Ben Glinjicki je član Internacionalne marksističke tendencije (IMT) i fultajmer Socialist Appeal, britanske sekcije IMT, što znači da je u potpunosti posvećen analizama političkih prilika u svijetu. Ovaj intervju su obavili delegati Crvene kritike na Pfingstseminaru u Austriji a njegova tema su politička dešavanja u Britaniji i neki od najaktuelnijih događaja u svijetu koji su 2017. potresli javnost.

CK: Džeremi Korbin je pravo osvježenje na britanskoj političkoj sceni. Nakon talasa kriza u Evropi koji nisu zaobišli ni Veliku Britaniju, on je zadobio ogromnu popularnost među masom sa svojom relativno progresivnom politikom postao je lider Laburističke partije. Reci nam nešto o izborima i kritičkoj podršci Džeremi Korbinu.

BG: Kada je Korbin izabran kao lider Laburističke partije uživao je ogromnu podršku kao anti-establišment kandidat, a došao je do te pozicije politikom protiv mjera štednje, i sa te tačke gledišta on predstavlja vrh oštrice pokreta protiv mjera štednje u Britaniji, i zbog toga ga podržavamo. Međutim, njegov program je slab i reformistički, što možemo zaključiti iz manifesta koji je objavio,koji je, ruku na srce, dosta više lijevo u odnosu na svaki laburistički manifest koji sam ja do sada vidio, ali i dalje sadrži neke stvari koje nisu najbolje razrađene, na primjer koliko možemo očekivati od oporezivanja bogatih, mjera protiv izbjegavanja poreza i slično. Ovo nisu nikakva rješenja jer će bogati uvijek izbjegavati porez ako presele u inostranstvo i slično, jer to je prava priroda kapitalizma. Postoje i druge stvari koje promoviše kao renacionalizacija željeznica, što je jako progresivna stvar iako to planira uraditi sitnim koracima, kako ugovori sa postojećim kompanijama ističu, država će ih samo vraćati u javno vlasništvo. Promoviše kreiranje nove investicione banke ali ne i nacionalizaciju postojećih banaka. Dakle, njegov program je ograničen sa te tačke gledišta a ove stvari su osnovne za opstanak kapitalističkog sistema i to je ono što je kritično. Kada kažemo da kritički podržavamo Korbina to znači da podržavamo sve ono što on pokušava da uradi, mi želimo da vidimo vladu koja neće sprovoditi mjere štednje, vladu koja će stati na kraj imperijalističkim ratovima i to su sve stvari iza kojih on stoji. Međutim, na osnovu programskih osnova koje on promoviše mislim da to neće biti moguće. Mislim da mora ići dalje, da mora prisvojiti pravi socijalistički program, eksproprijacije, plansku ekonomiju, nacionalizaciju banaka, a u ovom trenutku on to ne obećava, ali mi ga podržavamo i potičemo da uradi tih par dodatnih koraka.

CK: Kako bi potencijalna pobjeda Laburističke partije uticala na Britanski imperijalizam?

BG: To nije potpuno jasno, djelimično zbog  perspektiva potencijalne laburističke vlade, koja, kao što sam rekao možda nije moguća. Nakon terorističkog napada u Mančesteru u maju, Korbin je izjavio da je dijelom razlog za teror i britanska vanjska politika, u zemljama kao Libija, koja je uzrok velike nestabilnosti i terorističke grupe kao ISIL koriste tu nestabilnost. Takođe, ranije je govorio o prekidu izvoza oružja u zemlje kao Saudijska Arabija koja promoviše terorizam u cijelom svijetu. Kada bi se ovo ostvarilo to bi bila značajna promjena britanske vanjske politike i imperijalizma. Ali, vjerovatno bi bilo brojnih sabotaža tog cilja od strane krupnog kapitala i desnog krila Laburističke partije. Takođe, postoji i NATO pitanje, i britanski nuklearni program kojeg, kako mi se čini, Korbin podržava pod uticajem desnog krila Laburističke partije. Ovo mi govori da je samo pitanje vremena kada će Korbin u potpunosti braniti vanjsku politiku Velike Britanije. Popustiljiv je prema pritisku desnog krila i ovo je primjer njegovih slabosti, slabosti reformizma. On dopušta da u ovim ključnim pitanjima bude gurnut u desno. Nije sasvim jasno šta će se desiti jer postoje dvije tendencije unutar partije.

CK: Britanija se nalazi pred pregovorima o izlasku iz Evropske unije što je još jedan jasan pokazatelj krize. Ovaj neočekivan udarac Evropskoj uniji i britanskoj vladajućoj klasi bi mogao imati mnogo različitih ishoda. Kaži nam nešto o Bregzitu, koji su razlozi i perspektive?

BG: Ponovo, teško je reći šta će se desiti, možda jer ni sama vladajuća klasa ne zna šta će se desiti. Niko od njih nije htio Bregzit, niko nije očekivao da će Britanci glasati za Bregzit, dakle nije bilo nikakvih planova za to. U okviru izborne kampanje neki od predstavnika krupnog kapitala su izjavili da niko ne govori dovoljno o Bregzitu, niko nema plan sljedećih dešavanja niti skicu pregovora oko izlaska Britanije iz EU. Ovo je situacija koja stvara generalnu zbunjenost oko ovog pitanja. Odlučujući faktor je to da britanska vladajuća klasa ne želi da napusti Evropsku uniju i sasvim je normalno da će pokušati da održi određenu povezanost sa EU. Problem je konflikt između želja i očekivanja dominantnog krila Konzervativne partije koji su praktično predstavnici vladajuće klase. Tu sad vidimo raskorak između vladajuće klase i njihovih političkih predstavnika. To će biti važna činjenica za smjer daljih pregovora oko Bregzita jer su konzervativci dobili izbore i nosioci su tih pregovora. Mislim da je sledeći bitan faktor to što ni evropska vladajuća klasa nije zadovoljna ovim i da mora kazniti britansku vladajuću klasu, mora učiniti da ih Bregzit boli, mora snažno udariti na britansku ekonomiju, a naravno britanski kapitalisti će natjerati radničku klasu da plati za to. Takođe, mislim da će to izvesti klasičnim desničarskim metodama. Rasizam, ksenofobija, "oni su krivi za to, svi Njemci, svi Francuzi" i to će ići na ruku desničarima. Jedini pravi način da presiječemo te metode, koje će biti prisutne već tokom pregovora o Bregzitu, je prisustvno snažne ljevice koja će argumentirati zašto smo protiv Evropske Unije na nivou svih radnika, internacionalni apel borbe za socijalističku Evropu, radije nego kapitalističku Evropsku Uniju. Problem je što Korbin to ne gura napred, on nema tu perspektivu. Njegov položaj je konfuzan i pokušava izvući dobru poziciju za radnike iz Bregzita ali mislim da to nije moguće u okvirima kapitalizma. U ovom trenutku mi se čine moguće dvije posljedice Brexita, jedna je napad na radničku klasu a druga buđenje ksenofobije i britanskog nacionalizma.

CK: Vlada Nikolasa Madura se nalazi na klimavom tlu. Čini se kao da je Bolivarska revolucija zaglavila na svom putu do krajnjeg cilja i sveprisutna je opasnost od reakcionarne opozicije. Koje je tvoje mišljenje o posljednjim događanjima u Venecueli?

BG: Situacija u Venecueli je na raskršću već dugo vremena kao što smo objavljivali unazad 15 godina sa naslovom "Venecuela na raskršćcu", dakle situacija je zaglavila na ovom polovičnom putu do revolucije već duže vrijeme. Bolivarska vlada je  u mogućnosti je da održava takvu poziciju zbog visoke cijene nafte. Sada je Madurova vlada izgubila gomilu podrške a mi moramo objasniti razloge za to. Kontinuirani pokušaji kompromisa sa desnicom i politika vraćanja nacionalnog duga nisu odlike vlade kakvu venecuelanska radnička klasa želi. Kada smo to ustanovili, pogledajmo konkretnu situaciju u Venecueli. Mi moramo braniti dostignuća Bolivarske revolucije protiv ljudi koji hoće da smjene Madura, jer ti ljudi, opozicionari, definitivno imaju fašističke elemente unutra, a njihov klasni karakter je uglavnom srednja klasa, raspaljeni sitni buržuji i u mogućnosti su da skupe stotine hiljada ljudi. Ovo je velika prijetnja revoluciji jer su oni svjesni slabosti vlade, a slabost vlade je da ne uspijeva u pokušaju da inspiriše masovnu podršku ljudi koju je oduvijek imala. Tako da je ovo veoma opasna situacija za dostignuća revolucije u ovom trenutku. Povući ću paralelu sa boljševicima 1917. koji su se suočili sa prijetnjom od puča fašističkog generala Kornilova protiv Privremene vlade u avgustu 1917. Lenjin je opisao poziciju boljševika kao boraca protiv Kornilova i njegovih pomoćnika na krilima Privremene vlade. Na ovaj način moramo posmatrati i situaciju u Venecueli, moramo se boriti protiv opozicije. Ako oni dođu na vlast, pozvaće  MMF u Venecuelu, biće otprilike kao u Argentini ali deset puta gore, sva dostignuća revolucije će pasti u vodu, moramo se boriti protiv ovoga a to ćemo učiniti oslanjajući se na Madurovu vladu, ali to ne znači da podržavamo njegovu vladu u sprovođenju politike koja nije u interesu radničke klase. Jedini put ka napred je nezavisno organizovanje radničke klase.

CK: Svjedoci smo oscilacija u odnosu SAD kao najmoćnije imperijalističke sile i Evropske Unije. Šta misliš o Trampovim odnosima sa Merkelovom i Evropskom Unijom?

BG: Tramp se uhvatio u kontradiktornu poziciju, na jednoj strani sa retorikom "učinimo Ameriku ponovo velikom" a na drugoj sa ekonomskim protekcionizmom koji je direktno povezan sa Njemačkom. Kritikovao je Njemačku zbog izvoza velikog broja auta u SAD, ali istovremeno nije shvatio da ne može učiniti Ameriku velikom politikom izolacije i protekcionizma. Ono što vidimo je jedan oblik oklijevanja između ove dvije pozicije. Nedavno je na samitu NATO zemalja kritikovao druge članice NATO-a jer ne troše dovoljno na odbranu i slične stvari. Nedugo nakon toga Merkel je održala govor koji u suštini znači ne možemo više računati na Sjedinjene Američke Države. Na jednoj strani Tramp ima ove kontradiktorne politike ali njegova individualna fluktuacija između ova dva položaja se odražava na generalnu krizu američkog imperijalizma, koji više neće igrati ulogu koju je nekad igrao u svijetu. Tramp izražava to shvatanje na veoma konfuzan način, a sa tim saznanjem se i vladajuća klasa u Americi teško nosi. Zato mislim da se Trampovi odnosi sa EU ogledaju upravo u ovome, radi se o poprilično zbunjujućem odnosu, jer on nekad pristupa prijateljski a nekad je na distanci što je rezultat njegove kontradiktorne politike. Ove stvari se takođe odražavaju i kroz sve veću svijest vladajuće klase da iako su i dalje daleko najmoćnija imperijalistička sila, ipak nisu kao što su bili nekad.

CK: Katalonija se nalazi na pragu nezavisnosti od španskog režima, ovo je veliki udarac za katalonsku i špansku buržoaziju, a između ostalog ovo će biti vrlo značajno za daljnju klasnu borbu Katalonaca ali i ostalih naroda na Pirinejima. Kako bi ti analizirao katalonsko pitanje?

BG: Što se tiče Katalonije, referendum je inicijativa desnog krila katalonskog parlamenta. Međutim, na taj način su potaknuli masovni pokret koji nezavisnost Katalonije vidi kao udarac režimu iz 1978. u Španiji i kao način da se okonča monarhija, mjere štednje i da se stane na kraj desničarskoj vladi u Madridu. Mase u Kataloniji su bile spremne da pozovu i učestvuju u generalnom štrajku da bi odbranili referendum, pored toga su formirali odbore odbrane štrajka i referenduma u školama, lokalnim i radnim mjestima. Ovaj pokret je, stoga, razvio i jedno vrlo progresivno krilo i to je dio pokreta koji predstavlja klasno najsvjesniji sloj u Kataloniji a možda i u cijeloj Španiji trenutno. Iz tog razloga je od suštinskog značaja da podržavamo pokret za nezavisnost, ali ne sa nacionalističkog stanovišta nego kako bi povezali i razvili klasno svjesne elemente pokreta, usmjeriti njihove zahtjeve i slogane prema cijeloj radničkoj klasi u Kataloniji i cijelom Pirinejskom poluostrvu, da to iskoristimo kao osnovu za rušenje režima iz 1978. i socijalističku revoluciju na cijelom Pirinejskom poluostrvu.

CK: I za kraj, reci nam nešto o svom političkom radu u Londonu, i kako je to biti fultajmer britanske sekcije IMT?

BG: Politički rad u Londonu je isti kao i u ostatku Velike Britanije, naš daleko najveći prioritet je nezavisan rad sa mladima. U trenutnim okolnostima, ogromne krize potresaju Britaniju, raspadi u vladajućoj klasi, moguća politička prestrojavanja u partijama poslije izbora, ogromni napadi na radničku klasu i mnoge druge stvari koje radikalizuju mlade ljude. U Britaniji je, koliko znam, oko 40% mladih na univerzitetima. Za nas su univerziteti, koji okupljaju na desetine hiljada mladih ljudi, perspektivna mjesta za upoznavanje mladih sa marksizmom. Dakle, glavni prioritet nam je rad na univerzitetima, koji radimo poprilično uspješno, imamo oko 25 grupa na različitim univerzitetima i to je jako dobro. Takođe smo usmjereni ka školama i ljudima u uzrastu od 16-18 godina koje jako radikalizuje situacija i koji su veoma bliski ideji revolucije. Štampamo i "Youth Paper" specifično baziran na taj dio društva i koje prodajemo za 20 penija kao dodatak našim glavnim novinama. Odlazimo i na mitinge Laburističke partije, napravili smo neki uticaj i ostvarili par bitnih kontakata. Nismo posebno uspješni na sindikalnom polju rada ali smo prisutni na sindikalnim konferencijama, imamo drugove u ograncima sindikata ali to nije naše ciljano polje rada. Trenutno smo uspješni sa mladima i dobijamo cijeli jedan sloj studenata u našim redovima, koji tek diplomiraju i postaju mladi radnici, pridružuju se sindikatima, tako da se u budućnosti otvaraju vrata i djelovanju u okviru sindikata. Ovo su naši glavni zadaci. Fultajmera ima osam u britanskoj sekciji i svaki je zadužen za po jednu geografsku regiju u zemlji. Na primjer jedan drug je zadužen za diskusije na sedmičnom nivou sa ograncima u Škotskoj i sjeveroistoku, drugi je zadužen za južnu obalu, istočnu Englesku, Vels itd. Pored toga, fultajmeri imaju zadatak i određene tehničke odgovornosti, na primjer, moja odgovornost je rad sa mladima, drugi drug je odgovoran za distribuciju novina, treći za koordinaciju organizacijskog budžeta i tako dalje. Što se tiče rada kao fultajmera, ne bih poželio da radim bilo šta drugo, smatram da se bavim najvažnijom stvari na svijetu, ali uvijek je puno pritiska, uvijek se moglo više uraditi i čest je nedostatak sredstava, nikad dovoljno ljudi, novca. Ujedno je frustrirajuće i inspirativno jer uporno razmišljaš šta bi mogao uraditi da imaš više drugova, više novca, i to je takođe stvar koja te pokreće jer su naše ideje veoma moćne. To je ukratko o tome kako je biti fultajmer.