Objavljujemo uvodnik u 48. izdanje časopisa U obranu marksizma – tromjesečnog teorijskog časopisa Revolucionarne komunističke internacionale!

Uvodnik Alana Woodsa, koji objavljujemo u nastavku, bavi se središnjim pitanjem možemo li istinski spoznati i razumjeti svijet oko nas, što je tema koja se provlači kroz cijeli ovaj broj. Četiri članka u ovom izdanju razmatraju širok spektar pitanja vezanih uz ovu temu: krizu i stagnaciju suvremene znanosti, misticizam u tumačenju kvantne fizike, filozofske uvide iz Goetheova Fausta te kritiku filozofskih spisa Mao Ce-tunga.

 

"Što je istina?" reče Pilat u šali, i ne osta sačekati odgovor.

Tako počinje esej Francisa Bacona, O istini. Bacon se pozivao na Evanđelje po Ivanu, u kojem Isus, na pitanja rimskog namjesnika, kaže: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu."

Kao odgovor, Pilat, ne bez velike doze ironije, izgovara riječi: "Što je istina?" Tim riječima on ne pokazuje da je cinik u modernom smislu te riječi (iako je vjerojatno to bio), već obrazovan čovjek i pristalica gledišta koje je bilo uobičajeno među kulturnim i osviještenim rimskim višim slojevima tog vremena.

Pilat nije čekao odgovor iz jednostavnog razloga što nije vjerovao da je odgovor moguć. Pomodna filozofija tog razdoblja – proizvod dekadentnog društva – tvrdila je da je nemoguće doći do bilo kakvog objektivnog shvaćanja istine.

Ova vrsta ekstremnog subjektivizma (subjektivnog idealizma) nije nova. Povremeno se pojavljuje u filozofiji kao neka vrsta nervoznog tika, ili bolje rečeno, paroksizma koji odustaje od mogućnosti spoznaje ičega što bi nalikovalo objektivnoj istini.

Najpotpuniji i najdosljedniji izraz ovog gledišta nalazimo u spisima poznatog grčkog sofista, Georgija Lentinskog, koji je tvrdio da: (1) ništa ne postoji; (2) čak i ako postoji, njegova priroda se ne može razumjeti; i (3) čak i kad bi se mogla razumjeti, ne bi se mogla prenijeti drugoj osobi.

Sofisti poput Georgija bili su prethodnici filozofskog stajališta poznatog kao skepticizam. U pravilu, Hume i Kant nisu stigli puno dalje od ovoga. Sve su to varijacije na istu temu. Ovo je do ekstrema doveo biskup Berkeley, na što je detaljno odgovorio Lenjin u jednom od svojih najvažnijih teorijskih djela, Materijalizam i empiriokriticizam.

No, vjerojatno najutjecajniji predstavnik jedne vrste skepticizma bio je veliki njemački filozof 18. stoljeća, Immanuel Kant.

Kant

Kant je bio jedan od najoriginalnijih i najznačajnijih mislilaca svog doba. Postigao je niz briljantnih otkrića, posebno u području kozmologije. Međutim, nikada nije uspio pobjeći iz zamke filozofskog dualizma, koji smatra da svijet misli i materijalni svijet postoje neovisno jedan o drugome.

Kad je otkrio da postoje nerješive proturječnosti u načinu na koji shvaćamo materijalni svijet, zaključio je da mora postojati apsolutna granica naših sposobnosti razumijevanja.

Kant je smatrao da postoji nepremostiv ponor između mislećeg subjekta i objekta spoznaje. Prema Kantovoj teoriji, odvojeni smo od stvarnosti zahvaljujući samim alatima koje uzalud koristimo da bismo je razumjeli.

Stoga je tvrdio da možemo imati znanje samo o fenomenima – stvarima kakve se čine promatraču. Ljudsko znanje je tako ograničeno na neposredno znanje osjetilne percepcije, iza čega leži tajanstvena "stvar po sebi" (das Ding an sich), koju je proglasio nespoznatljivom.

Skepticizam danas

Od Kanta pa nadalje, skepticizam se ponovno pojavljuje pod različitim krinkama. Svaka krinka može se činiti drugačijom, no suštinski sadržaj ostaje isti: ljudsko znanje je ograničeno i postoje stvari koje se nikada ne mogu znati.

Neki filozofi (paradoksalno polazeći od empirizma) pretpostavljaju da svijet uopće ne postoji. Drugi pokušavaju izbjeći cijelo pitanje, tvrdeći da je sukob između idealizma i materijalizma 'ne-problem' i proizvod zlouporabe jezika ili nesporazuma.

Isti skeptički stav može se vidjeti u današnjoj akademskoj stvarnosti, gdje su iste stare, trule i diskreditirane ideje nedavno potajno izvučene iz smetlišta povijesti i uskrsnule u obliku tzv. postmodernizma.

Ovdje, skrivajući se iza tanke maske lažne objektivnosti, suštinski narcizam sitnoburžoaskog intelektualca stoji razotkriven u svoj svojoj golotinji. Slijedeći robovski ovaj dobro utaban put, moderna buržoaska filozofija završila je u slijepoj ulici.

Pod istinom podrazumijevamo ljudsko znanje koje točno odražava objektivni svijet, njegove zakone i svojstva.

Umjesto istine, imamo samo vlastitu istinu, vlastito osobno mišljenje, jer to je sve što ikada možemo težiti da znamo. Potraga za pravom objektivnom istinom ovdje dolazi do potpunog zastoja, jer je moja istina jednako dobra kao i tvoja istina. Zapravo, prema ovoj teoriji, „moja istina“ je beskrajno superiornija, jer samo ja postojim.

Iracionalna tendencija

Bit ćemo direktni: ako prihvatimo ovo gledište, to bi značilo kraj ne samo cijele filozofije, već i racionalnog mišljenja uopće. Svako mišljenje svelo bi se na puku subjektivnost i apsolutnu relativnost, u kojoj je moja istina jednako dobra kao i tvoja 'istina', jer je sva istina samo subjektivno mišljenje.

Umjesto znanja, imali bismo samo mišljenje. Umjesto znanosti, vjeru.

Kao dosljedni materijalisti, marksisti odbacuju ovo gledište. Filozofski materijalizam nalaže da materija prethodi idejama i objašnjava da su ideje, mišljenje itd. samo svojstva materije organizirane na određeni način.

Stoga, potrudimo se odgovoriti na pitanje koje je postavio Poncije Pilat. Pod istinom podrazumijevamo ljudsko znanje koje ispravno odražava objektivni svijet, njegove zakone i svojstva.

Cijela znanost temelji se upravo na činjenici da:

a) svijet postoji izvan nas samih, i

b) u principu, možemo ga razumjeti.

Dokaz ovih tvrdnji, ako je dokaz uopće potreban, sastoji se u nekoliko hiljada godina napretka znanosti, odnosno stalnog napredovanja znanja nad neznanjem.

Samorazumljivo je da će u svakom danom trenutku postojati mnoge stvari koje ne znamo. A budući da priroda mrzi prazninu, te praznine u našem znanju lako se mogu popuniti raznim religioznim i mističnim besmislicama. Takozvani 'princip neodređenosti', kojim se Ben Curry bavi u svom članku o idealizmu u kvantnoj fizici, izvrstan je primjer ovog misticizma u svijetu znanosti. To je ekvivalent onim starim kartama svijeta, gdje su neistražena područja označena riječima: „Ovdje su zmajevi.“

No, postoji ogromna razlika između reći "Ne znamo" i "Ne možemo znati". Uvijek postoji mnogo toga što ne znamo. Ali ono što danas ne znamo, sigurno ćemo znati sutra. Proces spoznaje svijeta napreduje upravo prodiranjem u tajne prirode, stalno napredujući i produbljujući naše znanje o materijalnom svijetu.

Od neznanja do znanja

Potraga za istinom je beskrajni proces sve dubljeg i dubljeg istraživanja prirode. Napredak znanosti je stalan proces potvrđivanja i negacije, gdje jedna ideja niječe drugu, a zatim je i sama opovrgnuta, kako Adam Booth objašnjava u svom članku o krizi u znanosti danas. Ovaj proces nema granica; ne poznaje nepremostive barijere, i svaki put kad se naiđe na prepreku, ona se na kraju prevlada i negira.

Proturječje između svjesnog 'subjekta' i vanjskog 'objekta' stoga se prevladava procesom spoznaje, prodiranjem u objektivni svijet – ne samo pomoću misli, već prije svega primjenom ljudskog rada, kojim je čovječanstvo transformiralo svijet, a u tom procesu transformira i samo sebe.

Cijela povijest znanosti nije ništa drugo nego stalna borba za postizanje istine, protječući od neznanja do znanja. Ova beskrajna potraga za istinom obilježena je usponom i padom različitih teorija, od kojih svaka negira ono što je bilo prije, ali istovremeno zadržava svoj suštinski sadržaj.

U izvanrednoj knjizi pod nazivom Struktura znanstvenih revolucija (prvi put objavljenoj 1962.)  Thomas Kuhn definira znanstvenu paradigmu kao: "univerzalno priznata znanstvena postignuća koja, na neko vrijeme, pružaju model problema i rješenja zajednici praktičara."

Neko vrijeme, postojeća paradigma se smatra apsolutno valjanom i ispravnom. Ova duga razdoblja kontinuiteta i kumulativnog napretka predstavljaju razdoblja "normalne znanosti". Postojeća paradigma je univerzalno prihvaćena, i upravo to omogućuje znanosti da napreduje na uredan način, unutar općeprihvaćenog teorijskog okvira.

Međutim, sve teorije moraju se stalno provjeravati kroz promatranje i eksperiment. Tijekom vremena, pojavit će se određene anomalije, ali one ne izgledaju kao ozbiljan izazov postojećim paradigmama. No, u određenom trenutku, kvantiteta se pretvara u kvalitetu. Proturječja se gomilaju i na kraju dovode do kolapsa stare paradigme, koja mora biti zamijenjena novom i superiornijom paradigmom. Status quo se iznenada prekida razdobljima "revolucionarne znanosti".

Upečatljiv primjer Kuhnovske krize i znanstvene revolucije upravo se odvija pred našim očima – ili bolje rečeno, iza zatvorenih vrata – u području kozmologije. Desetljećima se znanstveno razumijevanje i proučavanje svemira temeljilo na takozvanom 'Standardnom modelu'. To uključuje tvrdnju da su sva materija, vrijeme i prostor nastali u 'Velikom prasku', singularitetu za koji se procjenjuje da se odvio prije oko 14 milijardi godina.

Međutim, nedavna promatranja udaljenih galaksija koja je pružio Svemirski teleskop James Webb počela su izazivati ozbiljne sumnje u ovu općeprihvaćenu teoriju. Unutar okvira modela Velikog praska, nema načina da bi te udaljene galaksije mogle biti tako velike i razvijene kao što jesu. Najnoviji dokazi, drugim riječima, predstavljaju veliku anomaliju, koja je u suprotnosti s trenutnom paradigmom.

Kao što je Kuhn i predvidio, to je izazvalo krizu unutar znanstvene zajednice. Jedan dio zabija glavu u pijesak, pokušavajući ubaciti dodatne začkoljice kako bi činjenice prilagodio svojoj pogrešnoj teoriji. Drugi dio je ogorčen i počinje dovoditi u pitanje cijeli model – na kojem su izgrađene mnoge karijere i reputacije.

Za sada se te debate uglavnom odvijaju izvan vidokruga javnosti, među znanstvenim establišmentom. No, na kraju će kriza unutar kozmologije izbiti na vidjelo, utirući put promjeni paradigme – revoluciji – u području fundamentalne fizike.

Relativna ili apsolutna?

Dugo vremena prihvaćamo postojeću paradigmu kao apsolutnu istinu. Tek u konačnoj analizi, kad apsolutna istina otkrije svoju nepotpunu i proturječnu prirodu, njezina suštinski relativna i prolazna narav postaje jasna. No, imamo li pravo iz ovog zaključiti da ne postoji takva stvar kao što je istina, te je stoga, kao što je pretpostavljao Poncije Pilat, uzaludno i pokušavati je definirati?

Ne. Nemamo pravo zaključiti ništa slično. Istina nije apsolutna stvar, zadana i fiksirana za sva vremena. To je proces koji se kreće kroz beskrajni ciklus stalnih proturječja, potvrđivanja i negacije. Povijest znanosti i tehnologije te cijeli tijek ljudskog društvenog razvoja poslužili su da se definira, produbi i potvrdi znanje.

Težnja čovječanstva za znanjem uvijek će nailaziti na prepreke koje se, na prvi pogled, čine nepremostivima.

U tom smislu (i samo u tom smislu) može se reći da je istina relativna. Ona je stalno napredujući razvojni proces, koji nikada ne miruje, već se neprestano trudi prodrijeti dublje u tajne svemira. Upravo ovu temu Goethe preuzima u svom epskom remek-djelu Faust, koju Josh Holroyd istražuje u ovom izdanju našeg teorijskog časopisa.

Upravo zato istina se ne može pretvoriti u dogmu, budući da nikada nećemo doći do nepromjenjivog Apsoluta, jer je sam svemir beskonačan i stalno se mijenja, bez početka i bez kraja.

Istina se ne nalazi u nekom zamišljenom konačnom rezultatu koji rješava sve naše sumnje i poteškoće, već u procesu beskrajnog otkrivanja koji nam jedini omogućuje da postepeno otkrivamo, jednu po jednu i korak po korak, tajne čudesnog, kompleksnog i beskrajno lijepog materijalnog svemira.

Hegel je napisao u Znanosti logike da je u prirodi konačnog da prijeđe svoju granicu, negira svoju negaciju i postane beskonačno.

To je vrlo duboka istina. Težnja čovječanstva za znanjem uvijek će nailaziti na prepreke koje se, na prvi pogled, čine nepremostivima. Ali prepreke se na kraju prevladavaju, samo da bi proizvele nove prepreke i izazove, koje opet treba prevladati.

Ako tražimo apsolutnu istinu, koja će nam konačno omogućiti da kažemo: "Sada razumijemo sve, i nema više ništa za otkriti", taj dan nikada neće doći.

Svemir je beskonačan, ali kapacitet ljudskog znanja jednako je beskonačan kao i sam svemir. I jedini Apsolut je promjena.

U konačnici, samo ovaj beskrajni proces produbljivanja svakog znanja o svemiru čini istinu.

Što to znači za marksizam?

Koje implikacije možemo povući što se tiče samog marksizma? Možemo li reći da će ideje Marxa i Engelsa ostati valjane za sva vremena? Čini se da bi to bilo u suprotnosti sa samom dijalektičkom suštinom marksizma.

Bilo bi uzaludno pokušati predvidjeti čitavo mnoštvo složenih promjena u ljudskoj misli koje će se neizbježno dogoditi u budućnosti. Nemam želju upuštati se u takva prazna nagađanja. Međutim, možemo biti sigurni da će se u nekom trenutku u budućnosti pojaviti nove ideje koje će zamijeniti stare ideje – iako, kako je Hegel objasnio, često je to proces odbacivanja nepotrebnih ideja, uz očuvanje svega što je bilo vrijedno, korisno i potrebno iz prošlosti.

Ova zapažanja moraju se odnositi na marksizam, kao i na sve drugo. Međutim, u ovom trenutku, ideje marksizma nedvojbeno su zaslužile da se shvate ozbiljno kao nužni vodič za djelovanje. Isto se ne može reći za bijedne ideje buržoazije, koje su se pokazale lažnima u jednom području za drugim.

Dovoljno je istaknuti činjenicu da sve veći broj buržoaskih ekonomista sada proučava stranice Kapitala u pokušaju da shvate sadašnju krizu kapitalizma, koju niti jedan od njih nije bio u stanju predvidjeti ili objasniti.

Cijeli svoj odrasli život posvetio sam proučavanju marksizma. Također sam se potrudio pročitati djela kritičara marksizma i razmotriti niz alternativnih teorija. Ali niti jedna od tih teorija ne može se usporediti s briljantnošću i dubinom titanskog korpusa djela koje su proizveli Marx, Engels, Lenjin i Trocki.

Samo su te ideje izdržale test vremena. Stoga možemo sa sigurnošću prepustiti budućnosti da nam pruži nešto bolje. Dok taj sretni dan ne svane, nastavit ću se temeljiti na čvrstim temeljima znanstvenog socijalizma, koji ću, dok me netko ne uvjeri u suprotno, nastaviti smatrati apsolutnim istinama – barem za sada. I to je sasvim dovoljno.

Tekst je objavljen 15. siječnja 2025.