Komunistička partija imali su vojna krila. No, prema uputama Moskve, čelnici KPD-a odbili su svaku suradnju sa 'socijal-fašistima' – čak i toliko daleko, 1931, da su se pridružili nacistima u pokušaju rušenja socijaldemokratske vlade u Pruskoj!

Njemački radnički pokret, nada radnika posvuda, bio je uništen bez ikakvog ozbiljnog pokušaja otpora od strane njegova vodstva.

Staljinisti nisu bili sposobni izvući zaključke. U travnju 1933, s Hitlerom na vlasti, Prezidij ECCI-ja proglasio je politiku KPD-a „potpuno ispravnom“!

Ovaj povijesni neuspjeh vodstva i odsutnost bilo kakve kritike iz redova Komunističke internacionale, konačno su uvjerili Trockog da je Kominterna – kao i Druga internacionala prije nje – mrtva kao instrument radničke revolucije.

Snage istinskog marksizma bile su desetkovane divljačkim udarcima desetljeća. Otvarala se perspektiva novog svjetskog rata i novih revolucionarnih prevrata. Objektivno, nova internacionala bila je neophodna da se pregrupira, izgradi i pripremi marksističku tendenciju za kritične borbe koje su dolazile.

...do 'Narodnog fronta'

Promijenjeni raspored klasnih snaga u Europi brzo je gurnuo sovjetski režim u novi zaokret.

Njemačka im je pod Hitlerom predstavljala mnogo neposredniju prijetnju nego zapadne imperijalističke sile. Iznad svega, Staljin se bojao rata i učinka koji bi on imao na sovjetske mase. Kako bi se izbjegao rat, izračunao je, bilo je bitno umiriti Hitlera.

Tijekom cijele 1933. godine, dok je Hitler likvidirao KPD, SPD i sindikate, te započeo genocid nad Židovima, Staljin nije izrekao niti jednu riječ kritike. Tijekom 1930-ih sovjetska se birokracija nadala da će postići sporazum s Hitlerom.

Ali Hitler se oslanjao na 'komunističku prijetnju' kao izgovor za ponovno naoružavanje, prkoseći svojim 'savezničkim' imperijalističkim suparnicima. U ovoj se fazi nije moglo očekivati da se udruži sa Staljinom. (Tek u kolovozu 1939, kad se Hitler spremao udariti na zapad, potpisan je zloglasni Staljin-Hitler pakt o nenapadanju.)

Okružen fašističkim i desničarskim režimima, Staljinovo 'revolucionarno' ultraljevičarstvo je isparilo. Trocki i Internacionalna lijeva opozicija objašnjavali su (kao što je Kominterna objasnila desetak godina ranije) da jedina prava sigurnost za SSSR leži u revolucionarnom internacionalizmu – u podržavanju radničke borbe za vlast u kapitalističkim državama, prenošenju rata neprijatelju i paralizirajući reakciju.

Ali ruska birokracija nije bila sposobna slijediti ovaj kurs; njihova bi vlastita diktatura bila prva žrtva da su se ruski radnici zarazili tim idejama! Umjesto toga, potiho zaboravljajući da je kapitalizam u 'trećem periodu', potporu protiv Hitlera potražili su u – zapadnim imperijalističkim silama!

Imperijalisti nisu bili voljni iskoristiti Staljina za svoje vlastite ciljeve. U rujnu 1934. prihvatili su zahtjev Sovjetskog Saveza za pridruživanje Ligi naroda (koju je Lenjin opisao kao „krčmu pljačkaša“); u svibnju 1935. francuski imperijalizam potpisao je pakt o 'uzajamnoj pomoći' sa Staljinom!

Ovaj zaokret sovjetske birokracije označio je kvalitativno novu fazu u njihovoj degeneraciji. Po prvi put su otvoreno i promišljeno ušli u političke saveze sa samom kapitalističkom klasom. Njihovi oportunistički neuspjesi, od ove točke nadalje, transformirali su se u namjernu izdaju radničke revolucije na internacionalnoj razini kao uvjeta za kapitalističko 'prijateljstvo'.

Zapis je bio na zidu na kongresu Kominterne 1928, gdje je ideja o 'socijalizmu u jednoj zemlji' progutana bez mrmljanja. Trocki je upozorio da bi to bio „početak raspada Kominterne na liniji socijal-patriotizma“ (Treća internacionala nakon Lenjina, stranica 55). Nakon 1934. ovo je predviđanje brzo postalo činjenica.

Zapetljavanje sovjetske birokracije s 'progresivnim' kapitalističkim silama bilo je neizbježno praćeno obratom komunističkih partija koje su na internacionalnoj razini tražile saveze s 'progresivnim' kapitalističkim i reformističkim strankama u svojim zemljama.

Slogan je sada postao 'narodni front'. Zahtjevi radničke klase izbačeni su iz programa koje je iznijela komunistička partija - to bi 'otuđilo' 'progresivnu' buržoaziju!

„Široka podrška“ među srednjom klasom, mudro su proklamirali staljinisti, mogla se pridobiti samo kroz program ograničen na buržoasko-demokratske zahtjeve. Danas srednja klasa više nije masovna snaga u industrijaliziranim zemljama; ipak isti program i iste argumente još uvijek koriste 'komunističke' partije. Ovo potvrđuje da prava svrha, tada kao i sada, nije bila toliko pridobiti masovnu potporu koliko izgraditi pregovaračku poziciju u odnosu na kapitalističke stranke.

Potpuni bankrot ove pozicije razotkriven je u revolucionarnim događajima koji su izbili u Francuskoj i Španjolskoj tijekom 1935. i 1936. Prvo u Francuskoj, zatim u Španjolskoj, vlade 'Narodnog fronta' došle su na vlast uz potporu komunista. U obje zemlje, nakon oštrine depresije i vladavine desnice, ovo je otvorilo vrata masovnoj borbi.

U Španjolskoj je u srpnju 1936. pokrenut vojni udar protiv vlade 'Narodnog fronta'. Reformisti, staljinisti i buržoaski republikanci su se pokolebali; radnici i seljaci su se naoružali. Za nekoliko dana, veći dio zemlje bio je pod njihovom kontrolom. Španjolska je upala u revolucionarnu krizu punih razmjera, na daleko višoj razini nego Rusija 1917.

„Crvena vladavina u Barceloni - Ekstremisti van kontrole“, naslovio je London Times 1. kolovoza. Dva dana kasnije njegov dopisnik sažeo je zahtjeve masa:

„36-satni tjedan, plaća za nezaposlene, kontrola proizvodnje, oduzimanje i raspodjela zemlje, ... održavanje naoružane [radničke] milicije...“

i nakon još nekoliko dana:

„'Komiteti radnika' preuzeli su velike željezničke kompanije. Čini se da je samo pitanje vremena da se to dogodi s tramvajima, bankama i drugim ključnim ustanovama.“ (Times, 8. kolovoza 1936.)

Staljin je, ni manje ni više nego kapitalistička klasa, s užasom gledao na revoluciju koja se odvijala. Sve njegove nade u stabilne veze s anglo-francuskim imperijalistima bile su ugrožene. Što je još gore, primjer španjolskih radnika prijetio je zaraziti ruske radnike istom voljom da se bore za kontrolu društva. Španjolska revolucija je morala biti ugušena po svaku cijenu.

Robovski slijedeći direktive Moskve, Komunistička partija Španjolske povela je sveobuhvatnu borbu protiv radničkog revolucionarnog pokreta.

U ime 'boljševizma' argumentirali su menjševičku teoriju o 'dva stadija', ograničavajući svoj program na 'buržoasku demokraciju' u uzaludnoj nadi da će uvjeriti kapitaliste da im 'komunizam' ne predstavlja prijetnju. GPU-ovi odredi smrti poslani su u Španjolsku da pomognu u jezivom zadatku razoružavanja radničkih milicija i istrebljenja njihove avangarde.

Prepustivši se Staljinovom kretanju i obračunu s imperijalističkim silama, 'komunisti' su zatvarali oči pred prvom lekcijom Ruske revolucije: kapitalizam ne može jamčiti demokraciju i stabilnost radničkoj klasi u završnoj epohi imperijalizma. Zadaci 'buržoaske demokracije' u polurazvijenim zemljama kao što je Španjolska mogli su se izvršiti samo pod vlašću same radničke klase.

Tragično, simpatizeri Trockog u Španjolskoj propustili su zlatnu priliku pridobivanja socijalističke mladeži za svoj program, uspostavljanja masovne baze marksizma i vođenja pokreta do pobjede.

Bez marksističkog vodstva radnička klasa ne bi mogla izdržati napad klasnog neprijatelja u kombinaciji s napadom vlastitih reformističkih i 'komunističkih' vođa. Staljinizam je uspio podijeliti pokret, izolirati ljevicu i ubiti njezine najbolje borce. Time je pobjeda fašizma bila neizbježna.

Posljednja nada u pobjedu radničke klase bila je ugašena u Europi, barem do završetka imperijalističkog rata koji je sada postao neizbježan.

Rijeka krvi

Unutar Sovjetskog Saveza, zaoštravanje proturječja između birokracije i radničke klase dovelo je do likvidacije ostataka boljševičkih kadrova.

'Komunističke' partije na internacionalnoj razini predstavljale su Sovjetski Savez kao sretnu domovinu socijalizma. Staljinov nasljednik, Hruščov, na 20. partijskom kongresu 1956. podigao je dio vela s onoga što se stvarno događalo:

„Staljin nije djelovao uvjeravanjem, objašnjavanjem i strpljivom suradnjom s ljudima, već nametanjem svojih koncepata i traženjem apsolutne podložnosti svom mišljenju... Napustio je metodu ideološke borbe za metodu administrativnog nasilja, masovne represije i terora.“ (Citirano u Moskovski procesi, stranice 17, 18)

Birokratska tiranija poprima svoju logiku. Kako se represija pojačava, strah vladara od osvete raste. Ne vjeruje se protivnicima koji su otjerani s vlasti. Čak i ako odustanu, neće li ponovno postati prijetnja? Ne bi li mogli dati iskru za pobunu odozdo?

Drugi Moskovski procesi

Čitavi slojevi partije bili su pod intenzivnom sumnjom Staljina i birokracije – nitko više nego preživjeli 'stari boljševici', koji su se još sjećali Lenjinove partije, koji su šutjeli o zločinima birokracije samo iz straha.

Buharin je već 1928. ustuknuo pred čudovištem koje je pomogao stvoriti. U tajnom razgovoru s Kamenjevim užasnuto je uzviknuo: „Što možemo učiniti? Što možemo učiniti pred takvim protivnikom, poniženim Džingis-kanom...?“ (Citirao Serge, Od Lenjina do Staljina, stranica 91)

Dok su stari boljševici držali pognute glave, mlađa generacija dolazila je u prvi plan, željna obnove oktobarskih ideala. Proturječja su se zaoštravala između režima i rastuće radničke klase. Cijela je partija kipjela od nezadovoljstva. Protjerivanja u ranim 1930-ima brojala su se na stotine tisuća.

Ipak, stari boljševički vođe, usprkos svojim kapitulacijama, izazivali su daleko veće poštovanje od Staljina i vladajuće birokratske klike – mnogi od njih su bili bivši menjševici na zlom glasu i bivši neprijatelji Oktobarske revolucije koji su nakon rata prešli na pobjedničku stranu.

Ta je proturječja do vrhunca dovela Španjolska revolucija 1936, potresajući radnički pokret na internacionalnoj razini, iznova nadahnuvši ruske mase primjerom radničke demokracije na djelu.

Birokracija je pokušala suzbiti opasnost u korijenu. S jezivom ironijom, prosvjedujući protiv svoje predanosti buržoaskoj demokraciji na internacionalnoj razini, pokrenuli su vladavinu najčišće noćne more u samom Sovjetskom Savezu.

Sada su se dogodila 'Moskovski procesi: nevjerojatne namještaljke u kojima su slomljeni stari boljševici optuženi za ubojstva, sabotaže, terorizam – izmišljeni zločini da ih se diskreditira i terorizira.

Ali glavna optužba protiv njih bila je 'trockizam'. Jedan za drugim optuživani su za 'zavjeru s Trockim', sada prozivanim kao 'agentom kapitalizma' i 'njemačkim špijunom' od 1921!

Na taj je način režim odao pravi motiv za 'čistke': njihov opsesivni strah od marksizma, radničke demokracije i radničke osvete, te njihovu mržnju prema najistaknutijem predstavniku marksizma u radničkom pokretu na internacionalnoj razini – Lavu Trockom.

Kao što je dopisnik Timesa iz Rusije priznao:

„Korijen stvari je u tome što Staljin nikada nije u potpunosti dobio bitku između svoje vlastite politike i internacionalističke politike Trockog. Niti konačna pobjeda može ikada biti njegova... Komunizam ostaje internacionalna vjeroispovijest... u posljednje vrijeme, nezadovoljstvo revnih komunista [revolucionara] se povećao... Mnogi su još više zabrinuti zbog velikih nejednakosti u plaćama... Odlučeno je ušutkati glas opozicije jednom zauvijek i slomiti ostatke trockizma unutar zemlje.“ (21. kolovoza 1936.)

Ovdje je pred Staljinovim 'sucima' prošla tragična parada ljudskih olupina koje su nekoć bile boljševičke vođe, ucjenjivane i plašene da priznaju sve i svašta što se od njih tražilo.

Organizirana su tri 'suđenja': u kolovozu 1936. (Zinovjev, Kamenjev, Smirnov i drugi); siječnju 1937. (Radek, Pjatakov i dr.); i veljače 1938. (Buharin, Rikov, Rakovski i dr.). Njihov tužitelj bio je bivši menjševički odvjetnik Višinski, koji je tijekom građanskog rata surađivao s Bijelim snagama. Sada je mogao vrištati mržnju birokracije protiv bivših vođa revolucije:

„Pobješnjeli fašistički policijski psi! Odvratni pokvareni talog čovječanstva! Ološ podzemlja! Pucaj u gmazove!“

Protiv optuženih nisu izvedeni nikakvi dokazi osim njihovih 'priznanja' koje je diktirala GPU. Ali, uz jednu ili dvije simbolične iznimke, svi su osuđeni na strijeljanje.

O svakom od ovih ubojstava, svakoj kletvi Višinskog, s divljenjem su izvještavale i branile 'komunističke' partije na internacionalnoj razini.

Trocki je objasnio logiku cijele groteskne predstave:

„Da bi se opravdale represije, bilo je potrebno imati namještene optužbe. Da bi se lažnim optužbama dala težina, bilo ih je potrebno pojačati brutalnijim represijama. Tako je logika borbe vodila Staljina putem gigantskih pravosudnih amalgama.“ (Moskovski procesi, stranica 129)

Moskovska suđenja bila su samo fasada onoga što je Trocki nazvao „jednostranim građanskim ratom birokracije protiv boljševičke partije“. Uhićenja su uslijedila nakon valova uhićenja. Nebrojeni stari boljševici, koji su odbili javno 'priznati', ubijeni su u zatvoru. Lijevi opozicionari u sibirskim radnim logorima odvođeni su u skupinama na strijeljanje. Sveukupno su zbrisani deseci tisuća – cvijet ruskog radničkog pokreta.

Lijevi opozicionari ostali su revolucionari do kraja. Primjer njihove nepokolebljive hrabrosti bili su događaji u radnom logoru Vorkuta u Sibiru krajem 1936, kada su trockisti vodili masovnu borbu zatvorenika protiv sitne tiranije vlasti jedinim oružjem koje im je još bilo na raspolaganju – štrajk glađu. (Vidi  Internacionalni pregled Militant, br. 33, stranica 43)

Nakon četiri mjeseca udovoljeno im je u svim zahtjevima. Ali ubrzo su počela smaknuća. Kad bi politički zatvorenik bio strijeljan, njegova žena i sva djeca starija od dvanaest godina također bi bili ubijeni.

Od 1,966 izaslanika 17. kongresa KP 1935, 1,108 je uhićeno do 1938. zbog 'antirevolucionarnih zločina'. Od 139 članova Centralnog komiteta, 98 je strijeljano.

Od 1.558.852 člana KP-a 1939, samo 1,3 posto pripadalo je Oktobarskoj revoluciji. Od Lenjinova Centralnog komiteta iz 1917. samo je Staljin preživio kao vođa (Kolontai i Muranov također su preživjeli, ali na znatno nižim položajima), okružen bivšim menjševicima i karijeristima. Posljednji tragovi Boljševičke partije bili su iskorijenjeni.

Jedan od vođa iz 1917, Raskoljnikov, preživio je tijekom 1930-ih kao sovjetski veleposlanik u Bugarskoj. Pozvan u Moskvu 1938. radi 'unaprjeđenja' (tj. strijeljanja), umjesto toga je pobjegao u egzil i napisao otvoreno pismo Staljinu:

„Uz pomoć prljavih krivotvorina priredili ste lažna suđenja i izmišljali optužbe koje su smješnije od suđenja vješticama Srednjeg vijeka... Inertni pulp-pisci veličaju vas kao polubožanstvo rođeno od sunca i mjeseca i vi, poput istočnjačkog despota, uživate u tamjanu grubog laskanja. Vi nemilosrdno istrebljujete talentirane pisce koji vam se osobno ne sviđaju... prije ili kasnije, sovjetski narod će vam suditi kao izdajniku socijalizma i revolucije.“ (Prvi put objavljeno u SSSR-u u časopisu Ogonyok u lipnju 1987.)

Ukupni broj mrtvih pod Staljinom 1930-ih procjenjuje se na 12 do 15 milijuna. Preživjeli, poput Raskoljnikova, bili su razumljivo ogorčeni i ispunjeni mržnjom prema Staljinu. No, ne smije se zaboraviti da taj pokolj nije bio samo posljedica gladi za moći, nemilosrdnosti ili (kako je to lažno objasnio Hruščov) „kulta pojedinca“. Bio je to vrhunac političke kontrarevolucije birokracije protiv revolucionarnih tendencija radničke klase u ruskoj radničkoj državi.

Režim uspostavljen pod Staljinom nije imao ništa zajedničko s režimom Lenjina i Trockog, iako su vanjski ukrasi ('Komunistička partija', 'Politbiro', titula 'sovjeti' itd.) sačuvani kako bi se ostavio suprotan dojam. Rijeke krvi odvajaju marksizam od režima ruske birokracije.

Svjedočanstvo o povijesnom značaju staljinizma sadržano je u pjesmi likovanja koja se pojavila u jednom bjelogardejskom časopisu nakon prvog moskovskog procesa:

„Zahvaljujemo ti, Staljine!

Šesnaest nitkova,

Šesnaest koljača Domovine

Skupljali su se svojim precima...“

„Ali zašto samo šesnaest?

Daj nam četrdeset,

Daj nam stotine,

tisuće;

Napravite most preko rijeke Moskve,

Most bez kule i grede,

Most od sovjetske strvine -

I dodaj svoju lešinu ostalima!“

Zaključak

Pod rastućim terorom staljinizma u Sovjetskom Savezu i fašizma u zapadnoj Europi, snage marksizma bile su desetkovane ili ugašene tijekom 1930-ih. Samo su genij i odlučnost Trockog (ubijen od strane agenta GPU-a 1940.), i vrlo mala grupa sljedbenika, preostali da preodgajaju nadolazeću generaciju u idejama radničke borbe za socijalizam.

Do kraja svog života Trocki je nastavio braniti tekovine Oktobarske revolucije – u biti državnu i plansku ekonomiju – unatoč monstruoznoj birokratskoj deformaciji 'sovjetskog' režima, i odbacio je ideju da je Rusija postala 'država kapitalista'.

Istodobno je objasnio da ne postoji mogućnost 'reformiranja' režima za ponovnu uspostavu radničke demokracije. Morao bi biti poražen i svrgnut masovnim pokretom radničke klase, ponovno uzimajući vlast u svoje ruke, kako bi se ponovno otvorio put socijalističkoj preobrazbi.

Među Trockijevim djelima ističe se Izdana revolucija, koja daje detaljno i znanstveno objašnjenje procesa koji su navedeni u ovom pamfletu.

Danas je odnos snaga u Sovjetskom Savezu radikalno drugačiji. Radnička klasa je najmoćnija i najbolje obrazovana na svijetu. Birokracija više nema nikakvu ulogu; postala je apsolutna prepreka gospodarskom i društvenom napretku. Gorbačovljevi pokušaji da racionalizira birokraciju (kao oni Brežnjeva i Hruščova prije njega) ne mogu promijeniti povijesni bankrot njezine vladavine.

Umjesto toga, on odražava novu fazu u krizi sovjetskog staljinizma, u kojoj sazrijevaju objektivni uvjeti za političku revoluciju kojom bi se svrgnula birokracija i obnovila uloga radničke klase.

Sjajne 'generalne probe' nadolazeće političke revolucije već je pružila radnička klasa u Mađarskoj 1956, u Poljskoj 1980.-81. itd.

Na internacionalnoj razini, također, uvjeti iz 1980-ih obrnuti su od onih iz kasnih 1930-ih. Revolucionarni pokreti se bude u svim dijelovima svijeta. Program marksizma ponovno obuzima umove radnika i mladeži od Liverpoola do Šri Lanke, od Južne Afrike do Španjolske.

Lekcije trijumfa i degeneracije Ruske revolucije moraju se ponovno naučiti kako bismo dorasli zadatku s kojim ćemo se suočiti u sljedećem razdoblju: osvajanje vlasti od strane radničke klase na svim kontinentima, uspostava radničke demokracije i socijalistička preobrazba svijeta.