Danas se nalazimo usred jedne od najdubljih kriza s kojima se kapitalizam ikada suočio. Dok se od 99% traži da plate za krizu, 1% gomila bogatstvo sve bržim tempom. Prekomjerna razina skandala i korupcije političkog establišmenta otuđuje milijune od tradicionalne politike. Sve to uzrokuje duboko propitivanje kapitalističkog društva. Mnogi traže alternativu sustavu kakav imamo, a sve veći broj odgovor traži u revolucionarnom socijalizmu.

Mnogima je jasno protiv čega se borimo: protiv korupcije, krize i štednje; ali može biti teže artikulirati ili čak zamisliti točno za što se borimo. Konkretno, kako bi novo društvo moglo funkcionirati? Na koji bi to način utjecalo na naše pojedinačne živote? Kako će izgledati socijalizam?

Marksisti ne gledaju  u kristalne kugle. Ne možemo s apsolutnom sigurnošću predvidjeti budućnost pa tako ne možemo ni reći kako će točno socijalizam izgledati. Na primjer, kad govori o obitelji u socijalizmu, Engels kaže "[priroda obiteljskih odnosa u socijalizmu] će se riješiti kad poraste novo pokoljenje… kad se pojave ti ljudi, bit će im posljednja briga šta se danas zamišlja da bi oni trebalo da čine; oni će stvoriti svoju vlastitu praksu i svoje odgovarajuće javno mnjenje o praksi svakog pojedinca — i tačka.“

Izvor: George Hodan

Unatoč tome, moguće je izvesti neke zaključke o tome kako će socijalizam izgledati, budući da su marksisti znanstveni socijalisti, koji primjenjuju materijalističku analizu na razvoj povijesti i društva. Drugim riječima, možemo stvarati hipoteze o budućnosti, na temelju dokaza iz sadašnjosti i prošlosti. Ovo nije egzaktna znanost – kao što liječnik ne može točno reći kada će pacijent umrijeti, a geolog ne može dati datum i vrijeme sljedećeg potresa ili vulkanske erupcije, tako marksist ne može predvidjeti kada će točno izbiti revolucija ili koji će specifični oblik poprimiti. Ali baš kao što promatrajući dijete možete vidjeti kakva bi otprilike odrasla osoba on ili ona potencijalno mogli postati, promatrajući kapitalističko društvo možemo vidjeti potencijal za to kako će socijalističko društvo izgledati.

Već sada možemo vidjeti embrij socijalizma unutar kapitalizma. Važno je da ispitivanjem proturječja i prepreka koje kapitalizam – sustav privatnog vlasništva i profitne proizvodnje – nameće društvu, možemo vidjeti kakav bi mogao biti potencijal za buduće, socijalističko društvo; društvo u kojem su te prepreke uklonjene i gdje se proizvodnja umjesto toga provodi na temelju ljudskih potreba.

Ekonomija bez profita

Ekonomski razvoj materijalna je pretpostavka za razvoj svih ostalih aspekata društva. Bez dovoljnog razvoja proizvodnih snaga – industrije i poljoprivrede; tehnologije i tehnike – društvo neće imati prisutne materijalne uvjete i sredstva potrebna za napredak u poljima znanosti, umjetnosti, kulture, filozofije itd. To je temeljno načelo marksističkog – materijalističkog – pogleda na povijest.

Kapitalizam sada više nije sposoban razviti ovaj najtemeljniji aspekt društva, zahvaljujući svojim proturječnostima i posljedičnoj anarhiji i neučinkovitosti. Milijarde su izgubljene u krahu 2008. godine, koji nije uzrokovan individualnom pohlepom ili ideologijom, već inherentnim mehanizmima samog kapitalizma. Uslijedila je stagnacija snaga ekonomske proizvodnje na globalnoj razini. To je mnoge zemlje vratilo godinama ili čak desetljećima unatrag po pitanju njihovog gospodarskog razvoja – u Velikoj Britaniji su, na primjer, gospodarska ulaganja i dalje 25% ispod svog vrhunca prije krize, a izgradnja je i dalje 10% ispod.

Kapitalizam nije u stanju razviti snage ekonomske proizvodnje do njihovog punog potencijala. Iskorištenost kapaciteta proizvodnih snaga u razvijenim zemljama trenutno je na 70-80%, čak i nakon zatvaranja golemog dijela proizvodnje i gubitka milijuna radnih mjesta. Diljem svijeta prosječna iskorištenost kapaciteta iznosi 70%. To znači da trenutno imamo mogućnost povećati globalnu ekonomsku proizvodnju za gotovo 50%, jednostavnim korištenjem postojećeg kapaciteta u gospodarstvu. Unatoč činjenici da ljudi diljem svijeta očajnički trebaju hranu, smještaj, zdravstvenu skrb i druge osnovne potrepštine, ovaj rezervni kapacitet se ne koristi. U stvari, mnogi buržoaski ekonomisti danas govore o višku kapaciteta – tj. da je gospodarstvo sposobno proizvoditi previše (iz perspektive tržišta) i da ga treba dodatno smanjivati, što znači zatvaranja i daljnji gubitak radnih mjesta.

Razlog za ovu kontradikciju je profit. U kapitalizmu se ekonomska moć društva koristi samo za proizvodnju dobara koja se mogu prodati uz profit; ako se to ne može učiniti, ništa se neće proizvesti. Vlasnici sredstava za proizvodnju radije bi dopustili da njihova poduzeća miruju nego da proizvode s gubitkom, čak i ako su stvari koje se mogu proizvesti očajnički potrebne. Kapitalistička ekonomija je vođena profitom, a ne potrebom, i zbog toga je krajnje neučinkovita u zadovoljavanju potreba društva, unatoč onome što tvrde svi apologeti kapitalizma. Često nam se govori da je kapitalizam najučinkovitiji od svih ekonomskih sustava – ali ako je to slučaj, zašto tvornice i uredi leže besposleni i prazni, unatoč tome što mogu proizvesti obilje dobara i usluga koje društvo treba?

Kad bi se profit uklonio iz jednadžbe, ne bi bilo prepreka za korištenje svih sredstava proizvodnje koja su nam na raspolaganju u njihovom punom kapacitetu. Ova ideja o ekonomiji koja nije vođena profitom daje nam prvi uvid u to kako će socijalizam izgledati.

Kapitalizam = siromaštvo usred obilja

Globalna nezaposlenost službeno iznosi 200 milijuna; ali u stvarnosti je broj nezaposlenih i nedovoljno zaposlenih bliži milijardi. Ti ljudi ne ostaju bez posla zato što su nesposobni za rad, niti zato što nema poslova koje treba raditi, već jednostavno zato što ih nije isplativo zapošljavati.

Istovremeno, brojke objavljene 2012. godine pokazale su da 24% ljudi u Velikoj Britaniji ima dva posla, od kojih je 90% moralo uzeti drugi posao jer im prihod od samo jednog posla nije bio dovoljan. U 2012. zabilježen je porast od 37,4% u broju ljudi koji su se pridružili web stranicama za zapošljavanje u potrazi za drugim poslom. Uz inflaciju, zamrzavanje plaća i niske plaće, to je trend koji će se nastaviti i u budućnosti. Očigledna je kontradikcija kapitalizma da su neki ljudi prisiljeni raditi dva posla dok milijuni ostaju nezaposleni - što je apsurd nastao iz težnje za profitom.

Bez barijere profita, ova milijarda nezaposlenih i nedovoljno zaposlenih ljudi mogla bi dobiti produktivan posao. Svatko bi bio u mogućnosti kvalitetnije raditi samo jedan posao, a ostalo bi dovoljno ljudi da se otvori još mnogo radnih mjesta. Na toj bi osnovi proizvodne snage mogle primiti ogroman ulog ljudskog rada, a globalna ekonomska proizvodnja dramatično bi se povećala.

U kapitalizmu postoje i druge apsurdne proturječnosti ove vrste. 6500 ljudi spava na ulicama Londona, što označava povećanje od 77% od 2010.; drugi oblici beskućništva također su u porastu - zahtjevi kućanstava za statusno beskućništvo u Engleskoj narasli su za 26% na 111 960, a hoteli za beskućnike bilježe 38 500 zauzetih mjesta. U isto vrijeme prema vladinim podacima u Engleskoj postoji 610.000 praznih domova. Zašto imamo rastuću epidemiju beskućništva uz sve veći broj praznih nekretnina? Nekretnine se prodaju ili iznajmljuju ​​samo ljudima koji mogu platiti, bez obzira na to trebaju li negdje živjeti. Za kapitaliste to je pitanje profita, a ne potrebe.

Grozni ljudski otpad koji je time uzrokovan nadopunjuje se materijalnim otpadom sa mjesta kao što je Bishop's Avenue u Londonu, druga najskuplja ulica u Britaniji, gdje trećina vila stoji prazna, a neke su propale jer se ne koriste 25 godina. Ti se posjedi drže kao ulozi radi zarade, a ne kao domovi za život. Ova 350 milijuna funti vrijedna imovina pretvorena je u pustoš – još jedan rezultat gospodarstva temeljenog na profitu.

Takvo gospodarstvo također stoji na putu tehnološkog razvoja i primjene strojeva. Strojevi ne kupuju robu, pa ako buržoazija želi imati tržište za svoju robu, mora zaposliti određeni broj ljudi kao radnike. Pod kapitalizmom, primjena strojeva i tehnologije dovodi do istiskivanja radne snage, što rezultira masovnom (tehnološkom) nezaposlenošću za neke uz intenzivan prekomjerni rad za ostale. Ali bez prepreke profita, mogli bismo proizvesti strojeve za obavljanje opasnih i prljavih poslova koje nitko ne želi raditi, a automatizacija bi oslobodila mnogo više vremena u kojem bi se ljudi mogli uključiti u druge ekonomski produktivne aktivnosti i smanjila broj radnih sati i tako generirala istinsko slobodno vrijeme. Prisilna besposlica nezaposlenosti (ili podzaposlenosti) koju vidimo u kapitalizmu bila bi zamijenjena dobrovoljnim slobodnim vremenom.

Profit stoji na putu raspodjele kao i proizvodnje u kapitalizmu. Zloglasne “planine” i “jezera” viška hrane proizvedene u EU dosegle su 13.476.812 tona žitarica, riže, šećera i mliječnih proizvoda i 3.529.002 hektolitara alkohola/vina u 2007. I dok se taj višak hrane gomila i Zajednička poljoprivredna politika EU koristi za plaćanje poljoprivrednicima da ne proizvode hranu, šest milijuna djece svake godine umire od pothranjenosti. Nema logičnog razloga zašto se plodna zemlja u nekim zemljama ne bi mogla koristiti za proizvodnju hrane koja bi se distribuirala ljudima koji žive u surovijim podnebljima. Jedini razlog zašto se to ne čini je taj što to nije isplativo činiti, te golema barijera nacionalne države koja onemogućuje provedbu istinskog internacionalističkog rješenja. U kapitalizmu se hranu radije baca nego hrani one kojima je najpotrebnija.

Plansko gospodarstvo

Često nam se govori da je konkurencija tajna kapitalističke učinkovitosti; ali u stvarnosti konkurencija dovodi do većeg rasipanja. Na primjer, postoji značajno dupliciranje posla između tvrtki koje obavljaju slične funkcije – što znači da se vrijeme i novac dvaput ulažu u iste stvari. Uzmimo supermarkete kao primjer: ako bi distribuciju hrane obavljala jedna organizacija, tada bi ekonomija razmjera učinila proces jeftinijim, a centralizirano planiranje bi ga učinilo učinkovitijim.

Konkurencija također prisiljava tvrtke da stvaraju potrebe za svojim specifičnim proizvodima putem oglašavanja, čiji se trošak prenosi na konzumenta. Poslovne tajne i prava intelektualnog vlasništva znače da se najbolje ideje i inovacije ne ostvaruju onoliko koliko bi mogle i dovode do skupih sudskih procesa, kao što su zloglasni slučajevi Apple protiv Samsunga za mobilne telefone, koji opet podižu cijene za obične ljude. Umjesto da najbolji i najpametniji umovi svijeta budu zaposleni u tandemu za proizvodnju stvari koje su društvu potrebne, znanstvenici, inženjeri i dizajneri podijeljeni su u različite korporacije i postavljeni jedni protiv drugih u konkurenciji, što rezultira potpuno nepotrebnim dupliranjem napora i resursa.

U svakom slučaju, prava konkurencija u doba imperijalizma, najvišeg stupnja kapitalizma, je mit. Godine 2012. otkriveno je da Barclays, UBS, Citibank, RBS, DB i JP Morgan imaju fiksne kamatne stope kako bi ostvarili veću zaradu. U skorijoj prošlosti British Airways i Virgin Atlantic u zrakoplovnoj industriji; Grolsch, Bavaria i Heineken u pivarstvu; i Sainsbury's, Asda i drugi supermarketi: za sve njih otkriveno je da su se dogovarali oko cijena kako bi osigurali veću zaradu. Razlog za ove skandale je taj što te tvrtke prepoznaju da je planiranje učinkovitiji način za vođenje ekonomije od prepuštanja anarhiji slobodnog tržišta.

Sama prisutnost takvih divovskih multinacionalnih monopola u svakoj industriji, sa samo nekolicinom tvrtki koje dominiraju tržištem, pokazuje kako se slobodna konkurencija pretvara u svoju suprotnost, upravo zbog povećane produktivnosti i učinkovitosti koje se mogu postići proizvodnjom u tako golemim razmjerima . Unutar svake tvrtke postoji ogromna razina planiranja, koordinacije i suradnje, a sve u svrhu povećanja učinkovitosti u ime stvaranja većeg profita. Između tvrtki, u međuvremenu, ostaje anarhija konkurencije i nevidljiva ruka, što dovodi do enormne neučinkovitosti i rasipanja na društvenoj razini.

Kao primjer, u knjizi Multinational Corporate Strategy: Planning for World Markets , James C. Leontiades navodi primjer elektroničke kompanije, Texas Instruments - multinacionalne organizacije koja sve svoje operacije planira iz svog sjedišta u Dallasu. Razinu centralizirane kontrole multinacionalne kompanije pokazuju elementi strategije o kojima se odlučuje u središnjici. Oni uključuju:

• Regionalna i globalna analiza konkurencije.
• Jezgra dizajna proizvoda koji su standardizirani diljem svijeta.
• Centralizirano i koordinirano istraživanje i razvoj kako bi se izbjeglo skupo dupliciranje.
• Racionalizacija proizvodnje na globalnoj razini kako bi se maksimalno iskoristila učinkovitost vezana uz količinu na međunarodnoj razini.
• Globalno određivanje cijena.

Ovdje vidimo sjeme novog društva prisutno u starom. Socijalističko društvo bi prihvatilo mogućnosti koje dolaze s planiranjem gospodarstva; ali naravno, mogli bismo planirati u interesu potreba većine, umjesto profita nekolicine. To je temelj društva preobilja, u kojem su sve snage ekonomske proizvodnje i ulaganja racionalno i demokratski planirane u interesu većine. Prvi korak prema tome bit će izvlaštenje komandnih vrhova ekonomije – to su zemlja, banke, komunalije, infrastruktura i najveće tvrtke – sve će biti stavljeno pod demokratsku kontrolu radničke klase kao dio planskog gospodarstva.

Rezultati planskog gospodarstva mogu se vidjeti u preobrazbi Rusije u pedeset godina između 1913. i 1963., nakon Ruske revolucije 1917. – unatoč ogromnoj kočnici razvoja koju je stvorila staljinistička birokracija. U tom je razdoblju zemlja od ekonomski zaostalije nego što je današnji Bangladeš postala druga najmoćnija nacija na svijetu. Industrijska proizvodnja porasla je 52 puta, u odnosu na šest puta u SAD-u i dva puta u Britaniji. Produktivnost rada porasla je za 1310%, u odnosu na 332% u SAD-u i 73% u Britaniji. Očekivani životni vijek u Rusiji se udvostručio, a smrtnost djece smanjila se devet puta. Sovjetska je država imala više liječnika na 100.000 ljudi nego bilo koja Italija, Austrija, Zapadna Njemačka, SAD, Britanija, Francuska, Nizozemska i Švedska. Ako je to postignuto u Rusiji 20. stoljeća, koja je u to vrijeme bila zaostala, gotovo feudalna zemlja i bila razorena u dva svjetska rata i građanskim ratom, te je trpjela staljinističku birokraciju, zamislite što bi demokratski planirana ekonomija u Velikoj Britaniji i ostatku ekonomski naprednog svijeta u 21. stoljeću mogla postići.

Kuba također pruža dobar primjer uspjeha planskog gospodarstva, čak i unatoč ograničenoj radničkoj demokraciji. Očekivano trajanje života u trenutku rođenja na Kubi danas (prema brojkama UN-ovog Izvješća o ljudskom razvoju iz 2005.) iznosi 77,7 godina (62 godine 1959. u vrijeme revolucije), gotovo jednako kao u SAD-u (77,9). , i znatno više od susjednog Haitija gdje iznosi samo 59,5 godina, te znatno više od regionalne kapitalističke sile Brazila (71,7). Stopa pismenosti odraslih na Kubi je 99,8%, dok je u Brazilu jedva 88,6%, a viša je i od Čilea (95,7%) i Kostarike (94,9%). U stvarnosti, prema istom izvješću Ujedinjenih naroda, Kuba ima četvrti najveći indeks ljudskog razvoja u Latinskoj Americi. Ako pogledamo brojke za smrtnost dojenčadi (u umrlima na svakih 1000 živorođenih), prema Svjetskoj knjizi činjenica CIA-e iz 2008., situacija na Kubi (5,93 danas naspram 78,8 1959.) puno je bolja čak i nego u SAD-u (6,3 ), Čileu (7,9), Kostariki (9,01), zatim u Brazilu (26,67), a da ne govorimo o Haitiju, gdje je stopa 62,33 umrlih na 1000 živorođenih. Ove brojke nas ne bi trebale iznenaditi jer je, prema podacima Svjetske banke, Kuba druga država na svijetu po broju liječnika na 1000 stanovnika (5,91), dok SAD ima samo 2,3, Brazil 2,06, Čile 1,09, Kostarika 1,32, a Haiti jedva 0,25.

Opet, ovo je bila ekonomski zaostala zemlja 1959. kada se dogodila Castrova revolucija. Njena je povijest bila obilježena dominacijom stranih sila, korištena je kao igralište američkih kapitalista i kao monokulturni proizvođač šećera. Od tada je napredak bio moguć samo na temelju planske ekonomije oslobođene imperijalističke dominacije.

Rad, plaće i novac

Rezultat takvog planiranja, u kombinaciji s racionalnom raspodjelom rada između svih radno sposobnih (umjesto da neki ljudi rade dva ili tri posla, a drugi su nezaposleni, kao što se događa u kapitalizmu), značio bi smanjenje duljine radnog dana bez gubitka plaće. Dokazi za to mogu se pronaći u okupiranoj tvornici Flasko u Brazilu. Od 2003. godine, kada je tvornica prvi put okupirana i rad je demokratski planiran, radno vrijeme je skraćeno sa 40 sati tjedno na 30 sati, bez gubitka plaće i smanjenja produktivnosti.

S razvojem tehnologije koja zamjenjuje sve više i više radne snage, radno vrijeme moglo bi se još više skratiti. Na primjer, 1870. godine 70-80% stanovništva SAD-a bilo je zaposleno u poljoprivredi, dok je danas ta brojka samo 2%. Ali unatoč smanjenju ljudi zaposlenih u poljoprivredi, proizvodnja u ovom sektoru znatno je porasla. Od 1950. do 2000. poljoprivredna produktivnost enormno je porasla. Na primjer: prosječna količina proizvedenog mlijeka po kravi povećala se sa 2 410 litara na 8 256 litara godišnje (+242%); prosječni prinos kukuruza porastao je sa 1,37 kubnih metara na 5,39 kubnih metara po jutru (+292%); a svaki je poljoprivrednik 2000. proizveo u prosjeku 12 puta više poljoprivrednih proizvoda po radnom satu nego poljoprivrednik 1950. Ovaj razvoj produktivnosti uveliko je bio posljedica mehanizacije, razvoja novih gnojiva i drugih tehnoloških napredaka. Daljnji razvoj ove vrste u drugim sektorima može postići slične rezultate u smislu smanjenja duljine radnog dana. Na temelju toga, radni zahtjevi za svaku osobu mogli bi se konačno razraditi na doživotnoj osnovi, umjesto na dnevnoj, tjednoj ili mjesečnoj osnovi.

Marksiste često pitaju što će biti poticaj za rad u socijalističkom društvu. Poticaj za rad u kapitalizmu ima oblik zahtjeva od ljudi da rade kako bi zaradili novac kako bi mogli živjeti svoje živote. Zbog toga ljudi traže slobodu rada – da bi mogli živjeti. Socijalizam je, nasuprot tome, sloboda od rada. Poticaj za rad u socijalizmu bit će to što radimo na izgradnji društva u kojem ćemo biti oslobođeni potrebe za radom. Ta bi se sloboda mogla osvojiti kolektivnim naporima društva da razvije gospodarstvo i proizvodne snage do te mjere da bi bilo potrebno malo ljudskog rada da bi se ono održavalo, ostavljajući nas slobodnima da živimo svoje živote kako god želimo.

Kapitalisti imaju vrlo usku i netočnu koncepciju o tome što potiče ljude da nešto rade – oni sve to vide kao pitanje novca, unatoč činjenici da postoje mnoge stvari koje svatko radi (hobiji itd.) za koje smo motivirani jednostavno time što ih volimo raditi; stvari koje nas razvijaju kao ljude, daju nam osjećaj svrhe i pomažu nam da uspostavimo veze s drugima.

Zapravo, postoje neki kapitalisti koji to i sami prepoznaju. Jedna profesorica na Harvard Business School, Teresa Amabile, napisala je knjigu pod nazivom The Progress Principle koja tvrdi da je osjećaj unapređenja i napredovanja, kako profesionalno tako i osobno, ono što stvarno motivira ljude na poslu. Prema Alfieju Kohnu, društvenom znanstveniku iz Harvard Business Reviewa , žargon kapitalističkog menadžmenta odnosi se na četiri čimbenika koji motiviraju ili potiču ljude da marljivo rade: osobni razvoj, priznanje, odgovornost i radni izazovi - novčana nagrada je vidljivo odsutna s ovog popisa. Upravo bi te oblike poticaja socijalizam gurnuo u prvi plan, iznad novčane dobiti.

Umjesto da nas otuđi od našeg rada, socijalizam će nam dati pravu ulogu u ekonomiji i društvu, dajući nam kolektivno vlasništvo nad njima. Sam rad, a ne samo plaća koja iz njega proizlazi, stoga će imati izravniju svrhu i jasno će služiti našoj vlastitoj koristi i dobrobiti drugih oko nas, umjesto debelim tajkunima u nekoj udaljenoj sobi za sastanke. Predsjednik jedne od okupiranih tvornica u Venezueli posvjedočio je tome kada je izvijestio da u njegovoj tvornici radnici aktivno traže poboljšanje proizvodnog procesa jer znaju da njihove ideje mogu poboljšati živote ljudi.

Ako novac igra malu ulogu u poticanju ljudi u socijalizmu, znači li to da će plaće biti ukinute? Odgovor na ovo je ne – ne odmah; no to znači da bi plaće mogle postupno nestati kako se ekonomija bude razvijala. Radnici će isprva još uvijek biti plaćeni u novcu (čija je vrijednost pak povezana s realnom ekonomijom) – to nije nešto što se može dekretom ukinuti preko noći. Razlike u plaćama vjerojatno će postojati u tranzicijskom socijalističkom razdoblju, kako se svijest i proizvodne snage mijenjaju i razvijaju. To je bio slučaj u Rusiji neposredno nakon 1917., kad su boljševici dopustili razlike u plaćama gdje je to bilo potrebno, no strogo ograničeno na omjer 1:4.

Međutim, s vremenom bi plaće mogle biti zamijenjene kuponima, koji bi pak mogli biti zamijenjeni ničim, a ljudi bi mogli jednostavno uzeti bilo što što im treba. Što se društvo više približava stanju preobilja, to je manja uloga plaće u racionalizaciji potrošnje, jer bi svega bilo dovoljno za sve.

Kao što je s plaćama, tako je i s novcem općenito. Trocki je objasnio nužnost neregulirane valute, gdje je opskrba novcem povezana sa stvarnom razinom proizvodnje u gospodarstvu, čak i u socijalizmu. Jasno je da bi se mnoge funkcije koje novac ima u kapitalizmu promijenile ili nestale – potreba za novčanim plaćama je jedan primjer – ali on bi i dalje mogao igrati ulogu pokazatelja zdravlja planskog gospodarstva.

U kapitalizmu, protok novca i korištenje cjenovnih signala pokazuju gdje postoji oskudica ili obilje unutar gospodarstva. Gdje, na primjer, potražnja premašuje ponudu, cijene robe rastu iznad njihove stvarne vrijednosti, stvarajući superprofit za kapitaliste u tom sektoru. To potiče kapitaliste drugdje da ulažu svoj novac u te sektore i tako povećavaju ponudu natrag u ravnotežu s potražnjom. U ranim fazama socijalizma, ova uloga novca i cjenovnih signala još će biti potrebna; ali, umjesto toga, glavne poluge gospodarstva – banke i velike tvrtke – bile bi pod kontrolom radničke države, koja bi mogla usmjeravati investicije u svrhu eliminacije svih nestašica. Cjenovni signali će stoga biti pokazatelj ponude i potražnje dobara u različitim regijama i sektorima, a stopa inflacije označit će sve potencijalne ekonomske probleme. Tok novca bit će mjera koliko se trgovina u planskom gospodarstvu širi.

Postupno, kako sve više i više gospodarstva dolazi pod zajednički, demokratski plan proizvodnje, robna proizvodnja i razmjena će se smanjivati, a novac u cjelini će nestati jer će ove funkcije mjerenja zdravlja gospodarstva biti zamijenjene administrativnom , umjesto financijskom kontrolom.

Država i demokracija

Kao što će u socijalizmu novac na kraju nestati, tako će i država. Prava proleterska država će svojim prvim činom započeti proces vlastitog uništenja. To je zato što će izvlaštenje sredstava za proizvodnju i njihovo upravljanje pod demokratskom radničkom kontrolom kao dio planske ekonomije započeti uklanjanje klasnih razlika, definiranih onakvima kakve jesu razlikom između onih koji posjeduju vlasništvo i onih koji ga nemaju. Društvo u kojem svatko posjeduje i koristi sredstva za proizvodnju je društvo bez klasa; to je društvo koje više neće zahtijevati državni aparat sastavljen od naoružanih tijela ljudi koje izrabljivačka klasa koristi da drži izrabljivane pod kontrolom.

Prije klasnog društva, koje je nastalo oko 10.000 godina prije Krista u vrijeme neolitske revolucije, društvo je bilo organizirano prema primitivnim komunističkim načelima. Klase u to vrijeme nisu postojale jer proizvodne snage nisu bile u stanju proizvesti više od onoga što je bilo potrebno za život, stoga je klasa posjednika i klasa lišenih bila ekonomska nemogućnost. Engels, oslanjajući se na rad antropologa Lewisa Henryja Morgana, opisuje način na koji su djelovala ta primitivna komunistička društva. Ključno, u kontekstu proučavanja irokeškog roda(gensa), ističe:

„Sahemova  [vođina]  vlast u okviru gensa bila je očinska, čisto moralne prirode; prinudnih sredstava nije imao…Gens smjenjuje po volji sahema i ratnog poglavicu…Gentilni drugovi su bili dužni da pružaju jedan drugom pomoć, zaštitu i osobito potporu pri osveti povrede nanijete od stranaca…Gens ima vijeće, demokratsku skupštinu svih muških i ženskih odraslih članova, koji svi imaju jednako pravo glasa.“  

Ovo je opis društva bez državnih struktura kao što su policija, vojska, sudovi, zatvori ili političkog establišmenta koji je odvojen od društva i stoji iznad njega. Budući da je ovo pleme držalo i radilo zajedno s proizvodnim snagama (zbog potrebe za preživljavanjem), ekonomski interesi svih bili su usklađeni, što znači da nikakav državni instrument s ovlastima prisile nije bio potreban za provođenje volje jedne klase protiv druge.

Eksproprijacija komandnih vrhova ekonomije, njihovo stavljanje pod demokratsku radničku kontrolu i upravljanje i njihovo vođenje kao dio planske socijalističke ekonomije, na sličan bi način uklonilo ekonomsku podjelu ljudi na klase, čime bi se uklonila materijalna osnova za državu. Vratili bismo se komunističkom obliku društva, ali na višoj razini, s naprednim proizvodnim snagama umjesto primitivnih.

Ova slika o tome kako će država u socijalizmu izgledati oštro je u suprotnosti s onim što se dogodilo u SSSR-u pod Staljinom. Monstruozna birokratska država koja je gušila plansko gospodarstvo u toj zemlji nije bila zdrava radnička država, jer joj je nedostajala bilo kakva radnička demokracija, koja je temeljna za vođenje zdrave socijalističke ekonomije. Kapitalizam ima za cilj (ali često ne uspijeva – kao što je već spomenuto) koristiti konkurenciju kako bi neučinkovitu proizvodnju sveo na minimum. U socijalizmu, bez konkurentskih poduzeća, potreban je učinkovitiji mehanizam za osiguranje učinkovitosti i spriječavanje korupcije – taj mehanizam mora biti demokratska kontrola gospodarstva od strane običnih ljudi. Kao što je Trocki jednom rekao, planska ekonomija treba radničku demokraciju kao što tijelo treba kisik.

Konkretno, to znači provedbu mjera kao što je puno pravo opoziva za sve izabrane dužnosnike, koji također ne smiju zarađivati ​​više od prosječne radničke plaće, kako bi imali iste materijalne interese kao i ljudi koje bi trebali predstavljati. Ne smijemo biti prisiljeni čekati pet godina prije nego što možemo izbaciti zastupnike koji su donijeli odluke koje nisu u interesu većine – proleterska demokracija uključuje više kontrole od toga. Lenjin je također govorio o potrebi da se svi uključe u rad uprave novog društva, kako se ne bi uspostavila posebna klasa birokrata, odvojena od i iznad ostatka radničke klase. Ako su svi birokrati onda nitko neće biti birokrat.

Formiranje sindikata predstavljalo je veliku pobjedu radničke klase, jer su to demokratske organizacije koje je stvorila radnička klasa za radničku klasu. U tom smislu oni utjelovljuju sjeme socijalističke demokracije. Marksistički autor Rob Sewell iznosi ovu točku u svojoj knjizi In the Cause of Labour: History of British Trade Unionism , gdje kaže: “Sindikati su osnovne organizacije radničke klase. Ali oni su mnogo više od toga. Oni su zametak budućeg društva unutar starog .” Dalje objašnjava da to znači da su sposobniji boriti se za interese radničke klase:

“Radnici su stalno iznova pokušavali transformirati svoje organizacije u organe i škole solidarnosti, borbe i socijalizma, da upotrijebimo izraz Fridriecha Engelsa”.

Okupirana tvornica Flasko u Brazilu ponovno nam nudi primjer konkretnih elemenata radničke demokracije u praksi. Izabrano tvorničko vijeće podliježe trenutnom pravu opoziva. Ovo se vijeće sastaje tjedno kako bi raspravljalo o planovima za tvornicu, a zapisnici s tih sastanaka objavljuju se kako bi ih svi radnici mogli pregledati. Nadalje, o proračunu tvornice glasa svaki radnik u tvornici, svakog mjeseca. Ovaj model, baš kao i sovjeti u Rusiji početkom 20. stoljeća, stavlja ekonomsku kontrolu u ruke samih ljudi, ne prisiljavajući ih da se oslanjaju ni na koga drugoga.

Sovjeti su bili izabrani radnički savjeti u kojima su sudjelovali radnici i bili birani da upravljaju svojim radnim mjestima, mjestima stanovanja i regijama. Takva je demokratska metoda puno bliža radničkoj klasi nego buržoaskoj demokraciji, jer daje ljudima neposrednu kontrolu nad svojim životima na način na koji to parlamentarna demokracija nikada ne može. Uzmimo nadolazeće Opće izbore u Velikoj Britaniji kao primjer - koja god stranka formira vladu, bit će to vlada koja će provoditi mjere štednje. Nemamo pravog izbora po ovom pitanju jer je ekonomija u privatnim rukama, a da bi očuvala funkcioniranje kapitalističke ekonomije, vlada se mora podrediti volji onih koji posjeduju komandne vrhove ekonomije - tj. kapitalista. Samo predajom kontrole nad ekonomijom radničkoj klasi možemo jamčiti pravi demokratski izbor.

Pariška komuna

Kao i ruski sovjeti, ranija Pariška komuna iz 1871. također je primjer proleterske države, koja se vrlo razlikuje od države kako je razumijemo u kapitalizmu. Marx opisuje Komunu na sljedeći način:

“Prvi dekret Komune bio je stoga dekret o ukidanju stajaće vojske i njenom zamjenjivanju naoružanim narodom“

„Komuna je bila sastavljena od gradskih odbornika izabranih na osnovu općeg prava glasa u raznim rejonima Pariza. Oni su bili odgovorni i u svako doba smjenjivi. Većina njih, naravno, bili su radnici ili priznati predstavnici radničke klase. Trebalo je da Komuna bude ne parlamentarno, nego radno tijelo, ujedno zakonodavno i izvršno.“

“ Policija, koja je dotad bila oruđe centralne vlade, odmah je lišena svih svojih političkih funkcija i pretvorena u odgovoran i u svako doba smjenjiv organ Komune. Isto tako i činovnici svih ostalih grana uprave. Počevši od članova Komune pa naniže, javna služba morala se vršiti za radničku nadnicu. Sve povlastice i novčani izdaci na reprezentaciju državnih velikodostojnika iščezli su zajedno s tim velikodostojnicima. Javna zvanja prestala su da budu privatna svojina dužnosnika centralne vlade. Ne samo gradska uprava već i svaka inicijativa koju je dotad vršila država prešle su u ruke Komune.“

Pošto je odstranila stajaću vojsku i policiju, ta oruđa materijalne sile stare vlade, Komuna se odmah latila posla na slamanju oruđa duhovnog ugnjetavanja, moći popova; ona je donijela odluku o raspuštanju i eksproprijaciji svih crkava, ukoliko su one bile posjednička tijela. Popovi su bili vraćeni u tišinu privatnog života, da se tamo, po primjeru svojih prethodnika, apostola, hrane od milostinje vjernika.“

Svi vaspitni zavodi bili su otvoreni narodu besplatno i u isto vrijeme očišćeni od svakog miješanja države i crkve u njihov rad. Time je ne samo školsko obrazovanje učinjeno pristupačnim svima nego je i sama nauka oslobođena okova kojima su je sputavale klasne predrasude i državna vlast.“

Sudije su izgubile onu prividnu nezavisnost, koja je služila samo za to da prikrije njihovu podložnost svim vladama redom, kojima su se redom zaklinjali na vjernost i tu zakletvu kršili. Kao i svi ostali javni službenici, i oni su ubuduće morali biti javno birani, odgovorni i smjenjivi.“

Naravno, da bi obični ljudi mogli istinski sudjelovati u demokratskom vođenju društva, na način koji je gore opisao Marx, također moraju imati vremena za to. Pod kapitalizmom, duljina radnog tjedna i pritisak svakodnevnog života znače da je velika većina potpuno odvojena od političkih aktivnosti. Za nekoga tko radi dugo ili dva posla, posljednja stvar za koju je sposoban ili voljan raditi tijekom večeri i vikenda je proučavanje zamršenosti ekonomskog planiranja ili državnog umijeća. K tome čak i kad bi se takvo proučavanje provelo, to ne bi učinilo nikakvu razliku jer obični radnici nemaju nikakvog utjecaja na to kako se upravlja gospodarstvom ili društvom u cjelini.

U socijalističkom društvu, gdje su tehnologija, automatizacija i učinkovitost planskog gospodarstva smanjili broj sati radnog dana, obični ljudi će konačno imati slobodno vrijeme potrebno za potpuno sudjelovanje u upravljanju društvom. Stavljanjem gospodarstva pod istinsku demokratsku kontrolu radničke klase, ljudi će također imati motivaciju za sudjelovanje zahvaljujući spoznaji da njihove misli i djela mogu učiniti opipljivu razliku.

Kao što ilustrira gornji Marxov opis Pariške komune, proleterska demokracija također se sastoji od zamjene parlamentarnih tijela izvršnim – zamjene prazne diskusije stvarnim aktivnostima. Na primjer, opći štrajk 1926. u Britaniji vidio je da je štrajkaški odbor sjeveroistoka odbio vladin zahtjev za distribuciju osnovnih zaliha u regiji, jer su već uspostavili sustav da to rade sami. Ovaj štrajkaški odbor nije samo razgovarao, donosio zaključke i onda odgovornost prebacivao na druge – njegovi su predstavnici donosili odluke, preuzimali odgovornost za njihovu provedbu i snosili posljedice zajedno sa svima. Ovo je prava proleterska demokracija i uvelike se razlikuje od mlaćenja prazne slame unutar zgrade parlamenta.

Stoga je u središtu socijalističke demokracije sposobnost društva da stvarno može provesti odluke koje donosi. To je temeljna prepreka demokraciji u kapitalizmu – čak i ako društvo glasuje za zahtjeve kao što su puna zaposlenost i ulaganje u ovaj ili onaj sektor, kako se takvi zahtjevi mogu provesti u praksi, kada sve stvarne odluke o tome koja se radna mjesta stvaraju i gdje investicije idu donose neizabrani bankari i šefovi? U konačnici, dakle, istinska demokracija zahtijeva da ekonomska kontrola bude u rukama 99%, a ne u rukama 1%.

Policija, vojska i zakon

Marksisti shvaćaju državu kao naoružana tijela ljudi koji stoje iznad društva – to su institucije kao što su policija i vojska. Pod kapitalizmom država je oružje buržoazije, koja se služi policijom i vojskom da bi održala svoju vlast; ali bi proleterska država bila oružje koje bi radnici mogli upotrijebiti protiv pokušaja kapitalista da ih nastave iskorištavati i ugnjetavati. To je ono što marksisti misle kada zahtijevaju naoružavanje radničke klase. To znači potpunu rekonstrukciju policije i vojske po proleterskim linijama – davanje kontrole nad tim organizacijama radnicima putem demokratskog izbora časnika i njihovo podvrgavanje disciplini organizirane radničke klase.

Primjeri takvih mjera viđeni su u Torinu u Italiji 1920. kada su Crvene brigade, sastavljene od radničkih dobrovoljaca, formirane pod kontrolom tvorničkih odbora. Sindikat FIOM okupirao je tvornice i postavio stražare da čuvaju tvornička vrata. Nisu se oslanjali na snage buržoaske države – stvorili su alternativu toj strukturi pod kontrolom proletarijata.

Slično, nakon 1917., Trocki je dobio zadatak oformiti Crvenu armiju u Rusiji od nule u najtežim uvjetima. Uveo je sustav komesara kroz cijelu vojsku, čija je uloga kao vodećih kadrova boljševičke partije bila održavati političku disciplinu pukovnija i generala koji su njima zapovijedali (koji su, zbog nedostatka vojno-tehničkih sposobnosti, često bili generali koji su prije toga služili bivšim reakcionarnim režimima cara i Kerenskog). Na taj je način vojska konstruirana kao oružje proletarijata, a ne oruđe kontrarevolucionarne buržoazije.

S vremenom, kako se klase budu raspadale u uvjetima podruštvljene proizvodnje, ta će tijela nestati, jer više neće biti potrebna jednoj klasi da zadrži svoju dominaciju nad drugom. Administrativni poslovi će ostati; ali, sa svima kao birokratima, to neće dovesti do toga da jedna grupa u društvu stoji odvojena od ostalih. Provedba društvenih normi ponašanja itd. postigla bi se društvenim pritiskom unutar društva , a ne prisilom koja stoji izvan njega – otprilike na isti način na koji je civilizirano ponašanje regulirano u prijateljskoj grupi ili kao što je bilo u primitivnim komunističkim društvima .

Engels ovako primitivno komunističko društvo opisuje na temelju Morganove studije o Irokezima:

“Bez vojnika, žandarma i policajaca, bez plemstva, kraljeva, namjesnika, prefekata ili sudaca, bez tamnica, bez parnica, sve ide svojim uređenim tokom. Svaku svađu i spor rješava zajednica onih kojih se tiče, gens ili pleme, ili pojedini gensovi među sobom. Samo kao krajnje, rijetko primjenjivano sredstvo prijeti krvna osveta, čiji je oblik — samo civiliziran i opterećen svim prednostima i štetnim stranama civilizacije — i naša smrtna kazna. Iako ima mnogo više svakodnevnih poslova nego sad — za cio niz porodica domaćinstvo je zajedničko i komunističko, zemlja pripada plemenu, samo su baštice privremeno dodijeljene domaćinstvima — ipak nema ni traga od našeg razgranatog i zamršenog upravnog aparata. Odluke donose oni kojih se one tiču, i u većini slučajeva sve je već uređeno vjekovnim običajem. Siromašnih i oskudnih ne može biti — komunističko domaćinstvo i gens znaju svoje obaveze prema starima, bolesnima i u ratu osakaćenima. Svi su jednaki i slobodni — uključujući i žene.”

Veliku većinu vremena tijekom kojeg su ljudi bili na ovom planetu, oko dva milijuna godina, živjeli smo u društvima kao što je ovo, i regulirali smo svoje ponašanje unutar društva, a ne pomoću tijela koja su stajala izvan i iznad njega. Socijalizam bi označio povratak ovom prirodnom ljudskom načinu organizacije društva – kooperativno umjesto antagonistički.

Osim onih tijela koja provode zakon, tu je i sama institucija prava, za koju je Marx istaknuo da ne može biti viša od svoje ekonomske osnove. Dakle, Zakon će postojati sve dok postoji država, ali će kao i država na kraju nestati.

Sovjetski pravnik Evgeny Pashukanis raspravlja o tome u svojoj knjizi Opća teorija prava i marksizma :

“Odumiranje kategorija buržoaskog prava značit će, pod ovim uvjetima, potpuno odumiranje prava, to jest nestanak pravnog faktora iz društvenih odnosa.”

Jedna od karakteristika prava u socijalizmu, budući da je u procesu odumiranja, jest da ono više ne bi poprimalo posve apstraktan oblik, kao što je to slučaj u kapitalizmu. Buržoasko pravo inzistira na tome da je pravda slijepa – drugim riječima, da će nejednake stvari tretirati potpuno jednako. Stoga ugovorno pravo pretpostavlja da su dvije ugovorne strane potpuno ravnopravne, čak i ako to u gospodarskoj i društvenoj stvarnosti nije slučaj. Takav stav unutar buržoaskog prava jednostavno učvršćuje nejednakost i nepravdu. Zakon u socijalizmu, s druge strane, ne bi bio slijep – imao bi širom otvorene oči i gledao kako braniti interese radničke klase.

Baš kao što će vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju prestati biti pitanje individualnog vlasništva u socijalizmu i postati pitanje kolektivnog vlasništva, tako će i zakon postati manje pitanje individualnih prava, a više kolektivnih prava društva. Ponašanje će se u socijalizmu ocjenjivati ​​kao kriminalno ili ne u odnosu na ta prava.

Izreka kaže da je vlasništvo devet desetina zakona – stoga će ukidanje privatnog vlasništva nad proizvodnim snagama zasigurno dovesti do smanjenja sudskih sporova i kriminala. Kako netko može ukrasti iz dućana, kada roba u tom dućanu postoji u izobilju, slobodno dostupna ljudima da je uzmu na temelju svojih potreba? Bilo bi apsurdno kao optužiti nekoga da krade kisik udišući zrak koji mu je potreban za preživljavanje!

U kapitalizmu, velika većina pravnog posla postoji isključivo za sastavljanje ugovora i razjašnjavanje prava privatnog vlasništva. S imovinom koja je sada u kolektivnom vlasništvu, u socijalizmu bi ova ogromna količina pravnog posla zastarjela i umjesto toga mogla bi se preusmjeriti na društveno potrebnije zadatke.

Nadalje, što se tiče pitanja zločina, što smo bliže društvu preobilja u kojem svatko ima posao i izravan, demokratski udio u gospodarstvu i vlastitom životu, manji će biti motiv da se zločin uopće počini. U mjeri u kojoj je to slučaj, oni koji počine zločin mogu se tretirati kao žrtve društvenih bolesti, a ne bijesne životinje koje treba zatvoriti. Pashukanis objašnjava ovu točku na sljedeći način:

“Zamislite na trenutak da se sud doista bavio samo razmatranjem načina na koje bi se životni uvjeti optuženika mogli promijeniti tako da se on ili poboljša ili da se društvo zaštiti od njega - i cijelo značenje pojma 'kazna' istog trenutka ispari.”

Pitanje prava povlači i pitanje samih zakonodavaca – političkih stranaka. Socijalizam ne znači jednostranačku državu; ali to znači promjenu u odnosu na stranke kako ih mi danas razumijemo – to jest, grupirane oko različitih klasnih interesa, jer će te klasne razlike brzo nestati. Dok su konzervativci tradicionalno zastupali interese buržoazije u Velikoj Britaniji, laburiste su osnovali sindikati kako bi zastupali interese radničke klase. U SAD-u demokrati i republikanci predstavljaju različita krila buržoazije koja imaju malo drugačije poglede na to kako najbolje održati vladavinu kapitala. U socijalizmu se političke stranke više neće osnivati ​​s ciljem zastupanja određenog klasnog interesa, već različitih ideja o tome kako najbolje planirati gospodarstvo, kamo najbolje usmjeriti investicije i znanje, koji su prioriteti za društvo itd. Vidjet ćemo stranke temeljene na idejama i željama, a ne na klasama.

Kraj nacionalizmu, seksizmu i rasizmu

Nacionalna država kako je danas shvaćamo uspostavljena je razvojem kapitalizma iz feudalizma, vrlo često na proizvoljan način (granice mnogih afričkih zemalja jednostavno su proizvod linija koje su na karti iscrtali imperijalisti). Danas je nacionalna država kočnica razvoju proizvodnih snaga budući da rađa protekcionizam, natjecanje među državama i kontrolu imigracije. Također djeluje kao okov za razvoj ljudske kulture potičući otrovni nacionalizam koji odbacuje strane kulturne ideje i ograničava slobodno kretanje ljudi i miješanje njihovih kultura.

Stvaranje zona slobodne trgovine, poput Europske unije, priznanje je buržoazije da gospodarski razvoj zahtijeva uklanjanje nacionalnih prepreka; a sadašnja kriza Eurozone dokaz je da je u kapitalizmu nemoguće ukloniti nacionalne barijere.

Socijalizam je sustav koji ujedinjuje radničku klasu preko granica i koji ruši nacionalne barijere i natjecanje među državama. To ne znači uništavanje lokalnih različitosti i kulture – ujedinjenje različitih regija u jednu državu u socijalizmu ne bi uništilo njihovu individualnost, već jednostavno uništilo umjetne porezne, migracijske i druge prepreke među ljudima.

Ovo je poanta istaknuta u članku koji je prije više od 120 godina napisala Francuska radnička stranka, pod naslovom Patriotizam i socijalizam . U raspravi o zaslugama internacionalizma članak kaže:

“Internacionalizam nas nikada neće spriječiti da budemo domoljubi. Vidjet će potpuni procvat čovječanstva. Baš kao što smo vidjeli krajem prošlog stoljeća, kada smo, iako smo postali Francuzi, i dalje dolazili iz Provanse, Bourbona, Belgije ili Bretanje.”

Drugim riječima, iako su buržoaske revolucije u mjestima poput Francuske i Njemačke prevladale lokalne podjele i zacementirale postojanje nacionalnih država, to nije uništilo lokalne identitete i tradicije ljudi. Slično tome, internacionalizam znači uklanjanje prepreka za suradnju između ljudi različitih nacionalnosti, ali ne znači nametanje jedinstvenog identiteta cijelom svijetu.

Druge podjele među ljudima nestale bi u socijalističkom sustavu, primjerice predrasude prema ženama. Engels objašnjava da je podrijetlo ugnjetavanja žena u privatnom vlasništvu. Socijalizam, ukidajući privatno vlasništvo, uklanja materijalne uvjete za to ugnjetavanje. Isto tako i s tradicionalnom obitelji, koja u kapitalizmu igra ulogu najosnovnije jedinice ekonomske eksploatacije. U socijalizmu bi obitelj mogla biti oslobođena buržoaskih ograničenja, a kućanski bi se poslovi mogli socijalizirati, skidajući ovaj teret neplaćenog rada s (pretežno) ženskih leđa i čineći ga odgovornim za društvo u cjelini. Kuhanje, čišćenje, pranje i briga o djeci mogu se pružati kao javne usluge, čime se žene oslobađaju ograničenja tradicionalnog obiteljskog života. Time se ne bi uklonila mogućnost nastavka živjeti tradicionalnim obiteljskim životom, ako se to želi, ali bi to prestalo biti nužnost. Pod takvim uvjetima, zakoni koji reguliraju brak, razvod i pobačaj bili bi apsurdni.

Boljševici su napravili korake u tom smjeru nakon Oktobarske revolucije 1917. Trocki objašnjava ciljeve socijalističke države u članku za Pravdu u srpnju 1923. pod naslovom Od stare obitelji do nove :

“Fizičke pripreme za uvjete novog života i nove obitelji, opet, ne mogu se temeljno odvojiti od općeg rada socijalističke izgradnje. Radnička država mora postati bogatija kako bi se mogla ozbiljno uhvatiti u koštac s javnim obrazovanjem djece i oslobađanjem obitelji od tereta kuhinje i pranja rublja. Socijalizacija obiteljskog domaćinstva i javno obrazovanje djece nezamislivi su bez značajnog poboljšanja naše ekonomije u cjelini. Treba nam više socijalističkih gospodarskih oblika. Samo pod takvim uvjetima možemo osloboditi obitelj funkcija i briga koje je sada tište i razgrađuju. Pranje mora obavljati javna praonica, ugostiteljstvo javni restoran, šivanje javna radionica. Djecu moraju odgajati dobri javni učitelji koji imaju pravi poziv za rad. Tada bi veza između muža i žene bila oslobođena svega izvanjskog i slučajnog, i jedno bi prestalo apsorbirati život drugoga. Napokon bi se uspostavila prava ravnopravnost. Veza će ovisiti o međusobnoj privrženosti. I upravo će zbog toga steći unutarnju stabilnost, naravno ne za sve jednaku, ali ni za koga obaveznu.”

Kako objašnjava Trocki, takve bi promjene također uvelike doprinijele razbijanju mnogih drugih predrasuda, poput homofobije, koje u kapitalizmu vladajuća klasa koristi za izazivanje podjela unutar radničke klase. Doista, boljševici su započeli mnoge od ovih reformi, uključujući legalizaciju homoseksualnosti, nakon 1917. pod vodstvom Lenjina i Trockog.

Rasističke predrasude također ne bi preživjele u socijalizmu. Rasizam se također koristi kao alat vladajuće klase da podijeli radničku klasu među sobom kako bi šefovi mogli lakše iskorištavati radnike. Nije slučajnost da antiimigracijska, rasistička retorika dolazi do izražaja u razdobljima kapitalističke krize kada buržoazija smatra potrebnim još više stisnuti životni standard radnika.

Pod socijalizmom konačno neće biti materijalne osnove za rasizam, jer neće biti klasnih podjela. Iako vrlo iskrivljen primjer, SSSR nam daje uvid u dio napretka koji se može postići u socijalizmu u ovoj sferi. Velik dio sovjetske propagandne umjetnosti sadržavao je slike rasno raznolikog skupa ljudi koji se bore za socijalizam, kako bi se naglasilo da bitku za socijalizam vodi radnička klasa diljem svijeta. Nadalje, SSSR je građanima afričkih država ponudio besplatno školovanje i osnovao Sveučilište prijateljstva naroda Patricea Lumumbe, nazvano po ljevičarskom kongoanskom revolucionarnom vođi. U međuvremenu, u arhikapitalističkim Sjedinjenim Državama rasna segregacija trajala je do sredine 1950-ih.

Kao što će ukloniti materijalnu osnovu za ove različite vrste ugnjetavanja i predrasuda, proces revolucije i izgradnje socijalističkog društva sam će razbiti te predrasude. U kontekstu socijalističke revolucije klasna pitanja dolaze u prvi plan, dok se podjele između rasa, spolova i tako dalje povlače u drugi plan.

Štrajk rudara u Velikoj Britaniji 1984.-85. daje primjer učinka revolucionarnog procesa na rodne odnose. Loretta Loach u svojoj knjizi o ženama u štrajku rudara objašnjava kako su se odnosi između muškaraca i žena radikalno promijenili unutar zajednica radničke klase u to vrijeme, kao rezultat njihove zajedničke borbe protiv arhikapitalističke vlade Thatcher:

“Što su poteškoće postajale sve dublje, to je odlučnost žena postajala jača. Počele su marširati sa svojim muškarcima, posjećivati ​​skupove i sastanke, neprestano učeći. Prethodno nepolitične, suzdržane žene pojavile su se kao nadarene kreatorice i govorile na sastancima kako bi prikupile novac za nastavak zadatka koji je pred njima.”

U borbi za socijalizam ono što postaje važno je predanost socijalističkoj revoluciji, karakterna crta koja nije ograničena ni na jedan određeni spol ili rasu. Sve ostale podjele razbijaju se u procesu zajedničke borbe.

Procvat znanosti i kulture

U SSSR-u su poduzeti masovni programi opismenjavanja i nacionalizacija javnih knjižnica. S više ljudi sposobnih čitati i pisati, književna, kazališna i pjesnička kultura naroda moći će vrlo brzo dosegnuti nove visine.

U Venezueli, zemlji koja je pod Hugom Chavezom usvojila brojne socijalističke politike kao dio Bolivarske revolucije, učinci golemog programa obrazovanja i opismenjavanja, koji je naučio 1,5 milijuna ljudi čitati i pisati, mogu se vidjeti u procvatu venezuelanskog pisanja fikcije. Prema novinaru Borisu Munozu, venezuelanska fikcija "otvorila se kako bi pronašla veću publiku, kroz noir romane, povijesne romane, ne odričući se vlastitih venezuelanskih idiosinkrazija". Još jedan književni kritičar, Antonio Lopez Ortega, opisuje venezuelansku fikciju kao "najbolje čuvanu tajnu Kariba", dok je 2006. jedan Venezuelanac po prvi put osvojio prestižnu nagradu Herralde za roman, a ušao je i u konačni izbor za nagradu za inozemnu fikciju Nezavisnih novina. Nadalje, na Međunarodnom sajmu knjiga u La Pazu 2006. Venezuela je odlučila besplatno podijeliti 25 000 knjiga građanima La Paza i susjednog grada El Alto, umjesto da ih prodaje bogatim međunarodnim posjetiteljima, u interesu širenja pristupa kulturi. Takav razvoj i stavovi bili su mogući samo u zemlji koja je koristila bogatstvo svojih prirodnih resursa u interesu većine umjesto za profit nekolicine. Na temelju toga zamislite što bi se moglo postići na području kulture u potpuno razvijenom, zdravom socijalističkom društvu!

A ovo pitanje nadilazi puko širenje programa opismenjavanja. Socijalizam nudi mladim ljudima svjetliju budućnost punu mogućnosti, koja će, u usporedbi sa sumornim izgledima za mlade u kapitalizmu, biti nadahnuće za veliki napredak u umjetnosti i filozofiji. Nije slučajno da su najveći buržoaski filozofi pisali u osvit kapitalizma, kada je društvo izranjalo iz oronulog feudalnog sustava prema svjetlijoj kapitalističkoj budućnosti. Slično tome, najveći umjetnici – Da Vinci, Beethoven, Shakespeare itd. – stvarali su svoja remek-djela zahvaljujući inspiraciji iz revolucionarne borbe buržoazije protiv starog feudalnog poretka. Takav će se kulturni napredak dogoditi s dolaskom socijalizma; ali uz dodatnu dobrobit nekoliko stotina godina ljudskog razvoja iza sebe, ova socijalistička remek-djela izražavat će ideje na beskrajno višoj razini od bilo čega što smo prije vidjeli.

Plansko gospodarstvo omogućit će racionalno ulaganje u znanstvena istraživanja kako bi dala daleko učinkovitije rezultate nego što je to slučaj u kapitalizmu. Svjetski poznato kubansko zdravstvo proizvod je planiranog ulaganja u znanstveni razvoj, a njegova učinkovitost više puta je dokazana, nedavno golemom količinom pomoći koju je Kuba pružila zemljama pogođenim virusom ebole i podacima o broju liječnika po glavi stanovnika , kao što je ranije spomenuto.

Kada su u pitanju znanstvena pitanja oko klimatskih promjena, čini se da je socijalizam jedina stvar koja nas može spasiti od uništenja planeta. Ono što nam treba je međunarodno koordinirani plan za suočavanje s klimatskim promjenama – plan u kojem profit i nacionalne granice nisu prepreka. Ovo je izravna suprotnost kapitalizmu, te je upravo opis socijalizma. Uz međunarodno planirane znanstvene napore za smanjenje emisija i ublažavanje klimatskih promjena, mogli bismo riješiti najozbiljniji problem s kojim se danas suočava sav život na Zemlji.

Već postoje tehnologije za iskorištavanje energije vjetra, valova i sunca, koje bi se mogle koristiti za napajanje cijelog planeta. Godine 1986. njemački fizičar Gerhard Knies otkrio je da pustinje na Zemlji u šest sati dobiju više Sunčeve energije nego što čovječanstvo potroši u godini dana, što znači da područje Sahare veličine Walesa može osigurati energiju za cijelu Europu. Iskorištavanje ovog potencijala značilo bi uklanjanje svake ovisnosti o fosilnim gorivima, čime bi se dramatično smanjile emisije ugljika - nešto što planetu očajnički treba. To se ne radi jer bi to bio neprofitabilni poduhvat za one kapitaliste koji su izgradili i uložili u ogromne tvrtke za fosilna goriva. Kapitalizam nije sposoban planirati budućnost, zainteresiran je samo za kratkoročni dobitak. S kapitalističkog gledišta, uništavanje planeta je prihvatljiva cijena za veći profit, i ne samo zato što će najsiromašniji ljudi na svijetu biti ti koji će snositi najveći teret ekstremnih klimatskih promjena. Samo kroz racionalno dugoročno demokratsko planiranje možemo učiniti ono što je potrebno da spasimo planet.

Znanstveni napreci u svemirskom istraživanju mogli bi se daleko učinkovitije postići korištenjem planskog gospodarstva, umjesto da svaka nacija proizvodi, lansira i održava vlastite satelite i drugu opremu. Zapravo, čak i do sada, privatne tvrtke koje pokušavaju pokrenuti misije na Mars morale su se obratiti projektima koje financira država poput NASA-e za pomoć u financiranju i ekspertizi. Racionalno planirani javni sektor je učinkovitiji način za nastavak istraživanja svemira, kao što je SSSR dokazao time što je bio prva nacija koja je poslala čovjeka u svemir i time što je bio na pragu lansiranja čitave svemirske postaje sposobne dosegnuti vanjske granice Sunčevog sustava, dok su SAD bile tek u fazi postavljanja čovjeka na Mjesec.

Kraj i početak

Hoće li biti marksista u socijalizmu? Hoće li marksistička teorija imati ikakvu ulogu nakon pobjede socijalističke revolucije? Trenutno je marksizam prvenstveno političko oruđe, a oni koji proučavaju ideje i pokušavaju ih provesti u praksi su prije svega politički aktivisti.

Međutim, u socijalističkom društvu, dijalektički materijalizam, filozofija marksizma, i dalje će biti vitalno oruđe za analizu razvoja tog društva. I nadalje, postat će svjesni element u znanstvenom istraživanju i kulturnom stvaralaštvu. Trenutačno je ova filozofija implicirana u različitim područjima znanosti, poput istraživanja kvantnih procesa i teorije kaosa, ali čineći je eksplicitnim elementom u našem razumijevanju društva, svijest ljudskih bića će se razvijati mnogo dalje i brže u socijalizmu. Baš kao što su filozofije liberalizma i racionalizma igrale ovu ulogu u kapitalističkom društvu, tako će marksizam igrati ovu ulogu u socijalizmu.

Socijalizam znači kraj društva u kojem su ljudska bića potlačena i iskorištavana od strane drugih ljudskih bića. To znači kraj privatnog vlasništva velikih razmjera i kraj privatnog profita i anarhije slobodnog tržišta. Ali socijalizam ne znači trenutni kraj svih svjetskih problema i stvaranje raja u kojem će svi živjeti sretno do kraja života; niti znači kraj povijesti i sveg budućeg razvoja ljudskog društva.

Zapravo, socijalizam je tek početak povijesti. On obećava sustav koji je sposoban razviti proizvodne snage do te mjere da ljudi mogu prestati uništavati sebe i svoj planet, i umjesto toga početi svjesno preuzimati kontrolu nad vlastitim životima.

Filozof Hegel je rekao da prava sloboda ne dolazi iz pokušaja transcendiranja zakona koji vladaju svijetom, već iz njihovog razumijevanja; budući da, nakon što ih shvatimo, te zakone možemo iskoristiti u vlastitu korist. Teorija marksizma pruža nam razumijevanje fizičkih, društvenih i ekonomskih zakona koji upravljaju svijetom, a praksa socijalizma će nam pružiti slobodu koja proizlazi iz njihovog iskorištavanja za nas same. Što činiti s tom slobodom bit će pokretačko pitanje svog budućeg ljudskog razvoja.

Tekst je objavljen 14. travnja 2015.