Nakon što su radnici fabrike za preradu drveta Nova Dipo iz Podgradaca (BiH), zbog slabih primanja, neadekvatne zaštite na radu, seksualnog uznemiravanja i generalno loših uslova rada, početkom 2020. godine osnovali sindikalnu organizaciju suočili su se sa surovom realnošću odnosa privatnika prema organizovanim radnicima. Usljedili su otvoreni pritisci na članove sindikalne organizacije. Pritisci su izazvali demoralizaciju kod jednog dijela članstva, ali to je dodatno učvrstilo odlučnost onih koji nemaju namjeru da odustanu od borbe. Uslijedili su otkazi usmjereni prema članovima sindikata i u prvom redu prema njegovom rukovodstvu a sve pod izgovorom smanjenog obima posla zbog novonastale situacije izazvane korona virusom. Od 18. januara ove godine do danas, otkaz je dobilo 27 radnika.

O sindikalnoj borbi radnika zaposlenih u Nova Dipo razgovarali smo sa Milošem Šmitranom koji je u ovoj fabrici bio zaposlen nepunih 12 godina i koji je samo jedan od 9 članova Upravnog odbora sindikata koji su dobili otkaz.

Crvena kritika: Kako bi opisali ukratko stanje u fabrici Nova Dipo od kada ste vi u njoj zaposleni?

Miloš Šmitran: Firma je u prošlosti solidno poslovala. Bilo je vremena kada smo za jedan dan proizvodili 1000 komada stolica, ne računajući ostale proizvode. Radnici su uvijek radili za male plate. Zadnjih par godina firma je svakim danom poslovala s gubitkom. Nisu plaćali ništa od oblovine, lakova, staža radnicima, a osim  toga i dosta sitnih dugova. 

Crvena kritika: Na kojim ste poslovima Vi konkretno radili i kako bi opisali uslove rada?

Miloš Šmitran: Proteklih par godina sam radio kao šteler u tvornici. Inače, radio sam na svim strojevima. Što se tiče zaštite na radu ona uopšte ne odgovara propisima. Dešavalo se da su radnici zadobijali trajne povrede. Ne postoji adekvatna zaštita, osim toga jedan broj mašina se koristi iako su u neispravnom stanju. Razvijena je atmosfera straha tako da se radnici  ne odlučuju buniti, rade kako im se naredi. Evo, ja prvi sam radio na mašini koja je opasna, nema kočnice, kada se ugasi da zaustavi glave. Izbija elemente, a zaštite nema. Čak se desilo da je to udarilo čovjeka jednom.

Crvena kritika: Na koji način ste pokušali da poboljšate uslove rada?

Miloš Šmitran: Mi kao radnici nismo mogli popraviti uslove rada. Žalili smo se direktoru za maltretiranje ali on na to nije reagovao. Gazdarica nikad nije ušla u pogon a kamoli da je popričala sa nekim od radnika. Nju samo novac interesuje.

Crvena kritika: Kažete da menadžment Nova Dipo nije uplaćivao penziono osiguranje?

Miloš Šmitran: Da, u to sam siguran zato što smo provjerili u PIO. Tako nam piše i u otkaznom roku, da će do 18.  februara uplatiti staž. Ako nam to ne uplate, nemamo pravo na primanja sa Biroa za nezaposlene. Onda ih moramo tužiti. Dvije i po godine nije uplaćeno penziono osiguranje. I to nije sve. Poslovođe su svašta govorile radnicima, pokazivali srednji prst kada ih pitaš nešto. Subote smo redovno radili iako to nisu vodili kao prekovremen rad nego su isplaćivali stimulacije. Od plate su nam odbijali 10%  skoro pet godina, od 2009. do 2014.

Crvena kritika: Na osnovu čega?

Miloš Šmitran: Samo su nam rekli da je firma u krizi. A poslovali su tada baš dobro. Radili smo po 12 sati dnevno, uz to i subote. Faktički smo prekovremeno radili za džaba. I dan danas platu isplaćuju iz dva dijela. Radnici su zbog toga odlazili iz firme. Posao su napuštali i mnogi inženjeri, jer im rukovodstvo nije dalo da rade svoj posao. Došlo je vrijeme da firmu vode ljudi koji nisu za to sposobni. Počevši od samog vrha. Gazda Ćubić je prepustio svojoj kćerki da vodi firmu. Generalni direktor Beuk Veljko je iz jedne firme već bio otjeran. Ostali su ljudi koji nisu sposobni voditi firmu. Poslovođe su nepismene propalice i seksualni manijaci.

Crvena kritika: Kako to mislite "seksualni manijaci"?

Miloš Šmitran: Za seksualno zlostavljanje znaju svi radnici firme. Riječ je o jednom poslovođi. Dosta ih se žalilo direktoru, ali nije bilo efekta. Čak ga nije ni opomenuo. Cure, kojima otac može biti, su donosile poruke i slike o ucjenjivanju. Video snimke, razgovore preko telefona. Ucjenivao je žene za startnu platu i radno mjesto ako ne "budu" sa njim. Na kraju su napuštale firmu ili su dobijale najmanju startnu platu i najgore radno mjesto. O svemu tome su obaviješteni iz menadžmenta, čak i gazdarica, na sastanku negdje u šestom mjesecu. Ona na to nije reagovala a ovaj i dan danas to radi.

Crvena kritika: Šta je presudilo da osnujete sindikat?

Miloš Šmitran: Stanje se naglo pogoršalo kako je fabriku napustio tehnički direktor Stevan Zeljković. To je presudilo. On je držao stvari pod kontrolom, od vođenja firme pa nadalje i što je najbitnije za nas radnike, poslovođe je držao pod kontrolom. Kada je on otišao počeli su da rade šta hoće a posao ni blizu nije išao kao u vrijeme kada je on bio zaposlen. Toliko su maltretirali radnike da su ovi sami napuštali firmu. Žene su pile tablete za smirenje. Davali stimulacije svojim ljubavnicama, ženama, kćerkama, sestrama. A radnici koji su to zaslužili, nisu ih dobili. Odlučili smo osnovati sindikat i dosta nas se učlanilo, oko 130 radnika. Udarila je nesretna korona, firma je stala na desetak dana a onda su vraćali ljude koji nisu u sindikatu. Ostale članove sindikata su zvali i uslovljavali da se ispišu iz sindikata kako bi ih vratili na posao. Narod se prepao, neko ima kredit, neko neki drugi problem, tako da su mnogi izašli iz sindikata. Davali su otkaze samohranim majkama i djeci poginulih boraca. Na kraju je ostalo nas 46 hrabrih koji nismo pristali na njihove ucjene. Sve što smo tražili su naša zakonom propisana prava. Granski sindikat, Sindikat šumarstva i prerade papira je bio uz nas sve vrijeme. Oni su uradili što je u njihovoj moći.

Crvena kritika: Predstavnici vašeg sindikata su iznijeli u javnost da nisu zadovoljni radom državnih organa niti radom Agencije za mirno rješavanje radnih sporova. O čemu se tu radi?

Miloš Šmitran: Naravno da nismo zadovoljni. Inspekcija [je] tri puta dolazila, i ništa nisu htjeli da zabilježe. Ukazano im je na neplaćen prekovremeni rad, lošu zaštitu na radu, neuplaćeno penziono osiguranje, miševe u restoranu, primanje novih radnika dok su drugi na čekanju. Riječ je o tome da je menadžment zapošljavao nove radnike, a nas su držali na čekanju. Mladim radnicima, koji su svega par mjeseci u firmi, su početkom jula produženi ugovori. Početkom oktobra, kako bi se ogradili od nas,  zaposleni su za stalno. Na sve to su nam ovi iz inspekcije samo rekli da su opomenuli menadžment. Faktički su nas ismijali. Rade u interesu privatnika. Vlast ih štiti i mogu od radnika raditi šta hoće. Dosta radnika se prepalo da ne ostanu bez posla ali nas 46 smo čvrsti i ne namjeravo se prestati boriti.

Crvena kritika:U kom smjeru mislite da će se situacija razvijati? Koji su vaši zahtjevi?

Miloš Šmitran: Teško je reći u kom smjeru će situacija ići. Na nama je da se borimo do kraja. Sigurno nas se neće lako riješiti! Imamo pomoć od Saveza sindikata Republike Srpske ali mi se borimo protiv države. Tako da oni, koliko mogu, pomognu nam. Namjeravamo tužiti odgovorne za ovu situaciju. Nismo mi ni imali neke zahtjeve, jednostavno smo nastojali da dođemo do gazdarice sa ciljem da se nekaako obuzdaju poslovođe i prekine mobing, da pokušamo ostvariti neka radna prava kao na primjer regres i tako dalje. Kada neko umre, da imamo račun gdje se mogu podići pare koje uplatimo kao kolektiv firme. Da znamo kako se razvija posao, koliko trebamo uraditi svaki mjesec. Isto tako, da znamo za penziono. Zašto se ne uplaćuje? Da plata ne bude u dva dijela, da ne daju po 300 maraka.

Crvena kritika: Šta su najvažnije lekcije koje ste naučili kroz dosadašnju borbu Vas i vaših drugova? Šta bi ste u tom smislu poručili radnicima u BiH i Balkana koji trpe sve ono čemu ste i vi izloženi kao radnici?

Miloš Šmitran: Jedan veliki zaključak da privatnici i vlast mogu raditi šta hoće. Mi faktički se borimo protiv vlasti a ne protiv Ljubomira Ćubića.