Polazeći sa kritičkim mišljenjem o svijetu marksisti vrše analizu objektivne stvarnosti i traže osnovne zakonitosti iste, te putem naučnog metoda dokazuju ono što tvrde i promjenu sprovode u praksi. Cilj marksizma je razumijevanje stvarnosti, te im se bez ikakve osnove prigovara da svijet posmatraju samo iz jedne perspektive, a pogotovo na polju politike - jednopartijski sistem. Imati niz različitih mišljenja o svijetu, a da svako počiva na ideji o njemu, nije isto što i imati znanje o svijetu koje je jedno, tačno i dokazivo. Tako dolazi do opravdavanja religijske opresije i zahtijeva se na tome da ona bude dio javnog, a ne privatnog. Religija kao opresivno sredstvo nužno je vezana za buržoasku državu, pogotovo onu koja je u dubokoj materijalnoj krizi. I to nas opet vraća Marksu koji jasno dokazuje da je religija odraz društva u bijedi kao i bunt protiv te bijede. Nemoć izrabljivanih u borbi protiv izrabljivača rađa želju ka nečem boljem, a sa njom i lažnu nadu. Crkva će isto tako potapšati po leđima vladajuću klasu i uvijek joj savjetovati da bude darežljiva prema masama, ali čuvajući poredak koji je ''prirodno stanje stvari''.

 

EKONOMSKA BAZA

''Savremeno društvo čitavo je izgrađeno na eksploataciji ogromnih masa radničke klase od ništavne manjine stanovništva koja pripada klasama zemljoposjednika i kapitalista. To društvo je robovlasničko jer slobodni radnici radeći cijeli život za kapital imaju pravo samo na tolika sredstva za egzistenciju kolika su neophodna za izdržavanje robova koji proizvode profit, za osiguranje i ovjekovječenje kapitalističkog ropstva.'' - Lenjin

Religija, kao oblik ljudskog mišljenja, dominirala je istorijom ljudskog društva. Njeno razumijevanje postalo je temom brojnih mislilaca, koji nisu uspjeli da to razumijevanje prošire van prostog jednostranog shvatanja religije izdvojeno van društveno ekonomskih odnosa. Moderno kapitalističko društvo koje je podstaklo nauku na razvoj pokušalo je da objasni religiju ali se isto tako zadržalo na površnosti analize, zaključujući da je religija stanje svijesti, greške ljudskog uma i nerazvijenosti nauke. Svaka od ponuđenih analiza vlada pojmovima koje treba detaljnije objasniti, te ju proširiti na taj način što će se naučno shvatanje svijeta, a i sam ateizam postaviti na čvrste noge istorijskog materijalizma, van površnosti današnjeg novoateizma koji u vjernicima vidi masu primitivnih ljudi. Površnost njihova definisanja religije i kako se ona pojavljuje vidi se u tome što u tim definisanjima ne stoji nikakva materijalna baza koja bi objasnila razvijenost određenog perioda ljudskog društvu niti stanje svijesti uzrokovano stepenom razvijenosti proizvodnje. Koji je to period i koje je to stanje svijesti? Koji je to period, ne samo po pitanju istorije (kad – vremenski i gdje – prostorno), nego po pitanju one realne baze koja čovjeku daje mogućnost da promišlja? Koji je to stepen razvijenosti proizvodnih snaga?

Postoji period kada religija ne postoji, daleko prije nauke. Mi možemo tumačiti religiju i ne izaći iz tog začaranog kruga tumačenja – osuđivanja, možemo govoriti o njenom istorijskom razvoju a da ne ponudimo osnove iz kojih se rodila, niti alternativu. Mi možemo čak osuđivati pojedince jer tako misle a da ne promislimo o načinu života određene zajednice na određenom stepenu razvijenosti. Mi čak možemo govoriti o primitivizmu religijske svijesti i ljudi koji tako misle a da ne promislimo ništa o materijalnim uslovima. Idealizam, u formi buržoaskog teoretičara i liberalnog ateiste, će reći da je religija nužno vezana za nizak stepen razvoja tehnologije, ali on izostavlja jednu veoma važnu i očiglednu činjenicu, a to je da religija opstaje u današnjem društvu koje poznaje nauku, i propuštaju da objasne šta omogućuje sam razvoj tehnike. Zašto je to tako? Taj odgovor jedino materijalističko shvatanje čovjeka, svijesti, društva i prirode, koje polazi od onih osnovnih zakonitosti prirodnih i društvenih odnosa, može dati marksizam. Dakle, da bi nešto shvatili u njegovoj potpunosti moramo se pozabaviti osnovama, onim uslovima koji rađaju mogućnost svemu ostalom.

Dakle šta je to što čovjeku omogućuje da misli, da se bavi promišljanjem svijeta, da se bavi filozofijom, naukom, umjetnosti, da u određenoj mjeri stvara nešto što nije nužno potrebno za njegov goli opstanak? Koja je to sila koja ga oblikuje na određen način i koju sam oblikuje djelujući u njoj, pa ponovo biva oblikovan? Da bi se mogao baviti svim ovim stvarima čovjek mora da konstantno organizuje i osigurava vlastitu egzistenciju. On mora da zadovolji one osnovne potrebe koje mu daju mogućnost da se razvija. On mora da se hrani, da ima sklonište, da zadovoljava svoje biološke potrebe, te da stupa u nužne odnose sa drugima, pošto je i sam društveno biće i kao pojedinac nije u mogućnosti da nezavisno od drugih opstaje, te da na osnovu tog odnosa stvara nadgradnju svog materijalnog života. Dakle osnov čovjekovog cjelokupnog razvoja jeste organizovanost njegova ekonomskog života. Njegova egzistencija, njegovo oblikovanje svijesti i način odnosa jeste oblikovan uređenjem ekonomskog života. Taj ekonomski odnos jeste određen stepenom razvijenosti proizvodnih sredstava, tj onim načinom na koji čovjek stvara sredstva za život, sredstva kojima će vršiti proizvodnju, kao i onim vrijednostima koje pronalazi u prirodi, tj svim onim resursima koji će postati predmetom rada. Način na koji se vrši proizvodnja unutar zajednice, dakle stanje sredstava za proizvodnju, uslovljava i samu podjelu rada, a na taj način i kako se vrši raspodjela društvene vrijednosti. Što je razvijenost sredstava za proizvodnju niža ljudi će više vremena trošiti na proizvodnju, te neće biti u stanju da upravljaju zajednicom, a što je razvijenost sredstava za proizvodnju veća, što čovjek sve manje vremena troši na proizvodnju više će imati i vremena u upravljanju zajednicom. Na taj način klasno društvo sputava čovjekova ostvarenja i na čelo zajednice postavlja one slojeve koji ne moraju da rade. Osiguranje njihove vlasti postaje zadatkom države kao represivnog aparata vladajuće klase, a sa njom i politička, formalno-pravna, etička, filozofska sfera koja, kao oblik društvene svijesti, podjednako utiče jedna na drugu, međusobno su povezane i isprepletane. Na oblikovanje filozofskih shvatanja utiču i nauka i religija, i obrnuto. To je dijalektički odnos baze i nadgradnje. Svaka kontradikcija unutar zajednice gura na razmišljanje i bunt, a razvoj proizvodnih sredstava daje i mogućnost za potpunu promjenu društva.

S tim, nizak stepen proizvodnje uslovljava i nizak stepen razumijevanja svijeta, a razvojem rada razvija se i čovjek i njegov način shvatanja svijeta, kao i potreba da se taj svijet objasni i protumači. Religija je taj prvobitni oblik ljudske svijesti. Religija je bila jedan pokušaj čovjeka da shvati pojave svijeta uviđajući njihovu uzročno-posljedičnu vezu. Zarobljen u neizjesnosti, u bijedi i strahu, religija čovjeku nudi odgovor i utjehu. Ona je odraz njegove društvene bijede isto koliko i bunt protiv same bijede. Ona se pojavljuje tek onda kada čovjek izlazi iz životinjskog svijeta, kada u određenoj mjeri postaje svjestan sebe, kada počinje da pojmovno misli. Čovjek pronalazi nove i efikasnije načine preživljavanja. Ta nužda stvara komunikaciju između ljudi, jezik, pismo i planiranje organizovanja materijalnog života itd. Ona je dakle proizvod kompleksnosti ljudske komunikacije i proizvodnje, prvi vapaj za razumijevanjem, ali razumijevanjem koje je uslovljeno datim stanjem. Kako bi Engels rekao: ''Svaka je religija samo fantastičan odraz u ljudskim glavama onim spoljnih sila koje vladaju nad njihovim svakodnevnim životom, odraz u kome zemaljske sile dobijaju oblik nadzemaljskih sila''. I tako će i biti. Moć prirodnih sila odražava se u ranim oblicima religije, u totemizmu, magijskim božanstvima, kao i mnogobožačkim religijama koje će prikazivati kako odnos čovjeka i prirode, tako i društveni odnos.

Moć društvenih sila, razvojem klasnog društva i sve većim jazom između potlačenih i tlačitelja postepeno će mijenajti religiju koja će prikazivati sada nemoć ugnjetenih klasa u borbi protiv vladajućih. Prvobitni oblici proizvodnje još u periodu divljaštva, a koje traje hiljadama godina imat će takvu religijsku svijest koja će stvarnost tumačiti tako što će onim realnim stvarima koje se nalaze oko čovjeka pridavati božanske karakteristike. Nerazvijenost takve zajednice stvaraće i nužnost da se čovjek klanja pred njom, da stvara rituale i ceremonije koje će mu dati ideju o sigurnosti. Prinošenje žrtava božanstvima osigurat će plodnu godinu, zaštitu od nevremena itd. Razvojem stočarstva i poljoprivrede, a sa tim pojave i viška vrijednosti, i shvatanje svijeta mijenjat će oblik. Tu postoji jedna misao o povezanosti božanskog i čovječnog. Oni slojevi koji se uzdižu van društva postaju božanstvima, božanskim izdancima, i kakvi su odnosi unutar takve zajednice takvi će biti i odnosi na nebu. To se može pronaći i u Engelsovom djelu Porijeklo porodice, privatne svojine i države, kada su se grčki rodovi počeli udruživati u fratrije, pa su se rodovski bogovi prenosili i pretvarali u bogove plemena, a neki od njih su dobili i najviši značaj popuz Zevsa. Prelaskom iz rodovske zajednice u klasnu, misao o bogovima leži u njihovoj povezanosti sa ljudima, a prije svega sa kraljevima i herojima, za koje se govorilo da potiču od samih bogova. Odnosi kakvi su bili na zemlji bili su i na ''nebu'', pa su i božanstva dobijala ljudske osobine, načine odijevanja itd. Mit je davao sliku društvenog uređenja, a božanstva sliku vladajuće klase. Upravo tek onda kada ljudska zajednica postaje šira, kada klasne kontradikcije postaju jače, kada vladajuće klase postaju udaljenije od potlačenih, raspada se prvobitni oblik religije i ona ulazi u sferu daleko apstraktnih pojmova.

Kompleksnost klasne zajednice, potreba za proširenjem teritorija, sudari različitih kultura, običaja i načina života dovode i do preokreta u religiji. To možemo da vidimo padom Atinske države, pada antičkog robovlasništva u periodu novoplatonizma kada se rađa hrišćanska religija, kada se pojavljuje trojedan bog koji kao beskonačni um vlada, a posredstvom duha dolazi do čovjeka i sprovodi svoju volju. Bog na nebu, car na zemlji, bogu božije, caru carevo, to će biti misao srednjeg vijeka, feudalizma. Crkva će postati stub duhovne opresije i ona će ono kritičko mišljenje, ono filozofsko pretvoriti u svoju sluškinju koja će opravdavati crkvenu dogmu. Ona će pokušati izjednačiti klasno podjeljene ljude u nekom drugom životu. Čovjekov strah, ali ne prost strah čovjeka kome je život ugrožen u datom trenutku, nego strah od neizvjesnosti egzistencije nužno će ga bacati u blato utjehe koju će religija ponuditi. Lenjin će objasniti da korijeni religije u klasnom društvu leže upravo u nemoći izrabljenih klasa u borbi protiv izrabljivača, koji rađa vjeru u zagrobni život. To ćemo i čuti kod brojnih ljudi danas kada kažu da i bogat i siromašan na kraju završe u istoj rupi i da su pred bogom jednaki.

Dakle, korijen religije jeste nizak stepen razvijenosti ujedno koliko i bijeda razvijenog društva. I kroz istoriju mi vidimo niz različitih religijskih shvatanja, niz različitih oblika religije. Ali danas se završava samo na uviđanju tih promjena. Kako se mijenjaju materijalne okolnosti mijenja se i shvatanje svijeta, kako se mijenjaju društveni odnosi, mijenja se i shvatanje cjelokupne nadgradnje i obrnuto. Religija postaje dio kulture, ona se prenosi i preslikava na svakog budućeg pojedinca. Ona je prosto jezik jedne epohe. Vladajuća klasa na određenom stepenu proizvodnje, kako bi zadovoljila vlastite potrebe, kako bi nastavila da uživa u svom raskošu, kako bi zadržala svoj poredak, svoju moć i uticaj, oblikuje i samo shvatanje svijeta prema materijalnim mogućnostima te epohe, i sama time biva oblikovana. Vladajuće misli jesu proizvod vladajuće klase jedne epohe i načinom života te zajednice, ona ima snagu da te misli proširi, a svojim uticajem, životom i kontrolom ona ih pretvara u proste, podrazumjevajuće norme, tradiciju i zakone koji se smatraju ''normalnim'', jedinim mogućim. koji se poštuju i ne dovode u pitanje, a svako kršenje tih normi, svako odstupanje od njih predstavlja krivovjerje. Ali to nije proizvod nečije zle namjere, to je čist proizvod odnosa jedne epohe. Svakim razvojem, a prije svega razvojem proizvodnih snaga, a taj razvoj je nužan jer čovjek teži napretku, olakšanju proizvodnje neposrednog života, nove proizvodne snage rastu a sa njima i novi društveni odnosi zahtijevaju da stupe na snagu, zahtijevaju napredak, jer staro više nije sposobno da vodi, i upravo oni stari pokušavaju gurati nazad i održavati nepromijenjeno stanje, te društvene norme, cjelokupna ideologija se dovodi u pitanje.

Razvoj proizvodnje i stupanje manufakture na pozornicu istorije, razvojem mašina i industrije, nužno će pogurati društvenu svijest na put nauke, a buržoaska revolucija će se pozdraviti sa feudalnim sistemom i religijskom prisilom koja je do tada vladala i držala feudalne odnose na snazi, opravdavala ih kao bogomdane odnose. Razvija se nauka, razvija se francuski materijalizam, razvija se prosvetiteljstvo. Iako će udariti šamar religijskom shvatanju svijeta, ono neće dati adekvatne odgovore o korijenu religije, ono neće ući u srž društvenih osnova. Taj put će prokrčiti filozofija istorijskog materijalizma koju će razvijati Marks i Engels. Pored toga, cjelokupni progres je stao kada je kapitalizam došao do svog vrhunca, kada više ne može gurati društvo naprijed, a svaki napredak u proizvodnji gura ka eliminaciji dugog radnog vremena. Njemu je nauka bila potrebna za brži razvoj proizvodnje, za stvaranje novih tržišta kroz zadovoljenje ljudskih potreba, a danas svaki razvoj proizvodnih snaga, svaki rast u stepenu razvijenosti proizvodnje gura kapitalizam ka njegovoj propasti. Kapitalistički sistem, čije posljedice vidimo u bijedu i ekonomskoj krizi, ne može više gurati društvo naprijed. Mase se nalaze u krizi koja gura na razmišljanje, mase traže alternativu. S tim, buržoazija treba religijski aparat, ona ga usko veže uz državu, religijske institucije predstavljaju duhovno ugnjetavanje masa isto kao što kapitalizam predstavlja njihovo društveno, ekonomsko ugnjetavanje. Kroz lažnu nadu, a pored toga i širenje religijskih, nacionalističkih, rasističkih,mizoginih misli, vladajuća klasa pacifizuje mase, guši klasnu borbu i stvara podjele kako bi krivicu za ekonomsku krizu prenijela na same mase. Iskustvo takve propagande imamo iz prošlog rata.

Moderno kapitalističko društvo na svom vrhuncu, na svom zadnjem stadiju – imperijalizmu uvelo je društvo u krizu bez kraja, krizu koja kruži. Sukobi buržoazija različitih zemalja, sukobi slojeva buržoazije, političke igre i prevare, ekonomske krize, zagađenje zarad novih profitabilnih grana industrije itd. dovode do preispitivanja cjelokupnog društva. Pojavljuju se kritičari društva, ''probuđeni'' ljudi koji govore protiv ''sistema'', protiv ''sistemske'', ''režimske'' politike, koji ukazuju na prevare, laži, podmetanja i sl. Ali njihov pristup nije naučni, nego posmatrački, oni ne polaze od osnova, oni ne traže materijalne uzroke. To su teoretičari zavjera, razni liberalni reformisti, borci za društveni pravdu, new age pokreti, life coach itd. Oni polaze od ideja o tome kakvo je društvo i kakvo ono treba da bude. Klasična religija se zamjenjuje spiritualizmom, karmičkim procesima, astrologijom itd. Natprirodno zamjenjuje natprirordno. To je opet prosti odraz društvenih odnosa, idealistički jauk na krizu i želja za riješenjem. Materijalna bijeda koju kapitalizam stvara otvara sve frontove raznim uvjerenjima kao i metodama eksploatacije, ali isto tako kapitalizam sve te misli smatra legitimnima i svaku diskusiju završava čistim relativizmom - ''Svi smo mi u pravu”.

Još daleke 1910. pojavljivat će se naučnici koji će se baviti analizom raznih religija, njihovim istorijatom, ali koji neće stupiti na liniju njihovog materijalističkog, istorijskog shvatanja. Oni će više govoriti o tome kako religiju treba mijenjati novim shvatanjima, nadopunjavati. Kako je treba obnoviti. Sa takvim shvatanjem susrećemo se i danas, pogotovo među krugovima filozofa na liniji idealizma. Problem društva jeste problem udaljavanja od Boga, reći će oni. Taj sloj intelektualaca je veoma opasan i može gurnuti na pogrešnu stazu, u idealizam. Lenjin će dati jedan primjer toga u svom spisu ''O značenju borbenog materijalizma''. On kaže: ''Poznati njemački naučnik Arhur Drews, opovrgavajući u svojoj knjizi ''Mit o Kristu'' religiozne predrasude i priče, dokazujući da nikakvog Krista nije bilo, izjašnjava se na kraju knjige za religiju, samo obnovljenu, očišćenu, rafiniranu, sposobnu da se suprostavi ''naturalističkoj bujici koja svakog dana jača sve više i više''. To je reakcionar neprikriven, svjestan, koji otvoreno pomaže izrabljivačima da zamijene stare i trule religiozne predrasude novim predrasudama, još gadnijim i još podlijim.''

Tu ključnu ulogu igra onaj moment kroz koji smo prošli tokom odrastanja – sila autoriteta. Na taj način religijske dogme se šire. Na taj način mišljenje autoriteta koji nas uči ne dovodi se u pitanje. Takav proces učenja ne može biti efikasan u svrhu saznanja istine, ali to je proces na kom se insistira i koji je aktivan u kapitalističkom društvu. Uloga koju religija ima u današnjem društvu, njena povezanost sa državom, njena ''sloboda'' o kojoj se toliko govori, a pogotovo o ''zabrani'' te ''slobode'' putem komunizma, jeste uloga određenog batinaša koji u jednoj ruci drži palicu duhovnog ugnjetavanja, a u drugoj ekonomskog. Lenjin kaže: ''Ali zato nam postaje jasnije da takozvana ''savremena demokratija'' nije ništa drugo do sloboda da se propovijeda ono što je buržoaziji korisno da se propovijeda, a njoj je korisno da se propovijedaju najreakcionarnije ideje, religija, mračnjaštvo, odbrana eksploatatora i sl.'' A možemo li govoriti o slobodi, a da ne poznajemo put naučnog, kritičkog, istinskog saznanja?

Dakle ono što vidimo, što možemo jasno zaključiti, jeste to da čovjekova svijest nije nikakva nepokretna svijest. Ona se mijenja kako se mijenjaju materijalne okolnosti, ona se mijenja sa društvenim kretanjem, ona zavisi od tog kretanja. Mi ne možemo optužiti mase jer misle na određen način bez da razumijemo šta ih uslovljava da tako misle, niti možemo na taj način ponuditi alternativu. Napad na duhovno shvatanje masa, napad na pogrešnost njihova mišljenja, bez da objašnjavamo šta im uslovljava takvo mišljenje, bez da ukazujemo na bijedu materijalnog života koja im daje lažnu utjehu u religiji, može završiti krivo i pogubno, može nas odgurnuti od masa. Za razliku od liberalnih ateista mi ne napadamo vjernike zbog njihova mišljenja, niti smatramo da čista propovijed ateizma i nauke može promijeniti njihova izgrađenja mišljenja. Iako je ukazivanje na pogrešnost religijskog mišljenja jedan način borbe, svakako efikasan, on je jednostran. Religija neće odumrijeti tako što će široke radničke mase odjednom shvatiti da ''pogrešno'' misle, nego tek onda kada se eliminiše sistem koji stvara bijedu i prodaje lažnu utjehu masama kako bi ih pacifizirao i nastavio sa eksploatacijom koja će tu vrstu pogleda na svijet nužno reprodukovati. Mi moramo ukazivati na krizu koje klasno društvo, odnosno kapitalizam stvara. Moramo ukazivati na misao vladajuće klase, ono daleko idealističko i religijsko koje pokušava tu krizu objasniti, opravdati ili skrenuti pažnju s nje. Naš fokus mora biti borba protiv trenutne društvene baze, protiv ekonomskog odnosa, tj. kapitalizma. Tek tada, fokusom na izgradnju društva po mjeri radničke većine, razvojem kritičkog mišljenja i naučnog odgovora, dakle razvojem naučnog socijalizma, mi možemo govoriti o odumiranju religije.

OPIJUM ZA MASE

''Religijska je bijeda djelimično izraz stvarne bijede, a djelimično protest protiv stvarne bijede. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, duša svijeta bez srca, kao što je i duh doba bez duha. Ona je opijum naroda.'' – Karl Marks

Početkom devedesetih godina kada kriza udara na život masa, kada birokratski aparat pravi svoj kontrarevolucionarni put i vraća društvo na staze kapitalizma, kada postepeno raste tajkunska elita i kada počinje privatizacija, dolazi do pojačanog religijskog uticaja na mase, do otvorenog povezivanja vjerskih zajednica sa nacionalističkim, tajkunskim strankama. U periodu rata ove religijske zajednice rade na tome da se rat nastavi, govore o slobodi svojih naroda, protiv tekovina radničke revolucije i nadu o boljem životu polažu u Boga. Rehabilitacija religijske dogme ulazi u sve pore društva, a sve one nazadne, reakcionarne snage jačaju. Kako vladajuća klasa raste kroz svoj nacionalistički uticaj, kako raste kriza i sukob, odgovornost za probleme koji su zahvatili radničku klasu prebačena je na različite nacionalnosti. Ova bijeda i očaj postao je plodnim tlom crkve. Srpska pravoslavna crkva stoji zajedno sa zločinačkim elementima i daje podršku samom ratu. Dvije decenija religijske propagande ostavit će traga na svijest masa, a koje jasno vidimo danas. Patrijarh Irinej je 2017. godine dao izjavu o tome kako je presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću ''djelo đavola'', pa na taj način možemo i shvatiti kakvu ideološku poziciju crkva drži, odnosno kakav mit o ''nacionalnom jedinstvu'' ona hrani. Njihova politika, njihov govor i manipulacija masama, jeste prosta obmana, oblik propagande vladajuće klase, koja opravdava rasprodaju radničke imovine i privatizaciju, kao i brojne zločine i sukobe koji su se desili, a nisu bili niti volja niti djelo cjelokupnog naroda. I kroz cjelokupni period nakon rata, uloga vjerskih zajednica jeste bila da pacifizuje mase glede klasnog sukoba, širenje nacionalističke propagande i lažne nade o zagrobnom životu. Isto tako SPC je održala parastos i odala počast zločincu i saradniku sa nacistima iz Drugog svjetskog rata, Dragoljubu Mihailoviću i četničkim odredima u Višegradu, koji su ostali poznati po počinjenom zločinu.

I kako je društvena imovina uništena, crkvena imovina raste u zlatu, raskoši, infrastrukturi i voznim parkovima. Državni aparat je taj koji direktno iz budžeta finansira obnovu hramova i izgradnju novih, kao i prihode crkvenih službenika. Srbija direktno izdvaja ogromne svote za obnavljanje hramova SPC-a. Dokaz tome jeste 2018. godina kada je SPC-u dato više od 2.3 miliona evra. Pored toga, krajem 2018. iz budžetskih sredstava uplaćeno je oko milion evra zbog ''teške situacije''. Iako crkva ima svoju imovinu, nije dužna da plaća porez, ta ''donatorska'' volja sada je jasno vidljiva, kao i političko jedinstvo SPC-a i srpske buržoazije. Iako država na taj način krši vlastiti ustav član 11, ona i pored toga nalazi i one druge načine, donatorske, investitorske kojima će nastaviti materijalno održavanje crkvenog aparata.
Manastir Ostrog je u 2014. godini zaradio 2.4 miliona evra. Iako propovijedaju o skromnosti, asketskom načinu života, minimalizmu i duhovnom bogatstvu, sveštenstvo se ne ustručava da pokaže svu svoju raskoš i bogatstvo, počev od zlatnih lustera, vjerskih simbola, pa do voznih parkova, ali ona ne staje tu. Crkva ide dalje, isto kao što to idu i sami kapitalisti i državni aparat. Ona se i sama uzdiže iznad društva, ona ima ekonomsku moć da zaštiti svoju vladavinu, kao i da druge podredi sebi. Nedavno smo svjedočili slučaju pedofilije velikog američkog tajkuna Džefrija Epstajna, što nije jedini slučaj da tajkuni oko sebe stvaraju krugove inspirisane seksualnim zlostavljanjem, trgovinom ljudima i sl. To samo dokazuje koliko je kapital u stanju da pojedinca uzdigne kao siledžiju nad društvom. Ali ovakvi slučajevi, ne samo u redovima tajkuna, nego u redovima crkve, postoje i kod nas. SPC je nekoliko puta optužena za ovakvu vrstu zločina, i to ne samo u poznatom slučaju Kačavenda, nego i kod ostalih čelnika SPC. Vladika Pahomije je optužen za seksualno zlostavljanje četiri maloljetnika u periodu od 1999 do 2002, kao i vladika Filaret kojem se na teret stavlja i ratna propaganda, a 90-ih imao je i punu podršku Vojislava Šešelja koji ga je materijalno pomagao. Veliki crkveni sud Srpske pravoslavne crkve se nije pozabavio ovim zločinima, ali je sveti arhijerejski sabor SPC-a raspravljao o penzionisanju ovih pojedinaca, što znači da će svoj život provesti u raskoši i zločinima umjesto u dostojnoj kazni. Rezultat ovih zločina jesu niz samoubistava maloljetne djece koju su sveštenici podvodili, zlostavljali, silovali, a koja su mahom bila iz radničkih porodica, siromašnih slojeva, djeca razvedenih roditelja itd. Neka sada slobodno konzervativci na sav glas vrište: ''Ali to nije prava religija! To nisu pravi vjernici!''. Mi ćemo im pokazati materijalne dokaze i uvijek spremno odgovoriti da su materijalne okolnosti, materijalne nužnosti uvijek jače od bilo koje vrste apstraktnog idealističkog shvatanja morala, te da ta maska čednosti koju idealizam daje ostaje i dalje samo maska iza kog se krije klasna vladavina i moć stvorena klasnom podjelom društva.

Isto tako u zadnjih nekoliko godina možemo da vidimo rast broja religijskih objekata, pogotovo tamo gdje su nekada bili parkovi. Jedinstvo crkvenog i državnog aparata vidimo i u tome što je religijska dogma puštena kao propagandno sredstvo među masama, a sa tim i kao dodatno represivno sredstvo koje koristi vladajuća klasa. U policiji, u vojsci, privatnim plaćeničkim batinašima koji bivaju regrutovani iz srednjih slojeva, slojeva lumpenproleterijata (besposličari, huligani, sitni kriminalci itd.), kao i onih pojedinaca koji dolaze iz slojeva radničke klase i staju direktno u suprotnosti sa njom i njenim interesima, svjesno ili nesvjesno. Na taj način stvara se osjećaj moći, veličine, snage koja štiti ''pravoslavlje'', ''srpstvo'', ''tradiciju i njene vrijednosti'', ''teritoriju jednog naroda'' i sl, dok u stvarnosti pod svim tim parolama i odbranama leži najreakcionarniji element buržoaskog društva koji će u momentima krize kada ljudi izađu na ulice da okrenu pendrek protiv istih tih masa, a na to će crkva da odgovori ''božijom voljom'', da iskaže svoju podršku vladajućim slojevima i o važnosti zaštite nacionalnih interesa i jedinstva nacije, tim frazama koje u stvarnosti znače zaštitu buržoaskog tržišta i kapitalističkog načina proizvodnje od nailazećeg talasa masa koje se bune protiv bijede koju ovaj sistem stvara. Pohvale policiji na radu, to je ono što dolazi od religijskog aparata. Pohvale ratnim zločincima u buržoaskim sukobima, to je ono što dolazi od religijskog aparata. Pa ne treba čuditi što je patrijarh Irinej odlikovao specijalne SAJ jedinice 2018. u Batajnici i što je crkva ta koja stalno zahtijeva na očuvanju mira i jedinstva među srpskim narodom. A može li biti mira i jedinstva između izrabljivača i izrabljivanog? Nikako. Taj mir jeste buržoaski mir. Taj mir znači prisilno utišavanje glasa radničke klase, on označava tišinu kada treba govoriti o krizi i kada je nužno govoriti o izrabljivačkom sistemu i svim onim stavovima koje taj sistem donosi, a taj mir bit će obezbijeđen svim potrebnim mjerama, a koje smo iskusili u Banjoj Luci decembra 2018. godine.

Pokret ''Pravda za Davida'' je nastao kao reakcija na ubistvo studenta Davida Dragičevića i zataškavanja dokaza koji su nepobitno ukazivali na zločince koji se nalaze u institucijama i na visokim državnim pozicijama, počev od ministarstva unutrašnjih poslova. Pokret je dobio mnogobrojnu podršku širom jugoslovenskog prostora i na taj način probio nacionalističku barijeru u Bosni i Hercegovini. Odgovor vlasti RS bio je usmjeren ka gušenju pokreta, ali na taj način samo su sve više i češće iskakale kontradikcije i laži koje je sistem bacao. Masovnost grupe uvela je vladajuću klasu u paniku, pa je i bilo očekivano da će buržoazija izvući ono omiljeno sredstvo represije, policiju. Nakon zabrane okupljanja na trgu i nasilnog sklanjanja mase sa trga, a u čijem je procesu dosta ljudi bilo i povređeno, uhapšeno i isprebijano u stanici, mase su se povukle tamo gdje su se osjećale sigurnijim, u onaj dio koje klasno društvo nudi kao utjehu i slamku spasa, ispred crkve. To nije zaustavilo policiju koja je danima kružila okolo i ulazila u dvorište opominjući, niti je zaustavilo provokatore da namjerno gase rasvjetu, u noćnim zimskim satima, dokle god su se tu okupljali ljudi.

Ono što se i moglo očekivati, a što je rezultat svijesti o ulozi religije u klasnom društvu, jeste bilo okretanje crkvenog aparata protiv masa. To nisu bila samo zaključana vrata crkve, nego i dopis kojeg je Srpska pravoslavna crkva uputila MUP-u u kom zahtjeva da policija osigura rad crkve. Crkvi je, naime, zasmetalo ''neprimjereno ponašanje grupe'' koja je, citiram: ''...podizala ruke sa skupljenom pesnicom i tako ometala sam poredak bogosluženja.'' Isto tako su napisali da su od prvog dana pokušali stupiti u kontakt sa grupom i upoznati ih sa pravilima, ali to nisu uspjeli, te da je grupa proizvela materijalnu štetu dvorištu. Naime, ispred crkve se nalazilo nekoliko stotina ljudi koji su mirno stajali i sa kojima se moglo ući u diskusiju, što crkva nije napravila, nego se potrudila da stavi ključ u bravu, a pored toga ljudi su vodili računa o tome da čak ni svijeće koje gore ne kaplju po dvorištu. Nakon toga ljudi su prešli na klupe nedaleko od crkve, a policija je stajala na svakom ulazu u dvorište crkve. Iz ovog iskustva, a koje je počelo uklanjanjem simbola Davidova ubistva sa Trga, vidimo sasvim jasnu ulogu policijskog i religijskog aparata, fizičkog i duhovnog ugnjetavanja. Svi oni stavovi koji su nekada vladali ljudskim umom o tome kako policija štiti mase, o tome kako je njena uloga da čuva red i mir kao nekakve pozitivne stvari (a njena uloga i jeste da čuva red i mir, buržoaski red i da garantuje mir kako ne bi došlo do klasnog sukoba), o tome kako religija uči visokim etičkim vrijednostima – u jednom danu pali su u vodu. Lenjinovo kolosalno djelo ''Država i revolucija'' nije zastarilo ni sekunde. Crkva je uvijek bila spremna da dočeka mase onog momenta kada je to po nju, njen interes i njenu propagandu bilo povoljno. Ali onog momenta kada mase odstupaju od vlasti, kada se suprostavljaju buržoaskom ugnjetavanju i kada teže istini, crkva se okreće protiv masa jer tada shvata da njen uticaj slabi, da ona gubi ideološku snagu i onaj materijalni oslonac, bijedu.Zato religiji i odgovara klasna struktura društva, jer putem nje može da širi svoj uticaj, da se hrani bijedom i da od nje profitira, a sve one kontradikcije koje klasno društvo stvara religija opravdava metafizičkim kategorijama poput sudbine, boga, đavola itd.

ODNOS RADNIČKE DRŽAVE, PARTIJE I MARKSISTA PREMA RELIGIJI

''Onoga tko cijeli život radi i kuburi religija uči smjernosti i trpljenju u zemaljskom životu, tješeći ga nadom u nagradu na nebesima. A one koji žive od tuđeg rada, religija uči dobrotvornosti u zemaljskom životu, pružajući im vrlo jeftino opravdanje za čitavu njihovu eksploatatorsku egzistenciju i prodavajući po povoljnoj cijeni ulaznice za nebesko blaženstvo.'' - Lenjin

Polazeći sa kritičkim mišljenjem o svijetu marksisti vrše analizu objektivne stvarnosti i traže osnovne zakonitosti iste, te putem naučnog metoda dokazuju ono što tvrde i promjenu sprovode u praksi. Cilj marksizma je razumijevanje stvarnosti, te im se bez ikakve osnove prigovara da svijet posmatraju samo iz jedne perspektive, a pogotovo na polju politike - jednopartijski sistem. Imati niz različitih mišljenja o svijetu, a da svako počiva na ideji o njemu, nije isto što i imati znanje o svijetu koje je jedno, tačno i dokazivo. Tako dolazi do opravdavanja religijske opresije i zahtijeva se na tome da ona bude dio javnog, a ne privatnog. Religija kao opresivno sredstvo nužno je vezana za buržoasku državu, pogotovo onu koja je u dubokoj materijalnoj krizi. I to nas opet vraća Marksu koji jasno dokazuje da je religija odraz društva u bijedi kao i bunt protiv te bijede. Nemoć izrabljivanih u borbi protiv izrabljivača rađa želju ka nečem boljem, a sa njom i lažnu nadu. Crkva će isto tako potapšati po leđima vladajuću klasu i uvijek joj savjetovati da bude darežljiva prema masama, ali čuvajući poredak koji je ''prirodno stanje stvari''.

Marksisti, iako ateisti, razlikuju se od liberalnih ateista po tome što oni ne ismijavaju čovjeka koji vjeruje, što oni ne odbacuju od sebe mase ugnjetenih ljudi koji su vjernici, što ne sklapaju saveze sa ateistima buržujima zbog njihova ateizma i što ne propovijedaju ateizam radi ateizma. Lenjinovim riječima: ''Mi ćemo uvijek propagirati naučni pogled na svijet, mi moramo da se borimo protiv nedosljednosti bilo kojih kršćana, ali to nikako ne znači da religiozno pitanje treba stavljati na prvo mjesto, koje mu nipošto ne pripada, i da bi trebalo dopustiti cjepkanje snaga stvarno revolucionarne, ekonomske i političke borbe radi trećerazrednih mišljenja ili tlapljenja, koja brzo gube svako političko značenje i koja sam tok ekonomskog razvitka brzo baca u ropotarnicu.'' Marksisti, kao materijalisti, razumiju uslove pod kojima se stvara religija - materijalna bijeda = klasno društvo, i da fokus borbe treba da bude na ukidanju klasa i klasne podjele, a sa njom će nužno da odumre i religija. Marksisti ne vide progresivnost u borbi protiv religije ako je ta borba odvojena od klasne borbe. Nužno je pozabaviti se društvenom bazom i krizom te baze, a ne simptomima koje ona stvara.

Marksisti stupaju među radne mase i uvijek govore o tome šta stvara materijalnu bijedu, ali isto tako i iz radnih masa regrutuje ljude koji će povesti mase i obrazovati ih, a prije toga i sami biti obrazovani teorijom naučnog socijalizma. Partija predstavlja srž organizovane političke borbe i tu religija ne može da bude privatnom stvari. Partija ne smije u svoje redove primati kojekakve religijske dogme. Program radničke partije je izgrađen na naučnom, materijalističkom shvatanju svijeta. Graditi partiju znači graditi i materijalističko shvatanje istorije i svijeta, a taj proces jeste proces obrazovanja članstva filozofijom marksizma, naučnom analizom današnjice, proučavanjem literature naučnog socijalizma koja je i sama oružje revolucionarne borbe.

Religija, kao oblik mišljenja o svijetu sa nizom različitih formi i sadržaja, ni na koji način ne smije biti povezana sa državom i javnim životom. Religijske zajednice ne smiju biti vezane sa državnom vlasti. Svako ima pravo da iskazuje svoje mišljenje, ali takvo mišljenje nema nikakve funkcije unutar zajednice niti se od njega mogu prizvati povlastice, kao ni diskriminacija u obliku pravnih razlika na osnovu religijskog uvjerenja. Isto tako u službenim dokumentima ne smije da stoji vjeroispovijest građana, jer bilo bi apsurdno registrovati svaki pojedinačan stav o svijetu i arhivirati ga u posebne grupe. Mišljenje je u potpunosti privatno. Isto tako religijske institucije ne primaju nikakve novčane naknade ili pomoć od države, takve institucije moraju postati nezavisne, potpuno slobodni savezi istomišljenika koji mogu biti finansirani donacijama svojih vjernika, po njihovoj volji. Radnička država, kroz osiguranje materijalne egzistencija, isto tako mora masama da osigura i kvalitetno obrazovanje bez vjeronauke. Religijska dogma je danas prisutna na univerzitetima društvenih nauka, a metafizika jača podjednako koliko i materijalna bijeda. Religiji nije mjesto u naučnim institucijama kao što je univerzitet. Mase moraju dobiti potpun pristup naučnim istraživanjima, a fokus razumijevanja svijeta mora biti od samih osnovnih zakonitosti prirode i društva.

Put ka besklasnom društvu protkan je klasnom borbom i sve one predrasude koje kapitalizam stvara moraju biti strogo analizirane i materijalistički objašnjene. Riješavanje kontradikcija kapitalističkog društva moguće je jedino radničkom revolucijom, te na taj način kroz socijalizaciju sredstava za proizvodnju ulagati u razvijanje proizvodnje i svih onih struktura unutar zajednice koje će eliminisati kućni rad, te sve one aspekte života koji stoje kao opterećenje i dodatna obaveza. Kroz izgradnju javnih restorana, igrališta, odmarališta, perionica, vrtića itd. To su bili zadaci radničkih država koji su djelimično i bili ostvareni, ali to su svakako zadaci buduće izgradnje socijalističkog društva. Tek onda kada je ekonomski život masa osiguran i kada su one oslobođene dugog radnog vremena te se mogu uključiti u rukovodstvo zajednicom, tek tada dolazi do slobode čovjeka od lanaca bijede, a sa tim i religije. Religija nikada neće biti na ovim pozicijama niti će im iskazati podršku upravo zbog toga što se na ovaj način, kroz ovakvo uređenje zajednice, rješavamo svih onih izvora iz kojih religija teče, počev sa strahom od životne neizvjesnosti. Religija će da završi na istom mjestu kao i klasno društvo - u muzeju starina.