Daleko od toga da podstiču naučni progres, motiv profita i kapitalističko takmičenje postali su ogromna prepreka napretku ljudskog razumijevanja prirode. Samo socijalistički plan može osloboditi nauku ovih okova.

Dijalektika – filozofija promjene koja podupire marksizam, uči da se stvari konstantno mijenjaju u svoje suprotnosti. Ono što je nekad bilo progresivno postaje reakcionarno. Kapitalizam je nekad bio faktor koji je doprinio razvoju proizvodnih snaga, a danas je postao ogroman okov tehnološkom i naučnom napretku.

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeU vrhuncu svoje snage, kapitalizam je započeo Drugo zlatno doba nauke, nakon antičkog. Danas, međutim, živimo u svijetu gdje su naučni rezultati postali neponovljivi; fundamentalnoj nauci nedostaje resursa; a ne sprovode se ključna istraživanja za održavanje našeg životnog standarda – pa čak ni samog našeg opstanka kao vrste.

Sve što sad muči nauku – sad kad nam naučna otkrića trebaju više nego ikad – ukazuje na kapitalistički sistem, i njegovu pokretačku silu: motiv profita.

Da bismo razumjeli kako smo došli do ovdje, i šta se treba uraditi da se prekine sa ovim statusom quo, moramo proučiti različite načine na koje motiv profita oblikuje nauku.

Profit je taj koji određuje koja se istraživanja obavljaju, kako se obavljaju i ko ih obavlja. Profitni sistem takođe intenzivno oblikuje kako se raspodjeljuje naučno znanje, kao i raspodjelu dobitaka dobivenih iz naučnih istraživanja kad do njih dođe.

Kao što ćemo vidjeti, pojavljuje se zajednički motiv kad se proučava moderna nauka i njene institucije: kapitalizam ima malo toga da ponudi onima koji žele da nauka napreduje. Zapravo, upravo suprotno kapitalističkim grandioznim izjavama, u svakom naučnom polju, kapitalistički sistem postao je izuzetno štetan prema napretku.

Profit protiv potreba

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeJednostavna činjenica je da su mnogi tipovi istraživanja neprofitabilni, ili manje profitabilni od alternativa.

Antibiotici su posebno upečatljiv primjer ovoga. Način na koji bi se trebali upotrebljavati – štedljivo, i tokom određenog perioda, dok se pacijent ne izliječi – čini njihovu proizvodnju gotovo jedinstveno odbojnom privatnim kompanijama.

Mnogo se veći profit može zaraditi u istraživanju i prodaji lijekova za hronične bolesti, koji se često mogu pouzdano prodavati pacijentu tokom čitavog njegovog života. A postoji takođe i daleko privaatnija investicija u takozvani “lijekovi stila života” kao što su lijekovi za impotenciju ili gojaznost, koji su usmjereni na bogate.

Rezultat je jednostavan, ali zastrašujući: antibiotici se prosto više ne istražuju. Ovo je pogotovo zabrinjavajuće jer, zbog evolucije, bakterije postaju otpornije na postojeće antibiotike. Svjetska zdravstvena organizacija je za ovo rekla da je “najveći rizik po zdravlje” u društvu. Široko rasprostranjena otpornost na antibiotike, upozorava javna zdravstvena organizacija, vratila bi modernu medicinu u situaciju gdje se “ljudi boje običnih zaraza i rizikuju svoje živote od manjih operacija”.

Sasvim slučajno, dok velike farmaceutske kompanije rizikuju da nas vrate u eru medicine prije Drugog svjetskog rata u svojoj potrazi za profitom, zarađuju brdo novca: 10 najvećih farmaceutskih kompanija prave više profita nego ostatak Fortune 500 liste zajedno.

S tim na umu, neki od prijedloga usmjeren na rješavanje krize sve veće otpornosti na antibiotike pod kapitalizmom su poprimili skoro tragikomičan karakter.

Na veb stranici Glaksosmitklajna (GSK), farmaceutskog giganta koji je zaradio nešto više od 5 milijardi funti profita prošle godine, saznajemo da “vlade treba da se obavežu na zagarantovano plaćanje kompaniji koja razvija lijek tokom određenog perioda od trenutka pravljenja lijeka”, bez obzira na to da li se taj antibiotik koristi ili ne. Iz perspektive farmaceutskih giganata, ovo bi zasigurno bio divan poslovni model!

S obzirom na to da velike farmaceutske kompanije troše najveći dio svog profita ne na pravo istraživanje, nego na otkup njihovih vlastitih dionica, povećanje cijena tih dionica, i ustupanje milijardi dioničarima i izvršnim direktorima, skrivene namjere iza ovih prijedloga su efikasne: finansirajte naš dekadentni stil života iz državne torbe, ili će milioni umrijeti iako se to moglo spriječiti.

Iz perspektive društvenih potreba, ideja tako korumpiranog programa dobrotvorne pomoći, oslobođenog od prave potrošnje, nije samo rasipnička, nego i apsurdna. Jednom kad se lijek razvije, optimalno korišćenje društvenih resursa bi zasigurno trebalo biti da se plati onoliko koliko je potrebno, ali ništa više od toga. Što manje trebamo potrošiti na određeni lijek, to se više može uložiti u druge sfere.

Ovo se možde postići stavljanjem farmaceutske industrije u društveno vlasništvo. Ovo se treba uraditi bez ikakve kompenzacije dioničarima, koji su predugo punili svoje džepove preko ljudske patnje.

Preusmjeravanjem milijardi u istraživanje koje su ukrali dioničari i izvršni direktori, mogli bismo brzo razviti nove lijekove – lijekove i tretmane usmjerene na potrebe ljudi, a ne na profit šefova velikih farmaceutskih kompanija.

Fundamentalna nauka

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeMožda manje neposredan – ali jednako zabrinjavajući – problem je neprofitabilnost osnovnih istraživanja. Takva istraživanja su po sebi nesigurna: pokušaj da se priroda razumije na fundamentalnom nivou zahtijeva od naučnika da postavljaju hipoteze na osnovu stručnih pretpostavki, od kojih će mnoge neizbježno biti netačne; i ovo obećava samo niske stope povrata od ulaganja, jer teško je uspostaviti intelektualno vlasništvo nad osnovnim znanjem.

Privatne kompanije, stoga, pokušavaju što više moguće izbjeći ulaganje u takvu vrstu osnovnih istraživanja. Zato je fundamentalna nauka u rukama privatnih kompanija oduvijek mogla funkcionisati – do određenog nivoa – kao dio velikog monopola; to jest, zaštićeno od direktnog motiva za profit. Takva nauka je u milosti tržišta, i brzo slabi.

Zanemarivanje fundamentalne nauke, međutim, znači uvođenje ograničenja na to koliko nauka može napredovati. Kvantna mehanika je, na primjer, počela kao teoretičarska potraga za razumijevanjem termalne radijacije, i toga kako svijetlo kad osvjetljuje metal stvara struju. Danas, ona je osnova za veliki dio tehnologije u modernom društvu: bez kvantne mehanike ne bi bilo tranzistora; bez tranzistora ne bi bilo kompjutera kakvih ih danas poznajemo. Da fizičari nisu mogli obaviti istraživanje početkom 20. vijeka, bez da se brinu da li će im to donijeti profit, naš tehnološki progres bi bukvalno zaostao u periodu prije Prvog svjetskog rata.

Dalekovidniji kapitalisti su svjesni ovoga. Stoga, država preuzima tamo gdje tržište omane: 75% osnovnih istraživanja u SAD obavlja se na univerzitetima.

Nominalno, takva istraživanja sprovode se pod maskom neke ideje “javnog dobra” – potraga za znanjem bez obzira na profit. Međutim, u posljednjoj analizi, javno finansirana istraživanja pod kapitalizmom su samo primjer toga kako država djeluje, prema Marksovim i Engelsovim riječima, “kao odbor za upravljanje zajedničkim poslovima čitave buržoazije”.

Da bi maksimalno povećali profit, nekolicina kapitalista će uložiti u osnovna istraživanja. Ova istraživanja, koja su krucijalna za dugoročni razvoj, stoga ne bi bila obavljena da se prepuste “nevidljivoj ruci” tržišta. Država uskače,ali na umu sa zahtjevima kapitalističke klase kao cjeline.

Ovaj odnos je jasno izražen, još jednom, u farmaceutskoj industriji: zbog toga što je razvoj lijekova rizičan i skup, uglavnom se obavlja u laboratorijama koje finansira vlada. Drugim riječima, trošak razvoja novih lijekova je na radničkoj klasi, u obliku poreza.

Jednom kad se završi težak dio razvijanja, država naprosto jeftino daje licencu privatnim kompanijama, omogućavajući im da pokupe profit. Godišnja doza nekog lijeka za rak, otkrivenog u laboratoriji kojeg finansira država, prodaje se za 20 hiljada dolara – 20 puta više od njegove proizvodne cijene. Država, u ovom slučaju, dobija svega 0,5% u licencijskim naknadama. Vrlo često, država ne dobija nikakve licencijske naknade.

Kako kaže ekonomistkinja Mariana Macukato, u svojoj knjizi Preduzetnička država, “naprosto se pretpostavlja da javno ulaganje treba stvoriti profit firmama o kojima se radi”. Ova ucjenjivačka spletka čini upravo one ljude koji su (kroz poreze) finansirali razvoj lijeka nemogućnim da priušte taj lijek kad im treba.

Takođe je zanimljivo napomenuti gdje je tačno fokus istraživanja moderne kapitalističke države. DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency) je ustanova vlade SAD-a, uspostavljena nakon kraja Drugog svjetskog rata. Ona finansira istraživanja s glavnim ciljem razvoja visokotehnološkog oružja.

Iako su istraživanja koja finansira DARPA tokom godina proizvela mnoge stvari za civilnu upotrebu – prije svega, internet – takozvana “odbrana” je njena primarna namjena. Nedavno je vlada SAD-a osnovala istraživačku agenciju ARPA-E, napravljenu eksplicitno po uzoru na DARPA-u, s glavnim ciljem da finansira moderno istraživanje obnovljive tehnologije.

Očigledno šta je bitnija društvena potreba. Bilo kako bilo, nije iznenađujuće da se DARPI godišnje na raspolaganje daju milijarde dolara, dok je ARPA-E mogla da potroši samo 270 miliona dolara 2012. godine.

Naposlijetku, pod kapitalizmom, istraživanje je ono što ima potencijal da pravi profit ili zadrži poziciju imperijalističkih sila koje će uvijek dolaziti na prvo mjesto kad je riječ o državnom trošku.

Kada je kapitalizam još uvijek mogao da obezbijedi značajan ekonomski rast, to je bio (relativno) manji problem. Međutim, s globalnom ekonomskim sistemom u dubokoj krizi i uobičajenim mjerama štednje, budžet javnog sektora se smanjuje, a budžeti univerziteta se sve više stišću. Za ukupna ulaganja vlade SAD-a u istraživanje i razvoj se, na primjer, predviđa da će opasti za 95 milijardi dolara do 2021. godine, u poređenju sa 2013. godinom.

U ovoj situaciji, fundamentalna nauka smatra se potrošnijom od drugih polja istraživanja. Nije jednako pogodna za rast i profite u kratkom vremenskom roku, i stoga je žestoko pogađaju rezovi na istraživanja i obrazovanje. U Americi, finansiranje fundamentalne nauke spalo je sa 40 milijardi dolara na 30 milijardi dolara u rasponu od 5 godina.

Već smo vidjeli da se temeljna istraživanja nalaze u srcu nepredvidivih promjena paradigmi u nauci. A te promjene su neophodne za kontinuirani razvoj proizvodnih snaga i podizanje životnog standarda – a da ne spominjemo zadovoljavanje urođene ljudske znatiželje za proširenjem našeg znanja o prirodi.

Nauka sve više postaje sporedna. Kapitalizam je postao prepreka budućim otkrićima poput onih u kvantnoj revoluciji. Uistinu, sistem profita nas čak spriječava i da postavimo temelje za konceptualizaciju takvih naučnih revolucija. Ovo je neoprostivi okov koji se stavlja na ljudsko kolektivno znanje, i našu sposobnost kao društva da koristimo takvo razumijevanje da unaprijedimo našu zajednicu.

Kratkoročnost

Sam način na koji je vladino finansiranje istraživanja postavljeno nameće još jednu prepreku velikim naučnim otkrićima. Mnoge subvencije su vremenski ograničene, često ne traju duže od 3 godine. Ali istraživanja o najvećim otkrićima mogu da traju decenijama, i mora im se s vremena na vrijeme dopustiti da pođu “pogrešnim” putem. Kratkoročno finansirane strukture  generalno čine naučnike nesklonima preuzimanju rizika i potrazi za dugoročnijim projektima.

Ovaj kratkoročni pogled je logičan rezultat toga što kapitalistička kriza stišće javni budžet sa parama. Pošto je manje novca na raspolaganju, vlade više ne mogu priuštiti da rizikuju sa dugoročnim projektima, koji ne obećavaju brze rezultate koji se moraju predati privatnom sektoru.

Ovo je duboko problematično za naučni progres Naučnici kao što je dvostruki dobitnik Nobelove nagrade, Fred Sanger, kako kaže njegov bivši saradnik (koji je i sam dobitnik Nobelove nagrade), “ne bi preživjeli u današnjem svijetu nauke”. Sanger je proveo decenije objavljujući vrlo malo, ali temeljno, o dugoročnim projektima nemjerljivog značaja za naše razumijevanje genetike. Onda kada objavi, njegove bilješke su dovoljno temeljite da mu dva puta donesu Nobelovu nagradu.

Piter Higs, koji je predvidio mehanizam kojim materija ima masu, decenijama prije nego što su za to otkriveni dokazi, izrazio je slično mišljenje. Higs je istakao “da ga današnji univerziteti i finansirajuća tijela ne bi smatrala dovoljno proizvodnim”. Logično zaključujući, Higs ističe svoju sumnju u to da se “slična otkrića mogu postići u današnjoj akademskoj kulturi”.

“Objavi ili nestani”

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeDaleko od toga da je ovo jedini način na koji kapitalizam oblikuje odluke naučnika. Zapravo, vladine strukture za finansiranje čak nisu ni jedini razlog zbog kojeg naučnici sve više izbjegavaju određena istraživanja.

Unapređenje karijere naučnika je postalo vezano za njihovu sposobnost da vrtoglavom brzinom objavljuju članke u prestižnim žurnalima. Ovi žurnali su veoma izbirljivi po pitanju onoga što objavljuju, u smislu da žele da objave ono što im omogućava da prodaju skupe pretplate i prave ogroman profit.

Stoga, da bi vaše istraživanje dospjelo u takve žurnale, potrebno je pozitivno demonstrirati novu, oku privlačnu hipotezu, idealno nekoliko puta godišnje. Naučnici će stoga izbjegavati  rizične, dugoročne projekte, koji ne omogućavaju pouzdanu proizvodnju materijala koji se može objaviti. Umjesto toga, izabraće temu koja je popularna među urednicima žurnala, koji im omogućavaju da redovno objavljuju.

Dio razloga zašto je vladino finansiranje postalo prikovano za objavljivačku istoriju naučnika je, čini se, birokratska priroda odluka o bespovratnim sredstvima. Vijeća koja donose te odluke su rijetko u stanju da u potpunosti odrede vrijednost rada svakog kandidata. Umjesto toga, baziraju svoje odluke na sitnicama, kao što je “broj članaka koji se objave u važnim žurnalima”.

S birokratskom i kratkoročnom prirodom fondova za istraživanje, mnogo vremena koje bi akademici mogli potrošiti na unapređivanje nauke se, umjesto toga, troši na podnošenje prijedloga za dodjelu bespovratnih sredstava. Prema nekim izvještajima, ovo akademicima može zauzeti 50% radnog dana.

Ovaj model “objavi ili nestani” za karijere naučnika u 21. vijeku omogućava interesima žurnala – što je ništa do zamjena za njihovu sposobnost da prave profit – da radikalno utiču na put nauke. To utiče i na vrstu istraživanja koje naučnici sprovode i na to kako ga sprovode.

Na primjer, žurnali ne vole da objavljuju radove koji nastoje da repliciraju rezultate prethodnih istraživanja. Ovo se nekad smatralo temeljem naučnog progresa: ako bi naučnik napravio grešku, to se ne bi otkrilo jer bi drugi naučnici pokušali replicirati rezultate i u tome ne bi uspjeli.

Međutim, danas, pošto ne pomaže u unapređenju karijere naučnika, replikacija se rijetko radi – upravo u vremenu kad je potrebnija nego ikada. Kada se i pokuša uraditi, veliki dio naučnih rezultata se dovode u pitanje. Prije nekoliko godina, jedna biotehnička kompanija je pokušala replicirati rezultate 53 značajnijih istraživanja o raku. Uspjeli su u samo 6 slučajeva.

Razlog ove degradacije naučnog kvaliteta se isto tako mora tražiti u potrebi za objavljivanjem radi napretka u karijeri. Žurnali ne vole da objavljuju negativne rezultate – to jest, kad se hipoteza pokaže netačnom. Pošto neobjavljivanje znači ugrožavanje nečije karijere, naučnici se podstiču da “lažiraju svoje rezultate”, izbace nezgodne skupove podataka, ili da model uklope u rezultate, umjesto da iskreno kažu šta podaci pokazuju.

Iza ove (polu)namjerne prevare, ogromni pritisak pod koji se naučnici stavljaju da nešto objave znači da moraju hvatati prečice. Ovo dovodi do toga da istraživači zanemaruju provjeru svojih rezultata i zaključaka, što dovodi do objavljivanja slučajnih greški.

Štaviše, zaključci bi se mogli izvući s većom sigurnošću da su skupovi podataka veći. Ali to se može postići samo koristeći veći uzorak, ili ponavljanjem eksperimenta. Za ovo, međutim treba dosta novca i vremena – stvari za koje smo već vidjeli da ih ima sve manje unutar granica kapitalističkog sistema pogođenog krizom.

Korporativna izdavačka industrija

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeUspon modela nauke “objavi ili nestani” je usko povezan sa sve većom ekonomskom moći korporativnih izdavača. Ovo prvo olakšava drugo, a sada i ovo drugo pojačava prvo.

Korporativni izdavači uplaćuju profitne marže od 40%. Ovo je u potpunom kontrastu sa 12-15% onoga što postignu tradicionalni časopisi – i to je skoro četiri puta više od prosječne FTSE 100 kompanija.

Takve marže su moguće na osnovu najingenioznijeg poslovnog modela – iz kapitalističke perspektive – gdje se javni budžet smanjuje uz minimalni rizik ili ulaganje. Pravljenje karijera naučnika zavisnim od njihove povezanosti sa izdavačima naučnih radova je od temeljnog značaja za ovaj poslovni model.

Moderni poslovni model djeluje ovako. Pošto je objavljivanje način na koji naučnici razmjenjuju svoje rezultate jedni s drugima i profesionalno napreduju, imaju malo ili nimalo izbora osim da opskrbe ove časopise svojim sadržajem, potpuno besplatno. Štaviše, izdavači naučnih radova svoje uredničke troškove svode na minimum podugovaranjem dobrovoljaca – koji su i sami naučnici koji se bave istraživanjima – pod maskom “stručne revizije”.

Što je još bolje, intelektualno vlasništvo nad radom nekog naučnika se pripisuje izdavaču. Ovo uspostavlja jedan mali privatni monopol na svaki dio nauke. Pošto naučnici, da bi usmjerili nauku naprijed, trebaju pristup radovima svojih kolega, korporativni izdavači mogu naplatiti nerealno visoko za svoje proizvode.

Zaista, institucionalne pretplate za samo jedan žurnal može dostići cijenu od čak 20.000 dolara godišnje. Kao rezultat ovoga, univerzitetske biblioteke troše milione – javnog novca kojim se finansiraju univerziteti – svake godine na pretplate za naučne žurnale; to jest, na pristup znanju kojeg su većinom proizveli naučnici koji rade na univerzitetima!

Čak i na “bogatom” Zapadu, finansiranje istraživanja opada i mladi akademici su pod nesigurnim, loše plaćenim ugovorima, i moraju da štrajkaju da bi imali pristojne penzije. U siromašnijim državama, univerziteti nemaju milione dolara za trošenje na pretplatu za žurnale, što onemogućava tamošnjim akademcima pristup veoma značajnom naučnom znanju.

Korporativni izdavači koji su u potrazi za profitom, onda aktivno spriječavaju širenje znanja i time potkopavaju bazu za dalja naučna otkrića.

Kroz sve ovo – i uprkos njihovima konstantnim negiranjem – korporativni izdavači ne daju neki značaj radovima naučnika. Kako je Pjer Vinken – bivši izvršni direktor Rid-Elsevjea, najvećeg svjetskog izdavača, elokventno rekao:

“Nemate pojma koliko su ovi žurnali profitabilni kada nešto prestanete raditi. Kad izgrađujete žurnal, provodite vrijeme tražeći dobre uredničke odbore, dobro ih tretirate, plaćate im večere. Onda reklamirate tu stvar i vaši prodavači idu okolo i prodaju pretplate, što je sporo i teško, a vi pokušavate da učinite žurnale što je boljim moguće. To je ono što se desilo [drugim izdavačkim kućama]. I onda to kupimo i prestanemo to sve raditi i onda keš samo pljušti i ne biste vjerovali kako je to divno.”

Pokušaji borbe protiv korporativnih izdavača na kapitalističkoj osnovi nisu baš urodili plodom – i to je bilo neizbježno. Jedan takav pokušaj je pokret “otvoreni pristup”, gdje su naučnici objavljivali svoje radove u žurnalima sa otvorenim pristupima preko interneta, što čini istraživanja i rezultate besplatno dostupnima javnosti. Međutim, dok god karijere naučnika (i, preciznije, mladih naučnika) zavise od korporativnih izdavača, oni su naprosto onemogućeni da objavljuju u žurnalima sa otvorenim pristupom.

Stoga, vidimo koliko je model “objavi ili nestani” bio od koristi korporativnim izdavačima u osiguravanju potpune podčinjenosti naučnika njima.

Kao što se krpelji udebljaju kada se napiju puno krvi svojih žrtava, povoljni uslovi u kojima korporativni izdavači zarađuju novac dovode do toga da sad imamo ogromno prenapuhane monopole. Tri najveće izdavačke kuće objavile su 2013. godine skoro pola od svih naučnih radova, a za četvrtinu je zaslužan Rid-Elsevje.

Ova monopolska pozicija daje ogromnu tržišnu moć ovim kompanijama. Sa toliko naučnog znanja sigurnim u rukama tako malo privatnih izdavača, univerzitetske biblioteke nemaju izbora nego da plate šta god da ovi profitirajući izdavači zahtjevaju.

Kao što smo vidjeli, moć korporativnih izdavača neminovna je u kapitalističkom sistemu. Oslobađanje od ovog gušenja zahtjeva raskid sa ovim sistemom.

Trenutni sistem objavljivanja će možda nekad imati savremena naučna objavljivanja. Ali sada, u ovo doba interneta, ona unazađuju ovaj proces.

Zapravo, s obzirom na to da su troškovi objavljivanja naučnih radova minimalni; da naučnici dosta toga rade besplatno; i da internet pruža platformu za dijeljenje znanja brzo i jeftino: jasno je da korporativni izdavači više nisu potrebni za razmjenu naučnih ideja. Njih bi trebalo staviti u javno vlasništvo, a njihov ogroman profit iskoristiti za finansiranje ono malo troškova objavljivanja što ostane.

Takav korak bi oslobodio nauku od njihovog malignog uticaja, što bi nam omogućilo da raskrstimo sa modelom “objavi ili nestani” i ubrzamo širenje naučnog znanja u čitavom društvu.

Takmičenje protiv inovacije

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeNaučni proces još više spriječava takmičenje: takmičenje između nacionalnih država, od kojih se svaka bori da zaštiti svoju domaću industriju od strane konkurencije; između kompanija koje teže da steknu intelektualno vlasništvo nad otkrićima; i čak između različitih istraživačkih grupa koje se takmiče za ograničena sredstva.

Zaista, zakoni kapitalističkog takmičenja ne staju pred posvećenim zidovima društvenih akademskih institucija. Pošto je finansiranje srezano, zbog globalne krize kapitalizma, univerziteti i akademici koji na njima rade sve više moraju pravdati svoja dobivena sredstva.

Kao rezultat, različite istraživačke grupe koje istražuju isto područje će se takmičiti umjesto da sarađuju da bi za sebe obezbijedili prestiž – i ono krucijalno, finansiranje – koji dolazi sa naučnim otkrićima.

Upravo suprotno ubjeđivanjama od strane kapitalista, takmičenje ne ubrzava inovaciju. Zaista, u ovim vremenima je ogromna prepreka.

Kao što smo već vidjeli, pritisci kapitalizma na nauku može dovesti do aljkavog posla, i pada u njegovom kvalitetu. Štaviše, naučnici su odvojeni jedni od drugih, prisiljeni da se takmiče za oskudne resurse, i spriječeni da zajedno rade da bi došli do najboljih mogućih rezultata.

Takmičenje prouzrokuje ogroman gubitak naučnih resursa: različiti subjekti rade ista istraživanja, trkajući se do cilja, i udvostručuju svoje napore na najneefikasniji mogući način. Na primjer, kada su farmaceutske kompanije Glakso Velkom i Smitklajn Bičem spojili u Glaksosmitklajn, otkrili su da je “tu postojalo mnogo preklapanja” između njihovih istraživanja lijekova.

Takmičenje takođe smanjuje sposobnost naučnika da se oslanjaju na radove svojih kolega. Posljednjih godina, “vrste pronalazaka koji se mogu patentovati su počele obuhvatati […] oruđe za uzlazni dio istraživanja (a ne samo finalne proizvode i procese)” (Marijana Macukato, Preduzetnička država). Štaviše, to znači da se podaci, softver i rezultati ne dijele.

Sve ovo – pogoršano time što se negativni rezultati rijetko objavljuju – vodi do situacije gdje naučnici, pod kapitalizmom, imaju samo jedan vrlo nepotpun pregled države i nauke u svom polju. To spriječava replikaciju i aktivno potkopava dalji napredak.

Akademski konzervatizam

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukePotreba naučnika da opravdavaju upotrebu državnog – i sve više privatnog – ulaganja koje se koristi u njihovim istraživanjima ima još nepovoljnije uticaje na naučni proces.

Naučnicima su potrebna ova oskudna ulaganja da bi finansirali svoje odsjeke, ustanove, istraživačke grupe, čak i svoje vlastito izdržavanje. Ako se nauka na kojoj baziraju svoja istraživanja izmijeni, sve ovo se rizikuje.

Stoga, pod kapitalizmom, naučnici imaju ekonomski interes u odbrani statusa quo i štićenju uspostavljenih ideja. To znači da će se novo, radikalno mišljenje teško prihvatiti. Čak i kada postoji pregršt dokaza protiv starih teorija, nove teorije će teško biti prihvaćene zbog ove usađene pristrasnosti prema akademskom konzervatizmu.

Naročito sumnja u uspostavljene ideje može karijere mladih naučnika izložiti riziku. Možda će imati problema sa objavljivanjem svojih radova – naposlijetku, procese stručne revizije i objavljivanja naučnih radova kontrolišu naučnici koji takođe misle na svoj vlastiti interes. Manje poznati istraživači će se, zbog toga, mučiti da dobiju sredstva. A može se desiti da ih njihova zajednica odbaci i da ne mogu izgraditi mreže koje su im potrebne za napredak u karijeri.

Zato se ideje koje su zrele za “promjenu paradigme” mogu održati mnogo više nego što bi trebalo. Naučni establišment, kojeg stvara kapitalistička umjetna oskudica i takmičenje, nesvjesno nameće ogromne prepreke ka napretku.

Ove prepreke se mogu ukloniti eliminisanjem takmičarske “trke pacova” za oskudnim finansijskim sredstvima, i pružanjem naučnicima i naučnim ustanovama resurse potrebne za istraživanje bazirano na dugoročnom planu.

Nauka je, i uvijek će biti, nedovršena. Čak i one najbolje i najkorisnije ideje su podložne izmjenama u nekom trenutku. Nema ništa sramotno u tome da se čitav život provede istražujući nešto značajno na osnovu ideje koja se kasnije pokaže manjkavom. Samo na taj način nauka može napredovati, kao i naše razumijevanje svijeta.

Ali kratkoročni, takmičarski pritisak kojeg kapitalizam stvara znači da ova vrsta zdravog mentaliteta nije moguća. Umjesto da prihvataju naučne revolucije i nove teorije i znanja koje one donose, laboratorije moraju da brinu da li će postati suvišni zbog promjene paradigmi – bačeni pored puta kao žrtve kapitalističkog “kreativnog uništenja”.

Sa socijalističkim ekonomskim planom, međutim, uključujući dobre investicije i demokratsko uključenje istraživača i naučnika, takvi pogubni pritisci se mogu ukloniti, a nauka napredovati. Resursi i istraživači u nepotrebnim poljima mogli bi preći u nova, pionirska naučna polja. A naučnici bi mogli da sprovode neograničeno istraživanje koje je potrebno da unaprijedimo tehnologiju i naše razumijevanje prirode.

Otuđenje

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeDruštveni odnosi koji upravljaju razmišljanjima naučnika, kakav posao rade i kako, takođe utiču na njihov privatni i poslovni život. Kriza kapitalizma pogotovo utiče na obuku mladih naučnika.

Pošto tržište sve više ulazi u obrazovanje, mladi naučnici se više ne obučavaju za kreativno riješavanje problema. Umjesto toga, moraju biti u stanju da dobro urade testove da bi se univerzitet mogao predstaviti novim kandidatima.

Pored toga, teško je čvrsto stati na ljestvicu (i plaćati sume studentskog duga koje tjeraju suze na oči). Za svakih šest novih nositelja doktorata, ima samo jedna pozicija na fakultetu. Ovo se dešava uprkos konstantnim proklamacijama velikih kompanija da nam “treba više mladih ljudi u nauci”.

Ovi takmičarski pritisci znače da mladi akademici “mnogo rade a premalo su plaćeni za svoj nivo obrazovanja”. Ovo pogotovo utiče na mlade naučnice. Ovo će sigurno otjerati mnoge mlade ljude od nauke, pogotovo s obzirom na to da su visoko plaćeni sektori kao što su finansije održive alternativne karijere za dobro obučene naučnike.

Ova tužna situacija nam, međutim, takođe može dati razloga za nadu. Uprkos svim ovim pritiscima, i uprkos tome što su drugi visoko plaćeni poslovi dostupni, i dalje postoji mnogo ljudi koji su odlučni da ostvare karijeru u nauci, zbog svoje znatiželje, strasti u potrazi za ljudskim znanjem, i nade da to znanje mogu iskoristiti za izgradnju boljeg svijeta.

Naučnici nisu ti koji uzimaju milijarde dolara profita koji stvaraju njihovi pronalasci. Zapravo, kao i svi drugi radnici, naučnici su otuđeni od svog rada, koliko god da u njemu uživaju. Intelektualno vlasništvo nad njihovim istraživanjima, i profitima koji iz njega proizlaze, ne pripadaju samim naučnicima, nego onima koji posjeduju sredstva za proizvodnju: velikim kompanijama, privatnim laboratorijama, naučnim žurnalima, i kapitalističkoj državi.

Ukidanje ovog otuđenja, poboljšanje životnih i radnih uslova, i preobražaj društva da bi stvorili uslove za nauku da napreduje: to je ono što nam je potrebno da bismo odveli čovječanstvo naprijed.

Ko od toga ima koristi?  

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukePod kapitalizmom, beneficije naučnog progresa ne raspodjeljuju se na osnovu društvenih potreba, nego prema zakonima tržišta. Ne profitira čitavo društvo od istraživanja i razvoja. Umjesto toga, kompanije izvlače profit iz naučnih istraživanja zbog zakona o intelektualnom vlasništvu.

Uzmimo na primjer medicinu. Zakon o intelektualnom vlasništvu odobrava privatnim kompanijama pravi monopol nad određenim lijekom za određeni vremenski period. Ovo omogućava kompanijama da naplate koliko god je potrebno da maksimalizuju svoj profit dobiven od prodaje određenog lijeka.

Ovo dovodi do prekomjernih cijena. Godišnja doza Truvade, lijeka koji se koristi za liječenje HIV-a/AIDS-a, košta 60 dolara da se napravi, a prodaje se za 20.000 dolara. Istraživanja su pokazala da, ako se uzima u malim dozama, Truvada potpuno spriječava prenos AIDS-a. Raspodjela ovog lijeka svim rizičnim populacijama, omogućila bi nam da uništimo AIDS u jednoj generaciji.

Ovo je sasvim moguće što se tiče resursa koji su potrebni za proizvodnju ovog lijeka. Činjenica  je da samo cijena koju bira kompanija drži monopol nad Truvadom, sprjiečava da se ovo desi.

Zakoni o intelektualnom vlasništvu izražavaju veliku kontradikciju istraživanja unutar kapitalističkog sistema. S jedne strane, da bi kapitalizam doveo revolucionarne promjene u nauci, kapitalisti moraju biti u stanju da ostvare profit iz njihovih aktivnosti. S druge strane, finansijski podsticaj intelektualnog vlasništva ometa dalji napredak i upotrebu postojećeg naučnog znanja.

Jedini način da se ova kontradikcija ukloni je ukidanje motiva profita i usmjeravanje istraživanja na osnovu demokratskog, racionalnog ekonomskog plana, koja ima za cilj zadovoljenje stvarnih društvenih potreba.

Planska ekonomija

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukePlanske ekonomije, čak i u birokratskom obliku u kojem su postojale kroz istoriju, pružaju nam mnoge primjere, kako se naučno istraživanje -  i njegove koristi – mogu promijeniti na temelju ukidanja motiva za profitom.

Na primjer, zbog ograničenog pristupa antibioticima, doktori u Sovjetskom Savezu su, umjesto toga, liječili bakterijske infekcije pomoću virusa koji se nazivaju bakteriofagi. U posljednje vrijeme, sa rastućom krizom otpornosti na antibiotike, na Zapadu je oživio interes za terapiju bakteriofagima.

Terapija bakteriofagima je obećavajuće riješenje za otpornost na antibiotike, jer “na planeti postoje bilioni i bilioni bakteriofaga i oni su se razvijali tokom milenijuma da bi postali savršeni predatori bakterija”. Ako jedan soj bakterija postane otporan na jednu vrstu bakteriofaga, obično se može naći drugi.

Pored toga, terapija fagima može se razviti brzo i jeftino, posebno u poređenju sa klasičnim antibioticima. Fagi se mogu bukvalno izolovati iz kanalizacija ili rijeka. U nedavnim su slučajevima pronađeni i uspješno primijenjeni lijekovi na bazi faga za bakterije otporne na antibiotike u roku od nekoliko mjeseci.

Kapitalizam, međutim, direktno stoji na putu privatnih kompanija koje razvijaju terapiju fagima. Pošto se prirodni geni ne mogu patentirati, od bakteriofaga se ne može profitirati. Oni se, dakle, istražuju mnogo manje nego što bi trebalo.

Još jedan značajan primjer je rano sovjetsko istraživanje nuklearne fuzije. Sovjetski dizajnirani reaktor Tokamak bio je prvi koji je postigao stabilnu ravnotežu koristeći fuzijsko gorivo. Osim toga, njegova izvedba je bila daleko ispred zapadnog dizajna da su zapadni naučnici i političari vjerovali da su sovjetski rezultati krivotvoreni, sve dok britanskoj delegaciji nije dozvoljeno da sama vrši mjerenja na sovjetskom Tokamaku.

U Francuskoj se trenutno gradi veliki Tokamak. I ovaj se dizajn još uvijek smatra najprihvatljivijim kandidatom za stvaranje velikih fuzijskih energija. Ako se potencijal takve tehnologije može iskoristiti, ona bi osigurala energiju bez emisije ugljenika u ogromnim razmjerama.

Takođe, Kuba danas ima inovativan biotehnološki sektor. To je zahvaljujući masovnim državnim ulaganjima, vođenim potrebama a ne profitom, i planskom ekonomijom u kojoj se kompanije ne takmiče i gdje je nadzor centralizovan. Kao rezultat toga, Kuba je uspjela početi proizvoditi vakcine protiv meningitisa.

Čak i kapitalističke vlade priznaju, u ekstremnim okolnostima, superiornost takvog modela. Ovo ilustruje konzorcijum SEMATEK, kojeg je osnovala američka vlada da podstiče održivu domaću industriju poluprovodnika koja bi mogla da se takmiči sa onom u Japanu. Umjesto da se međusobno trkaju, članovi su dijelili svoje znanje. To im je omogućilo da “izbjegnu dvostruke istraživačke napore”- čime su umanjili izdatke za istraživanje i istovremeno povećali njegovu efikasnost. Međutim, s obzirom na to da kapitalizam negativno djeluje na takvu saradnju, američka vlada je morala da podstakne korporacije da učestvuju u godišnjem podsticaju u iznosu od 100 miliona dolara.

Od 2011. godine kubansko stanovništvo je u mogućnosti da besplatno primi vakcinu protiv raka pluća. To je zato što Kuba ima izvanredan zdravstveni sistem: od primarne njege do visokotehnoloških vakcina – sve je potpuno besplatno dostupno stanovništvu.

Rezultat toga je da je životni vijek Kubanaca jednak onome koji se vidi u Sjedinjenim Američkim Državama – jednoj naprednoj kapitalističkoj zemlji koja troši petnaest puta više na zdravstvo po glavi stanovnika nego Kuba. U stvari, američka vlada troši onoliko novca upravljajući neredom privatnog zdravstvenog sistema (po osobi), koliko Kuba troši na sve troškove koji se tiču zdravstvene zaštite.

Bez motiva profita ili intelektualnog vlasništva kao prepreke, Kuba je bila prva zemlja na svijetu koja je eliminisala prenošenje virusa HIV-a sa majke na dijete, što je Svjetska zdravstvena organizacija smatrala “jednim od najvećih mogućih dostignuća u javnom zdravstvu”.

Sve to u jednoj siromašnoj ostrvskoj državi koja je pola vijeka bila pod brutalnim embargom, kojeg je vodila najmoćnija imperijalistička država na svijetu, koja se nalazi samo 90 kilometara od njene obale.

Vjerovatno bi kapitalističke kompanije mogle razviti slične revolucionarne vakcine. Ali vjerovatno bi to radili neefikasnije. Glavna prepreka je, međutim, što ne proizvode za potrebe. Oni ne djeluju na osnovu javnog dobra, već́ jednostavno radi sopstvenog profita.

Kubanski zdravstveni model sigurno nije savršen. Konkretno, zbog embarga, Kuba nema pristup naprednim medicinskim tehnologijama. Međutim, njeni uspjesi uprkos krajnjem siromaštvu dokazuju potencijal planske ekonomije.

“Stručnjaci” kubansko postignuće da imaju zdravstvo sa rezultatima “zemlje prvog svijeta” i to iz budžeta “zemlje trećeg svijeta”, opisuju kao “paradoks kubanskog zdravstva”. U stvari, to je samo paradoksalno sve dok se ne prizna da je planska, racionalna ekonomija superiornija u odnosu na anarhiju kapitalističkog tržišta.

U očajnim vremenima kapitalisti će to priznati u praksi, što pokazuju i masovne nacionalizacije i planiranja tokom Drugog svjetskog rata. Sada je zadatak da se stvori socijalistički ekonomski plan koji može iskoristiti sve naučne i tehnološke resurse društva u ratu protiv siromaštva, bolesti, gladi i klimatskih promjena.

Potreba za socijalizmom

Zašto kapitalizam spriječava razvoj naukeGorenavedeni primjeri - postignuti uprkos barijerama birokratije, zaostalosti i izolovanosti – daju uvid u ono što bi se danas moglo postići ako bi se ogromni proizvodni potencijal društva na međunarodnom nivou iskoristio na osnovi demokratski planirane svjetske ekonomije. Ovo bi moglo riješiti – ili pružiti osnovu za riješavanje – svih problema o kojima se govori u ovom članku.

Potrošnja na istraživanje mogla bi se masovno povećati. Umjesto da profitiraju rukovodioci i akcionari, desetine milijardi godišnje zarade u sektorima kao što je farmaceutska industrija bi se mogli koristiti za finansiranje pionirske nauke, vrhunske opreme i dugoročnih istraživačkih projekata.

Sa povećanom količinom nauke takođe bi se povećao kvalitet. Uklanjajući motiv profita, društvo bi moglo demokratski da odluči koja su istraživanja najpotrebnija. Bili bismo slobodni da preispitamo kako ocjenjujemo prednosti nauke. A sa korporativnim izdavačkim monopolima pod javnom kontrolom, mogli bismo ukloniti neželjene podsticaje koji podstiču naučnike da žure ili lažiraju svoja istraživanja.

Ukratko, socijalistička ekonomija bi pružila materijalnu osnovu za revoluciju u nauci, gdje bi unapređenje čovjekovog znanja i poboljšanje životnog standarda predstavljali temelj naučne aktivnosti.

Uklanjanjem anarhije konkurencije – između kompanija i između nacija – mogli bismo osigurati da se sva istraživanja, rezultati i resursi u potpunosti dijele, bez ikakvih rasipanja, dupliranja i traćenja.

Intelektualno vlasništvo bi bilo ukinuto. Nauka bi bila prepoznata kao društveni poduhvat. A dobici od svakog otkrića, zasnovani na doprinosima generacija, raspoređivali bi se pravedno na osnovu potreba.

Ono što je najvažnije, socijalističko društvo bi moglo da iskoristi puni ljudski potencijal koji postoji širom svijeta. Pomislite na sve one umove koji nikada nisu u stanju da razmišljaju izvan svakodnevne borbe protiv gladi ili bolesti koje se mogu izliječiti; ljudi koji nisu u mogućnosti da priušte visokokvalitetno obrazovanje ili koji bezuspješno pokušavaju da sastave kraj s krajem.

Kada se velika većina čovječanstva oslobodi i riješi ovih lanaca, ne možemo ni pretpostaviti šta ćemo otkriti.

Tekst je objavljen 23. jula 2019.

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!