Zajedno sa bankarima i kapitalistima, stanodavci se posebno preziru. Oni se smatraju pohlepnim špekulantima, vlasnicima koji maksimalno crpe stanarinu, koji u najranijoj prilici podižu kirije i kupe kajmak sa djela viška vrijednosti stvorene od strane radničke klase. Jasno je zašto prezir prema njima raste. Samo u Britaniji, stanarina i troškovi stanovanja čine pola – a nekad i više raspoloživog dohotka radnih ljudi, za koje je to postao nepodnošljiv teret, posebno za one koji žive u glavnom gradu.

Zajedno sa tim, četiri miliona privatnih zakupnih kuća se bore sa vrtoglavom cijenom rente zemlje. “Kuće pod zakupom su potpuni reket”, objašnjava Sebastijan O’Keli iz  “Leasehold Knowledge Partnershipa”, "sredstvo pomoću kojeg su graditelji stambenih objekata uspjeli pretvoriti domove običnih ljudi u dugoročna sredstva ulaganja za sumnjive ulagače, često bazirane na offshore-u”. Kako broj beskućnika raste, broj slobodnih stambenih objekata je na rekordnom nivou, uglavnom u investicione svrhe. Čak i dijelovi kapitalista cvile zbog prevelikih troškova zakupa koje su primorani da plaćaju za komercijalnu imovinu.

Feudalna vlastela

Izdavanje posjeda i zemljišno vlasništvo sežu u dalju prošlost, prije uspona kapitalizma. U stvari, takva imanja potiču iz feudalizma, gdje je zemlja bila temelj sve ekonomske i političke moći. Mjeru čovjekovog bogatstva određivala je jedna i samo jedna stvar: koliko zemlje posjeduju. Zemlja je bila izvor viška koje je vlastela izvlačila iskorištavanjem rada kmetova, koji je bio neodvojiv od zemlje.

U to vrijeme, plaćanje najma u naturi, i višak vrijednosti su bili identični i oblici u kojima se iskazivao neplaćeni višak rada. Ovo feudalno porijeklo može se uočiti čak i danas, gdje je, prema službenim izvorima, “Kruna krajnji vlasnik cjelokupne zemlje u Engleskoj i Velsu (uključujući ostrva Sili): svi ostali vlasnici imaju posjed u zemlji”. Ovo zemljište je "držano" od strane krune kao slobodno vlasništvo ili zakup, koji prema Zakonu o zemljišnim registracijama iz 2002. "proizlazi iz srednjovjekovnih oblika posjeda".

Veliki britanski zemljoposjednici danas potiču iz starih aristokratskih porodica prošlosti; među njima su 10. vojvoda od Baklua, 12. vojvoda od Kvinsberija, vojvoda od Nortamberlenda, vojvoda od Vestminstera i princ od Velsa. Sa četiri velika imanja, vojvoda od Baklua je najveći evropski privatni zemljoposjednik i živi u dvorcu porodice Drumlanrig u Škotskoj. Vojvoda od Vestminstera posjeduje zemljišni portfelj vrijedan 9,52 milijarde funti, a njegova kompanija“Grosvenor Estate“, koja datira iz 1677. samo u Londonu, ubraja dobrostojeće četvrti Belgraviju i Mejfer. To je jedno od šest "velikih imanja" koje posjeduju velike dijelove glavnog grada. Ostali imovinski tajkuni uključuju Dejvida i Sajmona Rubena (vrijedni 14 milijardi funti), koji su prošle godine "zaradili" gotovo milijardu funti [Napomena: 2016., godina prije nego što je ovaj članak napisan], ser Dejvid i ser Frederik Barkli (vrijedan 7,2 milijarde funti), Kristo Viz (vrijedan 4,62 milijarde funti), Nejtan Kirš (vrijedan 3,97 milijardi funti), barunica Hauard de Volden i porodica (vrijedni 3,73 milijarde funti), Ijan i Ričard Livingston (vrijedni 3,7 milijardi funti), ser Henri Kesvik i porodica (vrijedni 3,26 milijardi funti), Edvard i Sol Zakej (vrijedni 3,25 milijardi funti), Mark Pirs i porodica (vrijedni 3,14 milijardi funti), Semjuel  Tak Li i porodica (vrijedni 2,73 milijarde funti). Popis milijardera se nastavlja.

Foto: UK Parliament, Flickr

Ovi zemljoposjednički paraziti takođe prikupljaju ogromne subvencije. Zapravo, Greenpeace je potvrdio da je šesnaest pripadnika britanske aristokratije uključeno u listu top 100 onih koji trenutno primaju subvencije EU, 7,1 milion funti podijeljeno je samo između njih prošle godine. [Napomena: članak je napisan prije finalizacije sporazuma o Brexitu].

Ova privilegovana klasa zemljoposjednika je nastala stapanjem stare aristokratije i novo-obogaćene buržoazije. Zemljišni posjed u Britaniji vuče korijene iz normanskog osvajanja, ali je kasnije pojačan sa zagrađivanjem  i uništenjem zemlje, a s njim i uništenjem seljaštva. Drugim riječima, današnji monopol u vlasništvu nad zemljom izvorno je bio proizvod osvajanja, nasilja i pljačke, čime je običan narod lišen svojih veza s tlom. Mali posjednici zemlje svedeni su na nadničare i najamnike, što je bio bitan uslov za razvoj kapitalizma.

Prema popularnoj rimi iz 17. vijeka:

“Zakon zatvara muškarca ili ženu

Ko ukrade gusku od zajedničkog dobra;

Ali ostavlja većeg zlikovca na slobodi

Ko ukrade zajedničko dobro od guske.”

Zemljišni posjed je odigrao veoma bitnu ulogu u nastanku kapitalizma. Iako feudalan u svom začetku, transformisan je djelovanjem kapitala, gdje je najam u naturi pretvoren u novčani najam, genezu kapitalističkog zemljišnog najma. “Transformacija najma u naturi u novčani najam”, piše Marks,“koja se najprije događa sporadično, a zatim u više-manje nacionalnim razmjerama, pretpostavlja već značajniji razvoj trgovine, urbane industrije, robne proizvodnje uopšteno i stoga novčanog prometa.” (Kapital. Tom3, str.933).

Ovo je dio cjelokupnog procesa kojeg Marks opisuje kao „primitivnu akumulaciju“ koja je uništila stare odnose, stvarajući proletarijat bez vlasništva s jedne strane i koncentraciju velikih posjeda s druge strane. Ti posjedi su davani u zakup zemljoradnicima zakupcima i predstavljali su osnovu za kapitalističku poljoprivredu i agrarnu revoluciju 18. vijeka, što je zauzvrat osiguravalo hranu rastućem gradskom stanovništvu.

Sa razvojem industrije i porastom gradskog stanovništva, kapitalistička poljoprivreda morala je da poveća proizvodnju sa sve manjom radnom snagom poljoprivrednih radnika. To je uspjelo uvođenjem novih tehnika za povećanje produktivnosti rada, proizvodeći više sa sve manje i manje 'ruku'. Bez ovog rastućeg poljoprivrednog viška ne bi moglo biti podjele rada, rasta industrije ili društvenog bogatstva. Bez toga ne bi bilo industrijske revolucije.

Kako Marks objašnjava, “nigdje u svijetu kapitalistička proizvodnja, od Henrija VII, nije se tako nemilosrdno bavila tradicionalnim odnosima poljoprivrede, prilagođavajući i podređujući uslove vlastitim zahtjevima.” (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str.237).

Ali ovo je imalo svoju cijenu. Kao što je Marks napisao: "Ako novac... 'dođe na svijet s urođenom krvavom mrljom na jednom obrazu', kapital dođe krvav i prljav od glave do pete."

Zemljište = Novac

Danas se vlasništvo nad zemljom čuva kao strogo čuvana tajna. Zemljišni registri Ujedinjenog Kraljevstva stvoreni su i dizajnirani da prikriju vlasništvo, a ne da ga otkriju. “Međutim, ono što znamo jeste da aristokratija i kraljevska porodica još uvijek igraju važnu ulogu u vlasništvu nad našom zemljom. Više od trećine zemlje još uvijek je u rukama aristokrata i tradicionalnih zemljoposjednika”, objasnio je nedavno časopis Country Life.Oni otkrivaju da oko 36.000 ljudi, 0,6 posto stanovništva, posjeduje više od polovine ruralnog zemljišta u Engleskoj i u Velsu. U Škotskoj je vlasništvo nad zemljom još ekstremnije. Zapravo, Škotska ima najviše nejednakosti u vlasništvu nad zemljom u Zapadnoj Evropi, sa samo 432 moćna zemljoposjednika koji posjeduju 50 posto zemlje, rezervisano uglavnom za takve svjetovne aktivnosti kao što su lov na ptice i jelene.

Iznajmljivanje zemljišta je veliki posao, kao što pokazuju brojke iznad. Klasa zemljoposjednika dio je vladajuće klase, koja uživa i živi od zemlje na račun tuđeg rada. Kapitalističko zemljišno vlasništvo izvor je ogromnog bogatstva, ne samo kroz svoj monopol, napuhane vrijednosti i sredstva špekulacije. Na primjer, Emperor Group je razmijenila ugovore o kupovini nekretnine u ulici Vordor u Londonu za 260 milijuna funti, što odražava kapitalnu vrijednost od 2896 funti po 10 cm kvadratnih. Takvi primjeri astronomskih cijena nekretnina mogli bi se ponoviti mnogo puta.

Istorijski gledano, prije uspona kapitalizma, prihod od zemljišne imovine smatran je respektabilnim prihodom, dok se kamatni kapital povezivao s lihvarstvom i na njega se gledalo vrlo omraženo, osobito od strane crkve. Međutim, s pojavom kapitalističkog načina proizvodnje i borbom između aristokratije i rastuće buržoazije, najam se smatrao nezarađenim dohotkom koji pripada parazitskoj i besposlenoj klasi zemljoposjednika.

Borbeni poklič rastuće buržoazije protiv stare aristokratije preuzeli su Dejvid Rikardo i Adam Smit, vođe klasičnih ekonomista, u svojoj teoriji najma. Tražili su ukidanje Zakona o žitu (uvedenih 1815.), koji bi kompromitovali položaj zemljoposjednika, poboljšali slobodnu trgovinu i potpomogli industrijalcima. Ukidanje Zakona o Kukuruzu značilo bi jeftiniju hranu, što bi im omogućilo smanjenje plata i tako učinkovitije konkurisanje na svjetskom tržištu. “Interes najmodavca uvijek je suprotan interesu potrošača i proizvođača”, izjavio je njihov prvak Rikardo.

Buržoaski ekonomisti propovijedali su načela laissez fairea (ostavi da radi), gdje bi svako trebao biti slobodan slijediti svoj vlastiti interes. Ipak, zemljoposjednici su vodili pozadinsku bitku kako bi zaštitili svoje izvore prihoda. U to vrijeme, oni su dominirali u Domu  komuna i u Domu lordova. U ovoj ogorčenoj borbi između ova dva dijela vladajuće klase, parlament kojim dominiraju zemljoposjednici, iz osvete, uzvratio je udarac povezujući se sa zahtjevima radničke klase za kraćim radnim vremenom i boljim radnim uslovima da donesu „Fabričke zakone“ koji su postavljali ograničenja na sate rada. To je industrijalce pogodilo tamo gdje ih je najviše boljelo – po njihovim džepovima. Vodili su sistematski gerilski rat protiv ovih zakona, koje su na kraju morali nevoljno prihvatiti. Na kraju je ipak pobijedila bogatija industrijska buržoazija. Zakone o žitu je poništila torijevska vlada pod Pilom uz podršku Viga (liberala).

Spajanjem zemljišnih, trgovačkih i industrijskih interesa, kroz međubračne i poslovne odnose, kapitalistički odnosi počeli su dominirati poljoprivredom. Kao rezultat toga, bogati kapitalist ili finansijer često je skupljao najam kao i pripadnik aristokratije ili njeni agenti. Sada je najam kao nezarađeni prihod postao “respektabilan”.  I zemljoposjednik i kapitalista, čiji su se interesi sada spojili, našli su zajedničkog neprijatelja u sve većem protivljenju radničke klase, koja je bila stisnuta na oba kraja, zbog niskih plata i visokih najmova.

Šta je renta?

Marks je, u svojoj analizi kapitalističkog načina proizvodnje, bio primoran da prihvati greške klasičnih ekonomista, uključujući njihovo zbrkano izlaganje rente i njihov neuspjeh da prepoznaju apsolutnu rentu. Marks je proveo dosta vremena analizirajući tu temu, uglavnom zato što je bila tako centralna za buržoaske ekonomiste tog vremena. Tako je potrošio 200 stranica na tu temu u trećem tomu Kapitala i pozamašnom djelu drugog toma Teorije viška vrijednosti. U ovim djelima on daje stotine primjera da ilustruje svoje brojne stavove i izazove svoje protivnike. Njegov doprinos otkriva pedantan pristup temi.

Marks ga je ipak smatrao sekundarnim u odnosu na glavno pitanje, a to je kako je višak vrijednosti, koji je proizvela radnička klasa, otiman i dijeljen među različitim granama vladajuće klase, a ne kao ključnim pitanjem kako višak vrijednosti nastaje na prvom mjestu. “Okolnosti pod kojima kapitalist zauzvrat mora dio viška rada ili viška vrijednosti koji je oteo, podijeliti s trećom, neradnom osobom, tek su od sekundarnog značaja”, objasnio je Marks. “Takođe je činjenica proizvodnje da, nakon što se oduzme dio vrijednosti koji je jednak stalnom kapitalu, cijeli višak vrijednosti prelazi ravno iz ruku radnika u ruke kapitalista, osim dijela vrijednosti proizvoda koji se isplaćuje kao plata. Kapitalist se suočava s radnikom kao izravnim vlasnikom cjelokupnog viška vrijednosti, na koji god način bi ga kasnije dijelio s kapitalistom koji daje zajam, zemljoposjednikom itd. (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str. 152).

Marks takođe ističe na drugom mjestu u Kapitalu: “Analiza zemljišne imovine u njenim različitim istorijskim oblicima se nalazi izvan dosega ovog rada. Nas zanima to samo toliko što dio viška vrijednosti koji kapital proizvodi pada na udio zemljoposjednika”. (Kapital, tom 3, str.751) On takođe dodaje: “Bez toga, naša analiza kapitala ne bi bila potpuna.” ( str.752)

Da bi dovršio svoju analizu kapitalističke proizvodnje, Marks se upustio u svoju teoriju rente. Za početak, Marks je morao objasniti pojam zemljišne rente i odakle ona dolazi. Dok se u industriji svi faktori proizvodnje – mašine, sirovine, radna snaga – mogu proizvoditi i reprodukovati, u poljoprivredi je osnovni materijal, zemljište, ograničen u količini. Stoga je zemljište prirodan monopol.  U vlasništvu klase zemljoposjednika, pod kapitalizmom ova klasa prima rentu od onih koji žele zakupiti zemlju, za određeni iznos i određeno vrijeme.  Pristup zemljištu je zabranjen dok se ne plati rentu i stanodavac ostvari svoje pravo vlasništva. Zemljište je dakle i vlasnički monopol. Danak za njegovo korištenje naziva se zemljišnom rentom.

“Sibaritska izraslina”, parazit kapitalističke proizvodnje

Jasno je da su takvi prihodi nezarađeni prihodi jer zemljoposjednik ne radi na tome da ih ostvari. On prima zakupninu samo zato što je monopolski vlasnik zemlje i daje svoju dozvolu da je neko drugi koristi. Marks zaključuje da plaćanje koje zemljopsjednik prima ne može doći nigdje drugdje osim iz proizvoda neplaćenog rada, odnosno viška vrijednosti. Naravno, gdje bi još ovi paraziti dobili svoj dio ako ne preko leđa radničke klase?

Iako ne moraju nužno zaprljati ruke u izravnom izrabljivanju radnika, kao što to rade industrijalci, oni ništa ne doprinose društvu i žive na naš račun. Taj nezarađeni prihod nije direktan, već indirektan, preko treće strane.  Vlasnik zemlje daje u zakup svoju zemlju kapitalisti, koji obrađuje zemlju koristeći najamni rad. Zaposleni najamni radnici svojim neplaćenim radom proizvode višak vrijednosti, koji zauzvrat pronalazi put u džepove kapitalističkog investitora. Ali kapitalist je prisiljen dijeliti taj višak vrijednosti sa zemljoposjednikom u obliku zemljišne rente. Jasno je da renta može proizaći samo iz viška vrijednosti koju stvara radnička klasa. Kako Marks objašnjava:  „Kapitalista koji proizvodi višak vrijednosti – tj. koji izvlači neplaćeni rad izravno od radnika i fiksira ga u robu, zaista je prvi prisvajač, ali nije nipošto krajnji vlasnik ovog viška vrijednosti. On ga mora dijeliti s kapitalistima, sa zemljoposjednicima itd., koji ispunjavaju druge funkcije u sistemu društvene proizvodnje. Višak vrijednosti se, dakle, dijeli na različite dijelove. Njegovi fragmenti dospiju u ruke različitih osoba, i poprimaju različite oblike, nezavisne o drugima, kao što su profit, kamate, profit trgovca, renta itd.” (Kapital, tom 1, str. 576)

Opet:

„Kapitalista je izravni izrabljivač radnika, ne samo izravni prisvajač, već i izravni tvorac viška rada. Ali budući da se (za industrijskog kapitalistu) to može dešavati samo kroz i u procesu proizvodnje, on je i sam funkcioner te proizvodnje, njezin upravljač. Vlasnik, s druge strane, ima pravo – preko zemljišne imovine (do apsolutne rente) i zbog fizičkih razlika različitih vrsta zemljišta (diferencijalna renta) – koje mu omogućuje da dio ovog viška rada ili višak vrijednosti prisvoji, čijem usmjeravanju i stvaranju on ništa ne pridonosi. Tamo gdje postoji sukob, kapitalist ga, dakle, posmatra kao puku superfetaciju, sibaritska izraslina, parazit kapitalističke proizvodnje, uš koja sjedi na njemu.” (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str.328)

Tako je za Marksa, višak vrijednosti, koji proizvodi radnička klasa, podijeljen je između različitih dijelova vladajuće klase u obliku "rente, kamate i dobiti", kapitalističko Sveto Trojstvo, gdje se renta plaća posjedniku, kamata lihvaru i profit industrijskom kapitalisti. Kao uzrok toga, borba oko viška vrijednosti nije samo borba između kapitalista i radnika, budući da se kapitalista takođe mora boriti sa zemljoposjednikom i lihvarom, koji svi pokušavaju zgrabiti što veći dio na račun svih ostalih.

Analizirajući rentu, Marks je takođe napravio razliku između onoga što je nazvao diferencijalnom i apsolutnim rentom.

Apsolutna i diferencijalna renta

U industriji ogroman profit ostvaruju one kompanije koje imaju veću produktivnost od prosjeka. Oni proizvode robu iznad prosječnog društveno potrebnog radnog vremena. U poljoprivredi to takođe može biti slučaj, kada je produktivnost nekog zemljišta plodnija i produktivnija od drugih, a neka pristupačnija od drugih, što omogućuje velike profite i za takva zemljišta se može tražiti veća renta od manje povoljnih ili manje produktivnih zemljišta. Plaćanje za ove prednosti naziva se diferencijalna renta. Rikardo je pogrešno smatrao da je to jedini oblik rente. Ali Marks objašnjava da zemjoposjednik prima i osnovnu minimalnu rentu koja se mora platiti za svo zemljište, pa i za najgoru vrstu. To se zove apsolutna renta.

U tom slučaju proizvodi uzgojeni u ovim nepovoljnim uslovima će i dalje dobiti prosječnu stopu profita. Kako to? Jasno je da zemljište, ako se želi koristiti, mora biti u stanju proizvesti višak od kojeg zemljoposjednik može ubirati rentu. Stoga, čak i kapital uložen u najgoru zemlju mora donijeti prosječnu stopu profita, inače u kapitalizmu ne bi bilo nikakvog ekonomskog razloga da se ona obrađuje. Prihod koji će zemljoposjednik dobiti će zavisiti na kraju o potražnji i ponudi za zemljištem. Čak i na najgorem zemljištu će primati apsolutnu rentu – ali ništa više. Takav najam proizilazi iz monopola u vlasništvu nad zemljom i postojaće sve dok postoji privatno vlasništvo.

Naravno, zemljišna renta ne 'proizvodi' zemljište. Komad pustoši ne “proizvodi” ništa – niti atom rente. Ova renta može biti samo proizvod radne snage koja se bavi poljoprivredom, odnosno radnika na zemljištu. Ona se plaća iz viška vrijednosti koji stvaraju. Ali je posebne vrste, ne podliježe izjednačavanju profita, kako ćemo kasnije objasniti.

Kao što je objašnjeno, diferencijalna renta je iznos koji se plaća za prednosti koje proizlaze iz veće produktivnosti zemljišta. Neki dijelovi zemlje su bolje smješteni  od drugih, koji mogu biti izoliraniji ili nepristupačni. Ostala područja imaju različitu plodnost, tako da na bogatijem tlu ista investicija može dati bolje rezultate. Neka zemlja posjeduje veće prirodne resurse, kao što su pristup vodi, šumama, kamenolomima ili rudnicima ugljena. Opet, zemljište koje se nalazi u blizini tržišta štedi troškove, kao što je transport, što smanjuje opšte troškove proizvodnje. Poljoprivredni proizvodi sa ovih prostora stoga se prodaju po cijenama iznad cijene proizvodnje. Ali ta viša cijena završava u džepu zemljopsjednika u obliku diferencijalne rente, koji proizlazi iz monopola u korištenju zemljišta. Kapitalistički investitor će naravno i dalje primati prosječnu stopu profita, ali razlika će ići zemljopsjedniku. Gdje god postoji privatni monopol nad zemljom, postojat će i prilike za reketirajuće zemljoposjednike da brzo zarade.

Međutim, ako poljoprivredne cijene padnu ispod određenog nivoa, zemljište će postati neisplativo. U tom trenutku se prestaje sa iznajmljivanjem. Zemljište prestaje da se obrađuje, sve dok cijene ponovno ne porastu.

U svojoj analizi Marks se pita što se krije iza podjele viška vrijednosti koji se dijeli između različitih grana industrije i između različitih vrsta kapitala?

Prije nego što Marks može odgovoriti na ovo pitanje u trećem dijelu Kapitala, najprije mora objasniti formiranje opšte stope profita. To je usko povezano sa stopom viška vrijednosti, odnosno stepenom eksploatacije. Naravno, kapitalisti i njihovi apologeti ne priznaju “višak vrijednosti” – koji uključuje svu novu vrijednost koju su radnici stvorili a prisvojili izrabljivači – i izbjegavaju ovaj neugodan izraz, jer on samo služi za otkrivanje temeljne stvarnosti kapitalističke eksploatacije. Umjesto toga govore o prihvatljivijem pojmu ‘profit’, koji im je jako drag. Uostalom, to je razlog njihovog postojanja i pokretačka snaga njihova sistema. Njih ne zanima razmjer između viška koji proizvode i iznosa koje isplaćuju, tj. stope viška vrijednosti, već su duboko zabrinuti za razmjer između viška kojeg dobiju i ukupnog kapitala koji zapošljavaju. Ovo je stopa profita.

Stopa profita i stopa viška vrijednosti

Ova stopa profita može se definisati kao odnos viška vrijednosti (s) prema ukupnom kapitalu, koji se sastoji od stalnog kapitala (c) i promjenljivog kapitala (v). Ukratko, stopa profita = s/(c+v).Za našeg gospodina Lovaroša, kapitalistu, ono što on troši na plate (promjenljivi kapital) i ono što troši na sirovine i mašine (stalni kapital) su jednostavno troškovi proizvodnje, a višak koji dobije iznad ovih troškova je njegov profit. Za kapitaliste nije komplikovanije od toga.

Ali različiti faktori određuju stopu profita, a ne samo stopu viška vrijednosti. Na primjer, kapitalista ulaže 100.000£, od čega se 90.000£ troši na sirovine itd., a 10.000£ na plate. Međutim, ako se stopa viška vrijednosti poveća na 150 posto, profit raste u skladu s tim na 15.000 funti.Stopa profita će biti 10 posto kada je stopa viška vrijednosti 100 posto i 15 posto kada je 150 posto.Ovo se zasniva na jednom ciklusu proizvodnje.Ali ako se obrt kapitala poveća tako da se dva ciklusa završe u isto vrijeme kao i ranije, tada će (pod pretpostavkom 100 posto stope viška vrijednosti) kapitalista dobiti profit od 10.000 funti dva puta i stoga ostvariti profit od 20.000 funti na njegov kapital od 100.000 funti, što je stopa profita od 20 posto. Ovo povećanje prometa je udvostručilo njegovu stopu profita.

Drugi faktor može imati važan uticaj na stopu profita, a to je odnos između varijabilnog i stalnog kapitala.Držeći se stope viška vrijednosti od 100 posto, sa jednim obrtom, kapitalista umjesto toga ulaže samo 70.000£ u sirovine itd., i 30.000£ u plate. Sa stopom viška vrijednosti od 100 posto, višak će biti jednak plati od 30.000£, a kapitalista će zaraditi 30.000£ na ulaganju od 100.000£, što je stopa profita od 30%. Ovaj odnos između varijabilnog i stalnog kapitala naziva se organski sastav kapitala.

Kroz konkurenciju, kapitalista pokušava da potkopa svoje rivale i poveća svoj udio na tržištu. Stoga uvodi nove tehnike i mašineriju koja štedi radnu snagu, što smanjuje njegove troškove i omogućava mu da proizvodi po nižem radnom vremenu po proizvodu u odnosu na društveno prosječno radno vrijeme koje određuje tržišnu cijenu. On dakle ubire superprofit. Ali to traje samo dok njegovi konkurenti ne pođu za tim i ulože u nove tehnike, poništavajući staru prednost. Kako se uvodi naprednija tehnologija, više se ulaže u stalni kapital (mašine, itd.) u odnosu na varijabilni kapital (plate), što za posljedicu ima višu organsku strukturu kapitala. Ovo stvara tendenciju opadanja stope profita, iako postoje kompenzacijski faktori koji takođe utiču na ovaj proces. Dok profitna stopa ima tendenciju pada, ukupan iznos profita ne mora nužno da opada jer se ukupan kapital vjerovatno povećava.

Jasno je da se u različitim industrijama prosječan organski sastav uveliko razlikuje iz tehničkih razloga, pri čemu su neke industrije radno intenzivnije od drugih.Plate mogu činiti veliki dio ukupnih troškova, kao na primjer u rudarenju sirovina iz zemlje. Da li to znači da je stopa profita u radno intenzivnim industrijama izuzetno visoka u odnosu na ostale? U praksi to nije slučaj. Ali zašto?

Razlog ovakvog stanja su snažne tendencije koje dovode do izjednačavanja profitne stope. Dok različite industrije mogu privremeno stvoriti visoku stopu profita u odnosu na ostale, to ne može biti dugotrajno. Kapitalisti koji ulažu svoj novac nastoje da maksimiziraju svoje povrate. Ako bi industrija A zarađivala manje od industrije B, onda bi kapitalisti u A uzeli svoj novac i uložili ga u B. Ali šta bi se onda dogodilo? Više robe bi se proizvodilo u B, a manje u A, stvarajući prekomjernu proizvodnju u jednoj oblasti i nedovoljnu proizvodnju u drugoj. Na jednom mjestu bi došlo do prezasićenja, a na drugom do oskudice, što bi uzrokovalo pad cijena proizvoda tamo gdje je prezasićenost i povećanje cijena tamo gdje je oskudica. Kad se kapital kreće iz jedne industrije u drugu u potrazi za većim profitom, to mijenja stopu profita između dvije industrije, što na kraju dovodi do izjednačavanja stope profita. Ova tendencija djeluje u kapitalističkoj proizvodnji, u svim industrijama

Ova tendencija da se kapital distribuira između različitih grana industrije rezultira time da sva ulaganja ostvaruju jednaku stopu profita, odnosno prosječnu stopu profita. To je zbog konkurencije između kapitala i efekata ponude i potražnje na cijene.Marks dakle objašnjava da u razvijenoj kapitalističkoj ekonomiji ne prisvaja svaki kapital višak vrijednosti koji proizvodi njegova „vlastita“ radna snaga, već prisvaja dio ukupnog društvenog viška vrijednosti prema proporciji ukupnog kapitala koji predstavlja.Dakle, roba se ne prodaje nužno po svojoj vrijednosti, već po cijeni koja je jednaka njenom trošku plus prosječna stopa profita. Marks to naziva cijenom proizvodnje.Tako se prodajna cijena robe može predstaviti kao c + v + p, gdje je p prosječna stopa profita.

Prema tome, kako robe teže razmjeni po svojoj cijeni proizvodnje, svaki kapital bi dobio dio ukupnog viška vrijednosti jednak utrošenom kapitalu (konstantnom i varijabilnom) bez obzira na njihove proporcije (organski sastav kapitala). Zbir cijena proizvodnje uvijek je jednak zbiru vrijednosti. Ne stvara se niti uništava dodatni višak vrijednosti.

„Ali ovaj proces se odvija iza njegovih leđa (iza leđa kapitaliste). On to ne vidi, ne razumije, a zapravo ga i ne zanima”, objasnio je Marks. („Kapital“, tom 3, str.268)

Ovaj zaključak da roba teži razmjeni po svojoj cijeni proizvodnje može izgledati kao da je u suprotnosti s teorijom vrijednosti, gdje nam je rečeno da je vrijednost robe određena društveno-neophodnim radnim vremenom uključenim u njenu proizvodnju. Ovo je osnova teorije vrijednosti.  Ali nema kontradikcije. Marksistička teorija nikada nije rekla da se roba uvijek razmjenjuje po svojoj vrijednosti. Objašnjava da samo kroz fluktuacije cijene iznad i ispod vrijednosti robe, ona teži razmjeni po svojoj vrijednosti. Ovo se uglavnom odnosi na jednostavnu robnu proizvodnju, ali ovaj zakon treba modifikovati kako bi se uskladio sa realnošću potpuno razvijene kapitalističke proizvodnje.Takav razvoj ne negira teoriju vrijednosti, već je nadograđuje, otkrivajući da u potpuno razvijenom kapitalizmu roba teži razmjeni po svojim troškovima proizvodnje.

Čitav Marksov Kapital je pokušaj da se kapitalizam svede na njegove osnove kako bi se razotkrili glavni zakoni koji upravljaju sistemom. „U teoriji, pretpostavljamo da se zakoni kapitalističkog načina proizvodnje razvijaju u svom čistom obliku. U stvarnosti, to je samo približno tako...“, objasnio je Marks („Kapital“, tom 3, str. 275). Kapitalistički način proizvodnje prikazan u „Kapitalu“ ne postoji u stvarnom svijetu, jer je apstrakcija, koja nam omogućuje da jasnije vidimo stvarne procese. Sve sekundarne karakteristike su uklonjene ili zanemarene. One su manje važne.  Međutim, kada primjenjujemo opšte zakone na stvarni svijet, moramo ih modifikovati u skladu s realnim okolnostima. Ovo je jedini način da se razvije naučno razumijevanje.

Pojava monopolističkog kapitalizma, na primjer, modifikuje i kvari zakone kapitalizma izvlačeći monopolski profit, odnosno profit iznad prosječne stope profita, na račun društva, iz opšteg fonda viška vrijednosti. Dok monopoli izvlače višak profita, ovo je samo pitanje distribucije. Ne dodaju ništa dodatno. Udio profita ograničen je ukupnim iznosom viška vrijednosti proizvedenog u društvu, koji se u konačnoj analizi proizvodi brojem sati rada produktivnih radnika, odnosno ukupnom količinom utrošenog rada. Čim imate ukupnu masu viška vrijednosti ili ukupnu masu profita, jedini način na koji se monopolski profit može dobiti je jednostavno prenošenjem viška vrijednosti iz drugih grana proizvodnje, odnosno preraspodjelom u procesu cirkulacije. Porast monopolskog profita znači i odgovarajući pad profitne stope ostalih sektora privrede.Prema tome, zbir cijena proizvodnje mora biti jednak zbiru vrijednosti. „Zbir profita za sve različite sfere proizvodnje prema tome mora biti jednak zbiru viška vrijednosti, a zbir cijena proizvodnje za ukupni društveni proizvod mora biti jednak zbiru njegovih vrijednosti“, objašnjava Marks („Kapital“, tom 3, str.273).

Stambena kriza

U Kapitalu, Marks se bavi zemljišnom rentom, koja je dio viška vrijednosti stvorenog u kapitalističkoj poljoprivredi. Ovo nije potpuno isto kao i kirija koja se obično koristi za plaćanje stanovanja. Ovo je uveliko plaćanje za dio upotrebne vrijednosti neke robe, odnosno kuće. Ali sa hroničnim nedostatkom stambenog prostora, stanodavci mogu da naplate previsoku kiriju za svoje privatne stanove. Pored toga, zakupnine za gradske stambene jedinice tokom godina su višestruko pokrile troškove prvobitne kuće i jednostavno se plaćaju da bi se pokrile tekuće iznuđivačke kamate na kredite banaka i građevinskih društava koja su se koristila za izgradnju kuća.

Evo gdje lihvari uzimaju “dio kolača” od radničke kirije. Kuća u kojoj stanujem izgrađena je 1929. godine, vjerovatno za nekoliko stotina funti rada i materijala. Ovaj iznos je tokom godina višestruko otplaćivan zakupninom. U mojoj staroj kartici za iznajmljivanje, koja je kasnije ukinuta, nekad je stajala detaljna analiza svake funte plaćene stanarine. Sjećam se da je pisalo da je skoro 90 posto moje stanarine otišlo na “kamate”, odnosno lihvare.

Stalni rast zemljišne rente dovodi do stalnog rasta cijene zemljišta. Sa oskudicom stambenih objekata u gradovima, špekulanti sa imovinom kupuju imovinu čim ona postane prazna. Ovi špekulanti nisu samo super-bogati pojedinci, već i gigantske korporacije za nekretnine koje mogu da prebace milijarde funti u raspoloživoj imovini. Ove nekretnine često ostaju prazne jer hronična nestašica i rastuća potražnja jednostavno povećavaju vrijednost kuća i stanova. To dovodi do toga da obični ljudi dobijaju cijenu od takvog stanovanja u našoj takozvanoj „demokratiji posjedovanja imovine“.

Građevinsko zemljište ima znatno veće cijene od poljoprivrednog zemljišta zbog „diferencijalne rente“ koja proizlazi iz njegove lokacije. Lokacije u gradovima ili blizu njih koje su pogodne za stambena naselja, visoke stanove, poslovne i poslovne zgrade, fabrike itd. su ograničene i veoma tražene. Nije ni čudo što su lanci supermarketa i preduzeća napustili glavne ulice i preselili se u vangradske tržne centre, dok je sve veći broj gradskih centara oronuo.

Dakle, kolika je, možemo se zapitati, vrijednost zemljišta? Ako je vrijednost robe definisana količinom društveno potrebnog radnog vremena uključenog u njenu proizvodnju, zemljište mora imati nultu vrijednost jer nije proizvod ljudskog rada. Nema više vrijednosti od vazduha, svjetlosti ili vjetra. Marks daje primjer netaknute šume, u kojoj se nije utrošio nikakav rad. To je dar prirode. Ipak, zemljište, kao što znamo, može privući vrlo visoku cijenu. Prema tome stvari mogu imati cijenu bez ikakve vrijednosti.

“Cijene stvari koje same po sebi nemaju vrijednost – ili nisu proizvod rada, poput zemlje, ili koje se barem ne mogu reprodukovati radom, kao što su antikviteti, umjetnička djela određenih majstora, itd. – mogu biti određene sasvim slučajnim spletom okolnosti. Da bi se stvar prodala, ona jednostavno mora biti sposobna da bude monopolizirana i otuđena”, objasnio je Marks. („Kapital“, tom 3, str.772)

Drugim riječima, tamo gdje nije uspostavljen monopol privatnog vlasništva nad zemljištem, zemljište nema ni "vrijednost" ni cijenu. Monopolsko vlasništvo je ono što sa sobom nosi cijenu, odnosno pravo na prihod. Ovdje imamo posla sa monopolskim cijenama.

“Zemljišna svojina pretpostavlja da određene osobe uživaju monopol raspolaganja određenim dijelovima svijeta kao isključivim sferama svoje privatne volje uz isključenje svih drugih. Jednom kad ovo važi, razvija se ekonomska vrijednost ovog monopola, odnosno vrednovanje na bazi kapitalističke proizvodnje.” („Kapital“, tom 3, str.753)

Međutim, ukoliko je „društveno neophodno“ radno vrijeme utrošeno na poboljšanje zemljišta – na primjer drenažom, gnojivom, ogradom itd. – onda ono zaista sadrži vrijednost u pravom smislu riječi. To je jedini izuzetak.

Cijena zemljišta

Dakle, šta određuje cijenu zemljišta? Iako ima nultu vrijednost jer nije proizvod rada, svakako ima cijenu, koja je određena prihodom koji može donijeti godišnje.„Cijena zemlje nije ništa drugo do kapitalizirana i tako anticipirana renta“, objašnjava Marks (Kapital, tom 3, str. 944).Cijena odražava činjenicu da zemljište ima ograničenu ponudu i da određena primarna mjesta mogu biti veoma povoljna za kapitalistu, omogućavajući mu da smanji troškove i potkopa svoje konkurente.

Uzmimo primjer kako se dolazi do cijene zemljišta. Kapitalista koji kupuje vlasništvo nad zemljom, kupuje sredstva da prisvoji određeni iznos viška vrijednosti. Pretpostavimo da je ovaj iznos 500 funti godišnje. Naravno, gdje će uložiti svoj novac zavisi od povrata koji će dobiti. Ovo je, uzgred, način na koji se formira opšta kamatna stopa dok se investitori muče okolo licitirajući za najprofitabilnije prodajne objekte, što dovodi do spuštanja cijena na opšti nivo. Recimo hipotetički da ova prevlađujuća kamatna stopa iznosi 5 posto. Tada investitor može dobiti dodatnih 500 funti godišnje za pozajmljivanje sume od 10.000 funti.

Naravno, on može uložiti svoj novac u zemlju i umjesto toga uzeti dio rente. Ali on očito neće uložiti 10.000 funti ako želi da vrati samo 250 funti, kada može dobiti povrat od 500 funti ako ih direktno pozajmi ili ostavi u banci. Slično, niko neće pozajmiti novac da dobije 250 funti ako može dobiti 500 funti zakupom zemljišta.

Dakle, ako je kamatna stopa 5 posto, cijena zemljišta sa rentom od 500 funti godišnje će biti 10.000 funti. To znači da investitor sa 10.000 funti može ili posuditi svoj novac i dobiti 500 funti godišnje ili kupiti komad zemlje i takođe dobiti 500 funti godišnje. U ovom slučaju, cijena je jednostavno kapitalizovana renta. Iz toga slijedi da ako kamatna stopa padne, cijena zemljišta raste. U našem primjeru, ako kamatna stopa padne na 2,5 posto, cijena zemljišta će se udvostručiti na 20.000 funti, jer ne bi bilo razlike između ulaganja u zemlju ili ostavljanja novca u banci – oba plaćaju prihod od 2,5 posto. Prema tome je cijena fiksirana na iznos koji bi donio ekvivalentan prihod ako bi se dao u pozajmicu ili deponovao u banci uz utvrđenu kamatnu stopu.

Dakle, zemljište ima cijenu, koja je često iznuđivačka. Ali ona nema vrijednost jer cijena ne predstavlja nikakav trošak radnog vremena. Zato marksisti cijenu zemlje smatraju fiktivnim kapitalom. To jednostavno omogućava kapitalističkom investitoru da izvuče dio viška vrijednosti od ostatka društva.

Ukorijenjena monopolska priroda vlasništva nad zemljom uvodi sve vrste posebnosti. Na primjer, monopol spriječava slobodno kretanje kapitala iz industrije u poljoprivredu. Dok individualni kapitalisti mogu da iznajmljuju zemlju, oni se ipak suočavaju sa zemljoposjedničkom klasom čiji su ekonomski interesi vezani za iznajmljivanje, što im garantuje stalan prihod. Oni su rentijerska klasa. To je njihova svrha u životu. Iz tog razloga se neće odreći svog monopolskog vlasništva nad zemljom. To onda postaje prepreka kapitalu. Dok je kapital mogao slobodno ući i napustiti svaku sferu industrije, ne može slobodno ući u poljoprivredu.

Tehnički, poljoprivreda je na nižem nivou od industrije, gdje je organski sastav kapitala niži. Tamo gdje je uložen isti iznos kapitala, više se viška vrijednosti proizvodi u poljoprivredi nego u industriji. Kada bi se kapital mogao slobodno kretati između poljoprivrede i industrije, stopa profita bi se izjednačila kroz konkurenciju. Ali to je blokirano monopolskim vlasništvom nad zemljom. Prema tome se poljoprivredni proizvodi prodaju po cijenama iznad cijene proizvodnje. Kako je objašnjeno, dobijeni višak ide u džepove zemljoposjedniku u vidu rente.

Funkcija monopola u kapitalizmu je da spriječi izjednačavanje stope profita ograničavanjem protoka kapitala između različitih sektora privrede. Ovo je u suštini uloga monopolizovane zemljišne imovine. Marks objašnjava ovu kvalitativnu razliku između industrije i poljoprivrede.

„Zašto, za razliku od drugih roba čija je vrijednost iznad cijene koštanja, konkurencija između kapitala ne svodi vrijednost poljoprivrednih proizvoda na njihovu cijenu koštanja“, pita on, „Pitanje već sadrži odgovor. Jer se, prema pretpostavci, to može dogoditi samo ukoliko je konkurencija između kapitala u stanju da izvrši takvo izjednačavanje, a to se opet može dogoditi samo u onoj mjeri u kojoj su svi uslovi proizvodnje ili direktno stvoreni kapitalom ili jednako elementarno na raspolaganju kao da ih je stvorio. Sa zemljom to nije slučaj, jer zemljišno vlasništvo postoji i kapitalistička proizvodnja počinje svoju karijeru na pretpostavci zemljišne svojine, koja nije njena sopstvena tvorevina, ali koja je već postojala prije nje. Samo postojanje zemljišne imovine stoga daje odgovor na pitanje. Sve što kapital može da uradi jeste da podvrgne poljoprivredu uslovima kapitalističke proizvodnje... Pošto zemljišno vlasništvo postoji, kapital ipak mora prepustiti zemljoposjedniku višak vrijednosti nad cijenom troškova.” („Teorije viška vrijednosti“, tom 2, str.243)

Marks očito nije osjećao empatiju prema industrijalcima, ali još manje prema parazitskim zemljoposjednicima:

„Ovu rentu karakteriše... opipljiva i potpuna pasivnost vlasnika, čija se aktivnost sastoji jednostavno u iskorišćavanju napretka u društvenom razvoju (posebno u slučaju rudnika), čemu on ne doprinosi i u kojem ništa ne rizikuje, za razliku od industrijskog kapitaliste; konačno, rasprostranjenošću monopolske cijene u mnogim slučajevima, a posebno najbesramnijim iskorištavanjem siromaštva (jer je siromaštvo plodonosniji izvor za rentu nego što su rudnici Potosija ikada bili za Španiju); ogromna moć koju ovo daje zemljišnom vlasništvu kada se kombinuje zajedno sa industrijskim kapitalom u istim rukama omogućava kapitalu da praktično isključi radnike koji se bore oko nadnica iz same zemlje kao svog staništa. Jedan dio društva ovdje traži danak od drugog za samo pravo na život na zemlji, kao što zemljišno vlasništvo uopšte uključuje pravo vlasnika da eksploatišu površinu zemlje, utrobu zemlje, vazduh i time održavanje i razvoj života.” („Kapital“,tom 3, str.908-9)

Višak vrijednosti se ne stvara u prometu ili finansijskim transakcijama, već u proizvodnji. Profit nije ništa drugo do neplaćeni rad radničke klase, koji kapitalisti ekspropriraju, ali kapitalista je primoran da prepusti udio drugim krvopijama – zemljoposjednicima, finansijerima i lihvarima. Zemljoposjednici jednostavno iskorištavaju svoju monopolsku poziciju da izvuku dio viška vrijednosti koji proizvodi radnička klasa. Oni ne prave tortu, ali ipak uzimaju komadić. Bez sumnje, oni su veoma zauzeti listanjem papira i telefonskim pozivima, ali ni malo ne doprinose bogatstvu društva.

Za nacionalizaciju zemlje!

Vremenom je razlika između zemljoposjednika, lihvara i kapitaliste postala zamagljena. Njihove aktivnosti su se stopile. U poređenju sa prošlošću, kapitalista više ne nadgleda lično proizvodnju, već tu ulogu delegira profesionalnim menadžerima. Jednostavno su postali sakupljači kupona ograničeni na kupovinu dionica bez ikakvog direktnog uključivanja u vođenje posla. Oni stalno traže prečice da zarade novac, što je njihova glavna ambicija.

U svojoj žurbi da zarade novac, oni žele da iskoriste svaku priliku koja im se ukaže. Čim im to odgovara, oni napuštaju svoju ulogu u proizvodnji i postaju obični rentijeri. Oni sve više izbjegavaju ulaganja u industriju i stvarnu proizvodnju i umjesto toga radije ostvaruju profit špekulacijama u „kazino kapitalizmu“. Milijarde se sada ulažu u „derivate“, koji su fiktivni kapital, a ne zasnovan na proizvodnji stvarne vrijednosti. Banke su postale međunarodni monopoli, prevelike da bi propale. Finansijski kapital je postao dominantan i jasan je primjer parazitizma modernog kapitalizma.

Ogromni monopoli opkoljavaju svijet i koriste svoju ekonomsku snagu za izvlačenje monopolskog profita, smanjenje poreza i dogovaranje sa popustljivim vladama. Imaju mnoštvo investicija širom svijeta - ali posebno u zemljište, imovinu i finansije. U ovom sumraku kapitalističkog sistema, ulaganja u proizvodnu industriju su gotovo presušila, jer se vladajuća klasa upušta u nove načine da zaradi svoj novac, uglavnom putem špekulacija i trgovanja imovinom. U glavnim gradovima svijeta, nekretnine se ne stiču radi korištenja, već isključivo radi špekulativne dobiti. Isto tako pljačkaju državu kroz privatizacije, jednu od najvećih pljački u istoriji. Ove krvopije postale su kolosalni okovi za razvoj proizvodnih snaga. Ove činjenice su dodatna potvrda parazitske i senilne prirode kapitalizma dvadeset prvog vijeka.

Foto: Alisdare Hickson, Flickr

Marksova teorija rente i dalje je relevantna, posebno u ovoj epohi krize. Ne suočavamo se sa nedostatkom proizvodnje na kapitalističkoj osnovi, već sa previsokom proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda i roba uopšte. Kapitalistički zempljoposjednici su plaćeni da namjerno drže zemlju na pučini kako bi održali visoke cijene. Nema potrebe za glađu u svijetu ako bi se proizvodnja hrane mogla racionalno organizovati. Rješenje "zemljišnog pitanja" je njegova nacionalizacija, zajedno s bankama i građevinskim firmama. Socijalistička poljoprivreda bila bi dio nacionalnog plana proizvodnje, gdje bi džinovski monopoli bili oduzeti iz ruku klase milijardera i vođeni demokratski u interesu većine. Proizvodnja za potrebe bi stoga zamijenila proizvodnju za profit. Nestala bi renta u svim njenim oblicima, kao i zemljoposjednici i kapitalisti. Posljednje riječi će ipak ići komunisti Džerardu Vinstenliju:

„U početku vremena Bog je stvorio zemlju... Na početku nije izgovorena ni jedna riječ da jedna grupa čovječanstva vlada nad drugom, ali sebične mašte su postavile jednog čovjeka da uči i vlada nad drugim... Zemljoposjednici su dobili svoju zemlju ubistvom ili krađom... I time je čovjek doveden u ropstvo, i postao veći rob nego što su mu bile domaće životinje.“

„Zemlju treba saditi, a plodove ubirati i nositi u štale i skladišta uz pomoć svake porodice. A ako bilo koji čovjek ili porodica žele kukuruz ili drugu hranu, mogu otići u skladišta i uzeti ih bez novca. Ako žele konja da jašu, idite ljeti u polje, ili u zajedničku ergelu zimi, i primite ga od čuvara, a kada se vaš put obavi, vratite ga odakle ste ga uzeli, bez novca. Ako im je potrebno meso ili bilo koje namirnice, oni mogu otići do stada ovaca, ili stada goveda, i uzeti i ubiti ono što je porodicama potrebno, bez kupoprodaje.“

„Ono što se još čeka od  vas da bude učinjeno jeste ovo, da moć bude oduzeta tlačitelju; i da se pobrinete da se slobodno posjedovanje zemlje i sloboda predaju u ruke potlačenih pučana Engleske.”

Tekst je objavljen 19. novembra 2021.