Ovaj tjedan razmatramo kratak, ali ključan Lenjinov tekst, koji je iznio mnoge taktike i metode koje će igrati ključnu ulogu u izgradnji komunističkih snaga u Rusiji. Napisano 1901. godine, „Gdje početi?“ je kratko, ali izvanredno objašnjenje potrebe za taktičkom fleksibilnošću i važnosti revolucionarnog tiska. Sadrži lekcije koje su izuzetno važne u borbi za revolucionarnu partiju i danas.

[Ispod objavljujemo cijeli tekst eseja]

Prve godine 20. stoljeća bile su turbulentan period, kako za Rusiju, tako i za marksističke snage. U veljači i ožujku 1901. godine, veliki gradovi širom Ruskog carstva bili su pogođeni nizom masovnih prosvjeda koje su organizirali studenti, a koji su privukli podršku i sudjelovanje širokog sloja radnika. Iako je pokret počeo kao studentski prosvjed protiv napada na akademske slobode, brzo je usvojio šire političke zahtjeve i postao okupljalište naprednih slojeva potlačenih masa.

Unatoč tome što je pokret na kraju bio slomljen od strane carske policije, on je bio jasan znak kipućeg nezadovoljstva ispod površine ruskog društva. Pravac u kojem se ovo raspoloženje razvijalo bio je očigledan a kasnije će se izraziti u Ruskoj revoluciji 1905. godine, kada je radnička klasa stupila na scenu. Zadaci komunista bili su jasni: ove slojeve je trebalo organizirati i pružiti im političko vodstvo.

Godine 1901, suočeni s rastućim klasnim napetostima, ruski marksisti su bili većinom u izoliranim revolucionarnim krugovima, koji su se posebice formirali među studentima. Nakon što bi ti krugovi narasli do određene veličine, obično bi pokušavali osnovati lokalne novine i uspostaviti veze s radnicima. Međutim, uskoro bi uslijedila uhićenja, i cijeli proces bi morao početi iznova.

Lenjin, koji je samo nekoliko mjeseci ranije pobjegao u Švicarsku iz egzila u Sibiru, je bio u kontaktu s raznim grupama revolucionara širom zemlje kojima je nedostajala bilo kakva kohezija ili centralno vodstvo. S objavljivanjem teksta „Gdje početi?“, Lenjin je započeo neumoran rad na ujedinjenju ruskih komunista iza zajedničkog programa, sve-ruskih novina i konkretne strategije.

Članak je bio oblikovan kao odgovor na ideje „Rabocheye Dyelo“, časopisa koji je tada izdavala grupa ruskih marksista. „Rabocheye Dyelo“ je u različitim trenucima predlagalo razne drastične promjene u strategiji za revolucionare, u rasponu od potpunog odbacivanja političke borbe radnika do trenutnog zahtjeva za „neprekidnim“ protestima i „direktnim napadom“ na carsku državu.

Ali Lenjin je istaknuo da razgovor o „taktici“ u apstraktnom smislu ne znači ništa ako ne postoji kohezivna partija koja bi ih provodila. Suočeni s rascjepkanosti članova partije, prvi zadatak komunista bio je da osiguraju organizacijski okvir koji bi omogućio partiji da djeluje jedinstveno.

Kako Lenjin objašnjava:

„Trenutni cilj naše partije nije skupiti sve dostupne snage za napad ovog trena, već formirati revolucionarnu organizaciju sposobnu ujediniti sve snage i voditi pokret u praksi, a ne samo u teoriji“.

Partiji je bila potrebna točka okupljanja oko koje bi drugovi mogli organizirati kako svoju unutrašnju partijsku aktivnost, tako i vanjsku agitaciju i propagandu. S karakterističnim uvidom, Lenjin je predložio da se osnuje sve-ruski komunistički list kao sredstvo za ovu svrhu. „Iskra“ (Iskra), s uredničkim odborom u izgnanstvu, van domašaja carističke tajne policije, pružila je ovo centralno tijelo koje je radilo na ujedinjenju ruskih komunista.

Ove nacionalne novine trebale su postati osnova svih aktivnosti članova partije širom zemlje. Pružale bi jasne ideje, analize, izvještaje i perspektive za revolucionare u čitavoj Rusiji.

Lenjin objašnjava da, umjesto da zamjene agitaciju drugova oko lokalnih pitanja, nacionalne novine pružaju revolucionarnoj organizaciji opći „kostur“ ili centralnu točku oko koje se mogu oblikovati specifični zadaci lokalne grupe.

Ujedinjujući cijelu organizaciju oko jednih novina, drugovi bi ojačali praktično i politički, postavljajući osnovu za izgradnju partije sposobne za ogromne zadatke tog perioda.

U tako kratkom članku, Lenjin nije mogao potpuno izložiti put naprijed za partiju. Umjesto toga, smatrao je „Gdje početi?“ kao „kostur plana“ za pamflet koji će biti objavljen godinu dana kasnije kao brošura „Što da se radi?“

Gdje početi?

Vladimir I. Lenjin

U posljednjim godinama pitanje „Što da se radi“ pokazalo se kao veliki problem za socijaldemokrate. Nije riječ o tome koji put treba izabrati (kao što je to bio slučaj krajem osamdesetih i početkom devedesetih), već o tome koje konkretne korake treba poduzeti i kako ih sprovesti. To je pitanje sistema i plana praktičnog rada. I treba priznati da još nismo riješili ovo pitanje karaktera i metoda borbe, koje je nužno za funkcionalnu partiju, i da to još uvijek izaziva ozbiljne razlike u mišljenju koje otkrivaju žalosnu ideološku nestabilnost i kolebanje. S jedne strane, „ekonomistički“ pravac, daleko od toga da je mrtav, nastoji suziti i ograniči rad političke organizacije i agitacije. S druge strane, besprincipijelni eklekticizam ponovo podiže glavu, imitira svaki novi „pravac“ i nije sposoban razlikovati trenutne zahtjeve od glavnih zadataka i stalnih potreba pokreta u cjelini. Ovaj pravac, kao što znamo, učvrstio se u „Rabocheye Dyelo“. Najnovije saopćenje „programa“ ovog časopisa, bombastični članak pod bombastičnim naslovom „Historijski obrt“ („Listok“ Rabochevo Dyela, br. 6), posebno naglašava karakterizaciju koju smo dali. Preko noći je bilo flertovanja sa „ekonomizmom“, bijes zbog odlučujuće osude „Rabochaya Mysl“ i Plekhanovog umanjivanja pitanja borbe protiv autokracije. Ali danas se citiraju Liebknechtove riječi: „Ako se okolnosti promjene u roku od dvadeset i četiri sata, tada se taktika mora promijeniti u roku od dvadeset i četiri sata.“ Priča se o „snažnoj borbenoj organizaciji za direktan napad, za osvajanje autokracije; o „širokoj revolucionarnoj političkoj agitaciji među masama“ (kako smo sada energični – i revolucionarni i politički!); o „neprekidnim pozivima na ulične prosvjede“; o „uličnim demonstracijama izraženog političkog karaktera“; i tako dalje.

Možda bismo mogli biti zadovoljni brzim shvaćanjem programa koji smo iznijeli u prvom broju Iskre, pozivajući na formiranje snažne, dobro organizirane partije čiji je cilj ne samo da se dobiju izolirani ustupci, već da se osvoji sama tvrđava autokracije; ali nedostatak bilo kakvog utvrđenog stava kod tih pojedinaca može samo umanjiti naše zadovoljstvo.

„Rabocheye Dyelo“, naravno, bespotrebno spominje Liebknechtovo ime. Taktike agitacije u vezi s nekim posebnim pitanjem, ili taktike u vezi s nekim detaljem partijskog organiziranja, se mogu promijeniti u roku od dvadeset i četiri sata; ali samo ljudi lišeni svih principa mogu promijeniti, u roku od dvadeset i četiri sata, ili, uostalom, u roku od dvadeset i četiri mjeseca, svoje stavove o nužnosti – generalne, stalne i apsolutne – organizacije borbe i političke agitacije među masama. Smiješno je navoditi različite okolnosti i promjenu perioda: izgradnja borbene organizacije i sprovođenje političke agitacije su neophodni u bilo kojim „sivim, mirnim“ okolnostima, u bilo kojem periodu, bez obzira na to koliko je obilježen „opadajućim revolucionarnim duhom“; štoviše, upravo u takvim periodima i pod takvim okolnostima rad ove vrste je posebno potreban, jer je prekasno formirati organizaciju u vremenima nemira; partija mora biti u stanju pripravnosti da pokrene aktivnosti u svakom trenutku. „Mijenjajte taktike u roku od dvadeset i četiri sata“! Ali da bi se taktika promijenila, prvo je potrebno imati taktiku; bez jake organizacije vješte u vođenju političke borbe pod svim okolnostima i u svim vremenima, ne može biti riječi o sistematskom planu djelovanja, prosvijetljenom čvrstim principima i dosljedno sprovedenom, koji je jedini zaslužio naziv taktike. Razmislimo o tome: sada nam se govori da nam je „povijesni trenutak“ postavio pred Partiju „potpuno novo“ pitanje – pitanje terora. Jučer je „potpuno novo“ pitanje bilo političko organiziranje i agitacija; danas je to teror. Zar nije čudno čuti ljude koji su toliko grubo zaboravili svoje principe kako raspravljaju o radikalnoj promjeni taktike?

Na sreću, „Rabocheye Dyelo“ je u krivu. Pitanje terora uopće nije novo; dovoljno je da se ukratko podsjetimo uspostavljenih stajališta ruske socijaldemokracije o toj temi.

U principu nikada nismo odbacili, i ne možemo odbaciti, teror. Teror je jedan od oblika vojne akcije koji može biti potpuno prikladan, pa čak i neophodan u određenom trenutku borbe, s obzirom na stanje snaga na terenu i postojanje određenih uvjeta. Međutim, važno je napomenuti da teror, u trenutnim okolnostima, se ne preporučuje kao operacija za vojsku na terenu, operacija koja je blisko povezana i integrirana u cjelokupni sistem borbe, već kao nezavisan oblik povremenog napada koji nije povezan s bilo kojom vojskom. Bez centralnog tijela i sa slabošću lokalnih revolucionarnih organizacija, to je, u stvari, sve što teror može biti. Stoga, izričito izjavljujemo da je pod trenutnim uvjetima takvo sredstvo borbe neodgovarajuće i neprikladno; da odvaja najaktivnije borce od njihovog stvarnog zadatka, zadatka koji je najvažniji sa stanovišta interesa pokreta u cjelini; i da dezintegrira snage, ne vlade, već revolucije. Treba se samo sjetiti nedavnih događaja. Svojim očima smo vidjeli da je masa radnika i „običnih ljudi“ u gradovima napredovala u borbi, dok su revolucionarima nedostajali vođe i organizacija. U takvim uvjetima, zar ne postoji opasnost da, dok najenergičniji revolucionari prelaze na teror, borbeni kontingenti, na koje se može ozbiljno osloniti, budu oslabljeni? Zar ne postoji opasnost od prekida kontakta između revolucionarnih organizacija i neorganiziranih masa nezadovoljnih ljudi sklonih borbi, koje su slabe upravo zbog toga što su neorganizirane? Pa upravo je taj kontakt jedini garant našeg uspjeha. Daleko od toga da negiramo značaj pojedinačnih herojskih udaraca, ali je naša dužnost da ozbiljno upozorimo protiv zaljubljivanja u teror, protiv njegovog uzimanja kao glavnog i osnovnog sredstva borbe, kao što mnogi ljudi trenutno čine. Teror nikada ne može biti redovna vojna operacija; u najboljem slučaju može služiti samo kao jedna od metoda koje se koriste u odlučujućem napadu. Ali možemo li trenutno izdati poziv za takav odlučujući napad? „Rabocheye Dyelo“ očigledno misli da možemo. U svakom slučaju, uzvikuje: „Formirajte udarne odrede!“ Ali ovo je, opet, više entuzijazam nego razumno razmišljanje. Glavno tijelo naših vojnih snaga čine dobrovoljci i pobunjenici. Imamo samo nekoliko malih jedinica redovnih trupa, i one nisu čak ni mobilizirane; nisu povezane jedna s drugom, niti su obučene za formiranje bilo kakvih odreda, a kamoli udarnih. S obzirom na sve ovo, mora biti jasno svakome tko je sposoban da sagleda opće uvjete naše borbe i tko ih ima na umu u svakom „preokretu“ u povijesnom toku događaja da trenutno naš slogan ne može biti „Napad“, već mora biti „Opkolite neprijateljsku tvrđavu“. Drugim riječima, trenutni zadatak naše Partije nije da pozove sve raspoložive snage za napad odmah, već da pozove na formiranje revolucionarne organizacije sposobne ujediniti sve snage i voditi pokret u praksi, a ne samo u imenu, to jest, organizacije spremne u svakom trenutku da podrži svaki prosvjed i svaki nemir i iskoristi ih za izgradnju i konsolidaciju snaga prikladnih za odlučujuću borbu.

Pouka događaja u veljači i ožujku je bila toliko impresivna da se sada vjerojatno neće naići na neslaganje u principu s ovim zaključkom. Ono što nam je trenutno potrebno nije samo rješavanje problema u principu, već praktično rješenje. Trebamo biti jasni ne samo u vezi s prirodom organizacije koja je potrebna i njenim preciznim ciljem, već i da razradimo konkretan plan za organizaciju, kako bi se njeno formiranje moglo poduzeti sa svih aspekata. S obzirom na hitnost pitanja, mi, s naše strane, preuzimamo slobodu da predložimo drugovima kostur plana koji će biti detaljnije razrađen u pamfletu koji se trenutno priprema za štampu.

Po našem mišljenju, početna točka naših aktivnosti, prvi korak ka stvaranju željene organizacije, ili, da kažemo, glavna nit koja bi nam omogućila da stalno razvijamo, produbljujemo i proširujemo tu organizaciju, trebala bi biti osnivanje političkih novina koje će imati sve-ruski značaj. Novine su ono što nam je najviše potrebno; bez njih ne možemo sprovesti sistematsku, sveobuhvatnu propagandu i agitaciju, dosljednu u principu, koja je glavna i stalna zadaća socijaldemokracije uopće, a naročito hitna zadaća u trenutku, kada je interes za politiku i pitanja socijalizma probuđen među najširim slojevima stanovništva. Nikada se potreba za jačanjem raspršene agitacije u formi individualnih akcija, lokalnih letaka, pamfleta itd., nije osjećala tako akutno kao danas, i to kroz generaliziranu i sistematsku agitaciju koju mogu sprovesti samo periodične novine. Može se reći bez pretjerivanja da frekvencija i redovitost s kojom se novine tiskaju (i distribuiraju) mogu služiti kao precizan kriterij za to koliko je dobro izgrađen ovaj kardinalni i najvažniji sektor naših borbenih aktivnosti. Štoviše, naše novine moraju biti sve-ruske. Ako ne uspijemo, i sve dok ne uspijemo, da uskladimo naše napore da utječemo na narod i vladu putem tiskanog rječnika, bit će utopijski razmišljati o kombiniranju drugih sredstava, složenijih, težih, ali i odlučujućih, za vršenje utjecaja. Naš pokret pati, prije svega, ideološki, kao i u praktičnim i organizacijskim aspektima, od stanja fragmentacije, od gotovo potpune uronjenosti ogromne većine socijaldemokrata u lokalni rad, što sužava njihov pogled, obim njihovih aktivnosti, i njihovu vještinu u održavanju tajnosti i pripravnosti. Upravo u ovom stanju fragmentacije treba tražiti najdublje korijene nestabilnosti i kolebanja koja su spomenuta. Prvi korak ka eliminaciji ovog nedostatka, ka transformaciji različitih lokalnih pokreta u jedinstveni, sve-ruski pokret, mora biti osnivanje sve-ruskih novina. Na kraju, ono što nam je potrebno su zasigurno političke novine. Bez političkog organa, politički pokret koji zaslužuje to ime je nezamisliv u suvremenoj Europi. Bez takvih novina ne možemo ispuniti naš zadatak – da koncentriramo sve elemente političkog nezadovoljstva i prosvjeda, i da time oživimo revolucionarni pokret proletarijata. Napravili smo prvi korak, probudili smo u radničkoj klasi strast za „ekonomske“ članke o tvornicama; sada moramo napraviti sljedeći korak, onaj u kojem ćemo probuditi u svakom dijelu populacije, koji je makar malo politički svjestan, strast za političku izloženost. Ne smijemo se obeshrabriti time što je glas političke izloženosti danas tako slab, plašljiv i rijetko prisutan. To nije zbog potpune predaje policijskom despotizmu, već zato što oni koji su sposobni i spremni da izlažu nemaju tribinu s koje bi govorili, nemaju željnu i ohrabrujuću publiku, ne vide nigdje među ljudima onu snagu prema kojoj bi vrijedilo usmjeriti svoje žalbe protiv „sveprisutne“ ruske vlade. Ali danas se sve to brzo mijenja. Takva snaga postoji – to je revolucionarni proletarijat, koji je pokazao svoju spremnost ne samo da sluša i podrži poziv za političku borbu, već i da se hrabro upusti u borbu. Sada možemo osigurati tribinu za sve-narodnu izloženost cara i naša je dužnost da to učinimo. Ta tribina moraju biti socijaldemokratske novine. Ruska radnička klasa, za razliku od drugih klasa i slojeva ruske društva, pokazuje konstantan interes za političko znanje i manifestira se u konstantnu i opsežnu potražnju (ne samo u periodima intenzivnog nemira) za ilegalnom literaturom. Kada takva masovna potražnja postane očigledna, kada je obuka iskusnih revolucionarnih vođa već počela, i kada koncentracija radničke klase čini da ona postane gotovo gospodar u radničkim četvrtima velikih gradova i u fabrikama i naseljima, sasvim je izvodljivo za proletarijat da osnuje političke novine. Kroz proletarijat će novine doprijeti do urbane sitne buržoazije, ruralnih zanatlija i seljaka, postajući tako stvarne narodne političke novine.

Uloga novina ide daleko dalje od pukog širenja ideja, političke edukacije i prikupljanja političkih saveznika. Novine nisu samo kolektivni propagandista i agitator, već i kolektivni organizator. U toj organizatorskoj ulozi mogu se usporediti sa skelom oko zgrade u izgradnji, koja oblikuje konture strukture i olakšava komunikaciju među radnicima. To im omogućava da koordiniraju zadatke i promatraju zajedničke rezultate svog organiziranog rada. Kroz novine će se prirodno formirati trajna organizacija. Ta organizacija neće biti ograničena na lokalne zadatke, već će se baviti dosljednim, široko rasprostranjenim radom, obučavajući svoje članove da pažljivo prate politička događanja, procjenjuju njihov značaj, analiziraju njihov utjecaj na različite slojeve društva i razvijaju efikasne strategije kojima bi revolucionarna partija mogla utjecati na te događaje.

Čak i tehnički zadatak redovnog opskrbljivanja novina sadržajem i osiguravanje njihove redovne distribucije zahtijevat će mrežu lokalnih agenata ujedinjenih oko partije. Ti agenti će održavati stalni kontakt jedni s drugima, biti informirani o općem stanju, navikavati se na obavljanje svojih detaljnih funkcija u okviru nacionalnog napora i testirati svoje sposobnosti u organiziranju različitih revolucionarnih aktivnosti. Ova mreža agenata formirati će okosnicu organizacije kakva nam je potrebna – dovoljno velike da obuhvati cijelu zemlju, dovoljno široke i svestrane da uspostavi jasnu podjelu rada, dovoljno otporne da može neprekidno raditi u svim uvjetima, i dovoljno prilagodljive da izbjegnu direktan sukob s nadmoćnim neprijateljem, dok i dalje napadaju tamo gdje i kada neprijatelj to najmanje očekuje.

Trenutno, naš zadatak je podrška studentskim demonstracijama u velikim gradovima; sutra nas možda čeka izazovniji zadatak podrške pokretu nezaposlenih radnika u određenom području, a prekosutra moramo biti spremni odigrati ulogu u seoskom ustanku. Danas treba iskoristiti priliku koju pruža napeta politička situacija izazvana akcijama vlade protiv Zemstva; sutra ćemo možda morati podržati narodnu ogorčenost protiv posebno brutalnog državnog službenika, koristeći bojkote, proteste i druge taktike kako bismo ga natjerali na povlačenje.

Ovaj nivo spremnosti može se postići samo kroz dosljedne aktivnosti discipliniranih i organiziranih revolucionarnih snaga. Ako se ujedinimo u stvaranju zajedničkih novina, ovaj rad će ne samo obučiti najsposobnije propagandiste, već će iznjedriti i najefikasnije organizatore i političke lidere – one koji će, kada dođe pravi trenutak, izdati poziv na odlučnu akciju i predvoditi borbu.

Zaključno, nekoliko riječi kako bismo izbjegli moguće nesporazume. Kontinuirano smo govorili o sistematskoj, planskoj pripremi, ali to nipošto ne znači da smatramo da se autokracija može srušiti samo kroz redovnu opsadu ili organizirani juriš. Takav stav bio bi apsurdan i doktrinaran. Naprotiv, sasvim je moguće, i povijesno mnogo vjerojatnije, da će se autokracija srušiti pod udarom nekog spontanog nemira ili neočekivanih političkih komplikacija koje je stalno ugrožavaju sa svih strana. Ali nijedna politička partija koja želi izbjeći avanturističke poteze ne može zasnivati svoje aktivnosti na iščekivanju takvih nemira i komplikacija. Mi moramo ići svojim putem i odlučno nastaviti s našim redovnim radom, a što manje se budemo oslanjali na neočekivano, to ćemo biti spremniji za bilo koji „povijesni preokret“.